- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 4,246
- Reakcije
- 274
- Točke
- 216
Potpuno uvjerenje i svjedočenje da je sve u našemu univezumu stvorio Bog, Koji je u Svome Biću i u Svojim svojstvima i imenima Jedan i Jedincat, prvi je uvjet pripadnosti islamu.
Muslimani u svojim molitvama i govoru, sukladno kur’anskom tekstu, za Boga gotovo uvijek koriste ime Allah, dodajući džellešanuhu, što znači Uzvišen je On, ili subhanehu ve tela, u značenju Slava Njemu Uzvišenome. To ime dolazi iz arapskoga jezika i ono u arapskoj gramatici nema ni dvojinu ni množinu, niti se može odrediti rodom. Jer, Allah je iznad svih osobina koje razlikuju bića jedna od drugih. Svjedočenje Njegove Jedincatosti izražene kroz riječi La ilahe illallah (Samo je Allah Bog) sačinjava prvi dio šehadeta, posvjedočenja pripadnosti vjeri islamu, dok drugi glasi Muhammedun resulullah (Muhammed je Božji poslanik). Ime Allah ne javlja se prvi put objavom Kur’ana. To su ime koristili i predislamski Arapi za Vrhovno Božanstvo. Međutim, uz Njega su obožavali i druga božanstva, čemu se Kur’an svojim strogim izrazom monoteizma oštro suprotstavio. Vjeru u Allaha kao Vrhovno Biće Arapi su najvjerojatnije naslijedili od Ibrahima a.s. i njegova sina Isamila a.s., ali su je vremenom iskrivili grubim oblicima politeizma o čemu govori i Kur’an na više mjesta. Bog je u odnosu na ljude jedinstveno Božanstvo (Wahid), a u Samome Sebi Jedan (Ehad). S ta dva termina muslimani naglašavaju Božju transcendenciju ili tevhid.
Allah dž.š. nije nikakav poseban muslimanski bog, kako, nažalost, mnogi nemuslimani vjeruju ili krivo razumijevaju, nego je Allah Uzvišeni, Stvoritelj i Gospodar cijelog univerzuma, isti onaj Bog spomenut u židovskoj vjeri kao Jahve ili u kršćanskoj kao Bog otac, s tim da je islamu strano i ustvari bogohulno na taj način nazivati Boga, jer se On ne može pojavljivati ni na koji drugi način nego kao Jedno, Jedincato Biće. To je isti onaj Bog koji se objavljivao Ademu/Adamu, Nuhu/Noi, Ibrahimu/Abrahamu, Musau/Mojsiju, Isau/Isusu i Muhammedu, neka je na sve njih Allahov mir i blagoslov. Bog Starog i Novog zavjeta je Bog spomenut u Kur’anu imenom Allah dž.š.
„Prije tebe (Muhammede) nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte.“ (El-Enbija, 25)
Navedeni kur’anski ajet ukazuje da je prvi i najvažniji zadatak svih poslanika i prije Muhammeda a.s. bio da ljudima ukažu na postojanje samo Jednoga Boga. Islam je samo potvrda jednog te istog učenja koje se nalazilo u srži židovstva i ranog kršćanstva.
Allah dž.š. postoji, On ima, ali tko je On? Gdje je On? Koje su mu osobine, jesu li slične stvorenjima ili se razlikuju? Mogu li se čovjek i Bog opisivati istim pridjevima? Sve su to pitanja koja će zauvijek zaokupljati ljudski um. Islam na to daje odgovore.
Muslimani u svojim molitvama i govoru, sukladno kur’anskom tekstu, za Boga gotovo uvijek koriste ime Allah, dodajući džellešanuhu, što znači Uzvišen je On, ili subhanehu ve tela, u značenju Slava Njemu Uzvišenome. To ime dolazi iz arapskoga jezika i ono u arapskoj gramatici nema ni dvojinu ni množinu, niti se može odrediti rodom. Jer, Allah je iznad svih osobina koje razlikuju bića jedna od drugih. Svjedočenje Njegove Jedincatosti izražene kroz riječi La ilahe illallah (Samo je Allah Bog) sačinjava prvi dio šehadeta, posvjedočenja pripadnosti vjeri islamu, dok drugi glasi Muhammedun resulullah (Muhammed je Božji poslanik). Ime Allah ne javlja se prvi put objavom Kur’ana. To su ime koristili i predislamski Arapi za Vrhovno Božanstvo. Međutim, uz Njega su obožavali i druga božanstva, čemu se Kur’an svojim strogim izrazom monoteizma oštro suprotstavio. Vjeru u Allaha kao Vrhovno Biće Arapi su najvjerojatnije naslijedili od Ibrahima a.s. i njegova sina Isamila a.s., ali su je vremenom iskrivili grubim oblicima politeizma o čemu govori i Kur’an na više mjesta. Bog je u odnosu na ljude jedinstveno Božanstvo (Wahid), a u Samome Sebi Jedan (Ehad). S ta dva termina muslimani naglašavaju Božju transcendenciju ili tevhid.
Allah dž.š. nije nikakav poseban muslimanski bog, kako, nažalost, mnogi nemuslimani vjeruju ili krivo razumijevaju, nego je Allah Uzvišeni, Stvoritelj i Gospodar cijelog univerzuma, isti onaj Bog spomenut u židovskoj vjeri kao Jahve ili u kršćanskoj kao Bog otac, s tim da je islamu strano i ustvari bogohulno na taj način nazivati Boga, jer se On ne može pojavljivati ni na koji drugi način nego kao Jedno, Jedincato Biće. To je isti onaj Bog koji se objavljivao Ademu/Adamu, Nuhu/Noi, Ibrahimu/Abrahamu, Musau/Mojsiju, Isau/Isusu i Muhammedu, neka je na sve njih Allahov mir i blagoslov. Bog Starog i Novog zavjeta je Bog spomenut u Kur’anu imenom Allah dž.š.
„Prije tebe (Muhammede) nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte.“ (El-Enbija, 25)
Navedeni kur’anski ajet ukazuje da je prvi i najvažniji zadatak svih poslanika i prije Muhammeda a.s. bio da ljudima ukažu na postojanje samo Jednoga Boga. Islam je samo potvrda jednog te istog učenja koje se nalazilo u srži židovstva i ranog kršćanstva.
Allah dž.š. postoji, On ima, ali tko je On? Gdje je On? Koje su mu osobine, jesu li slične stvorenjima ili se razlikuju? Mogu li se čovjek i Bog opisivati istim pridjevima? Sve su to pitanja koja će zauvijek zaokupljati ljudski um. Islam na to daje odgovore.
