Hatib: dr. Suūd ibn Ibrahim eš-Šurejm
25. džumadel-ula 1440. po Hidžri / 1. februar 2019.
Hvala Allahu, Silnom, Koji mnogo prašta, i Koji noću zavija dan, i danom zavija noć, i Koji zna tajno i javno, i ono što je na visokim planinama i dubokim morima. On dopire do pogleda, a pogledi ne dopiru do Njega.
Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji druga nema, On stvara šta hoće i odabire, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob, poslanik i odabranik, neka su na njega Allahova milost i blagoslov, i na njegovu čistu porodicu, i njegove supruge, majke pravovjernih, i na njegove ashabe, muhadžire i ensarije, i na one koji idu njihovim putem i slijede njihovu uputu, sve dok se budu smjenjivali dan i noć.
O ljudi, bojte se Allah onako kako Ga se treba bojati, držite se čvrsto islama i džemata muslimana, jer je Allahova ruka nad džematom. “I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” (En-Nur, 31)
Poštovani vjernici! Svako društvo na ovoj Zemlji koje traži blagostanje u spoznaji i ravnotežu u kompromisu i dijalogu, koje je sposobno da prihvati pluralizam u mišljenju, ako to zaista želi, potrebno je da, u cilju ostvarenja ovog plemenitog ideala, poduzme konkretne uzroke.
Upravo je izostanak konkretnih koraka, koji otklanjaju nepravilnosti i podižu kvalitet, doveo do retoričke disharmonije u modernim muslimanskim društvima. Ako dublje analiziramo konfrontacije koje se dešavaju na retoričkom, verbalnom i publicističkom nivou, zapazit ćemo da je jedan od njegovih najvažnijih uzroka i “potpaljivača” – govor mržnje, koji se u tim krugovima širi poput vatre u sijenu.
To je, zapravo, govor koji ne ostvaruje željene interese niti donosi konkretne koristi, i najmanje što se može reći za njega jeste da je beskoristan, besperspektivan i bespredmetan, štaviše on je iskra neprijateljstva među ljudima.
Jedini ispravan odgovor na govor mržnje i brana od šejtanovih spletki jeste lijepa riječ, potaknuta Objavom: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (El-Isra, 53)
Govor mržnje je svaka napisana i izgovorena riječ koja potiče i potpiruje smutnju, nasilje, omalovažavanje, fanatizam i diskriminaciju pojedinaca ili grupa.
Opasnost ove vrste govora krije se u ugrožavanju duhovne i idejne i društvene stabilnosti, koja snažno utječe na kompaktnost i homogenost zajednice.
Nakon Allahove podrške, duhovna i društvena stabilnost predstavljaju najvažniji uslov prosperiteta i stabilnosti bilo koje zajednice, i čuvaju je od anarhije i samovolje pojedinaca.
S obzirom na to da govor mržnje vodi ka udaljavanju od puta sredine i umjerenosti, jasno je da u njegovom oblikovanju podjednako učestvuju dva uzroka: krajnji radikalizam i krajnji liberalizam.
Umjereni diskurs tako postaje žrtva dviju krajnosti govora mržnje. Za pristalice radikalne ideologije umjereni diskurs predstavlja zastranjenje s Pravog puta, jer nije dovoljno žestok i isključiv, a za sljedbenike “liberalnog islama” on je, pak, previše strog i nepopustljiv.
I jedan i drugi pristup neprihvatljiv je za sljedbenike Pravog puta, i oni nemaju nikakve prođe kod časnih ljudi, odlučnih u vjeri i privrženih zdravoj i utemeljenoj argumentaciji.
Umjeren govor brzinom munje ide s jezika na srce, što je sasvim razumljivo, jer je istinoljubiv i dobronamjeran govor najplodonosniji, i uvijek je dominantan. Uzvišeni kaže: “… i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.” (Merjem, 50)
Onaj ko želi da njegov govor bude prihvaćen kod ljudi i da njime ostvari plemenite ciljeve, neka mu umjesto zluradosti odjene odjeću samilosti, korisnosti umjesto štetnosti i blagosti umjesto grubosti. Takvi su, tako mi Allaha, bili govori prvaka Ademovih sinova, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je dat jezgrovit govor, i za kojeg Uzvišeni kaže: “Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (Et-Tevba, 128)
Milost, blagost i dobronamjernost prema ljudima osobine su koje se ne mogu spojiti kod osobe koja je sklona govoru mržnje.
O vjernici, neki ljudi imaju pogrešnu predstavu o slobodi izražavanja, koja, u suštini, nema nikakve veze sa slobodom, i koja se ni izbliza ni izdaleka ne može povezati s časnim pojmom slobode. Za njih su ljudska čast, svetinje i nutrina dozvoljena “ispaša” i izvor kojem se vraćaju i s kojeg se napajaju agitatori mržnje, vrijeđanja i žigosanja.
Govor mržnje je verbalno nasilje, a Allah daje za blagost ono što ne daje za grubost i nasilje. Allah, džellešanuhu, rekao je Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.” (Ali Imran, 159)
Govor mržnje je govor koji razjedinjuje, a ne ujedinjuje, i koji udaljava, a ne zbližava, kvari, a ne popravlja, poput kamenčića praćke, ozljeđuje oko, a ne ubija plijen.
Govor mržnje je poput otpadaka koji plivaju po površini bujice, odbacuju se i ne ostaju na zemlji. Niko se nije upleo u govor mržnje a da nije rastjerao čestite ljude od sebe, i kod njih stvorio prezir prema svemu što govori i piše.
To je govor koji njegovog vlasnika drži u tijesnom okviru, u kojem ne vidi nikog osim sebe, i u kojem nema mjesta za lijepo mišljenje i suprotan stav, naprotiv, on je poput razbuktalog vulkana, koji nasumično izbacuje lavu, koja spali sve što dotakne.
Govor mržnje je put površnih ljudi i oružje brzopletih i nepromišljenih. On je ogledalo duše napunjene zlobom, umišljenošću, osvetom i lažnim ponosom.
Govor mržnje nije nasljedna bolest na koju čovjek ne može utjecati, nego je mješavina ljudskog temperamenta stimulisana grešnim mislima i poremećenom psihom, a oni su poput virusa koji stoji u zraku i napada svaku dušu lišenu morala, pravednosti i umjerenosti, i njegov razvoj ovisi o količini “antitijela” s kojima se duša brani od njega prije nego što je napadne, ili ga neutralizuje nakon što se desi, međutim prevencija je bolja od liječenja, jer je temeljitija i jača u zaštiti od tog virusa.
Ako čovjek nije u stanju da uredi svoj govor i ukrasi ga blagošću, samilošću, korisnim savjetom, posljednje što mu preostaje, kao djelotvoran lijek, jeste šutnja, a kako i ne bi kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buhari i Muslim)
Allahova je dobrota prema islamskom ummetu to što im je objavio šerijat koji se jasno distancirao od govora mržnje, što nas ne bi trebalo čuditi, jer Uzvišeni Allah kaže: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu” (El-Bekara, 143).
Riječi “pravednu zajednicu” znače “najbolju i najpravedniju zajednicu”. Pravda im omogućuje pravičnost i odmjerenost u riječima i donošenju suda o drugima, a dobrota im omogućuje pravičnost u postupanju i ponašanju prema drugima. Problem nastaje usljed zaborava ove blagodati i neslijeđenja njenog puta.
U posljednjim decenijama među nemuslimanima se proširio negativan pogled na islam i muslimane, koji je eskalirao u govor mržnje i postao jedno od najprepoznatljivijih obilježja njihovih medija. Puno toga je već rečeno i napisano o ovom fenomenu. U principu, govor mržnje, usmjeren protiv islama i muslimana, ima dva ključna uzroka: duboka vjerska uvjerenja i neprimjereno ponašanje nekih muslimana, a nekada je to spoj ova dva uzroka. Protiv govora mržnje koji je motivisan vjerskim, ideološkim uvjerenjima teško da se išta može učiniti, čak i sa najuvjerljivijim argumentima, osim ako to Allah želi, jer onaj ko na nečemu odraste, on na tome i ostari. Uzvišeni kaže: “A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali.” (El-Burudž, 8)
S druge strane, govor mržnje koji je uzrokovan lošim primjerom nekih sljedbenika islama, trebao bi biti u fokusu našeg interesovanja, jer su muslimani pozvani da svojim lijepim primjerom pokažu islam drugima i da usklade svoja djela sa deklarativnom pripadnošću islamu. Druga strana, odnosno nemuslimani, ne razlikuje islam i postupke njegovih sljedbenika, i svaku njihovu grešku bez oklijevanja će pripisati islamu.
Žalosno je da veliki broj muslimana koji žive u nemuslimanskim društvima, svojim riječima, djelima i ponašanjem stvaraju negativnu sliku o islamu, u njihovim postupcima ne prepoznaje se milost, univerzalnost, pravednost, sveobuhvatnost i savršenstvo islama.
Otuda je važno podsjetiti muslimane općenito, a učene posebno, da je predstavljanje islama u njegovom pravom svjetlu i značenju, sa svim njegovim aspektima, političkim, ekonomskim, kulturološkim, civilizacijskim, kolektivnim i individualnim, i da je islam vjera čiji vrijednosni sistem obuhvata cjelokupan ljudski život, kroz umjereni pristup, pravednu riječ i lijepu komunikaciju, njihova vjerska dužnost i obaveza. Greške koje čine pojedinci samo su njihove, i ne smiju se pripisivati islamu.
Također, obaveza je muslimanskih medija i organizacija da na ovom izuzetno važnom polju ulože mnogo više napora, s obzirom na njihovu specifičnu poziciju i odgovornost.
Jedno od najefikasnijih i “najjeftinijih” sredstava – u prezentaciji islama – jesu visoke etičke i moralne kvalitete i umjeren diskurs, koji omogućavaju muslimanu da se približi tim ljudima. Lijepo ponašanje daje najbolje rezultate, a u konačnici Allah je Taj Koji upućuje na Pravi put.
Donosite salavate na najbolje Allahovo stvorenje i najodabranijeg čovjeka Muhammeda ibn Abdullaha, vlasnika Havda i šefata, to vam je naredba od Allaha: “O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56)
Allah podario blagoslov meni i vama u časnom Kurʼanu, i okoristio mene i vas njegovim ajetima i mudrom opomenom.
Rekoh ovo i od Allaha Uzvišenog tražim oprost za sebe, vas i sve muslimane od svakog grijeha, a tražite i vi, On mnogo prašta i milostiv je.
25. džumadel-ula 1440. po Hidžri / 1. februar 2019.
Hvala Allahu, Silnom, Koji mnogo prašta, i Koji noću zavija dan, i danom zavija noć, i Koji zna tajno i javno, i ono što je na visokim planinama i dubokim morima. On dopire do pogleda, a pogledi ne dopiru do Njega.
Svjedočim da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji druga nema, On stvara šta hoće i odabire, i svjedočim da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob, poslanik i odabranik, neka su na njega Allahova milost i blagoslov, i na njegovu čistu porodicu, i njegove supruge, majke pravovjernih, i na njegove ashabe, muhadžire i ensarije, i na one koji idu njihovim putem i slijede njihovu uputu, sve dok se budu smjenjivali dan i noć.
O ljudi, bojte se Allah onako kako Ga se treba bojati, držite se čvrsto islama i džemata muslimana, jer je Allahova ruka nad džematom. “I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” (En-Nur, 31)
Poštovani vjernici! Svako društvo na ovoj Zemlji koje traži blagostanje u spoznaji i ravnotežu u kompromisu i dijalogu, koje je sposobno da prihvati pluralizam u mišljenju, ako to zaista želi, potrebno je da, u cilju ostvarenja ovog plemenitog ideala, poduzme konkretne uzroke.
Upravo je izostanak konkretnih koraka, koji otklanjaju nepravilnosti i podižu kvalitet, doveo do retoričke disharmonije u modernim muslimanskim društvima. Ako dublje analiziramo konfrontacije koje se dešavaju na retoričkom, verbalnom i publicističkom nivou, zapazit ćemo da je jedan od njegovih najvažnijih uzroka i “potpaljivača” – govor mržnje, koji se u tim krugovima širi poput vatre u sijenu.
To je, zapravo, govor koji ne ostvaruje željene interese niti donosi konkretne koristi, i najmanje što se može reći za njega jeste da je beskoristan, besperspektivan i bespredmetan, štaviše on je iskra neprijateljstva među ljudima.
Jedini ispravan odgovor na govor mržnje i brana od šejtanovih spletki jeste lijepa riječ, potaknuta Objavom: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.” (El-Isra, 53)
Govor mržnje je svaka napisana i izgovorena riječ koja potiče i potpiruje smutnju, nasilje, omalovažavanje, fanatizam i diskriminaciju pojedinaca ili grupa.
Opasnost ove vrste govora krije se u ugrožavanju duhovne i idejne i društvene stabilnosti, koja snažno utječe na kompaktnost i homogenost zajednice.
Nakon Allahove podrške, duhovna i društvena stabilnost predstavljaju najvažniji uslov prosperiteta i stabilnosti bilo koje zajednice, i čuvaju je od anarhije i samovolje pojedinaca.
S obzirom na to da govor mržnje vodi ka udaljavanju od puta sredine i umjerenosti, jasno je da u njegovom oblikovanju podjednako učestvuju dva uzroka: krajnji radikalizam i krajnji liberalizam.
Umjereni diskurs tako postaje žrtva dviju krajnosti govora mržnje. Za pristalice radikalne ideologije umjereni diskurs predstavlja zastranjenje s Pravog puta, jer nije dovoljno žestok i isključiv, a za sljedbenike “liberalnog islama” on je, pak, previše strog i nepopustljiv.
I jedan i drugi pristup neprihvatljiv je za sljedbenike Pravog puta, i oni nemaju nikakve prođe kod časnih ljudi, odlučnih u vjeri i privrženih zdravoj i utemeljenoj argumentaciji.
Umjeren govor brzinom munje ide s jezika na srce, što je sasvim razumljivo, jer je istinoljubiv i dobronamjeran govor najplodonosniji, i uvijek je dominantan. Uzvišeni kaže: “… i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.” (Merjem, 50)
Onaj ko želi da njegov govor bude prihvaćen kod ljudi i da njime ostvari plemenite ciljeve, neka mu umjesto zluradosti odjene odjeću samilosti, korisnosti umjesto štetnosti i blagosti umjesto grubosti. Takvi su, tako mi Allaha, bili govori prvaka Ademovih sinova, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je dat jezgrovit govor, i za kojeg Uzvišeni kaže: “Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (Et-Tevba, 128)
Milost, blagost i dobronamjernost prema ljudima osobine su koje se ne mogu spojiti kod osobe koja je sklona govoru mržnje.
O vjernici, neki ljudi imaju pogrešnu predstavu o slobodi izražavanja, koja, u suštini, nema nikakve veze sa slobodom, i koja se ni izbliza ni izdaleka ne može povezati s časnim pojmom slobode. Za njih su ljudska čast, svetinje i nutrina dozvoljena “ispaša” i izvor kojem se vraćaju i s kojeg se napajaju agitatori mržnje, vrijeđanja i žigosanja.
Govor mržnje je verbalno nasilje, a Allah daje za blagost ono što ne daje za grubost i nasilje. Allah, džellešanuhu, rekao je Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.” (Ali Imran, 159)
Govor mržnje je govor koji razjedinjuje, a ne ujedinjuje, i koji udaljava, a ne zbližava, kvari, a ne popravlja, poput kamenčića praćke, ozljeđuje oko, a ne ubija plijen.
Govor mržnje je poput otpadaka koji plivaju po površini bujice, odbacuju se i ne ostaju na zemlji. Niko se nije upleo u govor mržnje a da nije rastjerao čestite ljude od sebe, i kod njih stvorio prezir prema svemu što govori i piše.
To je govor koji njegovog vlasnika drži u tijesnom okviru, u kojem ne vidi nikog osim sebe, i u kojem nema mjesta za lijepo mišljenje i suprotan stav, naprotiv, on je poput razbuktalog vulkana, koji nasumično izbacuje lavu, koja spali sve što dotakne.
Govor mržnje je put površnih ljudi i oružje brzopletih i nepromišljenih. On je ogledalo duše napunjene zlobom, umišljenošću, osvetom i lažnim ponosom.
Govor mržnje nije nasljedna bolest na koju čovjek ne može utjecati, nego je mješavina ljudskog temperamenta stimulisana grešnim mislima i poremećenom psihom, a oni su poput virusa koji stoji u zraku i napada svaku dušu lišenu morala, pravednosti i umjerenosti, i njegov razvoj ovisi o količini “antitijela” s kojima se duša brani od njega prije nego što je napadne, ili ga neutralizuje nakon što se desi, međutim prevencija je bolja od liječenja, jer je temeljitija i jača u zaštiti od tog virusa.
Ako čovjek nije u stanju da uredi svoj govor i ukrasi ga blagošću, samilošću, korisnim savjetom, posljednje što mu preostaje, kao djelotvoran lijek, jeste šutnja, a kako i ne bi kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.” (Buhari i Muslim)
Allahova je dobrota prema islamskom ummetu to što im je objavio šerijat koji se jasno distancirao od govora mržnje, što nas ne bi trebalo čuditi, jer Uzvišeni Allah kaže: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu” (El-Bekara, 143).
Riječi “pravednu zajednicu” znače “najbolju i najpravedniju zajednicu”. Pravda im omogućuje pravičnost i odmjerenost u riječima i donošenju suda o drugima, a dobrota im omogućuje pravičnost u postupanju i ponašanju prema drugima. Problem nastaje usljed zaborava ove blagodati i neslijeđenja njenog puta.
U posljednjim decenijama među nemuslimanima se proširio negativan pogled na islam i muslimane, koji je eskalirao u govor mržnje i postao jedno od najprepoznatljivijih obilježja njihovih medija. Puno toga je već rečeno i napisano o ovom fenomenu. U principu, govor mržnje, usmjeren protiv islama i muslimana, ima dva ključna uzroka: duboka vjerska uvjerenja i neprimjereno ponašanje nekih muslimana, a nekada je to spoj ova dva uzroka. Protiv govora mržnje koji je motivisan vjerskim, ideološkim uvjerenjima teško da se išta može učiniti, čak i sa najuvjerljivijim argumentima, osim ako to Allah želi, jer onaj ko na nečemu odraste, on na tome i ostari. Uzvišeni kaže: “A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali.” (El-Burudž, 8)
S druge strane, govor mržnje koji je uzrokovan lošim primjerom nekih sljedbenika islama, trebao bi biti u fokusu našeg interesovanja, jer su muslimani pozvani da svojim lijepim primjerom pokažu islam drugima i da usklade svoja djela sa deklarativnom pripadnošću islamu. Druga strana, odnosno nemuslimani, ne razlikuje islam i postupke njegovih sljedbenika, i svaku njihovu grešku bez oklijevanja će pripisati islamu.
Žalosno je da veliki broj muslimana koji žive u nemuslimanskim društvima, svojim riječima, djelima i ponašanjem stvaraju negativnu sliku o islamu, u njihovim postupcima ne prepoznaje se milost, univerzalnost, pravednost, sveobuhvatnost i savršenstvo islama.
Otuda je važno podsjetiti muslimane općenito, a učene posebno, da je predstavljanje islama u njegovom pravom svjetlu i značenju, sa svim njegovim aspektima, političkim, ekonomskim, kulturološkim, civilizacijskim, kolektivnim i individualnim, i da je islam vjera čiji vrijednosni sistem obuhvata cjelokupan ljudski život, kroz umjereni pristup, pravednu riječ i lijepu komunikaciju, njihova vjerska dužnost i obaveza. Greške koje čine pojedinci samo su njihove, i ne smiju se pripisivati islamu.
Također, obaveza je muslimanskih medija i organizacija da na ovom izuzetno važnom polju ulože mnogo više napora, s obzirom na njihovu specifičnu poziciju i odgovornost.
Jedno od najefikasnijih i “najjeftinijih” sredstava – u prezentaciji islama – jesu visoke etičke i moralne kvalitete i umjeren diskurs, koji omogućavaju muslimanu da se približi tim ljudima. Lijepo ponašanje daje najbolje rezultate, a u konačnici Allah je Taj Koji upućuje na Pravi put.
Donosite salavate na najbolje Allahovo stvorenje i najodabranijeg čovjeka Muhammeda ibn Abdullaha, vlasnika Havda i šefata, to vam je naredba od Allaha: “O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56)
Allah podario blagoslov meni i vama u časnom Kurʼanu, i okoristio mene i vas njegovim ajetima i mudrom opomenom.
Rekoh ovo i od Allaha Uzvišenog tražim oprost za sebe, vas i sve muslimane od svakog grijeha, a tražite i vi, On mnogo prašta i milostiv je.
