Hatib: Usama ibn Abdullah Hajjat
16. šaban 1438. po Hidžri / 12. maj 2017.
Hvala Allahu Koji upućuje koga hoće na Pravi put, zahvaljujem Mu na mnogobrojnim blagodatima i velikoj darežljivosti, i svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji druga nema, Dobročinitelja, Blagog, Milostivog, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, i najodabraniji od njegovih stvorenja, utemeljitelj ispravnog puta i lijepog ponašanja.
Allahu moj, blagoslovi Svog roba i poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, ashabe i one koji ih slijede u dobročinstvu do Sudnjeg dana. Bojte se Allaha, Koji vam je objavio: “I bojte se Dana kada ćete se svi Allahu vratiti, kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti – nikome krivo neće učinjeno biti.” (El-Bekara, 283)
Ako se neki ljudi ponose svojim plemenitim porijeklom, ugledom i položajem, pravo nas muslimana je da budemo ponosni na našu vjeru i osjećamo se počastvovanim njenim ispravnim putem i najboljim vjerozakonom, koji je došao sa najpotpunijim programom za uspostavljanje i jačanje veza među ljudima, jer sve veze, po osnovu porijekla, društvenih klasa i interesa svodi na jednu – vezu bratstva, koje objedinjuje sve uzroke ljubavi, samilosti, prijateljstva i spaja sve ljude koji prihvataju Allaha kao Gospodara, islam kao vjeru i Muhammeda kao poslanika, a o čemu Uzvišeni kaže: “Vjernici su samo braća” (El-Hudžurat, 10); i “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevba, 71).
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učvrstio je stubove ovog, po svemu, jedinstvenog obrasca bratstva, načelima koji ga uzvisuju, unapređuju, čiste od svih nepripadajućih primjesa i predstavljaju ga u najljepšem svjetlu, kao što to sugerišu njegove riječi: “Musliman je brat muslimanu, ne čini mu nepravdu i ne ostavlja ga na cjedilu. Ko se bude brinuo o potrebama svog brata, Allah će se brinuti o njegovim potrebama. Ko od muslimana otkloni nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolju na Sudnjem danu. Ko sakrije mahanu muslimanu, Allah će njemu sakriti mahanu na Sudnjem danu.” (Buhari i Muslim)
U pojašnjenju islamskog bratstva, u ovom hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je od vrlo važne osobine – izbjegavanja svih oblika nepravde prema drugim muslimanima, bez obzira na to da li se radi o povredi – uzurpaciji prava, ili kaljanju časti, tajnom ili javnom, pisanjem i objavljivanjem neistinitih i neprovjerenih informacija, klevetanju nedužnih ljudi s prikrivenim namjerama i radi postizanja određenih ciljeva, izgradnje vlastitog autoriteta na “ruševinama” tuđeg, ostvarenja materijalnih interesa ili podizanja lične reputacije i sl.
Sve su to različiti oblici nepravde od kojih se musliman mora čuvati, jer se protive načelu bratstva i narušavaju njegovu iskrenost, imajući u vidu riječi Uzvišenog, u hadisi-kudsiju: “O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio nepravdu i vama sam je zabranio, pa ne činite jedni drugima nepravdu” (Muslim), i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se nepravde – zuluma, jer će nepravda biti tmine – zulumat na Sudnjem danu!” (Ahmed od Ibn Omera, radijallahu anhu), i Poslanikovu oporuku Muazu ibn Džebelu, radijallahu anhu: “Čuvaj se dove mazluma – onoga kome je nepravda učinjena, jer između nje i Allaha nema zastora.” (Buharija i Muslim)
Važan aspekt islamskog bratstva, prema navedenoj Poslanikovoj definiciji, predstavlja briga o drugim muslimanima i spremnost da se uvijek bude uz njih i da ih se ne prepušta iskušenjima i nedaćama, s kojima se sami ne mogu nositi. Musliman je potpora i oslonac na kojeg se uvijek može računati, on je tu da unesrećenom pruži utjehu, i pomogne mu da lakše podnese udarce sudbine i s njegovih pleća skine teret iskušenja. Ovo je opći princip koji ne razlikuje pojedinca od zajednice, komšiju od stranca, bliskog od dalekog. Među muslimanima vlada opća solidarnost u nadanjima i samilost u bolnim trenucima, a njihovu stvarnost najbolje ilustruju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjernik je vjerniku poput građevine, jedna podupire drugu.” (Buhari i Muslim od Ebu Musaa el-Eš’arija)
Ostavljanje muslimana na cjedilu, u situacijama u kojima ga je obaveza pomoći, nije ništa drugo do omalovažavanje njegovog prava, poricanje bratstva i ohrabrivanje njegovih neprijatelja da nasrnu na njega i povrijede njegovu čast i dostojanstvo.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je pozvao na nesebično žrtvovanje vlastite komocije i svega što je drago ljudskoj duši na putu ispunjavanja potreba drugih muslimana i ulaganje krajnjeg napora u otklanjanju nedaća od njih, obećavši onima koji tako postupaju prikladnu nagradu, po principu “na dobro dobrim uzvrati”, koji je ugrađen u temelj svake nagrade, a ta nagrada, u ovom slučaju, je Božija zaštita i pomoć za one koji svojom milošću “natkriljuju” potrebne, brinu o njima, ispunjavaju njihove potrebe, otklanjaju od njih nedaću, odazivaju se na njihov vapaj i zalažu se za njihova prava.
Ovo se posebno odnosi na one koji uživaju ugled i autoritet u društvu i nosioce visokih pozicija, jer oni, poslije Allaha, džellešanuhu, jedini imaju tu mogućnost da ispune potrebe ljudi, rastjeraju tmine iskušenja i od ljudi otklone nedaću. Na ugled se daje zekat, kao što se daje na imetak, i to je obaveza koja se mora izvršiti, iskreno i u ime Allaha, džellešanuhu.
16. šaban 1438. po Hidžri / 12. maj 2017.
Hvala Allahu Koji upućuje koga hoće na Pravi put, zahvaljujem Mu na mnogobrojnim blagodatima i velikoj darežljivosti, i svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji druga nema, Dobročinitelja, Blagog, Milostivog, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, i najodabraniji od njegovih stvorenja, utemeljitelj ispravnog puta i lijepog ponašanja.
Allahu moj, blagoslovi Svog roba i poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, ashabe i one koji ih slijede u dobročinstvu do Sudnjeg dana. Bojte se Allaha, Koji vam je objavio: “I bojte se Dana kada ćete se svi Allahu vratiti, kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti – nikome krivo neće učinjeno biti.” (El-Bekara, 283)
Ako se neki ljudi ponose svojim plemenitim porijeklom, ugledom i položajem, pravo nas muslimana je da budemo ponosni na našu vjeru i osjećamo se počastvovanim njenim ispravnim putem i najboljim vjerozakonom, koji je došao sa najpotpunijim programom za uspostavljanje i jačanje veza među ljudima, jer sve veze, po osnovu porijekla, društvenih klasa i interesa svodi na jednu – vezu bratstva, koje objedinjuje sve uzroke ljubavi, samilosti, prijateljstva i spaja sve ljude koji prihvataju Allaha kao Gospodara, islam kao vjeru i Muhammeda kao poslanika, a o čemu Uzvišeni kaže: “Vjernici su samo braća” (El-Hudžurat, 10); i “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevba, 71).
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učvrstio je stubove ovog, po svemu, jedinstvenog obrasca bratstva, načelima koji ga uzvisuju, unapređuju, čiste od svih nepripadajućih primjesa i predstavljaju ga u najljepšem svjetlu, kao što to sugerišu njegove riječi: “Musliman je brat muslimanu, ne čini mu nepravdu i ne ostavlja ga na cjedilu. Ko se bude brinuo o potrebama svog brata, Allah će se brinuti o njegovim potrebama. Ko od muslimana otkloni nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolju na Sudnjem danu. Ko sakrije mahanu muslimanu, Allah će njemu sakriti mahanu na Sudnjem danu.” (Buhari i Muslim)
U pojašnjenju islamskog bratstva, u ovom hadisu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je od vrlo važne osobine – izbjegavanja svih oblika nepravde prema drugim muslimanima, bez obzira na to da li se radi o povredi – uzurpaciji prava, ili kaljanju časti, tajnom ili javnom, pisanjem i objavljivanjem neistinitih i neprovjerenih informacija, klevetanju nedužnih ljudi s prikrivenim namjerama i radi postizanja određenih ciljeva, izgradnje vlastitog autoriteta na “ruševinama” tuđeg, ostvarenja materijalnih interesa ili podizanja lične reputacije i sl.
Sve su to različiti oblici nepravde od kojih se musliman mora čuvati, jer se protive načelu bratstva i narušavaju njegovu iskrenost, imajući u vidu riječi Uzvišenog, u hadisi-kudsiju: “O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio nepravdu i vama sam je zabranio, pa ne činite jedni drugima nepravdu” (Muslim), i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se nepravde – zuluma, jer će nepravda biti tmine – zulumat na Sudnjem danu!” (Ahmed od Ibn Omera, radijallahu anhu), i Poslanikovu oporuku Muazu ibn Džebelu, radijallahu anhu: “Čuvaj se dove mazluma – onoga kome je nepravda učinjena, jer između nje i Allaha nema zastora.” (Buharija i Muslim)
Važan aspekt islamskog bratstva, prema navedenoj Poslanikovoj definiciji, predstavlja briga o drugim muslimanima i spremnost da se uvijek bude uz njih i da ih se ne prepušta iskušenjima i nedaćama, s kojima se sami ne mogu nositi. Musliman je potpora i oslonac na kojeg se uvijek može računati, on je tu da unesrećenom pruži utjehu, i pomogne mu da lakše podnese udarce sudbine i s njegovih pleća skine teret iskušenja. Ovo je opći princip koji ne razlikuje pojedinca od zajednice, komšiju od stranca, bliskog od dalekog. Među muslimanima vlada opća solidarnost u nadanjima i samilost u bolnim trenucima, a njihovu stvarnost najbolje ilustruju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Vjernik je vjerniku poput građevine, jedna podupire drugu.” (Buhari i Muslim od Ebu Musaa el-Eš’arija)
Ostavljanje muslimana na cjedilu, u situacijama u kojima ga je obaveza pomoći, nije ništa drugo do omalovažavanje njegovog prava, poricanje bratstva i ohrabrivanje njegovih neprijatelja da nasrnu na njega i povrijede njegovu čast i dostojanstvo.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je pozvao na nesebično žrtvovanje vlastite komocije i svega što je drago ljudskoj duši na putu ispunjavanja potreba drugih muslimana i ulaganje krajnjeg napora u otklanjanju nedaća od njih, obećavši onima koji tako postupaju prikladnu nagradu, po principu “na dobro dobrim uzvrati”, koji je ugrađen u temelj svake nagrade, a ta nagrada, u ovom slučaju, je Božija zaštita i pomoć za one koji svojom milošću “natkriljuju” potrebne, brinu o njima, ispunjavaju njihove potrebe, otklanjaju od njih nedaću, odazivaju se na njihov vapaj i zalažu se za njihova prava.
Ovo se posebno odnosi na one koji uživaju ugled i autoritet u društvu i nosioce visokih pozicija, jer oni, poslije Allaha, džellešanuhu, jedini imaju tu mogućnost da ispune potrebe ljudi, rastjeraju tmine iskušenja i od ljudi otklone nedaću. Na ugled se daje zekat, kao što se daje na imetak, i to je obaveza koja se mora izvršiti, iskreno i u ime Allaha, džellešanuhu.
