- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 3,308
- Reakcije
- 64
- Bodovi
- 216
Elif-Lam-Mim /1/
Komentar: U pogledu simboličnog početka ove sure slovima kao i svih drugih sličnih početaka sura, komentatori Kur'ana se razilazeIma nekoliko mišljenja: To su nejasni ajeti, čije značenje zna samo Allah Uzvišeni; On jedino zna njihov unutrašnji smisao i svrhu. To su imena Allaha Uzvišenog. To su višeznačni ajeti koje Allah nije objavio slu-čajno, niti bez razloga, iako ima mišljenja laika da u Kur'anu ima ajeta kojima je izražena pobožnost bez apsolutno ikakvog značenja, što je sasvim netačnoDakle, ovi počeci sura imaju poseban smisao i o tome se može suditi samo na osnovi sigurnog znanja koje je do nas došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellemU suprotnom slučaju dužni smo reći: "U to vjerujemo, jer sve je od Gospodara našeg." (3:7)
Što se tiče posebnog smisla navođenja ovih kra-tica, neki učenjaci navode da je njihov cilj upozo-renje idolopoklonika kako bi čuli Allahov govorOvo je, međutim, vrlo slabo mišljenje, budući da počeci s ovim slovima ne postoje u svim surama, a i ove dvije sure, "El-Bekare" i "Ali Imran", objavljene su u Medini, gdje nije bilo idolopoklonika.15 Ima mišljenja da ovi ajeti ukazuju na nedostižnost (i'džaz) Kur'ana, odnosno, da su stvorena bića nemoćna da ga dostignu i odupru mu seTo smatra veliki broj islamskih autoriteta, među ko-jima je i šejhul-islam Ibn-TejmijjeKao dokaz tome ističe se da se iza svih početaka sura sa poje-dinačnim slovima u Kur'anu spominje Kur'an i njegova objava od Gospodara svjetova, kao na primjer: .. Elif lam mimTo je Knji-ga...; Ha mimTako mi jasne Knjige...; Elif lam mimAllah, osim Kojega drugog boga nema, Živi je i VječniOn tebi objavljuje Knjigu.; .. Elif lam mimKnjiga koju tebi objavljujemo..itd.
"Ova Knjiga, u koju nema sumnje, Uputa je onima koji se Allaha boje." /2/
"to, taj" znači "ova, ovo", što se često koristi u arapskom jezikuKur'an, koji je jedinstveno stjecište arapskog jezika, upotrebljava dakle ovaj način izraža-vanjaAllah Uzvišeni kaže: "ni stara, ni mlada, nego između ovo dvoje"(2:68) Zatim kaže: "Ovo vam je Allahova odredba kojom sudi među vama" (60:10), zatim: "Ovo vam je Allah, Gospodar vaš." (6:102) "Knjiga": Ima komentatora koji svojim tumačenjima tvrde da se to odnosi na Tevrat i Indžil, što je dosta slobodno tumačenje, odnosno neute-meljena interpretacijaTačno je da se odnosi na Kur'an. znači "u koju nema sumnje"Međutim, ima i ovakvih čitanja: "Ova Knjiga nema sumnje" s tačkom, stajanjem na riječi, a zatim: "U njoj je uputa bogobojaznim."
Ispravno je, međutim, stajanje na "u kojoj nema sumnje", a potom se nastavlja: "Uputa je bogobojaznim", što je ispravnije ako se ima u vidu da je riječ ovdje atribut, čime je postignut bolji stilski efekt od sintagme "u kojoj je uputa", odnosno u kojoj je nešto. "Uputa bogobojaznim", tjsvjetlo za bogobojazne, vjernike koji se čuvaju idolopoklonstva (širka), koji vjeruju samo u Allaha Jedinoga, koji djeluju pokoravajući Mu se, boje se Njegove kazne, nadaju se Njegovoj milosti i čuvaju se od Njegovih zabranaTo je sasvim u skladu sa značenjem ajeta koji slijedi iza ovoga i sadrži svojstva bogobojaznih vjernika kako ih Allah opisuje riječima: "Onima koji u gajb vjeruju, koji obavljaju namaz i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili."
“Onima koji u gajb vjeruju" /3/
Iman (vjerovanje) predstavlja čin potvrđivanja istinitostiriječju, djelom i uvjerenjem, povećava se djelima pokornosti, a smanjuje griješenjem. Vjerovanje, u navedenom smislu, rezultira strahopoštovanjem prema Allahu, dž.š., tako da onaj koji to prihvati neće učiniti bilo što, prihvatiti bilo kakvo uvjerenje ili kazati nešto suprotno Allahovoj naredbi. Vjera u nevidljivo ustvari je vjera u ono što je vidu nedostupno; to je potvrda, odnosno vjerovanje u ono što ti je dostavljeno u šerijatskom smislu, vjera u gajb je vjera u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, vjera u Sudnji dan, Njegovo određenje dobra i zla, vjera u oživljenje poslije smrti, u Džennet i DžehenemSve to je "gajb", nedostupno oku ljudskom, transcedentno.
"i koji namaz obavljaju i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili" /3/
"i namaz obavljaju" Riječ jezički znači "dova", a šerijatski to je poseban vid klanjanja Allahu (ibadeta) koji se sastoji od: rukua (naklona),.sedžde (klanjanja ničice) i drugih posebnih dijelova,određeno vrijeme, s određenim uvjetima, specifičnostima i vrstama, što je Allah Uzvišeni naredio kao obavezu pet puta u toku dana i noćiTo je druga osnovna islamska dužnost. Namaz (salat) obavlja se, tjčini redovno, u posebnim vremenskim terminima, uz uzimanje abdesta, stajanje, naklon, usklađenost pokreta, klanjanje ničice, učenje Kur'ana, sjedenje i posvjedočenje i blagosiljanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.Time se obavlja namaz. "i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili" Riječ u početku islama je označavala “trošak” koji je čovjek činio za svoju porodicu prije nego je propisan zekat. Na ovome mjestu, izraz znači dijeljenje sadake i zekata koje se prije svega odnosi na bližnje, članove porodice i sluge, a potom na drugeOvaj vid trošenja mora biti obavljen zasigurno u ime Allaha, dž.š., sa ciljem izražavanja pokornosti Njemu, želje za nagradom i Njegovim zadovoljstvom, te iz bojazni od Njegove srdžbe i kazne, a ne zbog bilo čega drugogGornjim riječima: "i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili" obuhvaćene su sve vrste ovih troškova, bili oni dobrovoljni ili obavezni (farz).
Komentar: U pogledu simboličnog početka ove sure slovima kao i svih drugih sličnih početaka sura, komentatori Kur'ana se razilazeIma nekoliko mišljenja: To su nejasni ajeti, čije značenje zna samo Allah Uzvišeni; On jedino zna njihov unutrašnji smisao i svrhu. To su imena Allaha Uzvišenog. To su višeznačni ajeti koje Allah nije objavio slu-čajno, niti bez razloga, iako ima mišljenja laika da u Kur'anu ima ajeta kojima je izražena pobožnost bez apsolutno ikakvog značenja, što je sasvim netačnoDakle, ovi počeci sura imaju poseban smisao i o tome se može suditi samo na osnovi sigurnog znanja koje je do nas došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellemU suprotnom slučaju dužni smo reći: "U to vjerujemo, jer sve je od Gospodara našeg." (3:7)
Što se tiče posebnog smisla navođenja ovih kra-tica, neki učenjaci navode da je njihov cilj upozo-renje idolopoklonika kako bi čuli Allahov govorOvo je, međutim, vrlo slabo mišljenje, budući da počeci s ovim slovima ne postoje u svim surama, a i ove dvije sure, "El-Bekare" i "Ali Imran", objavljene su u Medini, gdje nije bilo idolopoklonika.15 Ima mišljenja da ovi ajeti ukazuju na nedostižnost (i'džaz) Kur'ana, odnosno, da su stvorena bića nemoćna da ga dostignu i odupru mu seTo smatra veliki broj islamskih autoriteta, među ko-jima je i šejhul-islam Ibn-TejmijjeKao dokaz tome ističe se da se iza svih početaka sura sa poje-dinačnim slovima u Kur'anu spominje Kur'an i njegova objava od Gospodara svjetova, kao na primjer: .. Elif lam mimTo je Knji-ga...; Ha mimTako mi jasne Knjige...; Elif lam mimAllah, osim Kojega drugog boga nema, Živi je i VječniOn tebi objavljuje Knjigu.; .. Elif lam mimKnjiga koju tebi objavljujemo..itd.
"Ova Knjiga, u koju nema sumnje, Uputa je onima koji se Allaha boje." /2/
"to, taj" znači "ova, ovo", što se često koristi u arapskom jezikuKur'an, koji je jedinstveno stjecište arapskog jezika, upotrebljava dakle ovaj način izraža-vanjaAllah Uzvišeni kaže: "ni stara, ni mlada, nego između ovo dvoje"(2:68) Zatim kaže: "Ovo vam je Allahova odredba kojom sudi među vama" (60:10), zatim: "Ovo vam je Allah, Gospodar vaš." (6:102) "Knjiga": Ima komentatora koji svojim tumačenjima tvrde da se to odnosi na Tevrat i Indžil, što je dosta slobodno tumačenje, odnosno neute-meljena interpretacijaTačno je da se odnosi na Kur'an. znači "u koju nema sumnje"Međutim, ima i ovakvih čitanja: "Ova Knjiga nema sumnje" s tačkom, stajanjem na riječi, a zatim: "U njoj je uputa bogobojaznim."
Ispravno je, međutim, stajanje na "u kojoj nema sumnje", a potom se nastavlja: "Uputa je bogobojaznim", što je ispravnije ako se ima u vidu da je riječ ovdje atribut, čime je postignut bolji stilski efekt od sintagme "u kojoj je uputa", odnosno u kojoj je nešto. "Uputa bogobojaznim", tjsvjetlo za bogobojazne, vjernike koji se čuvaju idolopoklonstva (širka), koji vjeruju samo u Allaha Jedinoga, koji djeluju pokoravajući Mu se, boje se Njegove kazne, nadaju se Njegovoj milosti i čuvaju se od Njegovih zabranaTo je sasvim u skladu sa značenjem ajeta koji slijedi iza ovoga i sadrži svojstva bogobojaznih vjernika kako ih Allah opisuje riječima: "Onima koji u gajb vjeruju, koji obavljaju namaz i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili."
“Onima koji u gajb vjeruju" /3/
Iman (vjerovanje) predstavlja čin potvrđivanja istinitostiriječju, djelom i uvjerenjem, povećava se djelima pokornosti, a smanjuje griješenjem. Vjerovanje, u navedenom smislu, rezultira strahopoštovanjem prema Allahu, dž.š., tako da onaj koji to prihvati neće učiniti bilo što, prihvatiti bilo kakvo uvjerenje ili kazati nešto suprotno Allahovoj naredbi. Vjera u nevidljivo ustvari je vjera u ono što je vidu nedostupno; to je potvrda, odnosno vjerovanje u ono što ti je dostavljeno u šerijatskom smislu, vjera u gajb je vjera u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, vjera u Sudnji dan, Njegovo određenje dobra i zla, vjera u oživljenje poslije smrti, u Džennet i DžehenemSve to je "gajb", nedostupno oku ljudskom, transcedentno.
"i koji namaz obavljaju i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili" /3/
"i namaz obavljaju" Riječ jezički znači "dova", a šerijatski to je poseban vid klanjanja Allahu (ibadeta) koji se sastoji od: rukua (naklona),.sedžde (klanjanja ničice) i drugih posebnih dijelova,određeno vrijeme, s određenim uvjetima, specifičnostima i vrstama, što je Allah Uzvišeni naredio kao obavezu pet puta u toku dana i noćiTo je druga osnovna islamska dužnost. Namaz (salat) obavlja se, tjčini redovno, u posebnim vremenskim terminima, uz uzimanje abdesta, stajanje, naklon, usklađenost pokreta, klanjanje ničice, učenje Kur'ana, sjedenje i posvjedočenje i blagosiljanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.Time se obavlja namaz. "i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili" Riječ u početku islama je označavala “trošak” koji je čovjek činio za svoju porodicu prije nego je propisan zekat. Na ovome mjestu, izraz znači dijeljenje sadake i zekata koje se prije svega odnosi na bližnje, članove porodice i sluge, a potom na drugeOvaj vid trošenja mora biti obavljen zasigurno u ime Allaha, dž.š., sa ciljem izražavanja pokornosti Njemu, želje za nagradom i Njegovim zadovoljstvom, te iz bojazni od Njegove srdžbe i kazne, a ne zbog bilo čega drugogGornjim riječima: "i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili" obuhvaćene su sve vrste ovih troškova, bili oni dobrovoljni ili obavezni (farz).