- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 4,246
- Reakcije
- 274
- Točke
- 216
Uvjetno kazano, dok židovi i kršćani, u teološko-genealoškom smislu, svoje korijene vežu za Abrahamova sina Ishaka/Izaka, odnosno njegovu majku Saru, muslimani svoje porijeklo vežu za Ibrahimova sina Ismaila/Jišmaela, odnosno njegovu majku Hadžeru/Hagar.
Brojni su kur’anski ajeti koji izravno govore o židovima i kršćanima, ali, dakako, i u različitim kontekstima. Većina ajeta potiče muslimane na dijalog i suradnju, ali također postoje i oni koji govore o njihovu neslaganju sa židovima i kršćanima, što zavisi od konkretne situacije, odnosno povoda objave određenih kur’anskih ajeta. Uglavnom, riječ je o ajetima dogmatske naravi gdje se „sljedbenici Knjige“, tj. židovi i kršćani, pozivaju na raspravu o vjerovanju. Jednako tako, postoje i oni o prijateljstvu i suradnji u praktičnom životu, ali i oni koji reguliraju odnose u stanju neprijateljstva, kada se, primjerice, muslimanima zabranjuje da prijateljuju sa židovima i kršćanima ako ih ovi ubijaju ili progone . Možemo uzeti za primjer kur’anski ajet u kojem stoji: „O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike židove i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj koji ih za zaštitnike prihvati; Allah zaista neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.“ (Al-Maida, 51)
Ovdje je uputno ispitati povod za objavu ovoga ajeta. Točno se zna da je objavljen neposredno poslije Bitke na Uhudu. Njime je regulirana konkretna, vremenski uvjetovana situacija. On ne propisuje načelan odnos i stav islama prema židovima i kršćanima. Naprotiv, takav odnos važi samo u situacijama poput Bitke na Uhudu u kojoj su se židovi i arapski kršćani ujedinili s mekanskim idolopoklonicima kako bi uništili Muhammeda a.s. i islam. Ovdje dolazimo do mjesta možebitnog prijepora koji počesto biva tendenciozno tumačen s nakanom da se islam protumači kao ratoborna religija. Ili nadalje: „Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To činite jedino da bi ste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se sve vraća.“ (Ali Imran, 28)
Citirani ajet objavljen je zbog licemjera koji su bili vrlo bliski sa skupinom idolopoklonika koja je spomenutu prisnost zloupotrebljavala. Neki pak kažu da je objavljen zbog jednog muslimana koji je pokušao obavijestiti idolopoklonike o namjeri Poslanika Muhammeda a.s. da oslobodi Meku. Dakako da nije riječ ni o kakvoj isključivosti. U pitanju je zabrana izdaje, a ne zabrana koegzistencije. Jer, poznato nam je da je Muhammed a.s. sklapao prijateljstva i s idolopoklonicima, kao i to da je Amr ibn Umejje kao idolopoklonik, nemusliman, bio osobni Poslanikov prijatelj te da je uživao njegovo povjerenje i usprkos tome što je svojedobno ratovao protiv muslimana. Dakle, sve je uvjetovano time je li riječ o stanju mira ili rata. Kur’anski ajeti iz mekanskog i medinskog razdoblja Objave oduzimaju gore navedenim citatima opći karakter: „I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.“ (Ali Imran, 28)
Kur’an u tom pravcu ide još i dalje, jer ne isključuje mogućnost zasnivanja dobrih odnosa čak i s mnogobošcima, i to u vrijeme kada je islam bio u najžešćem sukobu s arapskim idolopoklonicima. Obraćajući se muslimanima, Kur’an kaže: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.“ (Al-Mumtahina, 8)
U sljedećem ajetu istog kur’anskog poglavlja Allah dž.š. objašnjava tko su ti s kojima muslimani ne mogu sklapati prijateljstvo: „Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“ (Al-Mumtahina, 9)
Na ovaj način Kur’an uspostavlja najčvršća načela međuljudske suradnje. On zagovara dobročinstvo makar bilo i jednostrano. Kur’an nikada nije poništio to načelo, niti je bilo kome dopustio da umjesto ovoga uspostavi neko drugo načelo. Međutim, važno je istaknuti i da je kur’anske iskaze potrebno promatrati u kontekstu drugih kur’anskih iskaza. Oni se ne mogu promatrati izvan tog konteksta, odvojeno i izolirano.
Tumačeći pogrešno kur’anske ajete ili trgajući značenje iz konteksta, često se zlonamjerno donose zaključci da Kur’an propagira i zagovara neprijateljstvo, čak da dopušta i neopravdano ubojstvo sljedbenika drugih religija. Usto, tijekom povijesti iznošeni su stavovi i o Muhammedu a.s. kao mrzitelju židova i kršćana, odnosno kao o „antikristu“, „lažnom proroku“… Život svakog čovjeka, međutim, svetost je za islam. Bespravno oduzimanje života neoprostiv je grijeh i obaveza je islamske vlasti da kazni počinitelja ma o kome se radilo. Allah dž.š. u Kur’anu kaže: „Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“ ( Al-Maida 32 ajet)
Život je Božji dar, i neopravdano uništavanje života s islamskoga stajališta spada među najteže grijehe. Svetost života, dakle, u islamu je zajamčena za svakoga, bez obzira na vjeroispovijest, narodnosnu ili nacionalnu pripadnost. Naravno, tu su isključeni zločinci za koje je Zakon predvidio stroge kazne.
Usprkos jasnim islamskim pogledima, brojni mediji, institucije i pojedinci nerijetko inzistiraju na „tijesnoj vezi“ islama i nasilja. Pri tome se pozivaju na „muslimanska zvjerstva iz davnih vremena“. Čak i kada takvi navodi imaju elemente istine, zločin ima svoje ime i nije ga odgovorno pripisivati cijelom kolektivitetu. U protivnome, sve bismo katolike mogli smatrati odgovornima za križarske ratove te iskorjenjivanje židova u Njemačkoj, svi židovi bili bi odgovorni za zločine u Palestini, a svi pravoslavci za pokolje muslimana u Bosni i Hercegovini te na Kosovu.
Ni židovstvo ni kršćanstvo, odnosno njihova današnja verzija učenja, ne sadrže stav prema drugim vjerama kao što to eksplicira islam: otvoren i jasan, utkan u kur’anski tekst, Božje Riječi. Također, dovoljno je razmotriti konkretne epizode iz povijesti Islamske države i muslimana pa da zaključimo da su nemuslimani tijekom povijesti imali puno bolji status u islamskoj državi nego muslimani u, recimo, tadašnjoj kršćanskoj Europi, kao što danas muslimani bolje žive u nekim europskim zemljama nego u muslimanskom svijetu.
Muslimani vjeruju da islam nadomješta židovstvo i kršćanstvo, da je Kur’an završna i potpuna Riječ Božja i da je Muhammed a.s. posljednji od Boga odabrani poslanik. Suprotno kršćanstvu, koje prihvaća većinu židovske Biblije, muslimani vjeruju da je ono što je zapisano u Starom i Novom zavjetu iskrivljena verzija izvorne objave Mojsiju/Musau a.s., odnosno Isusu/Isau a.s. Međutim, islam poštuje židove i kršćane, izravno im se u Kur’anu obraća i nalaže muslimanima da su životi, vjera, čast i imeci „sljedbenika Knjige“ svetinja i da kao takvi imaju biti sigurni i zaštićeni, jer je Božja volja egzistiranje više religija, a ljudima je ostavljena mogućnost odabira.
„A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. (Hud, 119-120)
„A tebi (Muhammede) objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (El-Maida, 48)
„Reci: ‘0 sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da samo Allaha obožavamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!’„ (Ali-lmran, 64)
Premda poslanik Muhammed a.s. dovršava dugi lanac poslanstva, raniji poslanici ne gube od svog duhovnog značenja. Osim što ih vole, poštuju i ne prave nikakvu razlike među njima, muslimani svakodnevno koriste kur’anske pouke o starozavjetnim poslanicima i nastoje slijediti primjere njihove iskrene i ispravne vjere u Jednoga Boga. Tako je Ibrahim a.s. u Kur’anu istaknut kao primjer unutarnje vjere (iman), Musa a.s. kao Poslanik zakona (islam), a Isa a.s. kao Poslanik dobročinstva (ihsan). I upravo s ova tri pojma – imanom, islamom i ihsanom – Muhammed a.s. definirao je vjeru koju današnji muslimani žive i slijede; kao tri duhovno različita stupnja vjere, a opet međusobno isprepletena i međuovisna
Brojni su kur’anski ajeti koji izravno govore o židovima i kršćanima, ali, dakako, i u različitim kontekstima. Većina ajeta potiče muslimane na dijalog i suradnju, ali također postoje i oni koji govore o njihovu neslaganju sa židovima i kršćanima, što zavisi od konkretne situacije, odnosno povoda objave određenih kur’anskih ajeta. Uglavnom, riječ je o ajetima dogmatske naravi gdje se „sljedbenici Knjige“, tj. židovi i kršćani, pozivaju na raspravu o vjerovanju. Jednako tako, postoje i oni o prijateljstvu i suradnji u praktičnom životu, ali i oni koji reguliraju odnose u stanju neprijateljstva, kada se, primjerice, muslimanima zabranjuje da prijateljuju sa židovima i kršćanima ako ih ovi ubijaju ili progone . Možemo uzeti za primjer kur’anski ajet u kojem stoji: „O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike židove i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj koji ih za zaštitnike prihvati; Allah zaista neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.“ (Al-Maida, 51)
Ovdje je uputno ispitati povod za objavu ovoga ajeta. Točno se zna da je objavljen neposredno poslije Bitke na Uhudu. Njime je regulirana konkretna, vremenski uvjetovana situacija. On ne propisuje načelan odnos i stav islama prema židovima i kršćanima. Naprotiv, takav odnos važi samo u situacijama poput Bitke na Uhudu u kojoj su se židovi i arapski kršćani ujedinili s mekanskim idolopoklonicima kako bi uništili Muhammeda a.s. i islam. Ovdje dolazimo do mjesta možebitnog prijepora koji počesto biva tendenciozno tumačen s nakanom da se islam protumači kao ratoborna religija. Ili nadalje: „Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To činite jedino da bi ste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se sve vraća.“ (Ali Imran, 28)
Citirani ajet objavljen je zbog licemjera koji su bili vrlo bliski sa skupinom idolopoklonika koja je spomenutu prisnost zloupotrebljavala. Neki pak kažu da je objavljen zbog jednog muslimana koji je pokušao obavijestiti idolopoklonike o namjeri Poslanika Muhammeda a.s. da oslobodi Meku. Dakako da nije riječ ni o kakvoj isključivosti. U pitanju je zabrana izdaje, a ne zabrana koegzistencije. Jer, poznato nam je da je Muhammed a.s. sklapao prijateljstva i s idolopoklonicima, kao i to da je Amr ibn Umejje kao idolopoklonik, nemusliman, bio osobni Poslanikov prijatelj te da je uživao njegovo povjerenje i usprkos tome što je svojedobno ratovao protiv muslimana. Dakle, sve je uvjetovano time je li riječ o stanju mira ili rata. Kur’anski ajeti iz mekanskog i medinskog razdoblja Objave oduzimaju gore navedenim citatima opći karakter: „I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani’, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.“ (Ali Imran, 28)
Kur’an u tom pravcu ide još i dalje, jer ne isključuje mogućnost zasnivanja dobrih odnosa čak i s mnogobošcima, i to u vrijeme kada je islam bio u najžešćem sukobu s arapskim idolopoklonicima. Obraćajući se muslimanima, Kur’an kaže: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.“ (Al-Mumtahina, 8)
U sljedećem ajetu istog kur’anskog poglavlja Allah dž.š. objašnjava tko su ti s kojima muslimani ne mogu sklapati prijateljstvo: „Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“ (Al-Mumtahina, 9)
Na ovaj način Kur’an uspostavlja najčvršća načela međuljudske suradnje. On zagovara dobročinstvo makar bilo i jednostrano. Kur’an nikada nije poništio to načelo, niti je bilo kome dopustio da umjesto ovoga uspostavi neko drugo načelo. Međutim, važno je istaknuti i da je kur’anske iskaze potrebno promatrati u kontekstu drugih kur’anskih iskaza. Oni se ne mogu promatrati izvan tog konteksta, odvojeno i izolirano.
Tumačeći pogrešno kur’anske ajete ili trgajući značenje iz konteksta, često se zlonamjerno donose zaključci da Kur’an propagira i zagovara neprijateljstvo, čak da dopušta i neopravdano ubojstvo sljedbenika drugih religija. Usto, tijekom povijesti iznošeni su stavovi i o Muhammedu a.s. kao mrzitelju židova i kršćana, odnosno kao o „antikristu“, „lažnom proroku“… Život svakog čovjeka, međutim, svetost je za islam. Bespravno oduzimanje života neoprostiv je grijeh i obaveza je islamske vlasti da kazni počinitelja ma o kome se radilo. Allah dž.š. u Kur’anu kaže: „Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“ ( Al-Maida 32 ajet)
Život je Božji dar, i neopravdano uništavanje života s islamskoga stajališta spada među najteže grijehe. Svetost života, dakle, u islamu je zajamčena za svakoga, bez obzira na vjeroispovijest, narodnosnu ili nacionalnu pripadnost. Naravno, tu su isključeni zločinci za koje je Zakon predvidio stroge kazne.
Usprkos jasnim islamskim pogledima, brojni mediji, institucije i pojedinci nerijetko inzistiraju na „tijesnoj vezi“ islama i nasilja. Pri tome se pozivaju na „muslimanska zvjerstva iz davnih vremena“. Čak i kada takvi navodi imaju elemente istine, zločin ima svoje ime i nije ga odgovorno pripisivati cijelom kolektivitetu. U protivnome, sve bismo katolike mogli smatrati odgovornima za križarske ratove te iskorjenjivanje židova u Njemačkoj, svi židovi bili bi odgovorni za zločine u Palestini, a svi pravoslavci za pokolje muslimana u Bosni i Hercegovini te na Kosovu.
Ni židovstvo ni kršćanstvo, odnosno njihova današnja verzija učenja, ne sadrže stav prema drugim vjerama kao što to eksplicira islam: otvoren i jasan, utkan u kur’anski tekst, Božje Riječi. Također, dovoljno je razmotriti konkretne epizode iz povijesti Islamske države i muslimana pa da zaključimo da su nemuslimani tijekom povijesti imali puno bolji status u islamskoj državi nego muslimani u, recimo, tadašnjoj kršćanskoj Europi, kao što danas muslimani bolje žive u nekim europskim zemljama nego u muslimanskom svijetu.
Muslimani vjeruju da islam nadomješta židovstvo i kršćanstvo, da je Kur’an završna i potpuna Riječ Božja i da je Muhammed a.s. posljednji od Boga odabrani poslanik. Suprotno kršćanstvu, koje prihvaća većinu židovske Biblije, muslimani vjeruju da je ono što je zapisano u Starom i Novom zavjetu iskrivljena verzija izvorne objave Mojsiju/Musau a.s., odnosno Isusu/Isau a.s. Međutim, islam poštuje židove i kršćane, izravno im se u Kur’anu obraća i nalaže muslimanima da su životi, vjera, čast i imeci „sljedbenika Knjige“ svetinja i da kao takvi imaju biti sigurni i zaštićeni, jer je Božja volja egzistiranje više religija, a ljudima je ostavljena mogućnost odabira.
„A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio. Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. (Hud, 119-120)
„A tebi (Muhammede) objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (El-Maida, 48)
„Reci: ‘0 sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da samo Allaha obožavamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!’ Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani!’„ (Ali-lmran, 64)
Premda poslanik Muhammed a.s. dovršava dugi lanac poslanstva, raniji poslanici ne gube od svog duhovnog značenja. Osim što ih vole, poštuju i ne prave nikakvu razlike među njima, muslimani svakodnevno koriste kur’anske pouke o starozavjetnim poslanicima i nastoje slijediti primjere njihove iskrene i ispravne vjere u Jednoga Boga. Tako je Ibrahim a.s. u Kur’anu istaknut kao primjer unutarnje vjere (iman), Musa a.s. kao Poslanik zakona (islam), a Isa a.s. kao Poslanik dobročinstva (ihsan). I upravo s ova tri pojma – imanom, islamom i ihsanom – Muhammed a.s. definirao je vjeru koju današnji muslimani žive i slijede; kao tri duhovno različita stupnja vjere, a opet međusobno isprepletena i međuovisna
