Poražavajući podaci o stanju školstva i pismenosti u Bosni i Hercegovini tokom Kraljevine Jugoslavije
U počecima svoje vladavine Osmanlije su dozvolile svim stanovnicima Bosne slobodno ispovijedanje vjere. Glavna razlika je bila jedino u tome što katolici i pravoslavci nisu služili vojsku, dok se sloboda posjeda poštovala. Vjerske trepeljivosti nije bilo u velikoj mjeri, iako su muslimani činili dominantniji sloj društva. Agrarni odnosi su bili daleko drugačiji nego u ostalim feudalnim državama. Dok u drugim zemljama kmet nije imao nikakva prava, već samo dužnosti, i bio strogo vezan za zemlju, ovdje je imao velika prava uz obavezu da obrađuje zemlju i uredno pazi na stoku.
O pismenosti u to doba ne možemo govoriti previše pozitivnim tonom. Učilo se arapsko pismo, kojeg su učili samo muslimani, a veoma rijetko neko drugo. Škola je bilo veoma malo, a bile su uglavnom vjerske. Gazi Husrev beg je tokom svoga namjesnikovanja podigao u Sarajevu medresu, u kojoj su se učili dodatni predmeti a uz nju i biblioteku, čija su djela bila na turskom, arapskom i perzijskom jeziku.
Stanovnici katoličke vjeroispovijesti imali su svoje gimnazije i bogoslovije u Kreševu kod Fojnice, a kasnije i u Širkom Brijegu u Hercegovini, koje je Osmansko carstvo uvijek pomagalo. Godine 1862. osmanska uprava osniva ruždije, koje su imale rang građanskih škola, a bile su pristupačne za građane svih vjera Bosanskog ejaleta. Time je došlo do određenog pomaka krajem osmanske vladavine ali je stopa nepismenosti i dalje bila velika.
Dolaskom austrougarske uprave situacija se bitnije promijenila. Sve škole su ostavljene, ali su se počele podizati i osnovne, gimnazije i druge stručne škole, samo u većim mjestima na zahtjev stanovništva. Niti Austrougarska nije sa oduševljenjem prihvatila ovakvu volju stanovništva jer joj nije išlo u prilog da se prosvjeta širi, smatrajući da će sa neobrazovanim stanovništvom i dalje lakše vladati. Dobru podršku je pronašla kod muslimanskog stanovništva koje nije trpilo školu, i koje je smatralo da svako ko pohodi u školu ostaje “kaur” (krivovjerac), jer uči kršćanstvo i kršćansko pismo i predmete, koje oni do tada nisu poznavali. Austrougarska je vješto iskoristila takvo stanje te je u narod plasirala agitatore koji su ga odvraćali od škole. Bez obzira na navedeno, Austrougarska je uradila daleko više na razvoju školstva i pismenosti.
Stanje se nije vidno promijenilo niti dolaskom monarhističke Jugoslavije. Narod je i dalje, uglavnom, bio protiv škole i pored činjenice da je donesen zakon o obaveznoj nastavi. Niti država nije mogla pružiti dobre uvjete školstva: u mnogim mjestima su nedostajale prostorije za školstvo, vlast se nije dovoljno trudila da seljake ubijedi o neophodnost slanja u školu njihove djece. Tek negdje zbog neurednog izostanka Školski odbor je izricao kaznu, tek da bi se izvršila zakonska forma, ali i takve kazne su rijetko provođene, jer nije ni bilo efekta.
Državna inicijativa za podizanje novih škola je bila veoma slaba, jer su se škole podizale samo tamo gdje je narod to želio. Štaviše poznati su brojni slučajevi gdje su seljaci željeli poslati djecu u školu ali su od toga odustali jer je škola bila udaljena i više od 10 kilometara od mjesta boravka. Uvođenjem Šestojanuarske diktature 1929. godine dobijamo prve uvide o stvarnom stanje školstva i pismenosti u Bosni i Hercegovini. Međutim, stvarnu sliku imamo samo za prostor Drinske i Vrbaske banovine, dok su podaci za prostor Primorske i Zetske šturiji. Pismenost je u Drinskoj, a naročito u Vrbaskoj bila na veoma niskoj razini.
U Drinskoj banovini u tri kotara nepismenost je bila iznad 82%, devet ih je imalo nepismenost između 82,2% do 67,5%, dva između 67,5 i 52,8%, dok je jedino Sarajevo imalo stopu nepismenosti od 42%. U pitanju je bosanski dio Drinske banovine, dok je u srpskom dijelu, jer je banovina prelazila rijeku Drinu, procenat nepismenih bilo daleko niži. U četiri kotara je iznosila između 23,3% i 52,8%, a svi ostali između 62,8 i 67,5%. Slična situacija je i sa Vrbaskom banovinom, gdje od 24 kotara, koliko ih je bilo, pet je imalo procenat nepismenosti od 52,8% do 67,5%, šesnaest od 67,5% do 82,2%, a tri iznad 82,2%. Time zaključujemo da je srednja nepismenost u BiH iznosila 74%. Iz svega izloženog proizilazi da je nepismenost bila izrazita u onim dijelovima Kraljevine Jugoslavije gdje su Bošnjaci bili većina, pogotovo kada uzmemo u obzir da je postotak nepismenosti u Dravskoj banovini, gdje su živjeli Slovenci, iznosio samo 10%.
Treba naglasiti da se u pismeno stanovništvo ubrajalo i ono koje je samo znalo čitati, tj. bilo polupismeno, dok su djeca do 10 godine bila izostavljena iz popisa, jer se predpostavljalo da će u školi tek dobiti osnovno obrazovanje. Samim time nameće se zaključak da je stvarna nepismenost bila daleko veća. Iako je država poduzimala određene inicijative otpor naroda školstvu je još uvijek bio prevelik. Ipak, cijela Kraljevina Jugoslavije je prema podacima iz 1939. godine imala 10 336 škola, a od toga je na Drinsku banovinu otpadalo 839 a na Vrbasku 580, što je bilo ispod državnog prosjeka. Prema statistici da bi se dostigao prosjek, Drinska je trebala imati 1 200, a Vrbaska 768 škola. Od ukupno 9 banovina Kraljevine Jugoslavije, u gorem položaju je bila samo Dunavska (današnja Vojvodina).
Brojni su razlozi ovakvog stanja pismenosti u BiH. Prema zakonu škole su podizane na većim razmacima ukoliko je stanovništvo bilo gušće naseljeno s tim što je postojao veći broj odjeljenja, dok na mjestima gdje je živio manji broj stanovništva, škole su podizane u većem broju sa manjim brojem odjeljenja. Ipak, u BiH takvo pravilo nije važilo, pa su škole jedna od druge bile udaljene i više od 10 kilometara. Ni broj učenika nije bio raspoređen u skladu sa zakonom. Dok je na prostoru BiH jedna škola dolazila na blizu 2 500 stanovnika, dotle je jugoslavenski prosjek bio oko 1 700.
Obzirom da je Zakon o narodnim školama predviđao: “Osnovne škole se otvaraju ondje gdje u 4 (četiri) km ima najmanje 30 (tridesetero) djece, koja su navršila ili će navršiti u toj godini sedam godina života. Otvaranje osnovne škole može se izvršiti i sa dvadesetero djece, ako im je pristup školi otežan…”, proizilazi da se baš na prostoru BiH, zbog loših terenskih uvjeta, trebalo raditi na otvaranju velikog broja škola sa jednim odjeljenjem. Najveću štetu u širenju pismenosti učinilo je upravo stanovništvo na čiju inicijativu su i otvarane škole, što je državi odgovaralo jer se zakonskom odbredbom nije obavezala na obavezno podizanje škola čime su ušteđena finansijska sredstva.
Štaviše i u onim mjestima gdje je muslimansko stanovništvo željelo školu država je samo odobrila gradnju dok su sve troškove snosili stanovnici sela. Jedan od razloga slabog odaziva muslimanskog stanovništva je i taj što škole nisu prilagodile program njihovim potrebama na selu. U škole nisu bili uvršteni predmeti koji se tiču ratarstva, stočarstva, pčelarstva i sl.
U počecima svoje vladavine Osmanlije su dozvolile svim stanovnicima Bosne slobodno ispovijedanje vjere. Glavna razlika je bila jedino u tome što katolici i pravoslavci nisu služili vojsku, dok se sloboda posjeda poštovala. Vjerske trepeljivosti nije bilo u velikoj mjeri, iako su muslimani činili dominantniji sloj društva. Agrarni odnosi su bili daleko drugačiji nego u ostalim feudalnim državama. Dok u drugim zemljama kmet nije imao nikakva prava, već samo dužnosti, i bio strogo vezan za zemlju, ovdje je imao velika prava uz obavezu da obrađuje zemlju i uredno pazi na stoku.
O pismenosti u to doba ne možemo govoriti previše pozitivnim tonom. Učilo se arapsko pismo, kojeg su učili samo muslimani, a veoma rijetko neko drugo. Škola je bilo veoma malo, a bile su uglavnom vjerske. Gazi Husrev beg je tokom svoga namjesnikovanja podigao u Sarajevu medresu, u kojoj su se učili dodatni predmeti a uz nju i biblioteku, čija su djela bila na turskom, arapskom i perzijskom jeziku.
Stanovnici katoličke vjeroispovijesti imali su svoje gimnazije i bogoslovije u Kreševu kod Fojnice, a kasnije i u Širkom Brijegu u Hercegovini, koje je Osmansko carstvo uvijek pomagalo. Godine 1862. osmanska uprava osniva ruždije, koje su imale rang građanskih škola, a bile su pristupačne za građane svih vjera Bosanskog ejaleta. Time je došlo do određenog pomaka krajem osmanske vladavine ali je stopa nepismenosti i dalje bila velika.
Dolaskom austrougarske uprave situacija se bitnije promijenila. Sve škole su ostavljene, ali su se počele podizati i osnovne, gimnazije i druge stručne škole, samo u većim mjestima na zahtjev stanovništva. Niti Austrougarska nije sa oduševljenjem prihvatila ovakvu volju stanovništva jer joj nije išlo u prilog da se prosvjeta širi, smatrajući da će sa neobrazovanim stanovništvom i dalje lakše vladati. Dobru podršku je pronašla kod muslimanskog stanovništva koje nije trpilo školu, i koje je smatralo da svako ko pohodi u školu ostaje “kaur” (krivovjerac), jer uči kršćanstvo i kršćansko pismo i predmete, koje oni do tada nisu poznavali. Austrougarska je vješto iskoristila takvo stanje te je u narod plasirala agitatore koji su ga odvraćali od škole. Bez obzira na navedeno, Austrougarska je uradila daleko više na razvoju školstva i pismenosti.
Stanje se nije vidno promijenilo niti dolaskom monarhističke Jugoslavije. Narod je i dalje, uglavnom, bio protiv škole i pored činjenice da je donesen zakon o obaveznoj nastavi. Niti država nije mogla pružiti dobre uvjete školstva: u mnogim mjestima su nedostajale prostorije za školstvo, vlast se nije dovoljno trudila da seljake ubijedi o neophodnost slanja u školu njihove djece. Tek negdje zbog neurednog izostanka Školski odbor je izricao kaznu, tek da bi se izvršila zakonska forma, ali i takve kazne su rijetko provođene, jer nije ni bilo efekta.
Državna inicijativa za podizanje novih škola je bila veoma slaba, jer su se škole podizale samo tamo gdje je narod to želio. Štaviše poznati su brojni slučajevi gdje su seljaci željeli poslati djecu u školu ali su od toga odustali jer je škola bila udaljena i više od 10 kilometara od mjesta boravka. Uvođenjem Šestojanuarske diktature 1929. godine dobijamo prve uvide o stvarnom stanje školstva i pismenosti u Bosni i Hercegovini. Međutim, stvarnu sliku imamo samo za prostor Drinske i Vrbaske banovine, dok su podaci za prostor Primorske i Zetske šturiji. Pismenost je u Drinskoj, a naročito u Vrbaskoj bila na veoma niskoj razini.
U Drinskoj banovini u tri kotara nepismenost je bila iznad 82%, devet ih je imalo nepismenost između 82,2% do 67,5%, dva između 67,5 i 52,8%, dok je jedino Sarajevo imalo stopu nepismenosti od 42%. U pitanju je bosanski dio Drinske banovine, dok je u srpskom dijelu, jer je banovina prelazila rijeku Drinu, procenat nepismenih bilo daleko niži. U četiri kotara je iznosila između 23,3% i 52,8%, a svi ostali između 62,8 i 67,5%. Slična situacija je i sa Vrbaskom banovinom, gdje od 24 kotara, koliko ih je bilo, pet je imalo procenat nepismenosti od 52,8% do 67,5%, šesnaest od 67,5% do 82,2%, a tri iznad 82,2%. Time zaključujemo da je srednja nepismenost u BiH iznosila 74%. Iz svega izloženog proizilazi da je nepismenost bila izrazita u onim dijelovima Kraljevine Jugoslavije gdje su Bošnjaci bili većina, pogotovo kada uzmemo u obzir da je postotak nepismenosti u Dravskoj banovini, gdje su živjeli Slovenci, iznosio samo 10%.
Treba naglasiti da se u pismeno stanovništvo ubrajalo i ono koje je samo znalo čitati, tj. bilo polupismeno, dok su djeca do 10 godine bila izostavljena iz popisa, jer se predpostavljalo da će u školi tek dobiti osnovno obrazovanje. Samim time nameće se zaključak da je stvarna nepismenost bila daleko veća. Iako je država poduzimala određene inicijative otpor naroda školstvu je još uvijek bio prevelik. Ipak, cijela Kraljevina Jugoslavije je prema podacima iz 1939. godine imala 10 336 škola, a od toga je na Drinsku banovinu otpadalo 839 a na Vrbasku 580, što je bilo ispod državnog prosjeka. Prema statistici da bi se dostigao prosjek, Drinska je trebala imati 1 200, a Vrbaska 768 škola. Od ukupno 9 banovina Kraljevine Jugoslavije, u gorem položaju je bila samo Dunavska (današnja Vojvodina).
Brojni su razlozi ovakvog stanja pismenosti u BiH. Prema zakonu škole su podizane na većim razmacima ukoliko je stanovništvo bilo gušće naseljeno s tim što je postojao veći broj odjeljenja, dok na mjestima gdje je živio manji broj stanovništva, škole su podizane u većem broju sa manjim brojem odjeljenja. Ipak, u BiH takvo pravilo nije važilo, pa su škole jedna od druge bile udaljene i više od 10 kilometara. Ni broj učenika nije bio raspoređen u skladu sa zakonom. Dok je na prostoru BiH jedna škola dolazila na blizu 2 500 stanovnika, dotle je jugoslavenski prosjek bio oko 1 700.
Obzirom da je Zakon o narodnim školama predviđao: “Osnovne škole se otvaraju ondje gdje u 4 (četiri) km ima najmanje 30 (tridesetero) djece, koja su navršila ili će navršiti u toj godini sedam godina života. Otvaranje osnovne škole može se izvršiti i sa dvadesetero djece, ako im je pristup školi otežan…”, proizilazi da se baš na prostoru BiH, zbog loših terenskih uvjeta, trebalo raditi na otvaranju velikog broja škola sa jednim odjeljenjem. Najveću štetu u širenju pismenosti učinilo je upravo stanovništvo na čiju inicijativu su i otvarane škole, što je državi odgovaralo jer se zakonskom odbredbom nije obavezala na obavezno podizanje škola čime su ušteđena finansijska sredstva.
Štaviše i u onim mjestima gdje je muslimansko stanovništvo željelo školu država je samo odobrila gradnju dok su sve troškove snosili stanovnici sela. Jedan od razloga slabog odaziva muslimanskog stanovništva je i taj što škole nisu prilagodile program njihovim potrebama na selu. U škole nisu bili uvršteni predmeti koji se tiču ratarstva, stočarstva, pčelarstva i sl.
