Razni Članci Muslimani u Evropi (Ukrajina)

Godine 1991. Krim je ponovno dobio status autonomne republike unutar SSSR-a i odobren je autonomni status koji je stupio na snagu zajedno sa stvaranjem Vrhovnog vijeća Krima. Godinu kasnije, nakon raspada Sovjetskog Saveza, poluotok je postao autonomni dio Ukrajine sve do ilegalnih referenduma održanih na Krimu i Sevastopolju 16. marta 2014, kada je ova teritorija nezakonito i nasilu stavljena pod kontrolu Rusije. Većina Tatara koji su od tada bili prisiljeni napustiti svoje domove sklonila se u Kijev i druge ukrajinske gradove. Od početka se protive aneksiji i bojkotirali su referendum kojim je Moskva pokušala legitimirati otimačinu tvrdeći da radi u odbrani interesa Rusa na Krimu.

Kada se islam počeo širiti u Ukrajini? Ovo pitanje dugo je bilo predmet rasprave, a u vrijeme Sovjetskog Saveza sva istraživanja vezana za historiju islama uvijek su bila tabu. Dugo su historičari pretpostavljali da je islam došao na područje današnje Ukrajine nakon što je postao državna religija Zlatne Horde početkom XIV stoljeća. Ovu verziju potvrdile su i srednjovjekovne hronike i rezultati arheoloških istraživanja. Podaci o ranijem razdoblju bili su šturi i nisu davali cjelovitu sliku.

Turska država, Hazarski kanat, nastala je u VII stoljeću, vrlo brzo je postala veliko kozmopolitsko carstvo i zauzimala je teritoriju od Aralskog mora do Dnjepra. Prema arheološkim istraživanjima, glavna ekonomska i politička središta Hazara bila su u slivovima rijeka Don i Donets. Ekspanzionistička politika vladara Hazarije dovela je do sukoba s rastućom moći Arapskog halifata. Niz arapsko-hazarskih ratova za posjede na Kavkazu završio je bez rezultata za obje države. Godine 731. arapski vojskovođa Marwan ibn Muhammad postao je vođa novog vojnog pohoda protiv Hazara.

Marwan je uspio zavesti Hazare i sklopio je s njima primirje. U svoju vojsku uključio je ne samo vrhunske arapske snage već i trupe sastavljene od zakavkaskih ratnika. Marwanov cilj nije bio ni uništenje ni uništenje hazarske države, što je u tom trenutku bilo apsolutno nemoguće, već je namjeravao da Hazari prihvate islam. Sve pripreme za pohod obavljene su 737. godine. Marwan je mogao prikupiti 150 hiljada vojnika. Arapski historičar al-Usfuri opisuje početak pohoda na sljedeći način: “119. godina. Te godine Marwan ibn Muhammad je poduzeo dugi "mr...š" od Arminija. Ušao je u Alanova vrata (Bab al-Lan), prošao kroz zemlju al-Lan, zatim ušao u zemlju Hazara, prošao pored Balanjara i Samandara i stigao do al-Bayde, prebivališta kagana. Ali kagan je pobjegao.”

Potjera je trajala dvadesetak dana. Kad se kagan našao stjeran u kut, kapitulirao je. Prema uvjetima kapitulacije, morao je postati musliman. U isto su vrijeme snage Arapskog halifata stigle do “slavenske rijeke” (vjerovatno se govori o rijeci Don i njenoj pritoci Severski Donec, gdje je boravilo miješano slavensko-tursko-alansko stanovništvo). U ovom trenutku “brzi put”, kako su ga nazivali arapski autori, bio je završen. Marwan se vratio u arapski halifat. Godine 744. zasjeo je na prijestolje i postao posljednji halifa dinastije Umajada. Šest godina kasnije, 750. godine, Marwan ibn Muhammad svrgnut je i ubijen zbog šiitskog ustanka.

Nakon povlačenja Marwanovih trupa iz Hazarije, kagan je odbacio islam i vratio se paganstvu. Nakon toga, vladari Hazara prihvatili su judaizam kao religiju vladajuće elite pod utjecajem bogatih jevrejskih trgovaca i njihove velike zajednice. Međutim, stanovništvo je počelo primati islam mnogo prije tih događaja. Arapski historičar al-Kufi u svojoj Knjizi osvajanja opisuje jedan od slučajeva primanja islama koji se dogodio prije Marwanovog pohoda.

U VIII stoljeću vojska Arapskog halifata uključivala je hazarske plaćenike, a od njih je bila sastavljena elitna konjanička straža. Poznato je da su 767. sudjelovali u opsadi Amide. Poslije su Hazari počeli igrati sve važniju ulogu na dvoru halifa. U IX stoljeću Buga al-Kabir, porijeklom Hazar, zapovijedao je arapskom vojskom u pobjedničkoj bici protiv svojih suplemenika (851. godine).

U Hazariji je islam postao vjera većine stanovništva. Potaknuli su ga aktivni trgovinski odnosi između Arapskog halifata i kanata. Arheološkim iskopavanjima u bazenu Severskog Donjeca (regija Donjeck) otkriveni su brojni muslimanski mezari koji datiraju iz druge polovice IX stoljeća. Ova činjenica potvrđuje teoriju da je Hazarija u tom periodu bila pretežno muslimanska zemlja. Tako se 737. godina, godina pohoda Marwanove vojske, smatra polaznom tačkom u historiji islama u zemljama Ukrajine.

U vrijeme kada su ruske trupe zauzele Krim 1783. godine, prema arhivskim dokumentima, na poluotoku je bilo više od 1.660 džamija. No nakon nekoliko desetljeća broj je džamija počeo naglo opadati. Nakon poraza u Krimskom ratu (1853–1856), Ruska vlada započela je politiku represije protiv krimskotatarskog stanovništva. U razdoblju od 1860. do 1862. godine oko 200 hiljada Tatara bilo je prisiljeno napustiti Krim. Kao rezultat toga, napušteno je oko 700 sela, od kojih su neka naknadno naselili kolonisti koji su došli iz raznih provincija Rusije. Do 1889. broj džamija smanjio se na 737, a do 1921. preostale su samo 632 džamije, od kojih je sačuvano ne više od 10 posto.

Tokom 18. stoljeća Rusko Carstvo imenuje sebe imperijom, dinamizira se osvajačka politika, pripajaju se tuđe teritorije, piše historičar Jevgenij Paščenko. Imperijska je ideologija podrazumijevala prisvajanje tuđih atributa te imenovanje svega toga svojim, što će postati dominantom ruskog političkog mentaliteta. Izlazak na Crno more bio je prioritet ratova s Turskom od 1686. do 1700. Ruska vojska prodire do Krima i 1771. poluotok je pokoren. Krim više nije vazal Turske, za kana je postavljen proruski lobista, podupiran ruskim vojnim snagama razmještenim po tvrđavama.​

Carica Katarina Druga iseljava u Rusiju lokalne kršćane, uglavnom Grke i Armene, što nije uspijevalo pa su se oni vraćali stvarajući naselja uz Azovsko more. Godine 1783. Katarina je proglasila ukidanje Krimskog kanata, a Krim dijelom Ruskog Carstva. Turska je ultimativno osporavala tu odluku, što je dovelo do novog rata u korist Rusije. Krimsko tatarsko stanovništvo napuštalo je poluotok, koji je naseljavan Slavenima s ukrajinskih i ruskih teritorija. Ostaci tatarskog stanovništva podvrgavani su asimiliranju, seljaštvo napušta regiju, što vodi propadanju mjesnih tradicija.

Provodi se militarizacija s ciljem stvaranja crnomorske flote, čija je utvrda Sevastopolj, osnovan 1783. pokraj antičkog Hersoneza. Porast vojne moći Rusije izaziva nezadovoljstvo evropskih država, što je dovelo do Krimskog rata, kada je 1854. englesko-francuska vojska gotovo uništila Sevastopolj, uz zabranu Rusiji da posjeduje crnomorsku flotu, koja se obnavlja tek 1871.

Prvi se put za izgradnju džamije na jugu Ukrajine doznalo zbog djela Selçuk-name, koje je izvještavalo o kampanji emira Hussama al-Dina Chupana u Sudaku. Kao rezultat uspješnog pohoda, Seldžuci su izgradili muslimanski hram. Vjerovatno je Seldžučka džamija bila jedina muslimanska bogomolja na poluotoku sve do 1314. godine, kada je kan Zlatne Horde, Uzbek, naredio da se na Starom Krimu sagradi čuveni hram, koji je ostao do danas. Osim Krima, u međurječju Dunava i Dona izgrađene su stotine muslimanskih bogomolja, nakon što je islam postao državna religija Zlatne Horde.

Godine 1542. osmanski sultan Sulejman Veličanstveni napisao je u pismu poljskom kralju Sigismundu Starom, argumentirajući svoje pretenzije na zemlju sjevernog Crnog mora, sljedeće: “Mnogo je muslimanskih grobova i džamija na tim teritorijama… znakovi još nisu nestali.” Malo kasnije, krimski kan Sahib Giray I u svojoj korespondenciji s dvorom litvanskog velikog kneza rekao je: “One zemlje (…) na rijekama Bug i Plave vode: Yarkgumakly Yan kgilungu” pripadale su Krimu, “postojali su dokazi za to”.

Izvještaj turskog historičara Ibrahima Peçevija pokazuje veliki broj muslimanskog stanovništva na jugu Ukrajine u ranom srednjem vijeku: “Godine 1618. imao sam prilike putovati u pravcu Akkermana i Bender. Neposredno ispred Bendera nalazile su se ruševine zgrade s puno lukova. Blizu ulaza su bile riječi ispisane jasnim rukopisom: Ovo je Širin grob…; ostatak natpisa je izgubljen. I sada se na ravnicama Očakiva mogu vidjeti tragovi nekoliko groblja. Na nekim grobnim kamenovima uklesani su stihovi iz Kur’ana (…), na drugom kamenju se vide natpisi kao što su: Ovdje leži određeni šejhul-islam, ili šejh, ili muftija, ili vezir, ili mirza.”

Nakon pripajanja južnoukrajinskih zemalja Osmanskom Carstvu i Krimskom kanatu, počelo je novo razdoblje aktivne izgradnje muslimanskih bogomolja. Većina džamija je izgrađena u većim gradovima: Kiliya, Izmail, Akkerman, Ochakiv… Iz opisa putnika J. Romma, koji je posjetio Krim 1786. godine, moguće je saznati kako su izgledale džamije. “Džamija je četvrtasta. Uzvišenje je u cijeloj širini iznad ulaza u nju. Na suprotnom zidu su dva velika prozora, čiji su kapci bili zatvoreni izvana, tako da je džamija bila osvijetljena samo malim prozorima na vrhu. Uz velike prozore, na uglovima, s jedne strane nalazila se govornica, a s druge stalak za čitanje. Sa stropa su visila tri lustera od nekoliko čaša koje kao da su imale ulogu svjetiljki… Kod druge džamije iznad niše u kojoj se nalazi Kur’an ispisana su imena Boga, Muhameda i još nekoliko poslanika.”

Brojni dokazi historičara i putnika govore da su nekoliko stotina godina, od XIV stoljeća do početka XIX stoljeća, južne ukrajinske zemlje bile teritorija islama. “Iznenadni” nestanak cijelih gradova, džamija, mezara nije bio posljedica prirodnih katastrofa ili vojnih akcija, već je to bila politika Ruskog Carstva za depopulaciju muslimanskih naroda s područja sjevernog Crnog mora i uništenje njihove materijalne kulture.​

The Ar-Rahma Mosque, (Ukrainian: Мечеть Ар-Рахма), translated Mercy Mosque, is a mosque in Kyiv (Kiev), the capital of Ukraine. It was built between the years 1996 and 2000 in the Tatarka neighborhood of the city.​

Ar-Rahma Mosque

​