- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 773
- Reakcije
- 119
- Točke
- 5,156
U slučaju iz 1933. godine propagandni spektakl spaljivanja knjiga se tonom i slikom savršeno uklapao u ono šta su temelji nacizma i fašizma. To je bio i simboličan uvod u ono što je uslijedilo – sistemski progon Jevreja.
Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27. januara, i to od 2005. godine kada je usvojena rezolucija Generalne skupštine UN-a. U toj organizaciji je, ove godine, tema obilježavanja znakovito nazvana “Dom i pripadanje”. Sam datum je vezan za oslobođenje 7.500 preživjelih zatočenika logora Aušvic, jednog od najzloglasnijih nacističkih logora. Žrtve holokausta su bili oni koji se nisu uklapali u nacističku rasističku ideologiju. A njihovo stradanje nije počelo s Drugim svjetskim ratom, nego godinama ranije.
Nacisti na vlast u Njemačkoj dolaze 1933. godine. Ideologiju na kojoj su utemeljeni počinju pretvarati u stvarnost. Evropski narodi su u fatalnoj ignoranciji gledali uspon antisemitizma i rasizma. Obećanja o kruhu i radu njemačkom narodu su ubrzo stavljena u drugi plan, a nacistička propaganda se bjesomučno obrušila na Jevreje, gurajući Evropu u mrak i oslobađajući nezamislivo zlo. Jevreji su označeni kao prvi uzrok problema u nacističkoj Njemačkoj i neprijatelji broj jedan. U 1933. godini postaje dozvoljeno sve ono što će njih, a kasnije i druge, učiniti žrtvama u holokaustu.
Na govoru mržnje, i drugim djelima počinjenim iz mržnje, nacisti su pripremili desetine hiljada onih koji su počinili najstrašnije zločine protiv čovječnosti. Da bi u tome uspjeli, korak po korak su provodili agresivnu propagandu i mjere protiv jevrejskog stanovništva: dehumaniziranje, bojkot, zastrašivanja, hapšenja.
U vrlo širok arsenal mjera nacističkih ideologa, već u maju te 1933. godine, uključeno je i izvedeno, kao studentska akcija, javno spaljivanje knjiga jevrejskih i drugih nepodobnih autora. Pored efekta zastrašivanja, fenomen spaljivanja knjiga je imao i simbolično značenje, ono koje su ideolozi nacizma nazivali “pročišćavanje ne-njemačkog duha” i “predavanje plamenu zlih duhova prošlosti”. Ne podsjeća li ovo zlokobno na doktrinu današnjih evropskih desničara, a sve češće i desnog centra, o očuvanju “našeg načina života”?!
U slučaju iz 1933. godine propagandni spektakl spaljivanja knjiga se tonom i slikom savršeno uklapao u ono šta su temelji nacizma i fašizma. To je bio i simboličan uvod u ono što je uslijedilo – sistemski progon Jevreja
Pročišćavanje vatrom duh je paganizma. Simbolika ovog fenomena je važna, šalje jasnu poruku. Kadgod se taj ritual upotrijebi kao alat za širenje mržnje, bez obzira na razloge i opravdanja, dovodi do uznemiravanja. Ritualni karakter čina je ustvari spektakularno pokazivanje moći. I baš zbog te simbolike muslimani ne mogu biti ravnodušni na, posljednjih godina učestalo, javno spaljivanje mushafa. Ovaj čin se u pravilu razumijeva kao simbolički napad na uvjerenja i vrijednosti muslimana u službi širenja straha. Poseban element je i simboličko povezivanje ovog djela iz mržnje s onima koje su nacisti činili, a to niko ne može zanemariti i toga su izvođači vrlo svjesni.
Iako je to redovno čin pojedinca ili manje grupe, u odabiru onoga šta i kako se uništava leži poruka koja, zbog svega što historija svjedoči, stvara tjeskobu i može imati dalekosežne posljedice. Izostanak snažne kritike i, još gore, sankcija ovakvim incidentima daju manipulativni zamah i potpiruju plamen mržnje. I sve to pod krinkom slobode govora. Evropski zvaničnici ne mogu ili neće da vide da se spaljenim mushafima otvara put za spaljivanje iluzija o Evropi kao mjestu na kojem svi ljudi jednako vrijede bez obzira na identitarne odrednice.
Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27. januara, i to od 2005. godine kada je usvojena rezolucija Generalne skupštine UN-a. U toj organizaciji je, ove godine, tema obilježavanja znakovito nazvana “Dom i pripadanje”. Sam datum je vezan za oslobođenje 7.500 preživjelih zatočenika logora Aušvic, jednog od najzloglasnijih nacističkih logora. Žrtve holokausta su bili oni koji se nisu uklapali u nacističku rasističku ideologiju. A njihovo stradanje nije počelo s Drugim svjetskim ratom, nego godinama ranije.
Nacisti na vlast u Njemačkoj dolaze 1933. godine. Ideologiju na kojoj su utemeljeni počinju pretvarati u stvarnost. Evropski narodi su u fatalnoj ignoranciji gledali uspon antisemitizma i rasizma. Obećanja o kruhu i radu njemačkom narodu su ubrzo stavljena u drugi plan, a nacistička propaganda se bjesomučno obrušila na Jevreje, gurajući Evropu u mrak i oslobađajući nezamislivo zlo. Jevreji su označeni kao prvi uzrok problema u nacističkoj Njemačkoj i neprijatelji broj jedan. U 1933. godini postaje dozvoljeno sve ono što će njih, a kasnije i druge, učiniti žrtvama u holokaustu.
Na govoru mržnje, i drugim djelima počinjenim iz mržnje, nacisti su pripremili desetine hiljada onih koji su počinili najstrašnije zločine protiv čovječnosti. Da bi u tome uspjeli, korak po korak su provodili agresivnu propagandu i mjere protiv jevrejskog stanovništva: dehumaniziranje, bojkot, zastrašivanja, hapšenja.
U vrlo širok arsenal mjera nacističkih ideologa, već u maju te 1933. godine, uključeno je i izvedeno, kao studentska akcija, javno spaljivanje knjiga jevrejskih i drugih nepodobnih autora. Pored efekta zastrašivanja, fenomen spaljivanja knjiga je imao i simbolično značenje, ono koje su ideolozi nacizma nazivali “pročišćavanje ne-njemačkog duha” i “predavanje plamenu zlih duhova prošlosti”. Ne podsjeća li ovo zlokobno na doktrinu današnjih evropskih desničara, a sve češće i desnog centra, o očuvanju “našeg načina života”?!
U slučaju iz 1933. godine propagandni spektakl spaljivanja knjiga se tonom i slikom savršeno uklapao u ono šta su temelji nacizma i fašizma. To je bio i simboličan uvod u ono što je uslijedilo – sistemski progon Jevreja
Pročišćavanje vatrom duh je paganizma. Simbolika ovog fenomena je važna, šalje jasnu poruku. Kadgod se taj ritual upotrijebi kao alat za širenje mržnje, bez obzira na razloge i opravdanja, dovodi do uznemiravanja. Ritualni karakter čina je ustvari spektakularno pokazivanje moći. I baš zbog te simbolike muslimani ne mogu biti ravnodušni na, posljednjih godina učestalo, javno spaljivanje mushafa. Ovaj čin se u pravilu razumijeva kao simbolički napad na uvjerenja i vrijednosti muslimana u službi širenja straha. Poseban element je i simboličko povezivanje ovog djela iz mržnje s onima koje su nacisti činili, a to niko ne može zanemariti i toga su izvođači vrlo svjesni.
Iako je to redovno čin pojedinca ili manje grupe, u odabiru onoga šta i kako se uništava leži poruka koja, zbog svega što historija svjedoči, stvara tjeskobu i može imati dalekosežne posljedice. Izostanak snažne kritike i, još gore, sankcija ovakvim incidentima daju manipulativni zamah i potpiruju plamen mržnje. I sve to pod krinkom slobode govora. Evropski zvaničnici ne mogu ili neće da vide da se spaljenim mushafima otvara put za spaljivanje iluzija o Evropi kao mjestu na kojem svi ljudi jednako vrijede bez obzira na identitarne odrednice.