Literatura Blud je ružan put

“I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (Kur’an)

Allah ne kaže: “Ne činite blud”, već: “Nemojte mu se ni približavati”.
Šejtan je veoma strpljiv. Neće ti doći s mišlju da grijeh počiniš odmah. Dolaziće ti pomalo, ali ustrajno, sve dok ti ne uništi karakter.
Biće ustrajan u nagovaranju sve dok ti ne pomisliš da je to na što te nagovara zapravo tvoja ideja.
On nema nikakve vlasti nad Allahovim iskrenim robovima. Međutim, ukoliko se čovjek prepusti i šejtanu daje moć nad sobom malo-pomalo, može doći na stepen u kojem mu šejtan naređuje da učini grijeh.

Takva osoba dođe na misli: “Ne znam kako da se oduprem tome”, “Ne znam ni zašto to radim”, “Ne mogu čak ni da ugasim kompjuter navečer”, “Ne znam šta me tjera da se dopisujem s tom djevojkom ili momkom”, “Zašto ne mogu oboriti pogled na ulici”, “Ne mogu si pomoći”…
Ovo uništava tvoju vezu s Allahom, tvoju duhovnost i nakuplja prljavštinu na tvoje srce toliko da dođeš na stepen gdje tvoje srce postane tako prljavo da ne možeš pustiti nijednu suzu kada čuješ Allahov Govor, da ti jednostavno više nije ni stalo do toga.

Čisto srce kada se približi grijehu, njegova savjest automatski proradi i upozori ga da je nešto pogrešno i čovjek osjeća veliku krivicu i strah od činjenja grijeha. Srce koje je zaprljano jedino od čega osjeća strah kada na ulici vidi oskudno odjevenu djevojku jesu ljudi koji se nalaze oko njega. Ukoliko oni ne vide, on će uputiti dobar i dugačak pogled prema njoj. Ostaje samo onaj strah od onoga što čovjek vidi, a potpuno gubi strah od Onoga koga ne vidi, a Koji vidi svaki onaj pogled koji kriomice gleda u haram.
Čovjek, omladinac, koji je iskušan bludom mora vidjeti koji su to koraci koji ga vode ka tome da blud stalno čini, bilo to osamljivanje, loše društvo i sl. I odmah mora prekinuti s tim putem koji vodi u propast.

Gledajući filmove i serije često propustimo kroz naše oči nekoliko scena nemorala, onako usputno, a nije nas briga za duhovnu cijenu koju plaćamo tim pogledima. Ono utječe na naš namaz, naše dove, naš karakter i naš porodični život.
U arapskom jeziku korijeni su slični, riječ وحش označava divlju zvijer, dok riječ فحش predstavlja nekoga ko se čineći grijeh ponaša kao divlja životinja.
Citirani ajet u Kur’anu dolazi prije ajeta koji govori o zabrani ubistva bilo kojeg čovjeka osim onda kada to pravda zahtjeva.

Kao da Gospodar daje prednost opasnosti grijeha bluda koji ubija čovjekovu dušu nad grijehom fizičkog ubistva koje ubija njegovo tijelo. Zasigurno je gore izgubiti dušu nego tijelo.
Adem, a.s. i Hava bili su kažnjeni time što im je njihova odjeća skinuta. Oni su se automatski postidjeli i počeli se pokrivati džennetskim lišćem, iako tada nisu imali koga da se stide, nije bilo javnosti od koje bi se krili. Mi učimo da je nošenje odjeće opća društvena pojava jer svi to rade, međutim, Adem, a.s., i Hava su imali tu urođenu svijest da ne trebaju biti otkriveni.

Mi trebamo biti oni koji će pokrivati sebe odjećom dostojanstveno i imati karakter prema onima koji svoja tijela otkrivaju tako što nećemo gledati u njih. Iako oni nemaju svoje dostojanstvo, mi trebamo imati dostojanstvo za njih da ih ne gledamo kao što životinje gledaju jedna u drugu.

(Prof. Noumana Ali Khana, tekst preveo i prilagodio hfz. Eldar-ef. Ćatibušić, imam u džematu Donja Obodnica)​