Literatura Žena u islamu

Žena u islamu

Jedna od tema koja kod nemuslimana pobuđuje duboko nerazumijevanje pa i agresivnost prema islamu svakako je i ona o položaju žene u muslimanskom svijetu, odnosno o njezinim pravima i dužnostima definiranim u temeljnim islamskim vrelima. Neumorno se želi dokazati da je islam vjera u kojoj je žena zanemarena i obespravljena.

Kakav status su imale žene prije islama?

Muškarac se tada mogao razvesti bez razloga i ostaviti ženu bez ičega. Nije postojalo ograničenje u pogledu broja supruga koje je muškarac mogao imati, ni pravila kako bi se prema njima trebao odnositi. Bilo je slučajeva da otac ili brat svoju kćer odnosno sestru proda kao suprugu ili robinju drugome muškarcu, a ovaj bi je pak, ako ne bi zadovoljila njegove ukuse, prodao trećem. U predislamskih Arapa žena ni u kojem slučaju nije mogla zatražiti pravdu u sporu s muškarcem, a kao udovica nije imala pravo na izbor da to i ostane ili da se ponovno uda. Muški članovi muževe porodice određivali su njenu sudbinu. Islam prekida s tom praksom i ženi daje prava i čast kakvu u to vrijeme ni u jednom društvu nije imala.

Što islam donosi ženi?

U islamu žena ne snosi odgovornost za “istočni grijeh”, niti je kriva za svekolike ljudske nevolje. Nema ideje da je muškarac stvoren od više, a žena od niže materije. Žena je stvorena jednakom; i muškarci i žene su Ademovo potomstvo, pa su im i duše istovrsne.
Posebnim ajetima o ženi Kur’an je u to vrijeme donio revoluciju bez presedana kada je u pitanju odnos pojedinaca i zajednice prema ženi. Žena u islamu konačno postaje ono što je oduvijek i bila: ljudsko biće. Osim što je ženi posvetio jedno duže poglavlje, Allah, dž.š., o ženi na mnogo mjesta govori istim tonom kao o muškarcu:
“I Gospodar njihov im se odazva: ‘Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih…’” (Ali Imran, 195)
Ako bismo već morali usporediti prava i dužnosti muškaraca i žena, pouzdano možemo reći da je Kur’an više štiti nego muškarce. Islam naglašava ženinu dušu, a ne tijelo. Ona je voljena, poštovana i njezina se čast u islamu brani svim sredstvima, pa i vlastitim životom.

Kako žena u islamu može raspolagati sa svojim vlasništvom?

Sav imetak koji donese u brak njeno je osobno vlasništvo i muž može s njim raspolagati samo uz njezino dopuštenje. To je bila prava revolucija ženskih prava na koja su žene u ostatku svijeta morale čekati više od tisuću i tristo godina. Ženu je sada štitio zakon, Božanski zakon, bilo u okvirima braka, bilo izvan njega. Posebno se pak štiti čast i dostojanstvo žene od muških optužbi za nemoral. Ako bi muškarac optužio ženu za nemoral a to ne dokaže, i to s četiri svjedoka, po islamskim propisima, javno ga se kažnjava, sa 80 udaraca bičem.
“One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi.” (En Nur, 4)
Strogo i nezamislivo u svijetu svakovrsne seksualne raskalašenosti, reći će mnogi ovovremenici, no islam ne dopušta da se itko poigrava s čašću žene i tako potiče nemoral i nered u društvu.

Da li su mušarci i žene u islamu jednaki?

Islam ženi ne nudi slobodu kakva joj se nudi na Zapadu. U islamu i žena i muškarac istinski su slobodni i ravnopravni samo ako su život podredili svome Stvoritelju, Allahu, dž.š. A kada govorimo o jednakosti spolova, žena i muškarac ni po prirodi, ni fizički, niti psihički nisu isto. I nikada neće ni biti. Oni su blago različiti, kako bi rekao jedan islamski učenjak, ali i u potpunosti ovisni jedno o drugome. Svaki rod cjelovito je ljudsko biće u koje je Allah, dž.š., udahnuo besmrtnu dušu. Muški i ženski rod mogu imati jednak položaj, ali različite zadaće, kao što imaju jednaku vrijednost kod Allaha, dž.š., i jednake religijske odgovornosti, ali različite uloge u životu, sukladno njihovim psiho-fizičkim sposobnostima.​

Status žene u islamskoj vjeri kakav bi trebala imati

Uzmemo li u obzir današnji položaj žena u nekim muslimanskim državama, nije se teško složiti s onima koji ukazuju na nepostojanje elementarnih uvjeta za njezin napredak, kakvi, primjerice, egzistiraju u naprednim zemljama Zapada. Govorimo li, međutim, o položaju žene kakav joj je namijenio Uzvišeni Stvoritelj u Svojoj Objavi, Časnome Kur’anu, kritičari su potpuno u krivu.
Žena prije objave Kur’ana

Povijest pedislamskih Arapa ne bilježi da su njihove žene ikada imale bilo kakvu javnu ulogu u religijskim ili političkim aktivnostima. Ideja o nadmoći muškaraca nad že nama u svim područjima života bila je široko rasprostranjena i općeprihvaćena. Rijetki su slučajevi da su žene u arapskom (džahilijetskom) društvu mogle slobodno, bez muškog tutorstva, raspolagati svojim životom i imovinom kao što je to, primjerice, činila Hadidža, r.a., Muhammedova, a.s., supruga.

Ubijanje, ustvari zakopavanje tek rođene ženske djece bila je česta pojava. Smatralo se, naime, da žensko dijete donosi samo sramotu i bijedu. Očevi nisu mogli podnijeti da im kćeri doživljavaju poniženja kojima su svakodnevno svjedočili, pa su ih po rođenju ubijali ili su ih prodavali kao roblje. Evo što o tome Kur’an kaže:

“I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!” (Kur'an , En-Nahl, 58 -59)

Muškarac se tada mogao razvesti bez razloga i ostaviti ženu bez ičega. Nije postojalo ograničenje u pogledu broja supruga koje je muškarac mogao imati, ni pravila kako bi se prema njima trebao odnositi. Bilo je slučajeva da otac ili brat svoju kćer odnosno sestru proda kao suprugu ili robinju drugome muškarcu, a ovaj bi je pak, ako ne bi zadovoljila njegove ukuse, prodao trećem. U predislamskih Arapa žena ni u kojem slučaju nije mogla zatražiti pravdu u sporu s muškarcem, a kao udovica nije imala pravo na izbor da to i ostane ili da se ponovno uda. Muški članovi muževe porodice određivali su njenu sudbinu. Islam prekida s tom praksom i ženi daje prava i čast kakvu u to vrijeme ni u jednom društvu nije imala.

Allah, dž.š., objavljuje:

“O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.”
(Kur’an, sura Žene – An Nisa, 19)

A Muhammed, a.s., u jednoj od svojih izreka je kazao:

“Kome se rode tri kćeri pa ih odgoji u islamu, to mu je zaštita od džehennemske vatre (pakla).”

Također je rekao:

“Žensko dijete donosi blagoslov u porodicu.”

Islam je u svojim izvorima – Kur’anu Časnom i njegovu najvažnijem tumaču sunnetu, životnoj praksi plemenitog Poslanika islama Muhammeda, a.s. – još prije 14. stoljeća točno i precizno odredio prava i dužnosti različitih kategorija ljudi, pa tako i posebna prava i dužnosti muškarca i žene, odnosno muža i supruge, na koje islam gleda kao na dvije polutke jednoga tijela.

“Vi ste njihova odjeća a one su odjeća vaša…” (El-Bekara, 187), poručuje Kur’an naglašavajući međuovisnost muža i žene. Cijelo jedno kur’ansko poglavlje nazvano je “Žene” (En-Nisa).

To poglavlje započinje ajetom:

“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, aod njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i ženerasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinskeveze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.” (En-Nisa, 1)​

​

Žena i „istočni grijeh“

U islamu žena ne snosi odgovornost za “istočni grijeh”, niti je kriva za svekolike ljudske nevolje. Nema ideje da je muškarac stvoren od više, a žena od niže materije. Žena je stvorena jednakom; i muškarci i žene su Ademovo potomstvo, pa su im i duše istovrsne.

Posebnim ajetima o ženi Kur’an je u to vrijeme donio revoluciju bez presedana kada je u pitanju odnos pojedinaca i zajednice prema ženi. Žena u islamu konačno postaje ono što je oduvijek i bila: ljudsko biće. Osim što je ženi posvetio jedno duže poglavlje, Allah, dž.š., o ženi na mnogo mjesta govori istim tonom kao o muškarcu:

“I Gospodar njihov im se odazva: ‘Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih...’” (Ali Imran, 195)

Ako bismo već morali usporediti prava i dužnosti muškaraca i žena, pouzdano možemo reći da je Kur’an više štiti nego muškarce. Islam naglašava ženinu dušu, a ne tijelo. Ona je voljena, poštovana i njezina se čast u islamu brani svim sredstvima, pa i vlastitim životom.

“Džennet (Raj) je pod majčinim nogama”, od malena se uče djeca izreci Muhammeda, a.s., osobito dječaci, i u njihovim umovima se razvija svijest o svetosti žene kroz majku koja ih je Allahovom voljom donijela na svijet, u mukama ih rađala i dojila i čije je zdravlje trpjelo:

“Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.” (Lukman, 14)

Ako djeca na pravi način zavole svoju majku, a to im je sveta dužnost, sutra će, kada odrastu i ojačaju, isto tako poštivati i štititi svoju sestru, ženu i kćer. “Najbolji su muslimani oni koji su najbolji prema svojim suprugama”, podučava nas Poslanik, a.s., u jednoj od svojih izreka, kada govori o uzoritim vjernicima. Takav status žena je, ne zaboravimo, u islamu zadobila u 7. stoljeću, kada se u drugim kulturama pa i religijama nije uopće smatrala ljudskim bićem. U oproštajnom govoru, na svome prvom i posljednjem hadžu, izrečenom pred sto tisuća novih muslimana, Muhammed, a.s., naglasio je nekoliko stvari važnih za opstojnost i napredak islamske zajednice, a jedno od ključnih je poštivanje prava žene muslimanke. Evo što je tom prilikom Božji Poslanik, a.s., kazao:

“Braćo, vi imate prava i dužnosti prema vašim ženama, a one imaju prava i dužnosti prema vama. One ne smiju dopustiti nikome da stupi u vašu postelju, niti smiju dopustiti da bez vašeg pristanka uđu u vašu kuću one koji ne volite; one ne smiju počiniti sramotno djelo. Ako to učine, Bog vam nalaže da ih ukorite, da ih udaljite iz svoje postelje i da ih kaznite, ali ne suviše grubo. Ako se one budu uzdržavale toga i vama se pokoravale, na vama je da se brinete o njima u svemu prema dobrom običaju. A ja vam nalažem da dobro postupate sa ženama, jer one se nalaze kod vas kao amanet Božji. Dopušteno vam je da uživate njihova tijela, po Božjoj Riječi. Bojte se Boga, u onome što se tiče vaših supruga, ja vam nalažem da lijepo postupate s njima. Pazite! Jeste li čuli moju poruku! O Bože, budi mi svjedok.”

Znamo kakav je žena imala status u srednjovjekovnoj Europi, kada su ih na tisuće stradale na lomačama pod optužbom da su vještice, a pravoglasa i samostalnog odlučivanja u tzv. civiliziranom dijelu svijeta dobilaje tek početkom 20. stoljeća. U Francuskoj, zemlji rođenja demokratskih procesa, žena je tek početkom 20. stoljeća mogla slobodno raspolagati svojom imovinom, a u Italiji je tek krajem 20. stoljeća dobila pravo na razvod braka. U Švicarskoj, “uzornoj demokraciji”, žena je dobila glasačko pravo tek 1971. godine. Islam nikada nije imao problema s davanjem prirođenih prava ženama, pa ni s pravom na razvrgavanje braka ako zato postoje opravdani razlozi, niti su muslimani u 14 stoljeća islama imali problema s definiranjem prirode ženina bića. Otkako je počela objava posljednje Božje Poruke čovječanstvu, Kur’ana Časnoga, plemenitom Poslaniku Muhammedu, a.s., počeo se mijenjati i odnos prema ženiu arapskom društvu čijim je životom, kao najobičnijom stvari, dotad raspolagao muškarac. Objavom Kur’ana vrijednosti života muškaraca i žene potpuno se izjednačavaju. Žena dobiva pravo da sebi izabere muža i s njom se više ne može raspolagati kao s robom.

Sav imetak koji donese u brak njeno je osobno vlasništvo i muž može s njim raspolagati samo uz njezino dopuštenje. To je bila prava revolucija ženskih prava na koja su žene u ostatku svijeta morale čekati više od tisuću i tristo godina. Ženu je sada štitio zakon, Božanski zakon, bilo u okvirima braka, bilo izvan njega. Posebno se pak štiti čast i dostojanstvo žene od muških optužbi za nemoral. Ako bi muškarac optužio ženu za nemoral a to ne dokaže, i to s četiri svjedoka, po islamskim propisima, javno ga se kažnjava, sa 80 udaraca bičem.

“One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi.” (En Nur, 4)

Strogo i nezamislivo u svijetu svakovrsne seksualne raskalašenosti, reći će mnogi ovovremenici, no islam ne dopušta da se itko poigrava s čašću žene i tako potiče nemoral i nered u društvu.
Žena Zapada

Do jučer je u zapadno-kršćanskoj civilizaciji žena predstavljala objekt prezira i niže biće, a danas je kult seksualne razuzdanosti. Samo prividno, zapadna žena uspjela je u naumu da postane jednaka muškarcu. Pod okriljem slobode i u pomami za profitom, korištenje ženskoga tijela u komercijalne svrhe danas je upravo na Zapadu, ali i u drugim civilizacijama, poprimilo nevjerojatne oblike. Na jambo plakatima i ogromnim svijetlećim monitorima većina proizvoda široke potrošnje, od prehrane do tehničke robe, reklamira se nagim ženskim tijelom. Ženino biće na taj se način obezvređuje do krajnjih granica. Na televiziji svakoga dana možemo vidjeti modne revije, natjecanja za miss i slično, gdje malodobne polugole djevojke predstavljaju tek puke seksualne objekte starkelja u prvim redovima. Dakako, nitko ne govori o tome da im one mogu biti unuke.

No čuvarima lažnoga ćudoređa jest problem i dandanas to što je Muhammed, a.s., zakonito i uz dopuštenje njena oca Ebu Bekra, r.a., ugovorio brak s malodobnom Aišom, r.a., iako ga nije konzumirao do njene punoljetnosti. Podsjetimo, ugovoreni brak u to je vrijeme bila općeprihvaćena činjenica, uz napomenu da, od Poslanikova, a.s., vremena do danas, djevojka u islamu ima pravo na vlastiti odabir muža. Njezina suglasnost preduvjet je valjanosti bračnoga ugovora, sukladno Muhammedovim, a.s., uputama. Iz toga proizlazi da je “ugovoreni brak”, ako se pod njim podrazumijeva udaja djevojke bez njena pristanka, moguće poništiti ako ona to želi. Ibn Abbas prenosi da je neka djevojka došla Allahovu poslaniku Muhammedu, a.s., obavještavajući ga da ju je otac natjerao da se uda za nekoga bez njena pristanka.

Poslanik joj je dao pravo izbora – da prihvati taj brak ili da ga poništi (Ahmed, hadis br. 2469). U drugoj verziji, djevojka je rekla: “Prihvaćam ovaj brak, ali sam htjela da žene znaju da njihovi roditelji nemaju pravo da im nameću muža.” (Ibn Madže, hadis broj 1873.) Danas se malo tko osvrće na sveprisutnu organiziranu prostituciju u kojoj su nerijetko upravo malodobne djevojke davateljica usluga. Žena Zapada sve više gubi svoju temeljnu, od Boga joj određenu funkciju da bude majka i odgajateljica budućem naraštaju. Nasuprot tome, žena u islamu temelj je obitelji, a obitelj pak svakog naprednog društva. Ako žena izgubi svoju naravnu i prvotnu ulogu majke i odgojiteljice, cijelo je u društvo u opasnosti.​

Muškarac i žena u islamu: različiti, ali ravnopravni

Islam ženi ne nudi slobodu kakva joj se nudi na Zapadu. U islamu i žena i muškarac istinski su slobodni i ravnopravni samo ako su život podredili svome Stvoritelju, Allahu, dž.š. A kada govorimo o jednakosti spolova, žena i muškarac ni po prirodi, ni fizički, niti psihički nisu isto. I nikada neće ni biti. Oni su blago različiti, kako bi rekao jedan islamski učenjak, ali i u potpunosti ovisni jedno o drugome. Svaki rod cjelovito je ljudsko biće u koje je Allah, dž.š., udahnuo besmrtnu dušu. Muški i ženski rod mogu imati jednak položaj, ali različite zadaće, kao što imaju jednaku vrijednost kod Allaha, dž.š., i jednake religijske odgovornosti, ali različite uloge u životu, sukladno njihovim psiho-fizičkim sposobnostima.

“I ne poželite ono čime je Allah neke od vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz izobilja Njegova molite. – Allah, zaista, sva dobro zna!
(Žene, 32)

Treba li uopće podsjećati da muškarac ne može roditi, ni da žena ne može oploditi samu sebe. Jednaki, naravno, mogu biti u pogledu šansi za posao koji mogu obavljati i muškarci i žene, visine plaće i napredovanja u društvenoj hijerarhiji. Ali žena nikada neće postati muškarac, niti obratno. Temeljna obaveza žene i od Boga joj dan dar je da bude majka. Muškarci nikada neće osjetiti čast kakvu majke zadobiju kada na ovaj svijet donesu život. Ljubav i pažnja majke prema djetetu ne mogu se mjeriti, ni nadoknaditi nikakvim pravima žene da radi i privređuje poput muškarca, iako se ženama ostavlja i ta mogućnost.
Odgovornost muškarca da skrbi o ženi

Određeni kur’anski ajeti, koji definiraju ženin položaj u obitelji i društvu i izazivaju kontroverze na Zapadu, moraju se razumijevati i u kontekstu tadanjeg arapskog društva i općenito muško-ženskih zaduženja. Kada je u pitanju imetak i nasljeđivanje, Kur’an određuje da muškarac (sin) ima naslijediti koliko dvije žene (kćeri) upravo iz razloga što je muškarac u islamu odgovoran u potpunosti skrbiti o supruzi i djeci, a to podrazumijeva da supruga uopće nije dužna materijalno sudjelovati u funkcioniranju obitelji. Pod određenim okolnostima, čak majka nije dužna hraniti ni vlastito dijete, nego je otac obavezan naći i platiti dojilju za njihovo dijete. S druge strane, to je i odgovor na pitanje zašto Kur’an govori da muškarac ima jedan stupanj prednosti nad ženom:

“Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti.”
(En-Nisa, 34)

“Prednost jednima nad drugima” ne može se, i ne smije, shvatiti kao mušku superiornost na razini ljudske vrijednosti. To samo i jedino znači veći stupanj odgovornosti, što znači da će muškarci biti podvrgnuti detaljnijem ispitivanju na Sudnjemu danu koje se tiče njihova odnosa prema svojim ženama i obitelji. Uza sve izrečeno, istaknimo da je islam ženi osigurao prava da samostalno, a to znači neovisno od muža, oca, brata ili sina, raspolaže svojim imetkom. Islam pak nalaže muškarcu da se brine i skrbi o ženi i uvijek bude njezin zaštitnik. Od muškarca se očekuje ljubav i samilost prema ženi, jer on time potvrđuje svoju vjeru.
Brak u islamu nema alternativu

Zakon i etika u islamu nadopunjuju jedno drugo, jer im je Izvor isti. Moral regulira međuljudske odnose, a duhovnost regulira odnose između čovjeka i njegova Stvoritelja. Po islamu, nema potpunog morala bez duhovnosti, a duhovnosti bez izvršavanja islamskih naloga sadržanih u Kur’anu i Poslanikovoj praksi. Brak je i za ženu i za muškaraca najsigurniji okvir za jačanje morala i duhovnosti. Na izvjestan način možemo ustvrditi da ni potpune duhovnosti ni potpunog morala nema bez braka. Zato islam ne poznaje celibat, a blud oštro sankcionira smatrajući ga jednim od najvećih grijeha. U islamu se seksualnost smatra prirodnim dijelom života, koji se treba odvijati u okvirima zdravoga braka, a ljubav između supružnika smatra se Božjim znakom/darom i jednim od smislova našega prolaznog života. Allaha, dž.š., kaže:

“Od Njegovih znakova jeste i to što je od vas druge vaše stvorio, kako bi se uz njih smirili, i dao je da među vama vlada ljubav i samilost; doista su u tome znaci za one koji razmišljaju!”
(El-Rum, 21)

Muhammed, a.s., u jednoj svojoj izreci veli: “Kome Bog podari čestitu ženu, podario mu je pola vjere pa neka se pričuva u onoj drugoj polovici.”

Ovaj hadis na najljepši način doznačuje koliko su muškarci ovisni o ženama i što supruga znači u životu jednoga muslimana. No, jednako tako, Muhammed, a.s., preporučuje mladićima da, iako puni ljubavi prema djevojci, nipošto ne ulaze u brak samo zbog njene ljepote, jer ljepota može postati uzrokom moralne degradacije, niti samo zbog njena bogatstva, jer ono može postati uzrokom nepokornosti. Mladići i djevojke u brak trebaju ulaziti ponajprije iz odanosti vjeri i sa željom da je u međusobnom nadopunjavanju sačuvaju i njome oplemene svoj život te se tako približe Allahu, dž.š. U jednom drugom hadisu Muhammed, a.s., je rekao:

“Ovaj je svijet prolazna stvar, koju koristimo privremeno; među svim blagodatima na svijetu ništa nije ljepše od jedne čestite žene”. (Ibn Madže)

Institut braka, kao jedinoga prirodnog/pravnog okvira u kojem se moraju i trebaju razvijati muško-ženski odnosi, na Zapadu, ali i u nekim drugim dijelovima svijeta, sve više gubi na značenju i vrijednosti. I ovdje kod nas, u Hrvatskoj, prema godišnjim izvješćima, razvidno je da je brak u krizi i da je sve više rastavljenih brakova prouzročenih, među ostalim, nepoštivanjem ženine osobnosti, njena morala ili nasiljem nad njom. Mladi se sve više odlučuju “živjeti zajedno”, bez obaveza, čemu se islam oštro protivi smatrajući takav način života nemoralnim i neprirodnim. U islamu se odnosi između muškaraca i žene moraju regulirati vjenčanjem pred sudom te preuzimanjem obaveza i jamstvom prava oboma supružnicima.

Nasuprot kršćanstvu, brak u islamu nije sakramenat nego je vjersko-pravni akt između muškarca i žene na neodređeno vrijeme (po mogućnosti, do kraja ovozemaljskog života), koji se sklapa u prisutnosti i svjedočenjem pouzdanih svjedoka uz preuzimanje točno utvrđenih obveza i prava koji osiguravaju njegovu zakonitost i javnost, kako bi se, među ostalim, legalizirao i seksualni čin. Brak je trajni institut i ni pod kojim uvjetima ne odobrava se privremeni brak. Kao ravnopravan partner, muslimanka može postavljati predbračne uvjete, koji uključuju njeno pravo na razvod, ograničavanje muža na samo jednu ženu, te jasno definiranje okolnosti izdržavanja nje i djece.

Budući da je važnost braka jako naglašena, u mnogim muslimanskim sredinama mladi se ohrabruju da što brže stupe u brak, jasno s izabranicom odnosno izabranikom kojeg po svojoj slobodnoj volji izaberu, jer islam nedvosmisleno ističe da brak zaključen bez slobodnog pristanka žene nema nikakve valjanosti. Poslanik Muhammed, a.s., kaže: “Udovica se ne treba udavati bez njenog pitanja, niti djevica bez njena pristanka…” I kao što pruža legalan okvir za oslobađanje seksualne energije, što će pojedinca sačuvati od griješenja, brak priskrbljuje dobro i napredak bračnih partnera. Islam, naime, ne samo da brak smatra neophodnim, već ga uzdiže i na razinu bogoštovlja na temelju koje će oni koji uđu u bračnu zajednicu za to biti nagrađeni, kao, uostalom, i za svako drugo dobro djelo. Muhammed, a.s., istaknuo je značaj braka kada ga je opisao kao polovicu vjere. Obezvređivanje braka i njegovih propisa ima za posljedicu destrukciju obitelji i društva te širenje nemorala i bestidnosti, a sve u ime tobožnje slobode. Vidimo do čega je ta “sloboda” dovela zapadnoga čovjeka. U materijalnom smislu posve sigurno živi bolje nego ikada, ali u duhovnom smislu on je bogalj – sam, otuđen i izgubljen.​

Rastava braka u islamu

Nasuprot skladnim brakovima, kao najvećem bogatstvu i vrijednosti, u kojima muškarac i žena mogu zajednički uživati na ovome svijetu, postoje i oni, nažalost, u kojima muškarac i žena nisu uspjeli uskladiti karaktere niti definirati zajedničke interese, i u kojima se, umjesto međusobnog uvažavanja i uživanja, gaji samo netrpeljivost, nezadovoljstvo, prigovaranje, vrijeđanje, sumnjičenje pa i otvorena mržnja između supružnika. U takvome, za život nemogućem, ozračju islam ne brani rastavu braka. No prije nego što se dogodi “Allahu najmrže dopušteno djelo”, kako razvod braka definira Muhammed, a.s., članovi njihovih obitelji dužni su sve učiniti kako bi supružnike ohrabrili da nadvladaju nesuglasice i nastave zajedno živjeti, makar iz ljubavi prema djeci.

“A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten!” (En-Nisa, 35)

Postupak za rastavu braka pred šerijatskim sudom vrlo je kompliciran i sud će, uz pomoć članova obitelji obiju strana, sve učiniti da on opstane. Ipak, ako je nemoguć život između supružnika, dopustit će im rastavu uz mogućnost ponovnog vjenčanja. “A ako se njih dvoje i rastave, Allah će ih opskrbiti iz obilja Svoga. A Allah obilno daruje i On mudar je.” (En-Nisa’, 130)

Česti su prigovori da žena ima manje prava na pokretanje postupka za rastavu od muškaraca. Pritom valja imati na umu da je rastava braka u islamu nepopularna i da bilo žena, bilo muškarac mora imati šerijatski opravdane razloge za nju. Tako suprugovo neizvršavanje obaveze izdržavanja žene i njene/njihove djece može biti opravdan razlog za rastavu braka. Ako se, međutim, razvedena žena želi udati za drugoga muškarca, dužna je pričekati istek tzv. idetta (razdoblje koje obuhvaća tri mjesečnice) radi utvrđivanja moguće trudnoće. Žena ima pravo na otpremninu ili mehr koji se ponekad prevodi kao “životno osiguranje žene” ako je za rastavu braka kriv muž. On se ne odnosi na imovinu koju su zajednički stjecali u braku. Mehr je ugovoreni dio pri sklapanju braka koji je muž dužan isplatiti ženi tijekom braka osim ako mu ga supruga ne daruje ili oprosti.
Poligamija u islamu

To što musliman, po islamu, može oženi do četiri žene, dok muslimanka istodobno može živjeti samo s jednim mužem, za mnoge je navodno ključni dokaz o nepoštivanju žene u islamu. No prije bilo kakva pojašnjenja, valja istaknuti da su monogamni brakovi u islamu pravilo, a poligamni iznimka i tek mogućnost. Kur’an nije uveo poligamiju nego ju je ograničio. “Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom…” (Žene, 3) Ali u istom poglavlju, u 129. ajetu Kur’an stoji: “Vi ne možete potpuno jednako postupati prema ženama svojim ma koliko to željeli…” Do objave Kur’ana, bračna zajednica, i broj žena u njoj, u predislamskih Arapa bila je uvjetovana materijalnim mogućnostima muža. Muškarac je mogao imati neograničen broj žena.

Njegovom smrću žene je nasljeđivao njegov sin. Žene nisu imale nikakve slobode, ni prava na nasljedstvo, naročito nerotkinje. Objavom islama sve se mijenja. Zajamčeno im je pravo na nasljedstvo, pravo na razvod braka pod određenim uvjetima i pravo da se slobodno udaju nakon rastave ili smrti muža. Bez obzira na to koliko bogatstvo muškarac posjedovao, Kur’an mu ograničava broj vjenčanih supruga na četiri. Iako 99 posto muslimana u svijetu danas živi u monogamnim brakovima, na Zapadu su česti prigovori da omogućavanjem poligamije islam ponižava ženu. Zaboravlja se pritom da islam nije jedina religija koja poznaje poligamiju. Sve religije i svi zakoni do islama poznavali su poligamne brakove.55 Postavlja se pitanje je li bolje da žena bude druga ili treća vjenčana supruga, sa zakonitim pravima i dužnostima, ili ljubavnica bez ikakvih prava za sebe i dijete koje se rodi u izvanbračnoj vezi? Islam poligamiju nije stavio izvan zakona, kao što su to učinili mnogi narodi i vjerske skupine. Naprotiv, on ju je regulirao i ograničio. Ona nije nešto čemu se teži ili što se potiče, ona je samo mogućnost. No iako je moguća, Allah, dž.š., muškarcima preporučuje ženidbu samo s jednom ženom zbog realne nemogućnosti da se bude podjednako pravedan prema svim suprugama, bez obzira na to koliko to muškarac pokušavao. Kur’an kaže:

“Vi ne možete potpuno jednako postupati prema ženama svojim ma koliko to željeli…”
(Al Kur’an, 4:129)

Muž ne samo da mora za svaku suprugu osigurati zaseban stan ili kuću, nego prema svakoj od supruga mora pokazivati jednake osjećaje, jednako ih tretirati i jednako voljeti, što je gotovo nemoguće. Po vrlo strogim uvjetima, poligamija je prihvatljiva. Primjerice, kada je broj žena znatno veći nego broj muškaraca, i pod uvjetom da je prva supruga suglasna da muž vjenča drugu ili treću ženu. Nadalje, konzumirati je mogu samo muškarci koji zadovoljavaju stroge zakonske, vjerske, moralne, fizičke i financijske zahtjeve. Ona nije dopuštena bez nužne ekonomske potrebe ili prirodnog i društvenog opravdanja kako bi se zaštitila žena. Dakako da nije dopuštena kao puko zadovoljavanje seksualnih želja, ma koliko muškarac imao novca. U povijesti nije bilo razdoblja u kojem je bilo više muškaraca negoli žena. Muškarci su vazda ginuli u ratovima i teže su podnosili neke bolesti od žena. To je dominantan razlog zašto je islam ostavio mogućnost da svaka žena bude zaštićena brakom. Samo uz muža ona može osjetiti sigurnost i puninu. Brak je ženino pravo, ali i način da sačuva moral. Muhammmed, a.s., ženio je udovice svojih ashaba da bi o njima skrbio, a ne da bi hedonistički uživao u njima, premda je bio izniman muž, onaj koji je znao uživati sa svojim suprugama i koje su uživale s njime. Poznata je njegova izreka “Od ovoga svijeta najviše volim žene i mirise, a smiraj moga oka je u molitvi /namazu”.
Svjedočenje: jedan muškarac a dvije žene?

Oni koji mrze ili ne razumiju islam iz petnih žila trudit će se isticati primjera neravnopravnosti muslimanskih žena. Oni, međutim, koji vjeruju i prihvaćaju islam kao način života uvjereni su da žena ni u kojem svjetonazoru nije zaštićenija kao što je u islamu. Neki se kur’anski ajeti o pravima i dužnostima žene u islamu prije svega moraju razumijevati u kontekstu početka Objave, kada je iz korijena trebalo mijenjati po svemu jako rigidan, među ostalim, antiženski poredak u kojem žene nisu posjedovale ni vlastitu osobnost, a nekmoli prava da budu ravnopravne s muškarcima. Naravno, ti kur’anski ajeti u sebi nose i univerzalni karakter, jer je Kur’an Božja Poruka svakome čovjeku za svako vrijeme, svako mjesto i sve okolnosti.

Tako dio ajeta iz kur’anskog poglavlja El-Bekara o kupoprodajnom ugovoru i zaduživanju, u kojem Allah, dž.š., nalaže da se svi poslovi, ugovori ili pozajmice između dviju zainteresiranih strane sklapaju isključivo u prisutnosti najmanje dva muška ili jednog muškog i dva ženska svjedoka, izaziva revolt feministkinja koje upravo taj kur’anski iskaz navode kao argument o neravnopravnosti spolova u islamu. Islamski učenjaci pojašnjavaju da je on, kao prvo, Objava – Božja a ne ljudska riječ – i da su vjernici dužni postupiti po slovu Kur’ana, a kao drugo: žene u to doba nisu bile upućene u detalje poslovanja, pa se moglo dogoditi da žena svjedok bude obmanuta. Kod ovoga pojašnjenja ističe se i mogućnost da žena krivo svjedoči pod pritiskom muža ili muških članova svoje obitelji, pa je druga žena jamac da se to neće dogoditi. Nadalje, postoje okolnosti kada bi svjedočenje, osobito za krvne delikte, kod nje moglo izazvati psihički stres – kada je, primjerice, trudna ili je tek rodila – što negativno može utjecati na nju i njeno tek rođeno dijete, pa će njezinu odgovornost preuzeti druga svjedokinja. I zato je Allah, dž.š.,

a On najbolje zna, propisao dvije žene svjedokinje uz jednog muškarca svjedoka, i na taj način zaštitio ženu:

“I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca,onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvaćate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti. Svjedoci se trebaju na svaki poziv odazivati…”
(El-Bekara)

Afirmacija ženina svjedočenja svjedočenjem druge žene povećava vjerodostojnost; sukladno tome, i pravednost. Nerazumno bi bilo taj čin tumačiti manjom vrijednošću ženina svjedočenja, jer je to, uostalom, i jedina iznimka koja se može pronaći u tekstu Kur’ana. Tim više što islam nije isključio ženu ni iz čega što je važnije od samog svjedočenja: mogućnosti, naprimjer, da postane sudac koji saslušava i vrednuje tuđa svjedočenja. S druge pak stane, u starom je poretku bilo uopće nezamislivo svjedočenje žena, a pogotovo se smatralo skandaloznim da žena pristupi sudu i svojim se svjedočenjem suprotstavi muškarcu. Žena koja je dotad smatrana robom, a nikako osobom, kur’anskom Objavom biva subjekt s definiranim pravima i obvezama; postaje ravnopravna muškarcu. Ona može biti čak i muftija (vrhovna sutkinja), kao što je to bila Aiša, .a., jedna od najčasnijih žena, supruga Muhammeda, a.s. Uostalom, nije li žena Zapada tek donedavno dobila pravo da svjedoči pred sudom? U Časnome Kur’anu postoje ajeti koji se obraćaju obama spolovima naglašavajući njihovu fundamentalnu istost, a to je posjedovanje duše koja je Božanskog porijekla, odnosno jednakih mogućnosti da svojim djelovanjem zadobiju vječnu nagradu ili kaznu, sukladno postupcima u ovozemnom životu.

“Zbilja, muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i skrušenim muškarcima i skrušenim ženama, i djeliteljima zekata i djeliteljicama zekata, i postačima i postačicama, i muškarcima koji čuvaju stidna mjesta svoja, i ženama koje čuvaju stidna mjesta svoja, i muškarcima koji mnogo spominju Allaha, i ženama koje mnogo spominju Allaha, Allah je njima pripremio oprost i nagradu golemu!”
(El-Ahzab, 35)

Navedeni ajet jasno nam kaže da će se svakoj osobi suditi premanjegovim odnosno njenim djelima, i da spol, jednostavno, kada je upitanju naša konačna sudbina, ne igra nikakvu ulogu.

“Pa im se odazva njihov Gospodar: ‘Ja zbilja neću niti jednom pregaocu između vas dobro djelo poništiti, muško ili žensko bili! Vi ste jedni od drugih…’” (Alu Imran, 195)

Kada Kur’an koristi termine insan ili bešer, koji se prevode u značenju čovjek, onda pod time podrazumijeva i žensku i mušku osobu. “Stvoritelj nebesa i Zemlje! Učinio je i od vas samih parove.” (Eš-Šura, 11)

Premda se islam može činiti i odveć patrijarhalnim, kao uostalom i svaka druga religija, itekako sadrži vrlo izražen “ženski element”. Nejednakost između muškaraca i žena u islamskom svijetu posljedica je kulturoloških razlika, a ne islamskoga zakona. Sudjelovanje muslimanki u socijalnom, obrazovnom, političkom i ekonomskom životu treba sagledavati kako u kontekstu kur’ansko-sunnetskih naloga, tako i u kontekstu socijalnih struktura društava u kojima se islam širio, poglavito lokalnih običaja koje je islam tolerirao ako se nisu protivili njegovim učenjima. Islam uvijek apsorbira u sebe ono što je dobro, korisno i moralno za svakoga čovjeka. No, ponekad se čini da su lokalni običaji u muslimanskom svijetu utjecajniji nego šerijatske mogućnosti da se zajednica uredi sukladno zahtjevima vremena. Iako je učenje i studiranje prva vjerska naredba sadržana u Objavi, znamo za mnoge muslimanske zemalje u kojima dandanas nije poželjno da se djevojke školuju, niti da rade u javnim ustanovama. Islamski svijet raznolik je, a ne monolitan. Unutar njega ima sredina u kojima žene nikada u javnosti nisu skidale veo, a ima i onih u kojima ga nikada nisu ni nosile. U nekima muslimanske žene slobodno rade, obrazuju se i imaju karijere, a u nekima im je onemogućen pristup javnim mjestima. Postoje sredine u kojima su žene i muškarci izmiješani, ali i one koje to zabranjuju.

Svi aktualni oblici segregacije žene muslimanske, međutim, imaju duboke korijene u običajnom pravu, a ne u kur’ansko-sunnetskoj poruci. I to bi nemuslimanima trebalo biti jasno, jednako kao što bi muslimanima moralo biti jasno da njihove žene naprosto imaju veće prava i mogućnosti na Zapadu, nego u većini muslimanskog svijeta. I jedni i drugi trebali bi svoje stavove mijenjati. Najveća prava ženi ipak daje njezin Stvoritelj, Allah, dž.š., i ako to svaka žena shvati na pravi način, sva njena prava bit će realizirana.
Umjesto zaključka

Allah, dž.š., koji najbolje poznaje osobine ljudi, u islamu je ženama namijenio najviši mogući status. Kur’an im je donio novi položaj u društvu i osigurao im prava o kojima su prije islama mogle samo sanjati. Omogućio im je izravno pravo na nasljeđivanje, na vlasništvo, dao im status svjedoka pred sudom te pravo na razvod. Također je donio i izričitu zabranu korištenja nasilja protiv ženske djece i žena, ali i zabranu prisile u braku. Ženama je ponuđena jednaka prilika da steknu najveću blagodat: raj i blizinu Allaha, dž.š., pod uvjetom da se svim silama trude “uspostaviti ono što je dobro i iskorijeniti ono što je zlo.” Priznajmo, međutim, da je velik problem to što muslimani svojim neislamskim odnosom prema ženi nagrđuju taj status i svijetu odašilju sasvim pogrešnu sliku o položaju žene u islamu. Ženi je u islamu sve podređeno, jer je ona, a ne muškarac, od Allaha, dž.š., određena da na svijet donese novi život, što je najuzvišenija zadaća koju osoba može uopće imati na ovome svijetu. S druge pak strane, Kur’an joj precizno propisuje i specifične dužnosti.

Problemi nastaju kada te propise sami muslimani pogrešno interpretiraju i nakaradno ih provode, idući iz krajnosti u krajnost i stvarajući sliku islama kao vjere potpuno netolerantne prema ženama. Slijedeći zapadne trendove o potpunoj slobodi žene da “raspolaže” svoji tijelom i da čini sa svojim životom što ju je volja, s jedne strane, imamo muslimanke koje se odriču islamskih vrijednosti kao što su djevičanska nevinost i žive razuzdano i bez imalo stida, a s druge, svjedočimo o obespravljenosti žena koje je po “vrlim” muslimanima najvažnije umotati u nikab i burku i uopće im ne dati da vide “danje svjetlo”. Islam ne trpi ni jedno ni drugo: nit će se ikada složiti da žena radi sa svojim tijelom što joj je volja, niti zagovara potpunu izolaciju žena iz javnog i društvenog života kojega ni nema bez punog angažmana žena u uvjetima potpune zaštićenosti njena morala i časti. Islam od muškaraca traži da osiguraju sve uvjete za ženu kako bi samostalno radila i zarađivala. Ipak, nemalo je muslimana koji svoje frustracije iskaljuju na suprugama, pa ih i fizički kažnjavaju, protivno nalozima islama: “I s njima dostojno živite.” Ničim se ne može opravdati takav odnos prema ženi kakav se danas može vidjeti u nekim muslimanskim zemljama. Ti “vrli” muslimani zaboravljaju da u doba Muhammeda, a.s., i prvih halifa, a tada je živjela najbolja generacija ljudi koja je ikada hodala Zemljom, žene nisu bile isključene ni iz jedne društvene aktivnosti. Ekonomski neovisne, svoje su umijeće mogle javno pokazati u različitim životnim sektorima: kao trgovkinje, bolničarke, znanstvenice.

Štoviše, poznato nam je, čak su mogle prekinuti i strogoga halifu Omera, r.a., dok je govorio, “u lice” mu kazujući da je pogriješio. U islamu ne postoji propis koji zabranjuje ženi da traži zaposlenje kada za to postoji potreba, posebno na radna mjesta koja su u skladu s njenom prirodom i na kojima je društvu najpotrebnija. Primjer su poslovi medicinskih sestara i njegovateljica, podučavanje (osobito djece), medicina, društveni i humanitarni rad. Nadalje, ne postoje ograničenja da se ženski dar iskoristi na bilo kojem drugom polju. Usuprot tome, u mnogim muslimanskim društvima ženama se ne nudi adekvatno obrazovanje i njezin je položaj, rekosmo, problematičan. Time se, dakako, pogrešna praksa muslimana automatski izjednačava s islamom. Da bi stekli Allahovo dž. š. zadovoljstvo, muslimani moraju slijediti Njegove zapovijedi. A On nalaže ljubaznost i pravičnost prema ženama, kao prema kćerkama, sestrama, suprugama i majkama.

Tome u prilog valja čitati i sljedeće izreke Poslanika, a.s.: “Najbolji među vama je onaj ko je najbolji svojoj porodici, a ja sam među vama najbolji svojoj porodici.” “Najpotpuniji vjernici među vama su oni najboljeg vladanja, a najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama.”​