"A tebi Opomenu objavljujemo da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmišljali." (En-Nahl, 44)
"Hoće li, možda, neko od vas, uvaljen u postelju, misliti da Allah nije zabranio ništa drugo osim što je u ovoj Knjizi! Tako mi Allaha, ja sam naređivao, objašnjavao i zabranjivao stvari slične onima u Kur'anu." (2/115) (El-ahkamu fi usuli-l-ahkam)
Namjera ovog rada odvijaće se u pokušaju da se poglavito ispitaju:
1. dimenzije Poslanikovog razumijevanja smislova Kur'ana,
2. metode i obujam interpretacije tih smislova i
3. relevantnost te prve koncepcije tefsira, u literaturi označene kao tefsiru-Resul, Poslanikov tefsir.
Osnove, pojava i predmet tefsirske znanosti
Kao prvo i prijeporno pitanje koje se postavlja u tefsirskoj literaturi, a koje neće biti zaobiđeno ni u kontekstu ovog rada, jeste: razložnost pojave tefsira kao znanosti i vremensko utemeljenje njenih prvih početaka - početaka konstituisanja - pri čemu je potrebno upozoriti na postojanje uglavnom dviju proturječnih tendencija. Nadmoćna većina egzegeta (džumhuru-l-mufessirin) pristalice su mišljenja da početke konstituisanja tefsira treba posmatrati već u ranom razdoblju islama, tj. u početnom stadijumu Objave, u njenom izrijekom formulisanom stavu:
“Ne izgovaraj Kur'an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo i da ti ga čitamo. A kada čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (El - Qijjameh, 16-19).
I 44. ajet (stavak) sure En-Nahl koristi ova skupina mufessira kao argument u prilog teorije koja je smjerala da izrazi strukturiranje arhitektonike prvotne koncepcije tefsira, u razdoblju u kojem je Poslanik živio. Iz toga proističe da je osnova tefsira utemeljena u krilu Objave, da se njegovo konstituisanje odvijalo s njenim protokom te da se Objava - dostava (nuzil - teblig) i razjašnjavanje (bejan) međusobno prožimaju kao sintetički aspekti kategorija Objava - Poslanstvo (Vahj - risale).
Kritični naspram definicije prve tendencije o početnom strukturiranju tefsira, izvjestan broj mufessira misli da je pravilnije utemeljenje “sistematsko-metodološke koncepcije” tefsira gledati nešto kasnije u intervalu u kojem se dogodio susret ranog, ortodoksnog islama sa starim kulturama, helenskom na tlu današnje Sirije, dokle je dosezao jak uticaj te kulture, i indo-persijskom na tlu današnjeg Irana i Iraka, na prostorima gdje je dominirala ta kultura. Polazišne su osnove ovih dviju definicija očito proturječne.
Dok prva pod “strukturiranjem” podrazumijeva “bejan” kao bitan aspekt Poslanikovog risaleta utemeljenog Kur’anom, tj. djelotvoran “bejan” iz kojeg je proistekla samo tefsirska grada, nesistematična, nemetodološki problematizirana i tad još uvijek nesamosvojnom terminologijom artikulisana, dotle druga tendencija omeđuje strukturiranje tefsira određenijim pojmovima - sistematsko-metodološka koncepcija - i razdobljem koje registrira razmah razvoja tzv. defanzivno-funkcionalnih znanosti u islamu kao što su 'ilmu-l-kelam, tefsir, hadis i, nešto kasnije, felsefe.
Drugom mišljenju bi se mogla dati ozbiljna zamjerka da je propustilo primijetiti da osnova i istinski poticaji za pojavu i razvoj tefsirske misli, i ne samo tefsirske, dolaze izravno iz Kur'ana te da, kad izriče svoj stav o pojavi i osnovi (ili osnovama) tefsira, ono pravi prekorak i raspravlja o već razvijenoj koncepciji tefsira kao osamostaljenoj, autonomnoj znanosti.
S izuzetkom suvremenog intelektualizma - koji osporava sve “šematske koncepcije egzegeze Kur'ana, jer sputavaju slobodno promišljanje Kur'ana” - svi drugi mufessiri smatraju da i pored leksičko-stilske jasnoće, retoričnosti i mnogostruke nadnaravnosti, Kur'an je bilo potrebno kontinuirano razjašnjavati, ponajprije zbog postojanja opštih intencija (ahkam'amme), višesmislenih i ezoteričkih iskaza (ajat mutešabihat i ajat batinijjeh) koje, nerijetko, nisu razumijevali ni sami Arapi na čijem jeziku je Objava silazila.
Već na samom početku svog javljanja i modeliranja, posebno u stadiju zadobijanja legitimiteta i zasnivanja svojih povijesnih vrijednosnih dimenzija, tefsir izričito navještava svoj predmet i objavljuje da je u službi tog predmeta. Na primjeru definicija koje susrećemo u različitim koncepcijama, razotkrivaju se struktura, predmet, zadaci i metodologija tefsirske znanosti, premda će u propitivanju izvjesnih pitanja ponekad te koncepcije dospjeti u otvoren sukob.
“Tefsir” je znanost posredstvom koje se razumije Allahova Objava dostavljena poslaniku Muhammedu, a. s., razjašnjavaju njeni smislovi, izvode pravni principi i sudovi.”
“Znanost utemeljena na Objavi, koja smjera da propituje višez-načne njene smislove, naziva se tefsir.”
Tefsir je znanost ponikla na vrelima Kur'ana i Sunneta da bi ih promišljala.
Dok smo kod vrela tefsira potrebno je upozoriti da ih je moguće klasificirati na primarne i sekundarne. Kur'an i Sunet obrazuju primarne, a racionalna interpretacija Ashaba i Tabi'ina, kao plod idžetihada, te arapska džahilitska poezija i prethodni spisi (Knjige) bile bi sekundarne osnove tefsira. Tefsir, strukturiran na tim osnovama, ima svoj zajednički imenitelj - tradicionalni tefsir - (ettefsiru-l-me'thur ili ettefsiru-l-menqul).
"Hoće li, možda, neko od vas, uvaljen u postelju, misliti da Allah nije zabranio ništa drugo osim što je u ovoj Knjizi! Tako mi Allaha, ja sam naređivao, objašnjavao i zabranjivao stvari slične onima u Kur'anu." (2/115) (El-ahkamu fi usuli-l-ahkam)
Namjera ovog rada odvijaće se u pokušaju da se poglavito ispitaju:
1. dimenzije Poslanikovog razumijevanja smislova Kur'ana,
2. metode i obujam interpretacije tih smislova i
3. relevantnost te prve koncepcije tefsira, u literaturi označene kao tefsiru-Resul, Poslanikov tefsir.
Osnove, pojava i predmet tefsirske znanosti
Kao prvo i prijeporno pitanje koje se postavlja u tefsirskoj literaturi, a koje neće biti zaobiđeno ni u kontekstu ovog rada, jeste: razložnost pojave tefsira kao znanosti i vremensko utemeljenje njenih prvih početaka - početaka konstituisanja - pri čemu je potrebno upozoriti na postojanje uglavnom dviju proturječnih tendencija. Nadmoćna većina egzegeta (džumhuru-l-mufessirin) pristalice su mišljenja da početke konstituisanja tefsira treba posmatrati već u ranom razdoblju islama, tj. u početnom stadijumu Objave, u njenom izrijekom formulisanom stavu:
“Ne izgovaraj Kur'an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo i da ti ga čitamo. A kada čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga objasnimo. (El - Qijjameh, 16-19).
I 44. ajet (stavak) sure En-Nahl koristi ova skupina mufessira kao argument u prilog teorije koja je smjerala da izrazi strukturiranje arhitektonike prvotne koncepcije tefsira, u razdoblju u kojem je Poslanik živio. Iz toga proističe da je osnova tefsira utemeljena u krilu Objave, da se njegovo konstituisanje odvijalo s njenim protokom te da se Objava - dostava (nuzil - teblig) i razjašnjavanje (bejan) međusobno prožimaju kao sintetički aspekti kategorija Objava - Poslanstvo (Vahj - risale).
Kritični naspram definicije prve tendencije o početnom strukturiranju tefsira, izvjestan broj mufessira misli da je pravilnije utemeljenje “sistematsko-metodološke koncepcije” tefsira gledati nešto kasnije u intervalu u kojem se dogodio susret ranog, ortodoksnog islama sa starim kulturama, helenskom na tlu današnje Sirije, dokle je dosezao jak uticaj te kulture, i indo-persijskom na tlu današnjeg Irana i Iraka, na prostorima gdje je dominirala ta kultura. Polazišne su osnove ovih dviju definicija očito proturječne.
Dok prva pod “strukturiranjem” podrazumijeva “bejan” kao bitan aspekt Poslanikovog risaleta utemeljenog Kur’anom, tj. djelotvoran “bejan” iz kojeg je proistekla samo tefsirska grada, nesistematična, nemetodološki problematizirana i tad još uvijek nesamosvojnom terminologijom artikulisana, dotle druga tendencija omeđuje strukturiranje tefsira određenijim pojmovima - sistematsko-metodološka koncepcija - i razdobljem koje registrira razmah razvoja tzv. defanzivno-funkcionalnih znanosti u islamu kao što su 'ilmu-l-kelam, tefsir, hadis i, nešto kasnije, felsefe.
Drugom mišljenju bi se mogla dati ozbiljna zamjerka da je propustilo primijetiti da osnova i istinski poticaji za pojavu i razvoj tefsirske misli, i ne samo tefsirske, dolaze izravno iz Kur'ana te da, kad izriče svoj stav o pojavi i osnovi (ili osnovama) tefsira, ono pravi prekorak i raspravlja o već razvijenoj koncepciji tefsira kao osamostaljenoj, autonomnoj znanosti.
S izuzetkom suvremenog intelektualizma - koji osporava sve “šematske koncepcije egzegeze Kur'ana, jer sputavaju slobodno promišljanje Kur'ana” - svi drugi mufessiri smatraju da i pored leksičko-stilske jasnoće, retoričnosti i mnogostruke nadnaravnosti, Kur'an je bilo potrebno kontinuirano razjašnjavati, ponajprije zbog postojanja opštih intencija (ahkam'amme), višesmislenih i ezoteričkih iskaza (ajat mutešabihat i ajat batinijjeh) koje, nerijetko, nisu razumijevali ni sami Arapi na čijem jeziku je Objava silazila.
Već na samom početku svog javljanja i modeliranja, posebno u stadiju zadobijanja legitimiteta i zasnivanja svojih povijesnih vrijednosnih dimenzija, tefsir izričito navještava svoj predmet i objavljuje da je u službi tog predmeta. Na primjeru definicija koje susrećemo u različitim koncepcijama, razotkrivaju se struktura, predmet, zadaci i metodologija tefsirske znanosti, premda će u propitivanju izvjesnih pitanja ponekad te koncepcije dospjeti u otvoren sukob.
“Tefsir” je znanost posredstvom koje se razumije Allahova Objava dostavljena poslaniku Muhammedu, a. s., razjašnjavaju njeni smislovi, izvode pravni principi i sudovi.”
“Znanost utemeljena na Objavi, koja smjera da propituje višez-načne njene smislove, naziva se tefsir.”
Tefsir je znanost ponikla na vrelima Kur'ana i Sunneta da bi ih promišljala.
Dok smo kod vrela tefsira potrebno je upozoriti da ih je moguće klasificirati na primarne i sekundarne. Kur'an i Sunet obrazuju primarne, a racionalna interpretacija Ashaba i Tabi'ina, kao plod idžetihada, te arapska džahilitska poezija i prethodni spisi (Knjige) bile bi sekundarne osnove tefsira. Tefsir, strukturiran na tim osnovama, ima svoj zajednički imenitelj - tradicionalni tefsir - (ettefsiru-l-me'thur ili ettefsiru-l-menqul).
