Islamske Fetve Postupanje prilikom susreta s drugim osobama

PITANJE:
Kakav je stav islamske uleme po pitanju nošenja nikaba (prekrivač lica) za ženu u našim prilikama?

ODGOVOR: Uzvišeni Allah je propisao granice u odijevanju pripadnika islama i odredio u kojoj mjeri može biti otkriveno tijelo muškarca ili žene i tih odredbi dužni su se pridržavati svi razumni pripadnici islama, koji imaju slobodu prakticirati ovaj propis.

Kada je riječ o odijevanju muslimanke, ona mora pokriti cijelo svoje tijelo, osim onog što Kur’an izuzima: illa ma zahere minha („onog što je ionako spoljašnje“), tj. što je vidljivo, te se njegovo pokrivanje ne traži. A kada islamska ulema govori o tome šta je vanjsko i spoljašnje, to jest šta se može vidjeti od tijela muslimanke, većina smatra da su to lice i šake. Imajući u vidu ovakvo tumačenje ovog ajeta, logičan je i zaključak ovog dijela islamskih pravnika, to jest oni nikab (prekrivanje lica) ne smatraju obavezom, a to znači da njegovo neprakticiranje ne uzrokuje posljedice – grijeh niti kaznu, već ostaje u domenu dozvoljenog ili mogućeg, ukoliko situacija i okolnosti to nameću.

Postoji dio islamskih pravnika koji nikab smatraju strogom obavezom bez obzira na situaciju i okolnosti u kojima se čovjek nalazi.

Za ovaj stav navode se različiti argumenti, od predaja, preko tumačenja i mišljenja različitih fakiha (učenjaka) starijeg i novijeg doba. Međutim, sve su to dokazi koji po mišljenju brojnih učenjaka nisu dovoljni da se na osnovu njih nešto smatra farzom, to jest strogom obavezom koja se mora izvršiti, čije neizvršavanje povlači grijeh i kaznu, već ono najviše našta mogu ukazati i što se na osnovu njih može zaključiti jeste dozvola ili mogućnost, pod uslovom da se time ne remete neke druge već važeće odredbe i zakonske norme.

Tražiti nošenje nikaba u vremenu i situaciji u kojoj živimo, posebno u zapadno-evropskim sredinama u kojima su muslimani manjina u društvu, kada je procenat nepropisno odjevenih muslimanki mnogo veći od propisno odjevenih, kada je vjerska svijest kod velikog broja pripadnika na nezavidnom nivou, kada se javno omalovažavaju vjerski principi, kada prakticiranje nikaba izaziva negativne i štetne posljedice, prijezir i osudu javnosti, te može izazvati reakcije javnosti i državnih organa, u vidu zakonske zabrane i ograničavanja vjerskih prava i sloboda, jeste u najmanju ruku čudna stvar, a čudnija je u toj mjeri što uglavnom dolazi od ljudi koji ne spadaju u red onih kojima su propisi vjere islama poznati u toj mjeri da ih imaju pravo tumačiti,

Većina islamskih pravnika koja nikab ne smatra obaveznim ima svoju potvrdu u riječima Uzvišenog Allaha te hadisima Poslanika a.s., a također i brojnim drugim mišljenjima istaknutih ličnosti kroz povijest islama.

Stoga, svako onaj koji kaže da je nikab obaveza, za to nema jasnu potvrdu u Kur’anu, a također to nije jedinstven stav većine uleme, što znači da obmanjuje one kojima se obraća.

Može se zaključiti da je nikab kao dio odjeće muslimanke više stvar tradicije i običaja jednog prostora ili naroda, nego što je dio vjerskog popisa, koji će ona koristiti ukoliko uvidi da je to način da se sačuva od grijeha, ne ometa obavljanje njenih obaveza, te neće uzrokovati negativne posljedice na opće stanje i prava muslimana na određenom prostoru. U suprotnom, uzdržat će se od njega, zašta neće imati nikakvu odgovornost, tj. neće biti grijeha niti kazne za njegovo nenošenje, već naprotiv – imat će nagradu, jer svojim ličnim postupcima ne doprinosi općoj šteti muslimana. A Allah dž.š. najbolje zna.

PITANJE:
Da li je ispravno da se prilikom susreta i pozdravljanja dvije osobe, pored rukovanja, zagrle ili poljube?

ODGOVOR: Svaki narod ima svoj uobičajeni način pozdravljanja, po kojem se prepoznaje. Tako i mi muslimani imamo svoj način pozdravljanja, koji je ustanovljen praksom Božijeg Poslanika a.s., a to je rukovanje čovjeka sa čovjekom, a žene sa ženom.

Resulullah a.s. kaže u hadisu kojeg prenose Taberani i Bejheki: „Zaista, vjernik kada susretne vjernika, nazove mu selam, dohvati ga za ruku i rukuje se sa njim, sa njih obojice spadaju grijesi kao što sa drveća spada lišće“, ili u drugom hadisu gdje Resulullah a.s. kaže: „Kada se dvojica vjernika susretnu i rukuju, Allah dž.š. će im oprostiti njihove grijehe prije nego što se razdvoje.“

Na osnovu citiranih hadisa Resulullaha a.s. jasno se vidi kako se trebamo ponašati prilikom susretanja sa našom braćom vjernicima. Ono što slijedi poslije selama jeste rukovanje, a ono može biti kako sa jednom tako i sa obje ruke, kako bi se izrazio još veći stepen poštovanja i topline prema bratu vjerniku.

Kada govorimo o rukovanju koje je sunet, to je rukovanje muškarca sa muškarcem, a žene sa ženom. Rukovanje između muškaraca i žena koji jedno drugom nisu bliži rod nije od sunneta (prakse) Resulullaha a.s. Stoga ga treba izbjegavati, pogotovo, ako će ono izazvati različita nečasna ili grješna razmišljanja.

Postoje među ulemom oni koji rukovanje između muškarca i žene apsolutno zabranjuju, uzimajući kao dokaz predaju koja se prenosi od Poslanika s.a.v.s u kojoj je rekao: „Da se u glavu jednog od vas zabode bodlja od željeza bolje mu je nego da dodirne ženu koja mu nije dozvoljena.“ (Et-Taberani)

Među islamskom ulemom ima i onih koji su mišljenja da je namjera važan segment dozvole ili zabrane rukovanja muškarca i žene. Ukoliko postoji ili će se pojaviti kao posljedica rukovanja loša namjera ili misao, strast, ugođaj i sl., onda ga treba po svaku cijenu izbjeći. Međutim, ukoliko toga nema ili se radi o situaciji gdje će se odbijanje rukovanja pogrešno razumjeti, osoba će se osjetiti povrijeđena i ponižena, ili je u pitanju rukovanje sa starijim ženama, onda se ono može tolerisati.

U svakom slučaju, u normalnim okolnostima, kada god je čovjek u mogućnosti da izbjegne rukovanje sa ženom koja mu nije bliski rod – treba ga izbjeći kako bi otklonio svaku sumnju da učestvuje u grijehu. Lično sam od onih koji izbjegavaju rukovanje, osim u situacijama koje sam prethodno naveo, dakle, kada se radi o starim osobama, osobama koje ne razumiju ovaj propis, ili osobama druge vjere koje ne poznaju propise islama, što mogu pogrešno razumjeti, ili uzeti kao povod za kritike na račun islama i muslimana. Međutim, svjedok sam da kada se takvim osobama objasni propis islama i uzrok, one su ga spremne uvažiti i poštovati one koji ga prakticiraju.

Ljubljenje i grljenje pri svakom pozdravljanju nije od prakse Resulullaha a.s., posebno ljubljenje tri puta, kako to rade pripadnici nekih drugih vjera, simbolizirajući na taj način svoja vjerska ubjeđenja.

Prethodna praksa može se tolerirati ukoliko se izbjegne oponašanje kršćana, tj. ljubljenje tri puta, onda kada se dvije osobe, koje su bliži rod, ne vide duži vremenski period, pa se poslije toga susretnu, ili se dvije osobe koje su bliski rod ispraćaju, pa se duže vremena neće viđati.

U pomenutim situacijama, po mišljenju islamskih pravnika, dozvoljeno se je zagrliti i poljubiti, ali samo, kao što smo već spomenuli, osobama koje su bliži rod, to jest onim osobama koje se po šeriatskim propisima ne mogu međusobno vjenčati, a to su osobe koje su međusobno vezane krvnim srodstvom, srodstvom po mlijeku ili srodstvom po tazbinstvu.

Kada je riječ o rukovanju, kod nas se je uobičajila praksa da se ljudi poslije svakog namaza rukuju prije nego što izađu iz džamije. Što se tiče ove prakse, ona u Šeriatu, u ovoj formi, nije decidno utemeljena. Međutim, nema u tome ništa loše, jer je rukovanje, u osnovi, sunnet Resulullaha a.s. te se stoga ne može smatrati zabranjenim, niti pokuđenim, već dozvoljenim i poželjnim.

Glas islama 352, R: Pitanja i odgovori, A: Fetva-i-emin dr. Rešad-ef. Plojović​