Popis stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini kaže da u čitavoj zemlji živi nešto malo više od 3,5 miliona stanovnika i da više od polovine njih (50,7%) navodi islam kao svoju vjeroispovijest.
Dolazak islama na područje današnje Bosne i Hercegovine
Popis stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini kaže da u čitavoj zemlji živi nešto malo više od 3,5 miliona stanovnika i da više od polovine njih (50,7%) navodi islam kao svoju vjeroispovijest, što znači da je ova mala balkanska zemlja najzapadnije europska država sa većinskim muslimanskim stanovništvom.
Islam na ovim prostorima hvata korijenje dolaskom Osmanlija u 15.vijeku. Zašto je baš ovdje islamizacija imala toliko uspjeha ne zna se tačno. Kroz Bosnu i Hercegovinu je još od 11. vijeka prolazila linija tzv. velike šizme, što je neka vrsta sinonima za granicu između zapadne i istočne crkve odnosno između katoličanstva i pravoslavlja. Slabost obje ove crkve na području njihovog razgraničenja smatra se jednim od uzroka uspješne islamizacije stanovništva na ovim prostorima.
Po nekim teorijama je i treća crkva – Crkva bosanska – odigrala važnu ulogu u ovom procesu. Iako su se članovi ove srednjovjekovne bosanske crkvene zajednice smatrali kršćanima i nazivali se „krstjani i krstjanke“ u katoličkim i pravoslavnim crkvenim krugovima su važili za heretike i kao takvi su bivali progonjeni. Teorija da su pripadnici Crkve bosanske masovno prelazili na islam da bi izbjegli te progone nema puno uporišta, jer su novu religiju prihvatali i katolici i pravoslavci iz sasvim pragmatičnih razloga: manji porezi i više privilegija u novom carstvu.
Nastanak Islamske zajednice BiH
Vrhovni vjerski vođa svih muslimana u Otomanskoj imperiji, a time i muslimana na području današnje BiH za vrijeme vladavine Osmanlija, bio je šejhul islam, koji je imao pravo veta čak i na sultanove odluke, ako je mislio da one nisu u skladu sa Kuranom odnosno da ih poslanik Muhamed ne bi odobrio. Ta situacija traje sve do Berlinskog kongresa 1878. godine kada Bosnu i Hercegovinu pokoravaju austro-ugarski vladari. Da bi učvrstili svoju vlast bilo je potrebno neutralisati i vjerski i politički utjecaj dotadašnje carigradske centrale na veliki dio stanovništva u BiH. Jedan od načina za postizanje tog cilja je bilo uspostavljanje Islamske vjerske zajednice BiH. Ideja duhovnog vjerskog odvajanja od Carigrada je nailazila na značajan otpor među ovdašnjim muslimanima i uspjela je zaživjeti tek četiri godine kasnije kada je car Franjo Josip I imenovao prvog reisu-l-ulemu, koji je stajao na čelu Rijaseta IZBiH, vrhovnog upravnog i izvršnog tijela za vjerska pitanja muslimana u BiH. Od 1909. godine reisu- l-ulemu imenuju članovi Hodžinske izborne kurije, koju biraju muslimanski vjernici u BiH.
Reisu-l-ulema je i između dva svjetska rata kao i u socijalističkoj Titovoj Jugoslaviji bio najveći vjerski autoritet za sve muslimane u tadašnjoj državi, a nakon raspada SFRJ i formiranja novih državnih zajednica na području zapadnog Balkana, nadležnosti reisu-l-ulemu protežu se ne samo na BiH, nego i na muslimanske zajednice u Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji.
Bosanski muslimani i ime nacije
Muslimani u Bosni i Hercegovini su u vjerskom smislu većinski hanefijski Suniti, što je slučaj i sa većinom muslimana na Balkanu.
U nacionalnom smislu se većina bosansko-hercegovačkih muslimana na zadnjem popisu stanovništva iz 2013. izjasnila kao Bošnjaci odnosno Bošnjakinje (50,11%) i time potvrdili da stoje iza te nacionalne oznake koja je zvanično usvojena od strane bosansko-hercegovačkih muslimanskih političara, vjerskih vođa i muslimanske intelektualne elite na Bošnjačkom saboru održanom u Sarajevu 27.09.1993.
Traganje za vlatitim nacionalnim identitetom bosansko-hercegovačkih muslimana počelo je odlaskom otomanskih osvajača i uspostavom austro-ugarske vlasti u BiH krajem 19.vijeka. Otomansko carstvo je naime izgradilo svoj sustav društvenog uređenja zasnovan na tzv. miletima. Svi državljani otomanskog carstva su pripadali jednom od mileta: muslimanskom, židovskom, grčko-pravoslavnom ili armenijskom čak i kada nisu eksplicitno potpadali nijednom od njih kao što je to npr. bio slučaj sa bosansko-hercegovačkim katolicima, koji su dodijeljeni grčko-pravoslavnom miletu.
Sustav mileta je inače značajno doprinio stvaranju tzv. etno-nacija na Balkanu tj. identifikaciji nacije s konfesionalnom pripadnošću. Zbog takvog poimanja nacije nakon odlaska vladara sa Bosfora katolici na području današnje BiH prihvataju hrvatski nacionalni identitet, pravoslavci srpski, a bosanski muslimani ostaju u nekoj vrsti nacionalnog vakuuma.
Da bi prevashodno neutralisala srpski nacionalizam i teritorijalne aspiracije susjedne Srbije na Bosnu i Hercegovinu austro-ugarska vlast postavlja sebi za cilj stvaranje jedne regionalno definisane nacije koja bi pod imenom Bošnjaci obuhvatala pripadnike svih religija u tadašnjoj BiH. Također je predloženo da se zajednički jezik nove nacionalne zajednice zove bosanski. Međutim, ideja o zajedničkoj naciji i jeziku u BiH ne nalazi dovoljno podrške ni na jednoj strani i propada.
Borba za nacionalno uvažavanje bosansko-hercegovačkih muslimana nastavlja se i u socijalističkoj Jugoslaviji. 1974. godine na prijedlog Saveza komunista Jugoslavije, tada vladajuće i jedine političke snage u državi, konfesionalna odrednica „muslimani“ prerasta u nacionalnu odrednicu „Muslimani“. „Muslimani“ u nacionalnom smislu nakon Srba i Hrvata postaju treći narod po brojnosti u tadašnjoj Jugoslaviji, jer obuhvataju ne samo muslimane u BiH nego i skoro sve slavenske muslimane u SFRJ.
Raspadom jugoslovenske federacije i stvaranjem samostalne države BiH 1992.godine „Muslimani“ kao ime za naciju ne postaje samo neprikladno nego postaje političko breme jer budi strah od stvaranja muslimanske države u Europi, tako da se bosansko-hercegovački muslimani na Bošnjačkom saboru 1993. vraćaju nacionalnom imenu Bošnjaci, a svoj jezik nazivaju bosanskim. Ta oznaka za naciju i za jezik ulaze i u Daytonski mirovni sporazum, koji važi kao Ustav BiH i tako dobijaju i svoju pravnu važnost.
Eldina Jašarević
Dolazak islama na područje današnje Bosne i Hercegovine
Popis stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini kaže da u čitavoj zemlji živi nešto malo više od 3,5 miliona stanovnika i da više od polovine njih (50,7%) navodi islam kao svoju vjeroispovijest, što znači da je ova mala balkanska zemlja najzapadnije europska država sa većinskim muslimanskim stanovništvom.
Islam na ovim prostorima hvata korijenje dolaskom Osmanlija u 15.vijeku. Zašto je baš ovdje islamizacija imala toliko uspjeha ne zna se tačno. Kroz Bosnu i Hercegovinu je još od 11. vijeka prolazila linija tzv. velike šizme, što je neka vrsta sinonima za granicu između zapadne i istočne crkve odnosno između katoličanstva i pravoslavlja. Slabost obje ove crkve na području njihovog razgraničenja smatra se jednim od uzroka uspješne islamizacije stanovništva na ovim prostorima.
Po nekim teorijama je i treća crkva – Crkva bosanska – odigrala važnu ulogu u ovom procesu. Iako su se članovi ove srednjovjekovne bosanske crkvene zajednice smatrali kršćanima i nazivali se „krstjani i krstjanke“ u katoličkim i pravoslavnim crkvenim krugovima su važili za heretike i kao takvi su bivali progonjeni. Teorija da su pripadnici Crkve bosanske masovno prelazili na islam da bi izbjegli te progone nema puno uporišta, jer su novu religiju prihvatali i katolici i pravoslavci iz sasvim pragmatičnih razloga: manji porezi i više privilegija u novom carstvu.
Nastanak Islamske zajednice BiH
Vrhovni vjerski vođa svih muslimana u Otomanskoj imperiji, a time i muslimana na području današnje BiH za vrijeme vladavine Osmanlija, bio je šejhul islam, koji je imao pravo veta čak i na sultanove odluke, ako je mislio da one nisu u skladu sa Kuranom odnosno da ih poslanik Muhamed ne bi odobrio. Ta situacija traje sve do Berlinskog kongresa 1878. godine kada Bosnu i Hercegovinu pokoravaju austro-ugarski vladari. Da bi učvrstili svoju vlast bilo je potrebno neutralisati i vjerski i politički utjecaj dotadašnje carigradske centrale na veliki dio stanovništva u BiH. Jedan od načina za postizanje tog cilja je bilo uspostavljanje Islamske vjerske zajednice BiH. Ideja duhovnog vjerskog odvajanja od Carigrada je nailazila na značajan otpor među ovdašnjim muslimanima i uspjela je zaživjeti tek četiri godine kasnije kada je car Franjo Josip I imenovao prvog reisu-l-ulemu, koji je stajao na čelu Rijaseta IZBiH, vrhovnog upravnog i izvršnog tijela za vjerska pitanja muslimana u BiH. Od 1909. godine reisu- l-ulemu imenuju članovi Hodžinske izborne kurije, koju biraju muslimanski vjernici u BiH.
Reisu-l-ulema je i između dva svjetska rata kao i u socijalističkoj Titovoj Jugoslaviji bio najveći vjerski autoritet za sve muslimane u tadašnjoj državi, a nakon raspada SFRJ i formiranja novih državnih zajednica na području zapadnog Balkana, nadležnosti reisu-l-ulemu protežu se ne samo na BiH, nego i na muslimanske zajednice u Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji.
Bosanski muslimani i ime nacije
Muslimani u Bosni i Hercegovini su u vjerskom smislu većinski hanefijski Suniti, što je slučaj i sa većinom muslimana na Balkanu.
U nacionalnom smislu se većina bosansko-hercegovačkih muslimana na zadnjem popisu stanovništva iz 2013. izjasnila kao Bošnjaci odnosno Bošnjakinje (50,11%) i time potvrdili da stoje iza te nacionalne oznake koja je zvanično usvojena od strane bosansko-hercegovačkih muslimanskih političara, vjerskih vođa i muslimanske intelektualne elite na Bošnjačkom saboru održanom u Sarajevu 27.09.1993.
Traganje za vlatitim nacionalnim identitetom bosansko-hercegovačkih muslimana počelo je odlaskom otomanskih osvajača i uspostavom austro-ugarske vlasti u BiH krajem 19.vijeka. Otomansko carstvo je naime izgradilo svoj sustav društvenog uređenja zasnovan na tzv. miletima. Svi državljani otomanskog carstva su pripadali jednom od mileta: muslimanskom, židovskom, grčko-pravoslavnom ili armenijskom čak i kada nisu eksplicitno potpadali nijednom od njih kao što je to npr. bio slučaj sa bosansko-hercegovačkim katolicima, koji su dodijeljeni grčko-pravoslavnom miletu.
Sustav mileta je inače značajno doprinio stvaranju tzv. etno-nacija na Balkanu tj. identifikaciji nacije s konfesionalnom pripadnošću. Zbog takvog poimanja nacije nakon odlaska vladara sa Bosfora katolici na području današnje BiH prihvataju hrvatski nacionalni identitet, pravoslavci srpski, a bosanski muslimani ostaju u nekoj vrsti nacionalnog vakuuma.
Da bi prevashodno neutralisala srpski nacionalizam i teritorijalne aspiracije susjedne Srbije na Bosnu i Hercegovinu austro-ugarska vlast postavlja sebi za cilj stvaranje jedne regionalno definisane nacije koja bi pod imenom Bošnjaci obuhvatala pripadnike svih religija u tadašnjoj BiH. Također je predloženo da se zajednički jezik nove nacionalne zajednice zove bosanski. Međutim, ideja o zajedničkoj naciji i jeziku u BiH ne nalazi dovoljno podrške ni na jednoj strani i propada.
Borba za nacionalno uvažavanje bosansko-hercegovačkih muslimana nastavlja se i u socijalističkoj Jugoslaviji. 1974. godine na prijedlog Saveza komunista Jugoslavije, tada vladajuće i jedine političke snage u državi, konfesionalna odrednica „muslimani“ prerasta u nacionalnu odrednicu „Muslimani“. „Muslimani“ u nacionalnom smislu nakon Srba i Hrvata postaju treći narod po brojnosti u tadašnjoj Jugoslaviji, jer obuhvataju ne samo muslimane u BiH nego i skoro sve slavenske muslimane u SFRJ.
Raspadom jugoslovenske federacije i stvaranjem samostalne države BiH 1992.godine „Muslimani“ kao ime za naciju ne postaje samo neprikladno nego postaje političko breme jer budi strah od stvaranja muslimanske države u Europi, tako da se bosansko-hercegovački muslimani na Bošnjačkom saboru 1993. vraćaju nacionalnom imenu Bošnjaci, a svoj jezik nazivaju bosanskim. Ta oznaka za naciju i za jezik ulaze i u Daytonski mirovni sporazum, koji važi kao Ustav BiH i tako dobijaju i svoju pravnu važnost.
Eldina Jašarević
