- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 2,911
- Reakcije
- 270
- Točke
- 216
Sva hvala pripada Allahu, Čija milost obuhvata sve, Koji grijehe prašta i voli kada Ga robovi Njegovi dozivaju oprost tražeći, a voli i one koji drugima praštaju. On, Uzvišeni, u dijelu kur’anskog ajeta kaže: „Neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.“ (En-Nur, 22) Salavat i selam neka je na Muhammeda, koji je poslan kao milost svim svjetovima da ljudski karakter oplemeni i srca i duše očisti.
U jednoj predaji Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Sadaka ne umanjuje imetak, a praštanje povećava ugled. Nikad se niko nije ponizio radi Allaha, a da ga Allah nije uzdigao.“ (Muslim)
Praštanje je jedna plemenita osobina koja dolazi do izražaja onda kada neko učini grijeh, zlo ili nepravdu drugome, a ovaj umjesto kazne i osvete pređe preko toga i oprosti mu.
Izvori naše vjere uče nas da se Allahov, dž.š., odnos prema nama ogleda u našem odnosu prema drugima. Onaj ko drugome oprosti može se nadati Allahovom oprostu.
Također, u praštanju drugima se krije veliki smiraj koji nastanjuje čovjekovo srce kao nagrada za strpljivost i velikodušnost prema onome ko mu zlo nanese.
Uzvišeni Allah osobinu praštanja u Kur’anu vezuje za one koji se Njega boje: „…koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Alu ‘Imran, 134)
Osobinu samilosti i praštanja On je kao mogućnost utisnuo i u svoja stvorenja. U Svome Časnom Govoru savjet im upućuje: „Lijepa riječ i oprost vredniji su od sadake popraćene vrijeđanjem. A Allah je neovisan i Onaj Koji ne žuri s kaznom.” (El-Bekare, 263) Svaki grijeh je velik zbog veličine Onoga prema Kome se griješi, ali grijesi u međuljudskim odnosima imaju poseban stepen, jer Gospodar neće oprostiti nikome bol koju nanese drugome ukoliko mu on sam ne oprosti. Razlog tome su velike posljedice koje naši ružni postupci ostavljaju na ljude, njihove porodice i društvo u cjelini.
U Kur’anu Časnom nailazimo na ajete poslaničkih dova protiv njihovih naroda onda kada prevršiše svaku mjeru zla. Samo onaj kome je nadimak „milost svjetovima“ sačuvao je svoju dovu za Sudnji dan, ali ne da je iskoristi protiv naroda svoga, već da bude priziv Božije milosti i oprosta i onima koji zlo činiše. Gospodar u Kur’anu podstiče Poslanika, a.s., da mnogo prašta onima koji ga slijede kada kaže u dijelu ajeta: „Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima…“ (Alu Imran – 159).
Muhammed, a.s., ne samo da je primijenio ovu naredbu Božiju na sljedbenike svoje, već je prenio na sve ostale skupine i kategorije ljudi koji ga okružuju, pa čak i najljuće neprijatelje i zločince. Veličina čovjeka se ogleda u njegovoj sposobnosti praštanja drugima. Zato je Muhammed, a.s., bio najveći.
Primjeri njegovog praštanja su mnogobrojni, a jedan od njih je i greška muslimanskih strijelaca na Uhudu, koja rezultira gubitkom bitke i mnogih muslimanskih života. Poslanik, a.s., im je taj veliki propust oprostio ne isključujući ih iz zajednice niti ih omalovažavajući na bilo koji način.
Jedne prilike Poslanik, a.s., odlazi u Taif s nadom da će se barem neko odazvati njegovom pozivu u islam. Međutim, oni ga najgrublje odbijaju i tjeraju od sebe, a on u trenutku kada je mogao zamoliti Allaha da ih žestoko kazni, uči dovu da iz njihovih kičmi izađu oni koji će Allahu pokorni biti.
Krunski primjer jeste Poslanikovo, a.s., praštanje prilikom oslobođenja Mekke. Približio se kraj jedne teške, ali prelijepe epohe, kazivanja koje obuhvati živote onih koji bi sebe dali i dadoše za Allaha i Njegovog Poslanika. On, koji ih je godinama pripremao za osvajanje ljudskih srca, uči ih najvećoj lekciji praštanja koja će se utkati u njihove duše i duše onih koji će poslije doći. U trenucima mogućnosti kažnjavanja i naplate, kada Mekkelije očekuju najgore, a nadaju se plemenitom postupanju, Poslanik, a.s., ih upita: „Šta mislite šta ću danas uraditi s vama?“ Rekoše: „Učinit ćeš dobro, ti si plemeniti brat, sin plemenitog brata!“ A on odgovori: „Ja vas danas neću koriti. Neka vam Allah oprosti!“
Ovu snažnu i plemenitu rečenicu Muhammed, a.s., čuvao je u svom srcu zajedno sa svim bolom i sjećanjem iz prošlosti kao nasljeđe njegovog brata po vjerovjesništvu, Jusufa, a.s., koji oprosti svojoj braći za svo zlo koje mu nanesoše izgovarajući upravo ove riječi. Sve teškoće prošlosti izgovorom ove rečenice postaše mir i oslobođenje za Poslanikovo srce, baš kao što se i Kaba oslobodi od idola. Zasigurno je bilo mnogo teže oprostiti toliko velikoj skupini ljudi nego oprostiti pojedincima. To nam govori o veličini Muhammeda, a.s.
Svakome od nas je nekada učinjena nepravda i nanesena bol, ali ono što je važno jeste da mi ne budemo oni koji će drugima činiti zlo. Imajući u vidu važnost praštanja i nagradu koja sljeduje one koji praštaju, još danas oprostimo onima koji nam zlo učiniše.
Zar nam ne bi bilo drago da i nama Allah oprosti?
Molim Gospodara da nas pomogne da praštajući drugima zaslužimo Njegov oprost. Amin.
Hafiz Eldar-ef. Ćatibušić, imam u džematu Donja Obodnica
U jednoj predaji Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Sadaka ne umanjuje imetak, a praštanje povećava ugled. Nikad se niko nije ponizio radi Allaha, a da ga Allah nije uzdigao.“ (Muslim)
Praštanje je jedna plemenita osobina koja dolazi do izražaja onda kada neko učini grijeh, zlo ili nepravdu drugome, a ovaj umjesto kazne i osvete pređe preko toga i oprosti mu.
Izvori naše vjere uče nas da se Allahov, dž.š., odnos prema nama ogleda u našem odnosu prema drugima. Onaj ko drugome oprosti može se nadati Allahovom oprostu.
Također, u praštanju drugima se krije veliki smiraj koji nastanjuje čovjekovo srce kao nagrada za strpljivost i velikodušnost prema onome ko mu zlo nanese.
Uzvišeni Allah osobinu praštanja u Kur’anu vezuje za one koji se Njega boje: „…koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Alu ‘Imran, 134)
Osobinu samilosti i praštanja On je kao mogućnost utisnuo i u svoja stvorenja. U Svome Časnom Govoru savjet im upućuje: „Lijepa riječ i oprost vredniji su od sadake popraćene vrijeđanjem. A Allah je neovisan i Onaj Koji ne žuri s kaznom.” (El-Bekare, 263) Svaki grijeh je velik zbog veličine Onoga prema Kome se griješi, ali grijesi u međuljudskim odnosima imaju poseban stepen, jer Gospodar neće oprostiti nikome bol koju nanese drugome ukoliko mu on sam ne oprosti. Razlog tome su velike posljedice koje naši ružni postupci ostavljaju na ljude, njihove porodice i društvo u cjelini.
U Kur’anu Časnom nailazimo na ajete poslaničkih dova protiv njihovih naroda onda kada prevršiše svaku mjeru zla. Samo onaj kome je nadimak „milost svjetovima“ sačuvao je svoju dovu za Sudnji dan, ali ne da je iskoristi protiv naroda svoga, već da bude priziv Božije milosti i oprosta i onima koji zlo činiše. Gospodar u Kur’anu podstiče Poslanika, a.s., da mnogo prašta onima koji ga slijede kada kaže u dijelu ajeta: „Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno, i dogovaraj se s njima…“ (Alu Imran – 159).
Muhammed, a.s., ne samo da je primijenio ovu naredbu Božiju na sljedbenike svoje, već je prenio na sve ostale skupine i kategorije ljudi koji ga okružuju, pa čak i najljuće neprijatelje i zločince. Veličina čovjeka se ogleda u njegovoj sposobnosti praštanja drugima. Zato je Muhammed, a.s., bio najveći.
Primjeri njegovog praštanja su mnogobrojni, a jedan od njih je i greška muslimanskih strijelaca na Uhudu, koja rezultira gubitkom bitke i mnogih muslimanskih života. Poslanik, a.s., im je taj veliki propust oprostio ne isključujući ih iz zajednice niti ih omalovažavajući na bilo koji način.
Jedne prilike Poslanik, a.s., odlazi u Taif s nadom da će se barem neko odazvati njegovom pozivu u islam. Međutim, oni ga najgrublje odbijaju i tjeraju od sebe, a on u trenutku kada je mogao zamoliti Allaha da ih žestoko kazni, uči dovu da iz njihovih kičmi izađu oni koji će Allahu pokorni biti.
Krunski primjer jeste Poslanikovo, a.s., praštanje prilikom oslobođenja Mekke. Približio se kraj jedne teške, ali prelijepe epohe, kazivanja koje obuhvati živote onih koji bi sebe dali i dadoše za Allaha i Njegovog Poslanika. On, koji ih je godinama pripremao za osvajanje ljudskih srca, uči ih najvećoj lekciji praštanja koja će se utkati u njihove duše i duše onih koji će poslije doći. U trenucima mogućnosti kažnjavanja i naplate, kada Mekkelije očekuju najgore, a nadaju se plemenitom postupanju, Poslanik, a.s., ih upita: „Šta mislite šta ću danas uraditi s vama?“ Rekoše: „Učinit ćeš dobro, ti si plemeniti brat, sin plemenitog brata!“ A on odgovori: „Ja vas danas neću koriti. Neka vam Allah oprosti!“
Ovu snažnu i plemenitu rečenicu Muhammed, a.s., čuvao je u svom srcu zajedno sa svim bolom i sjećanjem iz prošlosti kao nasljeđe njegovog brata po vjerovjesništvu, Jusufa, a.s., koji oprosti svojoj braći za svo zlo koje mu nanesoše izgovarajući upravo ove riječi. Sve teškoće prošlosti izgovorom ove rečenice postaše mir i oslobođenje za Poslanikovo srce, baš kao što se i Kaba oslobodi od idola. Zasigurno je bilo mnogo teže oprostiti toliko velikoj skupini ljudi nego oprostiti pojedincima. To nam govori o veličini Muhammeda, a.s.
Svakome od nas je nekada učinjena nepravda i nanesena bol, ali ono što je važno jeste da mi ne budemo oni koji će drugima činiti zlo. Imajući u vidu važnost praštanja i nagradu koja sljeduje one koji praštaju, još danas oprostimo onima koji nam zlo učiniše.
Zar nam ne bi bilo drago da i nama Allah oprosti?
Molim Gospodara da nas pomogne da praštajući drugima zaslužimo Njegov oprost. Amin.
Hafiz Eldar-ef. Ćatibušić, imam u džematu Donja Obodnica
