Vrijeme i Kalendar Ferhadija banjalučka ljepotica

Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!“ (Kur'an, El-Bekara, 114)

U navedenom ajeti-kerimu istaknute su dvije upozoravajuće pojave koje označavaju nasilje:

- prva jeste ideološka borba usmjerena protiv slobode savjesti i govora izražena u zabrani ibadeta, učenja, poučavanja, tumačenja i kazivanja o Allahu i o onome o čemu nas Allah uči; i - druga je, da sakralni prostor: hram, džamija, mesdžid, u kojem se Allahu sedžda čini i Njemu služi, i koji privlači vjernike i okuplja ih, nastoji se poruši i uništiti.

Jedna anticivilizacijska pojava koja nas prati i koja je stara više od dvaipol stoljeća, a koja je posebno moćno odredila cijelo dvadeseto stoljeće jeste ubijanje, progon, i masovno raseljavanje muslimana sa područja Zapadnog Balkana i zatiranje svih tragova njihovog postojanja. Tako su se, iz desetljeća u desetljeće, konstantno sužavali i broj i životni prostor muslimana; a na tim prostorima nastanjivalo se domaće i nseljavano kršćansko stanovništvo. Na ovim 'osvojenim' teritorijima, planski i sustavno, vršilo se rušenje naselja i džamija i tako su nestajala materijalna i kulturna dobra muslimana, a naselja i gradovi dobijali su potom posve drugačiji izgled.

Posebno se ovo iskazalo u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća na području Bosne i Hercegovine i Kosova sa ciljem da se u treći milenijum uđe, i da on otpočne teći bez prisustva muslimana na Balkanu. Tako je u Bosni i Hercegovini, tokom agresije, u periodu od 1992. do 1996. godine, potpuno srušeno ili posve oštećeno 80 procenata džamija, ili u brojčanom izrazu njih 1.444 od ukupno postojećeg njihovog broja pred agresiju; dok je na Kosovu godine 1999. srušeno i teško oštećeno 255 od ukupno 607 džamija koliko ih je do tada bilo.

Tako je 07. Maj - Dan džamija za nas jedno tužno i bolno podsjećanje, i istovremeno prilika da se osvrnemo na stravičan krvavi i rušlački period, i na do danas pređeni put; te da potom, poučeni iskustvom, pronađemo način kako očuvati i same sebe i naše džamije.

Pojava skrnavljenja i rušenja džamija nije samo prost barbarski čin iskazane mržnje i nasilja divljeg neprijatelja iz našeg komšiluka, to je pojava mnogo dubljeg značenja. Ti, progoni popraćeni ubijanjem, i to zatiranje tragova prisustva nas muslimana - jedne etničke i religijske grupe sa osebujnim kulturnim izrazom - treba da pokažu budućim generacijama svojih naraštaja da su samo oni vlasnici prostora i jedini vrijedni postojanja na tom tlu, a da su muslimani tuđ doseljeni elemenat, i pogotovo da nisu obitavali u dugim stoljetnim trajanjima sa svim svojim ogromnim bogatstvom kulturnog i civilizacijskog doprinosa.

Kada je riječ o ovim krvavim, rušilačkim i divljačkim pohodima , najtragičnije je to da je riječ o brutalnom padu i izigravanju uzvišenosti vlastite religije pretvarajući zločine protiv muslimana i rušenja ne u težak grijeh nego u 'sveti čin vjere'?! To je bilo moguće na način da je religija svojim autoritetom dala legitimitet povlaštenoj naciji, a vladajuća nacija religiju učinila državnom religijom upregnutom u instrument vlasti države i političke borbe za prevlast i moć.

Nama je stoga, posve jasno kojoj vrsti ideološkog opredijeljenja i koje političe usmjerenosti su oni pojedinci i one grupe kojima džamija itekako smeta; i zašto se, svim sredstvima i oblicima uticaja i moći, trude i nastoje da džamija čami prazna, da joj se ne dolazi, da ne djeluje, i da se tako pusta i prazna poruši i ukloni kao da nikada ni postojala nije, a jednako sa njom i muslimani posve nemoćni da se tome odupru.​

Džamija je, prepoznatljiv znak životnog prostora muslimana grada ili sela. Jedan dominantan objekat posebnog arhitektonskog izgleda i značenja jasno uočljiv u vizuri panorame mjesta. To je tvrđava u kojoj se: oblikuje, čuva i afirmira islamski identit.

Prvenstveno u džamiji se čovjek, individualno i kolektivno, obraća Allahu iskazujući obredom Gospodaru svome svoju vjeru i posvećenost. Čovjek se u džamiju sklanja izvan buke mašine i vreve ulice, u onaj čudesni mir i spokoj da u predanosti i moleći se doživi osjećaj prisnosti: Ja i moj Gospodar, i zajedno: Mi i naš Gospodar. Prostor unutrašnjosti džamije posve je jednostavan, i ništa ne remeti čovjekov mir kako bi se svim svojim bićem unio predan molitvi. To je prostor bez relikvija, svetih predmeta i činova, bez slika i kipova, bez zvuka muzike.

Džamija poučava vjeri jer u njoj se stiču, ali i proširuju i produbljuju znanja vjere, izmjenjuju misli i iskustva života u vjeri i vjere u životu.

To je i prostor u kojem se uči islamskom ponašanju i su-odnosu kako među braćom i sestrama u vjeri, tako i šire izvan skupine vjernika i vjernica, u mješovitom društvenom prostoru izvan džamije djelujući u smjeru širenja mira, poštovanja, tolerancije i međuljudske sloge.

Džamija djeluje kao prostor gradnje veza počinjući od nepoznatih koji se u džamiji i kroz džamiju tek susreću, prepoznaju, upoznaju i zbližuju, i u tome rastu do krajnje tačke čvrste povezanosti pretvorene u islamsko bratstvo i sestrinstvo koje nadrasta i nadilazi krvno-srodničke, teritorijalne, i ekonomsko-interesne veze i povezanosti.

Džamija ne samo da ističe prisustvo vjernika, nego ona određuje i osmišljava njihovo trajanje i njihovu budućnost.

Zato, u svakom vremenu i u svakom životnom prostoru, svaku novu generaciju muslimana mora se učiti, mora joj se objasniti i protumačiti uzvišenost svrhe postojanja džamije i njenog značenja u individualnom, kolektivnom, ali i društvenom kontekstu.



Najprije samima sebi, a potom i drugima, dati do znanja da nasušno trebamo, želimo i hoćemo da džamija jeste, da bude, da traje, da opstaje, ne toliko kao zgrada koliko kao institucija koja nas označava i određuje u duhovnom i moralno-etičkom, a također i u povijesnom, i kulturno-civilizacijskom smislu. Neprekidno pokazivati i potvrđivati da džamija unutar sebe odgaja zdrave jedinke i gradi zajednicu koja je ne samo na korist po muslimane, nego je korisna i po druge grupe i zajednice, kao i društvenu sredinu u kojoj obitava i djeluje.

Stoga, da bi sačuvali džamiju, bilo da je to u Domovini ili izvan nje na Zapadu, i jednako tako kako bi sačuvali i same sebe, u ovom smislu potrebno je paralelno činiti troje:​

Prvo, mi moramo biti posve opredijeljeni za džamiju, a to je da ona ne stoji ostavljena sama i pusta, bez našeg živog prisustva. Naša nepokolebljiva i stalna opredijeljenost za džamiju znači ne samo podići je u njenom fizičkom obliku i ljepoti, dopadljivu, jasno uočljivu, i održavati čistom njenu unutrašnjost i vanjštinu.

Ta opredjeljenost za džamiju jeste učiniti je živom usljed našeg prisustva, mjestom i prostorom unutar kojeg i oko kojeg vrvi od života. Učiniti je privlačnim mjestom bogatu sadržajima prilagođenim svim polnim i starosnim grupama od djeteta do ostarjelih. Ali, u prvom redu džamiju posjećivati namaza radi, kada mi u poklonu Allahu sedždom priznajemo i pokazujemo svoju predanost Allahu.

Kroz stalni ibadet služenjem Allahu postižemo da nam vjera oplemenjuje i čisti srca i duše, čini nas takvima da radimo i djelujemo sa posve plemenitim ciljem usmjereni ka čovjeku i dobrom djelu.

Stoga, neka su vrata džamije širom otvorena, i neka se čuje i posve jasno vidi i zna da je džamija časno mjesto iz kojeg zrače: vjera, istina, pravda, dobrota i plemenitost.

Drugo, u našem angažmanu izvan džamije, u cilju predstavljanja i afirmacije naša prepoznatljivost neka bude u znaku: otvorenosti i srdačnosti, znanja, stručnosti i radinosti, poštenja, istine, pravednosti , dobrote i humanosti, po kojim temeljnim svojstvima će nas u društvu znati i cijeniti.

Dakle, primjerom posve jasno, otvoreno i stalno pružati pozitivnu predstavu sebe samih. Pokazati da oni koji u džamiju ulaze, koji u njoj uče i formiraju svoje identitete, jesu najbolji pojedinci i najbolja zajednica koja se integriše u društveni kolorit društva i države.

Treće, svojim aktivnim učešćem podupirati modernu demokratsku državu koja svakoj ljudskoj individui garantuje i štiti jednaka prava na: religiju, rasu, spol, naciju, kulturu. Afirmiranjem njenih vrijednosti i aktivnim sudjelovanjem u njenom radu od mjesne zajednice i općine do samoga državnog i političkog vrha osviješten musliman bori se protiv služenja države povlaštenoj religiji i naciji, povlaštenoj ideologiji, ili grupi moćnika koji bi da vladaju nad državom.

Zato, svojim učešćem doprinosimo afirmaciji principa na kojima počiva i EU a ti su:

princip jednakosti pojedinca, sloboda ljudske savjesti, i jednakost religija;

princip odvojenosti države i politike od religije; i

princip korisne saradnje između religije i države bez zadiranja u ingerencije jedni drugima.

Načinom aktivnog sudjelovanja mi ćemo postepeno razbijati slike nastale u mraku Srednjeg vijeka, ideološka zavođenja, fabrikovane laži massmedija, i kvazi-naučne zablude o džamiji i muslimanima još uvijek živo prisutne na društvenoj sceni kako u Domovini, tako i na Zapadu.​