WikiPedia Članci Deset mitova o Izraelu

rofesor Alić je uvodno naglasio: “Zadatak svakog čovjeka, svakog intelektualca je da u određenom trenutku izgovori rečenice koje se moraju izgovoriti. Ukoliko se te rečenice ne izgovore u tom trenutku, ne samo da kasnije ne vrijede, već će svijet otići u smjeru u kojemu ne bi smio”. Potom je oslanjajuući se na Pappéa objasnio kako da razumijemo te mitove, njihovu narav i nastanak.

“Jedina stvar koju Pappéu zamjeram je da su ono što naziva mitovima očigledne laži. Mitovi su u osnovi pripovijesti, međutim ovdje je riječ o nečemu što je puno bliže našem vremenu, to su laži koje su proizvođene iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Kada je riječ o tome kako je to zemlja bez naroda stvorena za narod bez zemlje, treba reći da prvi cionisti koji su došli nisu znali raditi i učili su od Palestinaca. Pappé kao povjesničar govori o tome kako su surađivali i kako su se nadopunjavala ta iskustva. Međutim unutar svega toga je postojao plan koji je bio monstruozan, opisan kroz ovih deset mitova/laži kojih naravno ima puno više.

Ovo je knjiga o povijesti laži, o tome kako je stvaran mit da se upravo na tom mjestu treba stvoriti izraelska država. Pappé to naziva doseljeničkim kolonijalizmom. Kad dođete na prostor gdje živi jedan narod, možete ga kolonizirati jedino tako da istrijebite taj narod. Te dugotrajno stvarane laži vuku svoje korijene iz nečega o čemu bi trebalo dugo i dugo razgovarati – o kršćanskom cionizmu, a koji je došao puno prije židovskog cionizma. Snažan značaj ima kada izraelski povjesničar kaže primjerice “Hamas je oslobodilački pokret”. Može svaki novinar na svijetu početi s onim što je Hamas napravio, ali desetljeća i desetljeća uništavanja, mučenja, tlačenja postoje prije nego što se to dogodilo.

Otkuda taj strah da uopće o tome razgovaramo?”. Alić je potom objasnio kako se zapravo radi o industriji svijesti, proizvodnji straha, proizvodnji pristanka (o čemu govori i primjerice Noam Chomsky). “Danas se proizvodi pristanak da mi stvari tumačimo na taj način. Strah da uopće razgovaramo o tome da su možda cionisti učinili beskrajan zločin, taj strah je neljudski, nehuman. Naša svijest je propagandom oblikovana svijest koja se plaši govoriti naglas”.

O temeljnoj laži, odnosno o tome što to znači da je implicitni mit Izraela zapravo dogmatskog karaktera govorio je Goran Pećanac: “Moj teorijski okvir je psihologijski, i uvijek mi je zanimljivo ono što je implicitno u nečemu. Implicitna stvar koja je temeljna u ovoj knjizi je jedan mit koji nije izrečen, a čini mi se fundamentalan za cionistički projekt, a to je mit da Izrael ne treba mit.

Bilo da pričate sa sekularnim ili sa vjerskim cionistima, uvijek dođete do nekog dogmatskog zida. Meni je zanimljivo da je to jedna vrlo ekstremna propaganda pozicija. Možemo je usporediti s drugom ekstremnom propagandnom pozicijom, a to je ona američka. Neokonzervativci prošlog stoljeća su uzeli ideju Lea Straussa koja (pojednostavljeno) govori da svaka nacija mora imati određen mit koji je potpuno fabriciran, a služi svrsi da se ta nacija drži na okupu. Neokonzervativci druge generacije su počeli vjerovati u mit koji su sami izmislili, a to je da je Amerika barjaktar demokracije, koja će onda donijeti divljacima tu demokraciju, i regulirat cijeli svijet, i biti nekakvo demokratsko ljepilo svih tih drugih manje važnih”.​

Europa prebacuje na Palestinu svoju odgovornost za suočavanje s holokaustom i za svoj odnos prema židovskom stanovništvu . “To delegiranje krivnje nije samo simboličko nego se cijelo vrijeme Židovi nastoje izgurat iz europskih država, jer postoji država koja je država Židova, a ne država građana Izraela, u tome je velika razlika”, naglasila je Čolović.

O tome kako graditi pokrete koji prozivaju cionističke politike i Izrael, traže prestanak genocida, a istodobno se glasno zauzimaju za to da je antisemitizam neprihvatljiv Dubravić je rekao kako “takav pokret možemo graditi između ostalog i događajima kao što je ovaj, kojima ćemo ljudima dati pristup i ovakvim znanjima koje nažalost ne možemo dobiti u mejnstrim narativima. Istina sama po sebi nije cilj nego temelj da se gradi nešto više.” Potom je govorio o tome kako je u ovoj knjizi jako dobro objašnjeno kako je cionistička politika nastala kada je u nekom trenutku postojalo više ideja o stvaranju sekularnog cionizma, koji se opet poziva na vjerske doktrine.

Zapravo smo svjedoci dugotrajnog sukoba Istoka i Zapada, geopolitička pitanja tog sukoba su se nažalost oduvijek rješavala na Bliskom istoku, i mjesto Palestine je oduvijek bilo mjesto rješavanja različitih interesa. Problematična je i priča o vjerskom sukobu muslimana i Židova. “Iskorištavanjem određenih vjerskih tumačenja koja imaju sve religije dolazi se do ideje da je neki narod bolji od drugoga. Ideja cionizma nije uopće bila većinsko razmišljanje židovske zajednice, oni su bili velika manjina sve do nakon Prvog svjetskog rata nakon čega se zbog interesa najprije Britanaca, a potom SAD-a stvorilo jedno klupko interesa Zapada”, ističe Dubravić.

O mitu da je Izrael jedina demokracija na Bliskom istoku i kako je uvođenje demokracije česta izlika pogotovo SAD-a za poticanje ratova Alić kaže: “Demokracija je isto postala jedna velika laž. O Izraelu kao demokratskoj državi laže država koja jedina njeguje veću laž o demokraciji od Izraela, a to su SAD. Ako je demokracija to da netko mora imati milijardu dolara da bi pobijedio na izborima, a to znači da ima dovoljno sredstava za propaganda i medije – onda to nije demokracija već mediokracija. To nema veze s odlukom ljudi o tome da oni najbolji, najvredniji, najkarakterniji dođu na vlast. Kad SAD kaže da je Izrael jedina demokratska država na Bliskom istoku, onda to samo znači da je sjeme kapitala, kupnje i prodaje i mediokracije zasijano na tom tlu koje se vidi kao vlastiti poligon. Ne može se o zapadnoj demokraciji govoriti kao o sustavu vrijednosti koji treba negdje uspostaviti. Sigurno je jedino da mi ljudi sa Zapada moramo podići svoj glas i reći da to nije demokracija – to je genocid, to je ubijanje nevinih ljudi…. Bitno je da se u nama probudi nešto malo hrabrosti da utječemo na ljude oko nas i da im kažemo da se ne boje”.

Čolović je diskusiju nastavila pitanjem kako u znanstvenim i stručnim diskusijama svi oklijevaju upotrebljavati pojam ‘fašizam” i kako uopće prepoznati nešto što bismo mogli danas imenovati kao fašizam u nekom drugom obliku, ako fašizam za potrebe diskusije definiramo kao najekstremniji oblik nacionalizma.​

Pećanac je objasnio kako se prema tzv. teoriji objektnih odnosa fašističko stanje uma događa unutar jednog subjekta. “Prvi zadatak toga je eliminacija svake opozicije. Dakle, sve što može dovesti u pitanje osnovnu premisu koja je fašistička, mora se eliminirat jer se ne tolerira ambivalentnost. Fašist mora eliminirat svu opoziciju. Svi objekti i slike drugih ljudi su izbačene van, i to unutarnje siromaštvo po prirodi stvari ljudski organizam ne može psihički tolerirati. To je jedan bezdan i praznina, i onda se ta praznina popunjava polovičnim slikama objekata. Ta polovična slika u umu fašista pretvara druge u poluljude. To je osnovni razlog zbog kojeg cionisti ne vide problem u tome da su ubijaju djeca, ne vide problem u tome da se ubijaju nevini… Fašizam u ovom smislu nije nešto što se dogodilo jednom, mi smo to riješili i sad živimo kao u nekom postfašističkom sistemu.

Po ovome što sam sad rekao, mi živimo duboko usred fašizma.” Potom je govorio o kapitalizmu kao fašističkom konceptu. “Oni koji uspijevaju u kapitalizmu vjeruju da je hijerarhija prirodna stvar, što znači da oni koji nisu uspjeli naprosto nisu dovoljno dobri i zaslužuju to mjesto gdje jesu – dok stvarnost kapitalizma ukazuje na nešto drugo. Izrael je duboko kolonijalistički projekt, duboko kapitalistički projekt, mržnja je donekle samo pogonitelj te dvije stvari. U zadnje vrijeme, pogotovo na društvenim mrežama (ja nažalost pratim IDF i službene izraelske kanale na Twitteru) čut ćete suludu ideju da su ljudi koji su tamo manja bića jer su prljavi, nisu obučeni u Zaru, treba otvorit MacDonalds’e, Adidase, parkinge…to je jedan duboko kapitalistički vid – Izrael je zapravo proxy centar SAD-a”, zaključio je Pećanac.

Čolović je ukazala i na primjere radničke solidarnosti u europskim državama i SAD-u, gdje su radnici bojkotirali transport oružja, tako da postoji ta svijest o uvezanosti, da su stvari isprepletene.

U vezi mita da cionizam nije kolonijalizam Dubravić je naveo kako Pappé obrazlaže da se ne radi ni o kakvom povratku Židova na te prostore, židovske zajednice su uvijek tamo postojale. Radi se zapravo o tome da su Židovi izgnani iz europskih društava, dakle mi snosimo odgovornost za vlastiti antisemitizam. “Radi se o dehumanizaciji, kako bi uopće opravdao sebi da mogu činit takve stvari toj drugoj strani. Kad se vratimo na uzroke cionizma, Pappé objašnjava da postoje i da su postojali interesi, počevši u Britaniji, koji su stvarali ideje na koji način će se zavladati tim područjem”.

U nastavku je profesor Alić (koji predaje Etiku novinarstva) govorio o situaciji s medijima i novinarstvom. “Novinarstvo je izgubljeno, ono novinarstvo koje bi trebalo posredovati neku istinu prema javnosti itd. Vlasnici medija su ubili novinarstvo. Ono što se događa je samo očigledna ili viša razina ubijanja novinarstva, čime se ubija i moral i čovječanstvo i sustav vrijednosti i vjera u ljudima. Više ne postoje novine koje će nas informirati tako da mi sami dođemo do zaključka. Postoje PR agencije koje se nazivaju novinarskim kućama, postoje ratnici unutar tih medijskih kuća, koji će stvarati ovakvu ili onakvu istinu.

Ubijanje tolikog broja novinara samo je konsekvenca ubijanja svijeta u kojem je novinarstvo potrebno. Danas se događa proizvodnja novinarstva u oružje. Vlasnici medija postali su dijelovi korporacija koji su dijelovi globalnih vlasnika kapitala cijelog svijeta i oni odlučuju o tome što je istina a što nije. Ubijenih 100 novinara očito svijetu također ništa ne znače. Da znače onda bi s američkih aerodroma polijetali zrakoplovi koji bi napadali cionističke vojničke trupe. Tko ubije jednog novinara otvorio je prostor za drugog novinara, tko ubije jednog Palestinca otvorio je prostor za drugog Palestinca. Oni su savjest čovječanstva i ja duboko vjerujem da će izdržati”, zaključio je Alić.

Kraj diskusije bio je posvećen pitanju – čemu nas podučava palestinski otpor? Zašto je to nama važno i kako misliti budućnost Palestine u nekom slobodarskom ključu, ako razmišljamo iz antinacionalističke, antiimperijalističke, anikapitalističke perspektive. I sam Pappé tjera na to promišljanje i završava svoju knjigu mitom o dvije države i zastupa ideju da bi to trebao biti integrirani prostor na kojemu bi židovsko i muslimansko stanovništvo trebalo živjet zajedno.

O tome kako palestinska situacija nije neki relikt prošlosti koji nam se stalno vraća, Pećanac kaže:

“Ja mislim da je upravo suprotno. Mislim da je to neka vrsta paralelne budućnost. Naš otpor u budućnosti će biti ili ekološki, ili antikapitalistički ili antifašistički – to je sve ista stvar. Najveća je podvala kapitalizma i ultimativna propaganda ona koju nazivam “samo budale ginu za ideale”. Kapitalizam razmišlja tržišno i takva mu je i propaganda. To je ideja da mi za naš otpor nešto damo i očekujemo da nam po tržišnom konceptu treba bit vraćeno. Hegemonija kapitalizma nas drži u ovom statusu quo, u ovakvoj podređenosti i anemičnosti tako što nam govori: ako se budete opirali ono što će se dogoditi je da će netko profitirat na vama, bit ćete zaboravljeni, nećete dobit zasluge itd.

Palestinski otpor potpuno odbija tu cijelu jednadžbu… Svi ljudi koji su dali život za slobodu Palestine ostavil su trag u projektu same ljudskosti. Naš otpor u budućnosti mora biti u nekom zajedništvu koje moramo izvući iz palestinske vrste zajedništva. Ono što je između nas. Dakle, nakon ove večeri ti računaš na mene, ja računam na tebe. Samo iz toga može doć otpor u budućnosti. Drugim riječima, dok god postoje dvije Palestinke ili dva Palestinca s praćkom u ruci, Palestina je jebeno pobijedila!”​

Predstavljanje je bilo popraćeno i završeno spontanim pljeskom brojne zainteresirane publike, a potom je uslijedila živa diskusija u kojoj se govorilo o (ne)odgovornosti akademske zajednice, o tome u čemu je “uporabna vrijednost” događaja kojemu smo prisustvovali, a na samom kraju Alić je poručio:

“Mi smo ovdje izgovorili riječi koje se na drugim mjestima možda ne mogu čuti. Ako nećemo s ovog mjesta pokrenuti stvari, to ne znači da nismo dodali jedan mali kamenčić u tom mozaiku želje da se stvari promjene. To je ono što svatko od nas mora raditi. A na svakome od nas je da barem neku rečenicu o ovome što je izgovoreno večeras, nositi dalje, prenijeti dalje…”.U skladu s tom porukom donosimo i ovaj izvještaj. Skup je završio predstavljanjem pjesme i spota “Palestina” grupe Zefir.


Koji su mitovi – i stvarnost – iza države Izrael?

Ilan Pappe jedan je od najotvorenijih i najradikalnijih mislilaca koji pišu o povijesti Izraela. U ovoj revolucionarnoj i kontroverznoj knjizi on ispituje deset najspornijih ideja o podrijetlu i identitetu suvremene države Izrael. Jednom zauvijek razbija mitove koji opravdavaju prava izraelske države, pitajući:

Je li Palestina bila prazna zemlja u vrijeme Balfourove deklaracije?
Jesu li Židovi bili narod bez zemlje?
Zar nema razlike između cionizma i judaizma?
Nije li cionizam kolonijalni projekt okupacije?
Jesu li Palestinci 1948. dobrovoljno napustili svoju domovinu?
Je li rat iz lipnja 1967. bio rat bez izbora?
Je li Izrael jedina demokracija na Bliskom istoku?
Jesu li za neuspjele pregovore u Oslu 1992. kriv PLO?
Je li bombardiranje Gaze bilo pitanje nacionalne sigurnosti?
Je li rješenje dvije države još uvijek moguće?

Pravedno rješenje palestinskog pitanja neće se postići ako se mitovi ne prestanu tretirati kao činjenice. Uspješan završetak ovog sukoba leži u uspostavljanju inkluzivne, demokratske države u kojoj svi njeni građani imaju jednaka prava. Autor se osvrće na činjenice palestinsko-izraelskog pitanja; mitovi na kojima je Izrael osnovan; strategije koje su slijedili cionisti i razlozi za očiglednu zapadnu pristranost u podršci izraelskoj agresiji.

Napisana za opće čitatelje, ova će knjiga potaknuti veliku i potrebnu raspravu.​