Iako se poslije 25 godina čitav svijet poklanja žrtvama srebreničkog genocida nimalo iznenađujući i sraman potez velikosrpskih nacionalista dokazao je još jednom istom tom svijetu, svoje moralno kolektivno rasulo.
Vrlo je teško pisati ili govoriti o Srebrenici u bilo kojem kontekstu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog pijeteta prema žrtvama i mogućnosti da se svojim spomenom umanji ili relativizira njihova bol. Međutim, to nekima nije problem. Štaviše, ne samo da se umanjuje bol poginulog već se u najgorem slučaju negira i time vrši ponovni zločin nad njim. Mogli bismo reći da je velikosrpska ideologija okrenuta protiv Bošnjaka živa i djeluje i danas, iako ne istim sredstvima iz 90-ih, ali ipak dovoljno očuvana i istrajna u namjerama da kroz dehumaniziranje Bošnjaka i svega bošnjačkog, opravdava i relativizira genocid i ostale zločine koje su počinili u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Naime, još prije nekoliko dana održana je proslava tzv. dana oslobođenja Srebrenice i to, ni manje ni više, nego 11. jula u Bratuncu. Istog dana, održana je promocija knjige „Crne marame Srebrenice“ autora Radomira Pavlovića u sklopu velikosrpskog projekta „Petrovdanski dani Srebrenice 2020“.
Kada se u Srbiji i bh. entitetu Republici Srpskoj postavi pitanje rata i genocida, odgovori su poprilično oprečni razumu i ljudskosti. Uglavnom se kreću od teorija zavjera, paklenog plana Amerikanaca ili jednostavnog negiranja bilo kakvog zločina počinjenog nad Bošnjacima. Kontradiktornosti im ne manjka, a sve to prenosi se i na mlađe naraštaje, pa tako imamo mlade ljude koji se ponose studentskim domom koji nosi naziv po ratnom zločincu, ili imamo učenike osnovnih škola koji ponosno izjavljuju da su četnici i mnoge druge patološke oblike ponašanja koji su se izrodili iz istog velikosrpskog nacionalizma.
Bošnjačke žrtve u Srebrenici, kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ubijane su sa istim motivom i ciljem od strane srpske vojske – zajedno sa Republikom Srbijom stvoriti etničku srpsku državu na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Prisjetimo se, dva dana prije početka napada na Srebrenicu, Radovan Karadžić pozvao je na Pale Miroslava Deronjića kao najistaknutijeg funkcionera SDS-a u Podrinju obraćajući mu se riječima „Miroslave, sve to treba pobiti.“, te obraćajući se množini, dodao „Sve što stignete, princip Zapadna Slavonija.“ Ove riječi potvrdio je sam Deronjić pred Međunarodnim krivičnim tribunalom pilikom procesa protiv Slobodana Miloševića.
Oko 18 000 ljudi, inspirisanih velikosrpskom propagandom, učestvovalo je u genocidu, uvjereni da tako ostvaruju „junački“ cilj tzv. istrage poturica i uspostavljaju „historijsku pravdu“ svojih prethodnika. Vrlo često u javnom diskurzu možemo čuti kako su u genocidu u Srebrenici, ali i u svim drugim zločinima na području Prijedora, Vlasenice, Sarajeva, Zvornika, Foče, Višegrada i drugim mjestima širom BiH, učestvovali pojedinci i da ih kao takve treba kazniti.
Ova brojka ukazuje na učesnike u oružanom krvoproliću, međutim, šta je sa onim pojedincima koji nisu držali puške u rukama a jednako su krivi za genocid? Šta je sa generalima, zapovjednicima, političarima, novinarima, piscima, članovima porodica izvršitelja, koji su učestvovali u etabliranju ideje genocida kao prihvatljive običnim građanima i prije nego što je genocid izvršen. Na kraju krajeva, šta je sa onima čija politika jednaka ovoj djeluje i danas? Šta se dobije kada se te grupe pojedinaca spoje sa misijom kreiranja velike Srbije na štetu svih nevinih ljudi jedne nacije. U konačnici postavlja se pitanje od čega je to tačno „oslobođena“ Srebrenica, jula 1995. godine?
Vrlo je teško pisati ili govoriti o Srebrenici u bilo kojem kontekstu, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog pijeteta prema žrtvama i mogućnosti da se svojim spomenom umanji ili relativizira njihova bol. Međutim, to nekima nije problem. Štaviše, ne samo da se umanjuje bol poginulog već se u najgorem slučaju negira i time vrši ponovni zločin nad njim. Mogli bismo reći da je velikosrpska ideologija okrenuta protiv Bošnjaka živa i djeluje i danas, iako ne istim sredstvima iz 90-ih, ali ipak dovoljno očuvana i istrajna u namjerama da kroz dehumaniziranje Bošnjaka i svega bošnjačkog, opravdava i relativizira genocid i ostale zločine koje su počinili u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Naime, još prije nekoliko dana održana je proslava tzv. dana oslobođenja Srebrenice i to, ni manje ni više, nego 11. jula u Bratuncu. Istog dana, održana je promocija knjige „Crne marame Srebrenice“ autora Radomira Pavlovića u sklopu velikosrpskog projekta „Petrovdanski dani Srebrenice 2020“.
Kada se u Srbiji i bh. entitetu Republici Srpskoj postavi pitanje rata i genocida, odgovori su poprilično oprečni razumu i ljudskosti. Uglavnom se kreću od teorija zavjera, paklenog plana Amerikanaca ili jednostavnog negiranja bilo kakvog zločina počinjenog nad Bošnjacima. Kontradiktornosti im ne manjka, a sve to prenosi se i na mlađe naraštaje, pa tako imamo mlade ljude koji se ponose studentskim domom koji nosi naziv po ratnom zločincu, ili imamo učenike osnovnih škola koji ponosno izjavljuju da su četnici i mnoge druge patološke oblike ponašanja koji su se izrodili iz istog velikosrpskog nacionalizma.
Bošnjačke žrtve u Srebrenici, kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ubijane su sa istim motivom i ciljem od strane srpske vojske – zajedno sa Republikom Srbijom stvoriti etničku srpsku državu na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Prisjetimo se, dva dana prije početka napada na Srebrenicu, Radovan Karadžić pozvao je na Pale Miroslava Deronjića kao najistaknutijeg funkcionera SDS-a u Podrinju obraćajući mu se riječima „Miroslave, sve to treba pobiti.“, te obraćajući se množini, dodao „Sve što stignete, princip Zapadna Slavonija.“ Ove riječi potvrdio je sam Deronjić pred Međunarodnim krivičnim tribunalom pilikom procesa protiv Slobodana Miloševića.
Oko 18 000 ljudi, inspirisanih velikosrpskom propagandom, učestvovalo je u genocidu, uvjereni da tako ostvaruju „junački“ cilj tzv. istrage poturica i uspostavljaju „historijsku pravdu“ svojih prethodnika. Vrlo često u javnom diskurzu možemo čuti kako su u genocidu u Srebrenici, ali i u svim drugim zločinima na području Prijedora, Vlasenice, Sarajeva, Zvornika, Foče, Višegrada i drugim mjestima širom BiH, učestvovali pojedinci i da ih kao takve treba kazniti.
Ova brojka ukazuje na učesnike u oružanom krvoproliću, međutim, šta je sa onim pojedincima koji nisu držali puške u rukama a jednako su krivi za genocid? Šta je sa generalima, zapovjednicima, političarima, novinarima, piscima, članovima porodica izvršitelja, koji su učestvovali u etabliranju ideje genocida kao prihvatljive običnim građanima i prije nego što je genocid izvršen. Na kraju krajeva, šta je sa onima čija politika jednaka ovoj djeluje i danas? Šta se dobije kada se te grupe pojedinaca spoje sa misijom kreiranja velike Srbije na štetu svih nevinih ljudi jedne nacije. U konačnici postavlja se pitanje od čega je to tačno „oslobođena“ Srebrenica, jula 1995. godine?
