Čovjek između dvije prašine

Glas Islama Čovjek između dvije prašine

Uzvišeni Allah nas je stvorio od prašine, pa smo bili kaplja u utrubi svoje majke, nakog određenog preioda došli smo na ovaj svijet, a zatim ćemo ponovo postati prašina. Ovo su dvije prašine – i na početku i na kraju smo samo prašina.

“O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu…” (El-Hadždž, 5)

Pa čemu onda oholost, čemu onda nametanje, čemu onda laži i prevare? Zar će nam biti bolje ako nekome bude gore, zar ćemo biti sretniji ako nekoga učinimo tužnim, zar ćemo se uzdići ako drugoga ponizimo? Odakle nam je to došlo? Naši preci nisu bili takvi! Zar nam je nas učitelj oporučio da budemo ono što danas jesmo?

“Proklet neka je čovjek! Koliko je on samo nezahvalan! Od čega ga On stvara? Od kapi sjemena ga stvori i za ono što je dobro za njega pripremi, i Pravi put mu dostupnim učini, zatim mu život oduzme i učini da bude sahranjen, i poslije će ga, kada On bude htio, oživjeti.” (‘Abese, 17-22)

Uzvišeni Allah nam garantuje će nam najmanja nagrada u Džennetu biti koliko je dunjaluk i još toliko, a mi opet pružamo ruku prema dunjaluku, trčimo za njime, a Allah je i njega stvorio i njega će usmrtiti kao i nas.

Biljezi Muslim od Abdullaha ibn Mes’uda da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao:

„Pitao je Musa a.s. svog Gospodara: ”Koja je to najmanja nagrada, koji je to najmanji položaj u Džennetu i šta je to što će imati u njemu”, i obavijesti ga njegov Gospodar o onome koji uđe posljednji u Džennet. Ići će on preko Sirat ćuprije i jedva će je preći, a kada je pređe okrenut će se vatri i reći će: ”Slavljen neka je Onaj Koji me oslobodi od tebe. Dade mi Allah ono što ne daje ni prvim ni posljednjim.” I kad se on sačuva od vatre, pomisli da je to nagrada i da je on od onih koji stekoše Allahovu milost i nagradu.

I dok on tu stajaše prikaza se ispred njega jedno veliko i lijepo stablo i on reče: ”O moj Gospodaru, podari mi njegov hlad i da pijem vode sa njega”, a reče mu njegov Gospodar: ”O sine Ademov, ako ti dam to, tražit ćeš i poželit ćeš drugo”, a ovaj čovjek reče: ”Neću moj Gospodaru, neću Ti ništa više tražiti, kunem Ti se.” I dozvoli mu njegov Gospodar da uđe u taj hlad i napaja se vodom sa njega.

I dok je on uživao u njegovom hladu, pojavi se drugo stablo ljepše od ovoga, a on zamoli: ”O moj Gospodaru, tako mi Tebe i Tvog ponosa, podari mi njegov hlad i njegovu ljepotu i kunem Ti se da Ti pored njega neću tražiti ništa drugo.” Reče mu njegov Gospodar: ”O sine Ademov, zar Mi nisi rekao da Mi nećeš tražiti ništa od tog stabla, a ako ti dam ovo ti ćeš opet tražiti drugo”, a čovjek mu reče: ”Tako Ti Tvoje plemenitosti, podari mi ovo drvo i neću ti više nikada ništa zatraziti” i dozvoli mu Allah dž.š. da uđe u hlad tog drveta.

I dok je on tu sjedio i naslađivao se, ukaza mu se i treće drvo, mnogo ljepše od ovih prvih i nemade sabura nego upita svoga Gospodara: ”O moj plemeniti Gospodaru, podari mi ovo stablo i njegov hlad i plodove”, a Allah dž.š. mu reče: ”O sine Ademov, šta je sa tobom, zar Mi dva puta ne obeća da Mi nećeš ništa tražiti, a ti mi opet tražiš?” ”O moj Gospodaru, kunem Ti se, podari mi ovo stablo i dosta mi je zauvijek” i dozvoli mu Allah dž.š. da uđe u njegov hlad, da se naslađuje njegovom vodom i njegovim plodovima.

Bijaše to stablo pred džennetskim vratima i ču glasove iznutra, glasove ljudi u njemu kako se vesele. I nemade snage i sabura već zamoli i reče: “O moj Gospodaru, uvedi me u Džennet”, a Allah dž.š. koji je Gospodar nebesa i zemlje, koji je Vlasnik svega reče: ”Ulazi Mojom milošću u Džennet” i kada uđe primijeti i učini mu se da je on pun, da su dvorci već zauzeti, da su bašče već napunjene. I reče: ”Kako, o moj Gospodaru, ljudi sve zauzeše i zaposjednuše?” Reče mu Allah dž.š: ”O sine Ademov, da li želiš da imaš kao kralj koji ima na dunjaluku” i razmisli čovjek o kraljevstvu i njegovim bogatstvima, pa reče:

”Želim Gospodaru, želim, podari mi” i reče mu Gospodar: ”E pa eto, imaš kao on i još jednom, i još jednom, i još jednom, i još jednom” i kod petog puta zavika rob: ”Dosta mi je, o moj Gospodaru, zadovoljan sam, dosta mi je.” A Gospodar mu reče: ”To je za tebe, još deset puta toliko. I još poželi, o Moj robe, poželi šta još želiš”, pa on reče: ”Želim to i to” i dade mu njegov Gospodar; ”Želim to i to” i dade mu njegov Gospodar; ”Želim to i to” i opet mu Gospodar dade i ispuni želju, a kada čovjek nemade više želja, reče mu njegov Gospodar: ”A da ne želiš ovo i ovo?” ”Želim, o Gospodaru.” ”A zar ne želiš to i to?” ”Želim, o Gospodru” i dade mu sve to Allah dž.š. i reče: ”Uđi u svoje dvorce i bašče” i podari mu Allah dž.š. blagodat neizmjernu. Uđe on u dvorac i u dvorcu sluge i hurije koje zahvaljivaše Allahu dž.š. I on tada pomisli i reče: ”Ja sam taj kojem Allah dž.š. dade najveću nagradu i nikome od mene nije ništa veće i bolje dao’.’ A ovo je najmanji položaj i najmanja nagrada u Džennetu.

Kada Musa a.s. ču ovo, upita: ”O moj Gospodaru, ako je ovo najmanja nagrada, a šta je onda najveća nagrada?” ”O Musa” – reče njegov Gospodar – ”njima sam Ja pripremio Džennetu-l-Firdews kojeg sam Svojom rukom sazdao, oko ga nije vidjelo, uho nije čulo i ljudski ga mozak ne može zamisliti.” Neka je Hvaljen i Slavljen Gospodar Koji je pripremio ove vrtove i bašče onima koji ih žele i to svojim djelima pokazuju.“ (Muslim)

Allah Uzvišeni nam kroz ovaj hadis ukazuje koja je najmanja nagrada u Džennetu, ali čovjek nikada da se pameti dozove. Poslanik s.a.v.s. kroz hadise upozorava, moli svoje sljedbenike da se okanu dunjaluka i svih njegovih prevara i ružnih djela, da se ne upoređujemo sa šejtanom i da se naša djela razlikuju od njegovih, ali čovjek nikako da uzdigne dušu od svega nepotrebnog.

Pjesnik Mustafa Širbić o čovjeku i dunjaluku veli: „ Allah je stvorio čovjeka od zemlje, a on se začeo u utrubi majke od kapi sjemena i tako stigao na dunjaluk i onda će se opet vratiti u zemlju, raspast se i tako sjediniti sa njom do posljednje praške, a onda će opet ustati iz zemlje i odgovarati za ono što je radio između dvije prašine. U onom dunjalučkom treptaju, što ga omeđuju dvije ilovače. Kada se prvi put dižemo sa sedžde to Adem izranja iz zemlje, a onda s drugom sedždom vraćamo se u zemlju. Život traje koliko između dvije sedžde. Od praha smo i u prah se vraćamo. Dunjaluk je treptaj, dunjaluk je poput suhog lišća kojeg vjetar raznosi u olujnom danu. Dunjaluk je ući na jedna vrata, a izaći na druga vrata. Dunjaluk traje koliko između dvije sedžde.“

Rubrika: Duhovnost, Glas islama 277, strana 35, Autor: Fatima Fejzović​
 

Prilozi

  • 88.7 KB Pregleda: 18
Šta je čovjek?
“Mi osjećamo radost u tome da se bacamo u noć nepoznatog
u hladnu tuđinu nekog drugog svijeta, i, da je to moguće,
napustili bismo oblast Sunca i prodrli iznad granica lutajuće zvijezde.
Ah! Za divlje grudi čovjeka nema zavičaja.”
– Friedrich Holderlin

Šta je čovjek?

Postavljane pitanja o čovjeku i pokušaj njegova određenja jeste jedno od najstarijih filozofskih pitanja. Pitanje određenja samog sebe, pitanje o sebi (čovjeku),kao i svako drugo pitanje u historiji filozofije zadesila je ista sudbina, ostalo je do današnjeg dana “neodgovoreno” i nerasvijeljeno do kraja. Duga historija postavljanja tog pitanja, naime nije ostala bez ikakvih rezultata, stoga možemo reći da pitanje čovjeka, koje se baštini od samog početka filozofiranja, ovisno o samom kontekstu vremena u kojem se postavljalo je često kao rezultat davalo različite odgovore i shvatanje same biti čovjeka.

Glavna značajka čovjeka kao živog bića se sastoji u mogućnosti zauzimanja stanovišta prema samome sebi,čovjek je dakle jedino bićekoje samo sebe može učiniti predmetom svoje spoznaje, ili drukčije rečeno, čovjek je biće sa potrebom tumačenja samoga sebe. Zamjećivanje postojanja ovakve jedne značajke učinilo je da se čovjek od početka filozofskog mišljenja ponajviše posvetio problemu određenja samoga sebe.

Određenje čovjeka u historiji filozofije

Kroz historiju filozofije pojam čovjeka bio je različito interpretiran,te ću se u ovome dijelu osvrnuti ukratko na najznačajnije predstavnike grčke filozofije (Protagora, Platon, Aristotel), skolastičke filozofije (Toma Akvinski), filozofije francuskog prosvjetiteljstva (Rousseau), klasičnog njemačkog idealizma (Kant).

Razmatranje o shvatanju čovjekova bića započinje sa izlaganjem shvatanja grčkih filozofa, prije svega Platona i Aristotela, ali i Protagore, a razlog tomu jeste i činjenica ta da je Protagora insistirao upravo na tome da se pažnja filozofije usmjeri sa pitanja o prapočelu na pitanja o čovjeku. Protagora dakle čovjeka određuje kao mjeru svih stvari – “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu da jesu, i oni koje nisu da nisu.”

Ovim stavom Protagora jasno pozicionira čovjeka u centar svojih učenja, a on se kao centralni pojam održao u mnogim filozofijama nakon Protagore. Stoga možemo reći, iako ne u obliku apsolutne istine, da Protagora jasno određuje smjer Zapadne filozofije i to u pravcu njena bavljenja čovjekom i njegovim određenjem, kao smjerom svih stvari.

Platonovo razumijevanje čovjeka određeno je njegovim filozofskim stajalištem, a osnova tog problema se vrti oko odnosa duše i tijela, kao što tek ideja svaku stvar čini onime što ona jest, tako duša čini čovjeka čovjekom. “Zato su duša i tijelo u neprijateljskom odnosu u čovjeku. Takva napetost postoji međutim i između dijelova duše, između požude, hrabrosti i uma ili duha. A iz ta tri dijela duše Platon izvodi na temelju prevlasti jednog od njih ljudske tipove. U povijesti razmišljanja o čovjeku zabilježenja je i anegdota sa Platovocim određenjem čovjeka kao “dvonožnog bića bez perja” Kako bi demonstrirao neprimjerenost toga određenje Diogen je navodno donio u Platonovu akademiju očerupanu kokoš i povikao: “Evo vam Platonovog čovjeka.”

Aristotelova mišljenja o čovjeku s razlogom razdvajaju dva temeljna aspekta njegova razumijevanja čovjeka: jedno je empirijsko i kreće se u pravcu biologije, a drugo je spekulativno i pojmovno,a formulirano je u njegovoj praktičkoj filozofiji, u etici, politici ali i poetici.
Aristotel ustanovljuje hijerarhijski ustrojenu strukturu bića u prirodi, na čijem vrhuncu je čovjek.Ono što Aristotel kao bitnu odliku čovjeka naglašava jeste uspravan hod, koji ukazuje na čovjekovu božansku prirodu i bit, a odatle Aristotel uviđa i zadaću čovjeka, a ona se ogleda u tome da shodno božanskom u sebi, čovjek misli, i da je uman.
Grčko mišljenje o čovjeku nije nipošto jednolično, nego sadrži mnoštvo različitih promišljanja o čovjeku koja se teško mogu svesti u jedan misaoni okvir.​
 
Period skolastičke filozofije,koja je bila dominantna ogroman vremenski period u Zapadnoj filozofiji,i njeno shvatanje čovjeka zahtjeva da se osvrnemo i na filozofiju njenog najmarkantinijeg predstavnika – filozofiju TomeAkvinskog. Mišljenje Tome Akvinskog u tematiziranju i problematiziranju čovjeka uveliko se nastavlja na tradiciju grčke filozofije.

Određujući čovjeka kao biće sa dvije prirode – duhovna i tjelesna, Toma Akvinski čovjeka identificira kao “agregat” mogućeg (potencijalitet), stoja je njegova bit horizont u kome čovjek stoji između različitih mogućnosti da aktualizira svoj potencijalitet. Toma Akvinski čovjeka postavlja između dvije krajnosti, dva horizonta, u kome čovjek bira šta će da ostvari. “Njemu pak preostaje mogućnost slobodne odluke da bude jedno ili drugo, pa stoga ima i mogućnost da bude zlo. Najveća mogućnost za čovjeka jest prema Tomi, dakako to da pojmi cjelinu bića kao ordo i kao sliku Boga.”

Jean Jacques Rousseau,čovjekovu prirodu opisuje kao proisteklu iz tvorčevih ruku, a koje odbrazovanje može usavršiti. Iz tih razloga za Rousseaua ljudska povijest i nije ništa drugo nego usavršavanje ljudske prirode. Neophodno je istaći i Rousseauovo shvatanje jezika, gdje vidimo obrise shvatanja suvremene filozofske antropologije, koji on određuje kao temelj “uljuđivanja” (postajanje čovjekom). Između ostalog, kao i suvremeni antropolozi Rousseau problematizira i fenomen tehnološkog napretka, te određivanje mjesta čovjeka u modernom svijetu,koja je uslovljena tehnološkim napretkom.

Immanuel Kant u “Kritici čistoga uma”, ističe čovjekovu dvojnu prirodu, naime,čovjek je prirodni objekt (fenomen), ali također s obzirom na svoju unutrašnju prirodu i nadosjetilni entitet (noumenon). Možemo reči da Kant u svojim pitanjima koja postavlja pred sebe ponajbolje ocrtava i smisao čovjeka. Naime čovjek proistekao iz ovakve dvojene prirode se ispostavlja kao biće koje je jedino u mogućnosti da postavi pitanja samo sebi:​

Šta mogu da znam?
Šta treba da činim?
Čemu smijem da se nadam?
Šta je čovjek?

Savremena filozofska antropologija

Filozofska antropologija, definirana u “FIlozofskom riječniku” Vladimira Filipovića, jeste jedna od najmlađih filozofskih disciplina, a kao predmet i problem svoga bavljenja uzima čovjeka i ispitivanje ljudske biti, te određivanje njegove pozicije u kosmosu.”Filozofska antropologija ima svoje korijene u razvoju cjelokupne filozofske misli od antike naovamo, jer čovjek je svagda bio filozofski problem

Antropološki problem dakle u ljudskoj misli se baštini od samih početaka filozofiranja, no filozofska antropologija se kao zasebna disciplina počela razvijati tek početkom 20. stoljeća. Filozofska antropologija za razliku od antropologije u okvirima biologije, obuhvaća univerzalna pitanja čovjekove egzistencije, pokušava da odgovori na pitanje šta je to čovjek u svojoj biti, kao i odrediti njegovo mjesto u kosmosu.
Najznačajniji predstavnici i filozofi filozofske antropologije su Max Scheler, Helmuth Plessner i Arnold Gehlen. Njihova učenja, neće biti izložena u ovom tekstu iz razloga njihove opširnosti, te će se posvetiti poseban tekst svakome od njih na njihovo određenje čovjeka, budući da je cilj ovog teksta da navede osnovne crte i misli iz historije filozofije o čovjeku.​
 
Zaključno o čovjeku

Propitivanje o tome šta je čovjek vidjeli smo ima dugu filozofsku tradiciju. Naime od samih početaka filozofske misli, pitanje čovjeka se nametnulo kao centralno pitanje čitave Zapadne filozofske tradicije. Takvo pitanje baštinimo još od Grka, a nesumnjivo je odgovor Protagore, da je čovjek mjera svih stvari doprinio određenju čovjeka kao najsavršenijeg bića u prirodi. Tradicija postavljanja i odgovaranja na pitanje šta je čovjek prenijela se iz Grčke i u evropski srednji vijek, gdje se čovjek određivao kao preslika Boga.

U francuskom prosvjetiteljstvu se pak o čovjeku govorilo kao o društvenom biću, čija se bit ogleda samo kroz pripadnost određenom društvu. Punu afirmaciju ovog pitanja nalazimo već kod Kanta koji pokušava da prodre u bit i određenje čovjeka.

Suvremena filozofska antropologija je pokušaka da cjelokupnu tradiciju takvih pitanja sistematizira i postavi u jednoj filozofskoj disciplini – filozofskoj antropologiji. U takvom sistemu autori su nas podsjećali na specifičnost čovjeka u odnosu na ostale oblike života. Određenje čovjeka u kosmosu predstavlja glavnu tendenciju njihovih istraživanja,i oni su u tome sa različitih aspekata svojih filozofija i ustrajavali u odgovorima,pri tome služeći se naučnim dostignućima drugih pozitivnih znanosti.

Cilj ovog teksta jeste da ukaže na činjenicu na nemogućnost univerzalne i konačne definicije čovjeka. Definiranje čovjeka uveliko zavisi od historijskog konteksta u kome se takvo pitanje postavlja.
Na taj način možemo reći,da pitanje o tome šta je čovjek ostaje otvoreno i neodgovreno usprkos brojnim pokušajima da se na njega odgovori. Možda je u tome i najveća draž postavljanja takvog jednog pitanja, jer naime ukoliko postavljamo takvo jedno pitanje, otkrivamo uvijek nešto novo o čovjeku u nama.​
 

Registracija ili Prijava

Morate biti član da biste učestvovali na forumu

Registracija

Kreirajte svoj nalog

Prijava

Prijavite se ovdje

Kupite ekipi kahvu

Best Teme

Islamska Pitanja
Radio BiR   Slušaj Uživo
Donate
Nazad
Top Bottom