Razvoj prostitucije tokom austrougarske vladavine – kako je marginalna pojava udarila na bosansku tradiciju
Dolazak austrougarske vlasti na naše prostore 1878. godine značio je ujedno i sudar nove, zapadne evropske civilizacije, sa dotadašnjom orijetalnom tj. osmanskom. Austrougarska je sa sobom donijela drugačiji način života koji uključuje luksuzan život, modu, automobile, teatre, kina, kockarnice, kafee, ali i bordele u kojima je cvjetala prostitucija. Činjenica, prostitucija je kao vid preživljavanja bila zastupljena i tokom osmanske uprave ali se ona kosila sa načelima Islama, tako da je bila ilegalna, a one osobe koje bi bile uhapšene teško su kažnjavane. Dolaskom austrougarske vlasti ona je postala normalna i legalna pojava.
Već u mjesecu oktobru 1878. godine (otpor bosanske narodne vojske je konačno skršen 20. oktobra 1878. godine) Gradsko zastupništvo Sarajeva ukazuje na to da su “nečiste ženskinje pronađene i u bolnicu poslate”. U narednim godinama broj priostitutki je rastao, pa se javila potreba da se njihov posao ozakoni i reguliše. Već 16. aprila 1885. godine donesena je “Naredba” kojom se uređuje “bludničarstvo na području grada Sarajeva”. Slična naredba proširena je i na ostale gradove BiH, a u prvom redu Mostar i Banja Luku, gdje je “prostitucija cvjetala”. Godine 1912. donešen je dopunjen zakon kojim se reguliše podjela troškova i zarade između vlasnika bordela i prostitutki.
Djevojke koje su obavljale djelatnosti prostitutke na našem prostoru dolazile su uglavnom iz Mađarske, Crne Gore i Dalmacije. Najčešće su bile katoličke vjere, manje pravoslavne, a u iznimnim slučajevima i islamske. To su bile siromašne djevojke, uglavnom maloljetne, koje su sa sobom nosile veoma skromnu prtljagu. Zakonski je odlučeno da djevojka koja je bila maloljetna, ili da je pri ulasku u ovaj posao bila u braku, roditelji odnosno supružnici, su morali biti izvješteni o tome. Međutim, austrougarske vlasti su se ubrzo ogradile od maloljetnih prostitutki, tako da se ova praksa od vlasti nije tolerisala, a za takve su bile poduzimane novčane kazne.
Austrougarske vlasti su zahtijevale da prostitutke, radi lakše kontrole, žive u bordelima, a one koje su imale mogućnost da same žive, što je ovisilo o “dobrom ponašanju”, morale su plaćati policiji kauciju od 30 forinti za potrebe liječenja u bolnici. Prostitutke bi živjele samo u određenim, strogo izoliranim dijeloviam grada.
Ostale djevojke, koje nisu sebi mogle priuštiti stan ili kod policije bile poznate po “lošem ponašanju”, živjele bi u bordelima. Vlasnik bordela nije smio biti pod “moralnom, policijskom i političkom sumnjom”, a bordel je mogao otvoriti izvan naseljenog mjesta, mada je i tu bilo odstupanja. Neki bordeli su bili veoma skupi i grandiozni a takvi su: “Crvena zvijezda”, “Pet šibica”, “Kod posljednjeg groša”. Samo takvi su imali i muziku te plesne grupe, za što je trebala posebna – skupa licenca. Također, u bordelima se nije mogla služiti hrana i piće, osim kahve i čaja, a tek ugledniji vlasnici su imali pravo držati vino i pivo.
Dolazak prostitutke u bordel i njezino useljenje u isti, morao je biti odraz njezine slobodne volje. Također, vlasnik bordela je snosio sve troškove liječenja prostitutke, kao i opskrbe životnim potrebštinama i higijenskim sredstvima. Vlasnik nije smio tražiti od prostitutke nikakav novac osim onaj koji bi joj posudio. Tek je u određenim bordelima postojalo pravilo da vlasnik može tražiti od prostitutke novac za smještan, hranu i rubeninu, ali ne veći od 3 florinte dnevno. Sve do 1912. godine nije postojao jasno definisan zakon o obračunavanju zarade u bordelu. Doslovno bi se vlasnik bordela i prostituka dogovorili o raspodjeli sredstava.
Te godine je zakonom odlučeno da vlasniku bordela pripada 3/4 zarade a prostitutki 1/4. Zanimljivo je nasvesti, da je jedan od vidova kontrole troškova bio putem “sistema bloka”. Naime, nabavile bi se blok knjižice u kojima je svaki list bio probušen na sredini, tako da se desni dio lista mogao otkinuti, dok je lijevi ostajao u bloku. Oba dijela lista su bila numerisana kako bi se spriječile zloupotrebe. Djevojke su čuvale blok knjižice i prilikom svake posjete klijenta su desni dio lista otkidale i predavale vlasniku, dok je lijevi dio lista ostajao kod njih u bloku kako bi i bludnice imale kontrolu nad zaradom. Ovim sistemom nastojale su se spriječiti bilo kakve zloupotrebe između vlasnika i prostitutke.
Dolazak austrougarske vlasti na naše prostore 1878. godine značio je ujedno i sudar nove, zapadne evropske civilizacije, sa dotadašnjom orijetalnom tj. osmanskom. Austrougarska je sa sobom donijela drugačiji način života koji uključuje luksuzan život, modu, automobile, teatre, kina, kockarnice, kafee, ali i bordele u kojima je cvjetala prostitucija. Činjenica, prostitucija je kao vid preživljavanja bila zastupljena i tokom osmanske uprave ali se ona kosila sa načelima Islama, tako da je bila ilegalna, a one osobe koje bi bile uhapšene teško su kažnjavane. Dolaskom austrougarske vlasti ona je postala normalna i legalna pojava.
Već u mjesecu oktobru 1878. godine (otpor bosanske narodne vojske je konačno skršen 20. oktobra 1878. godine) Gradsko zastupništvo Sarajeva ukazuje na to da su “nečiste ženskinje pronađene i u bolnicu poslate”. U narednim godinama broj priostitutki je rastao, pa se javila potreba da se njihov posao ozakoni i reguliše. Već 16. aprila 1885. godine donesena je “Naredba” kojom se uređuje “bludničarstvo na području grada Sarajeva”. Slična naredba proširena je i na ostale gradove BiH, a u prvom redu Mostar i Banja Luku, gdje je “prostitucija cvjetala”. Godine 1912. donešen je dopunjen zakon kojim se reguliše podjela troškova i zarade između vlasnika bordela i prostitutki.
Djevojke koje su obavljale djelatnosti prostitutke na našem prostoru dolazile su uglavnom iz Mađarske, Crne Gore i Dalmacije. Najčešće su bile katoličke vjere, manje pravoslavne, a u iznimnim slučajevima i islamske. To su bile siromašne djevojke, uglavnom maloljetne, koje su sa sobom nosile veoma skromnu prtljagu. Zakonski je odlučeno da djevojka koja je bila maloljetna, ili da je pri ulasku u ovaj posao bila u braku, roditelji odnosno supružnici, su morali biti izvješteni o tome. Međutim, austrougarske vlasti su se ubrzo ogradile od maloljetnih prostitutki, tako da se ova praksa od vlasti nije tolerisala, a za takve su bile poduzimane novčane kazne.
Austrougarske vlasti su zahtijevale da prostitutke, radi lakše kontrole, žive u bordelima, a one koje su imale mogućnost da same žive, što je ovisilo o “dobrom ponašanju”, morale su plaćati policiji kauciju od 30 forinti za potrebe liječenja u bolnici. Prostitutke bi živjele samo u određenim, strogo izoliranim dijeloviam grada.
Ostale djevojke, koje nisu sebi mogle priuštiti stan ili kod policije bile poznate po “lošem ponašanju”, živjele bi u bordelima. Vlasnik bordela nije smio biti pod “moralnom, policijskom i političkom sumnjom”, a bordel je mogao otvoriti izvan naseljenog mjesta, mada je i tu bilo odstupanja. Neki bordeli su bili veoma skupi i grandiozni a takvi su: “Crvena zvijezda”, “Pet šibica”, “Kod posljednjeg groša”. Samo takvi su imali i muziku te plesne grupe, za što je trebala posebna – skupa licenca. Također, u bordelima se nije mogla služiti hrana i piće, osim kahve i čaja, a tek ugledniji vlasnici su imali pravo držati vino i pivo.
Dolazak prostitutke u bordel i njezino useljenje u isti, morao je biti odraz njezine slobodne volje. Također, vlasnik bordela je snosio sve troškove liječenja prostitutke, kao i opskrbe životnim potrebštinama i higijenskim sredstvima. Vlasnik nije smio tražiti od prostitutke nikakav novac osim onaj koji bi joj posudio. Tek je u određenim bordelima postojalo pravilo da vlasnik može tražiti od prostitutke novac za smještan, hranu i rubeninu, ali ne veći od 3 florinte dnevno. Sve do 1912. godine nije postojao jasno definisan zakon o obračunavanju zarade u bordelu. Doslovno bi se vlasnik bordela i prostituka dogovorili o raspodjeli sredstava.
Te godine je zakonom odlučeno da vlasniku bordela pripada 3/4 zarade a prostitutki 1/4. Zanimljivo je nasvesti, da je jedan od vidova kontrole troškova bio putem “sistema bloka”. Naime, nabavile bi se blok knjižice u kojima je svaki list bio probušen na sredini, tako da se desni dio lista mogao otkinuti, dok je lijevi ostajao u bloku. Oba dijela lista su bila numerisana kako bi se spriječile zloupotrebe. Djevojke su čuvale blok knjižice i prilikom svake posjete klijenta su desni dio lista otkidale i predavale vlasniku, dok je lijevi dio lista ostajao kod njih u bloku kako bi i bludnice imale kontrolu nad zaradom. Ovim sistemom nastojale su se spriječiti bilo kakve zloupotrebe između vlasnika i prostitutke.
