Boots
Urednik
Urednik Foruma
- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 4,759
- Reakcije
- 346
- Bodovi
- 216

- Pokretač Teme
- Urednik
- #1
Pitanje:
Odnos moje majke prema meni bio je loš do tog stepena da sam izgubila samopouzdanje i postala jako kolebljiva i nemam snage da samostalno donosim odluke. Udala sam se, i Allah mi je dao kćerku i želim da je sačuvam od onoga što se meni desilo kako ovo bolno iskustvo ne bi pogodilo i moju kćerku. Šta mi savjetujete da uradim?
Odgovor:
Hvala Allahu! Dijete u drugoj godini života počinje formirati svoje viđenje svijeta oko sebe, a neki istraživači razvojne psihologije smatraju da je osjećaj samopouzdanja prvi koji se počne razvijati kod djeteta. Ovaj osjećaj kod djeteta u drugoj godini razvija se u skladu s pažnjom koju dobije od roditelja, na stavu roditelja u pogledu zadovoljenja osnovnih djetetovih potreba. U ovom periodu javljaju se obrisi djetetovog razvoja u pogledu samostalnosti i neovisnosti.
Ono ima potrebu za slobodom govora, za kretanjem, igranjem. Sve je to povezano s potrebom samopotvrde, koja se može ostvariti jedino neovisnošću. Ovo potvrđuje i teorija razvoja koja poziva na poštivanje dječije individue, na ostavljanje djeteta da raste i razvija se po svojoj prirodi. Ima djevojaka koje nemaju samopouzdanja i ne mogu se na sebe osloniti ni u čemu, uvijek čekaju da im neko govori: “Uradite to ili ovo.” Kada se suoči s problemom, onda zastaje, nemoćna da donese bilo kakvu odluku, bježi od izazova i plače. Ovakvo stanje odraz je roditeljske odgovornosti i može se ogledati u sljedećem:
čestim naredbama i zabranama, čak i u malim stvarima, što čini da djeca izgube osjećaj kreativnosti, nesigurna u svoja djela, već očekuju da ih neko ispravi i uvjeri ih da su njihova djela ispravna;
prijekorom i kritikama zbog svakog postupka koji dijete učini, traganje za njenim posrtajima. Kad djevojčica nešto uradi, pa pogriješi i dobije neopravdane i pretjerane kritike i ukore, u trenutku kada očekuje da bude pohvaljena, što bi, svakako, usmjerilo dijete na uspješniji posao i djelovanje;
nedavanju djevojčici prilike da govori pred drugima iz straha da će pogriješiti ili pričati o stvarima o kojima ne želimo da priča, ili joj pak dozvoliti da priča, ali samo ono što mi želimo;
čestim upozorenjima na greške, što će uzrokovati da uvijek očekuje loše rezultate i smatra da je opasnosti okružuju sa svih strana;
ponižavanju i stalnom uspoređivanju s drugima čija je vrijednost manja;
potcjenjivanju i ismijavanju;
nepažnji prema pitanjima koja postavlja;
povećanoj brizi koju pokazujemo u strahu za njeno zdravlje i budućnost.
Kod djevojčice koja je izgubila samopouzdanje primjećujemo sljedeće loše tragove:
ne može raditi ništa samostalno. Kad se od nje nešto traži, pa ona primijeti da je to različito od onoga kako joj je opisano, zastaje i nalazi se u problemu, nespremna donijeti odluku;
gubi kreativnost i pogađa je učmalost;
ima problema i poteškoća u vezi sa svakim poslom koji treba obaviti, jer već ima predodžbu da će biti kritikovana zbog toga, dakle očekuje neuspjeh u onolikoj mjeri koliko se to od nje očekuje;
postaje neodlučna i bez volje, potpuno nezainteresovana, i to stanje se odražava u svim okolnostima;
pogađa je uznemirenost, očajanje, počinje gajiti neprijateljstvo i razvijati osjećaj i želju za izolacijom.
Odnos moje majke prema meni bio je loš do tog stepena da sam izgubila samopouzdanje i postala jako kolebljiva i nemam snage da samostalno donosim odluke. Udala sam se, i Allah mi je dao kćerku i želim da je sačuvam od onoga što se meni desilo kako ovo bolno iskustvo ne bi pogodilo i moju kćerku. Šta mi savjetujete da uradim?
Odgovor:
Hvala Allahu! Dijete u drugoj godini života počinje formirati svoje viđenje svijeta oko sebe, a neki istraživači razvojne psihologije smatraju da je osjećaj samopouzdanja prvi koji se počne razvijati kod djeteta. Ovaj osjećaj kod djeteta u drugoj godini razvija se u skladu s pažnjom koju dobije od roditelja, na stavu roditelja u pogledu zadovoljenja osnovnih djetetovih potreba. U ovom periodu javljaju se obrisi djetetovog razvoja u pogledu samostalnosti i neovisnosti.
Ono ima potrebu za slobodom govora, za kretanjem, igranjem. Sve je to povezano s potrebom samopotvrde, koja se može ostvariti jedino neovisnošću. Ovo potvrđuje i teorija razvoja koja poziva na poštivanje dječije individue, na ostavljanje djeteta da raste i razvija se po svojoj prirodi. Ima djevojaka koje nemaju samopouzdanja i ne mogu se na sebe osloniti ni u čemu, uvijek čekaju da im neko govori: “Uradite to ili ovo.” Kada se suoči s problemom, onda zastaje, nemoćna da donese bilo kakvu odluku, bježi od izazova i plače. Ovakvo stanje odraz je roditeljske odgovornosti i može se ogledati u sljedećem:
čestim naredbama i zabranama, čak i u malim stvarima, što čini da djeca izgube osjećaj kreativnosti, nesigurna u svoja djela, već očekuju da ih neko ispravi i uvjeri ih da su njihova djela ispravna;
prijekorom i kritikama zbog svakog postupka koji dijete učini, traganje za njenim posrtajima. Kad djevojčica nešto uradi, pa pogriješi i dobije neopravdane i pretjerane kritike i ukore, u trenutku kada očekuje da bude pohvaljena, što bi, svakako, usmjerilo dijete na uspješniji posao i djelovanje;
nedavanju djevojčici prilike da govori pred drugima iz straha da će pogriješiti ili pričati o stvarima o kojima ne želimo da priča, ili joj pak dozvoliti da priča, ali samo ono što mi želimo;
čestim upozorenjima na greške, što će uzrokovati da uvijek očekuje loše rezultate i smatra da je opasnosti okružuju sa svih strana;
ponižavanju i stalnom uspoređivanju s drugima čija je vrijednost manja;
potcjenjivanju i ismijavanju;
nepažnji prema pitanjima koja postavlja;
povećanoj brizi koju pokazujemo u strahu za njeno zdravlje i budućnost.
Kod djevojčice koja je izgubila samopouzdanje primjećujemo sljedeće loše tragove:
ne može raditi ništa samostalno. Kad se od nje nešto traži, pa ona primijeti da je to različito od onoga kako joj je opisano, zastaje i nalazi se u problemu, nespremna donijeti odluku;
gubi kreativnost i pogađa je učmalost;
ima problema i poteškoća u vezi sa svakim poslom koji treba obaviti, jer već ima predodžbu da će biti kritikovana zbog toga, dakle očekuje neuspjeh u onolikoj mjeri koliko se to od nje očekuje;
postaje neodlučna i bez volje, potpuno nezainteresovana, i to stanje se odražava u svim okolnostima;
pogađa je uznemirenost, očajanje, počinje gajiti neprijateljstvo i razvijati osjećaj i želju za izolacijom.