Islamska Nauka Tefsir u vrijeme Poslanika, a.s.

Razlike ashaba u razumijevanju Kur'ana

Ukoliko se vratimo u vrijeme ashaba, zapazit ćemo da oni nisu bili na istom nivou razumijevanja kur'anskih značenja, zapravo, stupnjevi njihova razumijevanja su bili različiti; ono što je jednima bilo problematično, drugima je bilo jasno. Ovo nas vraća na različitost u njihovim intelektualnim kapacitetima, različitost u poznavanju onogo što sadrži Kur'an od prilika i okolnosti – i više od toga – oni nisu imali isti nivo poznavanja značenja riječi koja leksika tvori. Neka leksika Kur'ana nije bila poznata ashabima i u ovome, naravno, nema neke štete, jer obuhvatiti jezik može samo bezgrješni, a nijednom pojedincu iz bilo kojeg naroda nije dato da poznaje sve riječi svog jezika!

Kao potvrdu toga navodimo ono što prenosi Ebu 'Ubejde, u djelu “El-Feda'il” , od Enesa da je 'Umer b. el-Khattab proučio na minberi ajet: “We faakiheten we ebbaa” ('Abese, 31) i rekao: “Ovo el-fakihetu znamo šta znači – voće – ali šta je ebba?!” Zatim 'Umer reče u sebi: “Ovo je, 'Umere, zbilja usiljenost!” - kao i što se prenosi da je 'Umer na minberi pručio: “Ew je'khudhehum 'ala tekhawwuf/Ili da ih neće, sve malo-pomalo, kažnjavati?! “(En-Nahl, 47) a zatim upitao prisutne o značenju riječi tekhawwuf, pa mu je neki čovjek iz plemena Hudhejl odgovorio: “Et-Tekhawwuf kod nas znači et-teneqqus/ (postepeno) umanjivanje.” A potom je spjevao stihove u kojima se spominje riječ et-tekhawwuf.

Ebu 'Ubejde, također, prenosi od Mudžahida a on od Ibn 'Abbasa da je rekao: “Nisam znao šta znači sintagma fatiru's-semawat dok mi nisu došla dva beduina i počela se prepirati o jednom bunaru. Jedan je rekao: 'Ja sam ga oblikovao (Ene eftartuha)!' – a drugi. 'Ja sam ga započeo (Ene ibte'de'tuha)!'“

Prema tome, ako je 'Umeru b. El-Khattabu bilo skriveno značenje riječi el-ebbu i et-tekhawwuf, za čije je značenje druge pitao, a Ibn 'Abbasu – koji je tumač Kur'ana – nije bilo jasno značenje riječi fatir, dok nije čuo od drugih – zašo bi ostali ashabi bili izuzetak” ?!

Nema sumnje da su mnogi od njih znali općenito značenja ajeta: Bilo im je dovoljno, npr. iz Allahovih Riječi: “I voće, i piće.” ('Abese, 31) da spoznaju kako postoje brojne blagodati kojima ih je Allah obdario. Nisu držali neophodnim detaljno razumijevanje značenja ajeta ako je intencija očito jasna.

Šta bi rekao Ibn Khaldin na ono što prenosi El-Bukhari o 'Adijju b. Hatimu koji nije razumio značenje ajeta: “I jedite i pijte sve dotle dok vam ne bude razgovijetna bijela nit od crne niti svitanja!” (El-Beqare, 187.), pa je uzeo dva konca, bijeli i crni, i kada je jedan dio noći prošao, gledao je u njih ali ih nije razlikovao. Kada je svanulo, ispričao je Poslaniku, a. s., o tome, a on mu je rekao da je to usko razumio te mu kazao pravo značenje.

Istina je, dakle, da su se ashabi – Allah njima zadovoljan bio – razlikovali u moći razumijevanja Kur'ana i objašnjenju njegovih značenjskih intencija. To je, kao što smo već istakli, vodilo do njihovih međusobnih razlika u pretpostavkama ili uvjetima razumijevanja. Oni su se razlikovali i po znanju svoga jezika; neki od njih su bili dobro upućeni u u neobičene/čudesne riječi arapskoga jezika, drugi, pak, nisu; jedni su neprestano drugovali da Vjerovjesnikom, a. s., pa su znali povode objavljivanja koje drugi nisu mogli znali. Ovome treba dodati i to da ashabi, po svojim naučnim nivoima i intelektualnoj nadarenosti, nisu bili jednaki, štaviše, u tome su se dobro razlikovali.

Mesruq je rekao: “Družio sam se sa ashabima Muhammeda, s. a. w. s., i uvidio sam da su oni poput rječice; rječicu prenosi čovjek, dva, deset ili stotinu njih; da je prenose i stanovnicima nebesa, potekla bi!”

To je tako... Ibn Qutejbe, koji je nekoliko stoljeća prethodio Ibn Khaldunu, kaže: “Arapi nisu jednaki u spoznaji svega onoga što je prisutno u Kur'anu od neobičnih i manje jasnih riiječi; neki su u tome prednjačili nad drugima.”

Očigledno je da je Ibn Khaldun idealizirao kada domalo poslije navedenih riječi kaže: “Vjerovjesnik, s. a. v. s., je objasnio sažete ajete, razlikovao derogirajuće i derogirane ajete i o tome upoznao svoje ashabe, oni su poznavali povode Objave i njene okolnosti, prenoseći to od njega...”

Ovo stanovište jasno ističe da Arapima u spoznaji značenja Kur'ana nije dovoljno samo poznavanja njegova jezika, zapravo u mnogo slučajeva imali su potrebu da se obrate Poslaniku, a. s.​

Izvori tefsira u ovom vremenu

Ashabi su se u tumačenju Kur'an-i kerima oslanjali na slijedeće izvore:

1. Kur'an-i kerim,

2. Vjerovjesnik, s. a. w. s.,

3. slobodno promišljanje (idžtihad) i dedukcija (istinabat),

4. Sljedbenici Knjige: jevreji i kršćani.

Dokazi onih koji smatraju da je Vjerovjesnik, a. s., objasnio sva značenja Kur'ana:

1) Allahove Riječi: “A i tebi Kur'an objavljujemo da bi ljudima objasnio to što im se objavljuje, a i da bi oni razmislili.” (En-Nahl, 44). Pojam objašnjenja (bejan) u ovom ajetu obuhvaća objašnjenja Kur'ani-i kerima kao i njegovih riječi. Allahov Poslanik je objasnio sve riječi Kur'ana, i otuda je nužno da je, također, objasnio i sva njegova značenja. U suprotnom, uskratio bi objašnjenje kojim ga je Uzvišeni Allah, dž. š., zadužio.

2) Ono što se prenosi od Ebi 'Abdurrahman es-Sullemija, koji je rekao: “Kazivali su nam oni koji su nas podučavali Kur'anu, kao što su 'Uthman b. 'Affan, 'Abdullah b. Mes'ud i dr., da oni, kada su pamtili od Vjerovjesnika, a. s., po deset ajeta ne bi prelazili na druge ajete dok tih deset ajeta ne bi naučili i u djelo proveli. Oni su govorili: “Podučili smo se zajedno Kur'anu, znanju i praksi!”

Zato su oni i dugo vremena proveli učeći sure napamet. Imam Malik u “Muwetta'u” kaže da je Ibn 'Umer suru El-Beqare učio napamet osam godina. Ono što je ponukalo ashabe na takav postupak su ajeti Allahove Knjige: “Knjiga koju tebi objavljujemo blagoslovljena je da bi oni razmišljali...” (Sad, 29) – jer nije moguće razmišljanje o ajetima bez promišljanja njegovih značenja – “Doista, objavljujemo je Mi kao Kur'an na arapskom jeziku da biste shvatili!” (Jusuf, 2) – a shvatanje govora podrazumijeva njegovo razumijevanje! Poznato je da se svakim govorom želi postići razumijevanje njegovog značenja, a ne samo njegovog verbalnog iskaza.

3) Uobičajeno je da neki ljudi ne mogu čitati neke knjige iz određenih naučnih oblasti, kao što su knjige iz oblasti medicine, matematike, sve dok se one ne objasne. Pa kako, onda, da to ne bude slučaj sa Allahovom Knjigom u kojoj je zaštita ljudima, uspjeh i spas na obadva svijeta?!

4) Ono što prenose imam Ahmed i Ibn Madže od 'Umera, r. a., da je rekao: “Od onoga što je posljednje objavljeno od Kur'ana je i ajet o kamati, a Allahov Poslanik je umro prije nego što ga je protumačio.” Ovo, po svom smislu, ukazuje da je Vjerovjesnik, a. s., tumačio ashabima ono što je objavljivano, i samo ajet o kamati nije uspio protumačiti zbog brzog preseljenja nakon njegovog objavljivanja, a u protivnom i on bi bio protumačen.

Dokazi onih koji smatraju da JE Vjerovjesnik, a. s., svojim ashabima objasnio mali broj značenja Kur'ana

Zagovornici ovog mišljenja to dokazuju na slijedeći način:

onim što prenosi El-Bezzaz da je 'Aiše, r. a., da je rekla: “Allahov Poslanik je protumačio svega nekoliko ajeta iz Kur'ana, onako kako ga je Džibril podučio.”

nemoguće je da Vjerovjesnik, a. s., objasni sva značenja Kur'ana, osim nekoliko njegovih ajeta. Znanje se derivira uz pomoć pretpostavki i dokaza, a Allah, dž. š., nije naredio Svome Vjerovjesniku da odredi značenje svih ajeta Kur'ana kako bi ljudi razmišljali o Njegovoj Knjizi;

da je Allahov Poslanik ashabima objasnio sva značenja Kur'ana, onda njegova dova za Ibn 'Abbasa - riječima: “Bože, podari mu razumijevanje u vjeri i poduči ga tumačenju (skrivenog)!” - ne bi imala smisla, jer obaveza Vjerovjesnika, a. s., da objasni ashabima sva značenja Kur'ana, stavlja ih u jednaku poziciju spram spoznaje njegovog tumačenja. Ali, zašto je Ibn 'Abbas posebno spomenut u dovi?!

Treći izvor tefsira u vrijeme ashaba – slobodno promišljanje i deduktivno zaključivanje

Kada ashabi – Allah njima zadovoljan bio – ne bi našli objašnjenje u Kur'anu niti ga “uzeli” od Allahovog Poslanika, oslanjali bi se na svoje slobodno promišljanje i misaone aktivnosti, i to samo u slučaju onoga što zahtijeva takav tretman. Ono što su mogli razumjeti samim poznavanjem arapskog jezika, za njegovo razumjevanje nisu zahtijevali misaonu aktivnost. To se podrazumijevalo samim time što su oni čisti Arapi, koji su poznavali arapski jezik i njegovu upotrebu u iskazu. Poznavanje leksike arapskog jezika i njeno značenje temeljili su na džahilijjetskom (prijeislamskom) pjesništvu, koje predstavlja, kako je rekao 'Umer, r. a., “arhiv Arapa/diwanu'l-'areb.”

Autor: Dr. Muhammed Husejn edh-Dhehebi (Ez-Zehebi) "Prva etapa u tefsiru - tefsir u vrijeme ashaba"

Preveo: Almir Fatić​

Vrijednost tradicionalnog tefsira ashaba

El-Hakim u “Mustedreku” iznosi mišljenje da tefsir ashaba koji su bili svjedoci Objave ima status merfu' hadisa, kao da je prenesen od Vjerovjesnika, a. s. Ovo mišljenje on podupire i mišljenjem Dvojice Šejhova, kada u “Mustedreku “kaže: “Nek' zna onaj koji traga za hadisom, da tefsir ashaba koji su bili svjedoci Objave i objavljivanja – prema Dvojici Šejhova – ima status musned hadisa.” Međutim, Ibn es-Salah, En-Newewi i drugi ograničili su ovu općenitost samo na povode

Objave, gdje razum ne igra nikakvu ulogu. Ibn es-Salah u “Muqaddimi” veli: “Što se tiče onoga što je rečeno da tefsir ashaba ima status musned hadisa, to se odnosi samo na tefsir koji je povezan s povodima objave određenog ajeta o kojem izvještava ashab, ili slično tome što se može preuzeti samo od Vjerovjesnika, a. s., gdje razum ne igra nikakvu ulogu, kao što su npr. Džabirove, r. a., riječi: 'Jevreji su govorili: 'Ko priđe ženi sa zadnje strane, dijete će biti razroko.' Tada je

Uzvišeni objavio: 'Žene vaše su njive vaše...!' (El-Beqare, 223). Ostale vrste tefsira od ashaba koje ne sežu do Vjerovjesnika, a. s., ubrajaju se u mewquf hadise.”

Ali, zapažamo kako i sam El-Hakim u djelu “Ma'rifetu 'ulumi'l-hadis” izričito tvrdi ono što zastupaju Ibn es-Salah i drugi, pa kaže: “U mewquf hadise spada ono što prenosi Ahmed b. Kamil od Ebu Hurejrea o ajetu: 'Spasitelj koža ljudskih je' (El-Muddeththir, 29) – koji je rekao: 'U džehennemu će ljudske kože izgorjeti tako da na kostima neće ostati mesa!' Ovaj primjer, i njemu slični, ubrajaju se u tefsir ashaba koji ima status mewquf hadisa. Ako kažemo da tefsir ashaba ima status musned hadisa, mi time ne mislimo na spomenutu vrstu primjera...” Potom on navodi Džabirov hadis o govoru jevreja, te zaključuje: “Ovaj i njemu slični primjeri musned hadisa nisu na nivou mewquf hadisa. Oni ashabi koji su bili svjedoci Objave i objavljivanja, te kažu da je određeni ajet Kur'ana objavljen radi toga i toga, takvi hadisi su musned.”

Dakle, El-Hakim u “Ma'rifetu 'ulumi'l-hadis” ograničava ono što je općenito istakao u “Mustedreku.” Učenjaci se oslanjaju na ono što je ograničio, a izbjegavaju ono općenito. Es-Sujuti je u “Tedribu” dotjerao El-Hakimovu općenitost, koji je, u nastojanju da sakupi vjerodostojne hadise u “Mustedreku” , navodio i one hadise koji ne ispunjavaju kriterije merfu' hadisa. Nakon toga mu se Es-Sujuti suprotstavlja zato što je spomenuti hadis od Ebu Hurejrea ubrojio u mewquf predaju, a koji to nije, jer se odnosi na Ahiret i u tim predajama nema mjesta razumu. Tako da je to, ustvari, merfu' hadis. Prema svemu ovome, možemo doći do slijedećih zaključaka:

tefsir ashaba ima status merfu' hadisa ukoliko se odnosi na povod Objave. U ovome nema mjesta za razum. Ono u čemu razum nalazi svoje mjesto jesu mewquf hadisi, sve dok nisu spojeni sa Allahovim Poslanikom;
ono za što se ustanovi da ima status merfu' hadisa, nije dozvoljeno ne prihvatiti, nego mufessir takvu predaju prihvaća i ne odbacuje je u bilo kojem slučaju;

o onom za što se ustanovi da ima status mewquf hadisa učenjaci se razilaze: jedni smatraju da nije obavezno prihvatiti mewquf predaje od ashaba u pogledu tefsira, jer nisu na nivou merfu' Zna se da je to stvar slobodnog promišljanja (idžtihada), a mudžtehid katkada pogriješi a katkada pogodi. Ashabi su u pitanju idžtihada kao i drugi mudžtehidi.

Drugi, pak, smatraju da ih je obavezno prihvatiti jer su ashabi slušali od Allahovog Poslanika; oni, iako su tumačili Kur'an po svom mišljenju, njihovo mišljenje je ispravno; bili su najznaniji ljudi u pogledu Allahove Knjige i znalci arapskog jezika; zbog bereketa druženja sa Vjerovjesnikom, a. s., i poprimanja vjerovjesničkih osobina; zbog toga što su bili prisutni okolnostima Objave; zato što su imali potpuno razumijevanje i ispravno znanje, pogotovo oni veliki učenjaci, poput prve četverice halifa, 'Abdullah b. Mes'uda, Ibn 'Abbasa i dr.

Ez-Zerkeši u “Burhanu” veli: “Znaj da Kur'an ima dva dijela: dio čije je tumačenje preneseno predajom i dio o kome nije preneseno. U prvom slučaju, prenosi se ili od Vjerovjesnika, a. s., ili od ashaba ili od značajnih tabi'ina. Prvo se na istražuje vjerodostojnost seneda, a zatim se gleda u tefsir ashaba. Ukoliko je nešto protumačeno sa stanovišta jezika, nema sumnje da se to osloni, jer su ashabi bili znalci jezika. Isti je slučaj i ako su bili prisutni povodima i okolnostima Objave.”

Hafiz Ibn Kethir u uvodu svoga tefsira kaže: “...Dakle, ako ne nađemo tumačenje u Kur'anu ili sunnetu, posežemo sa mišljenjem ashaba (aqwalu's-sahabe), jer bi oni to mogli znati budući da su bili prisutni povodima i okolnostima objavljivanja, imali su potpuno razumijevanje, ispravno znanje i ispravnu praksu, pogotovo ako se radi o velikim učenjacima kao što su bila prva četverica imama, pravovjerne halife, upućeni imami 'Abdullah b. Mes'ud, r. a.”​

Ovom posljednjem mišljenju duša naginje i srce se njime smiruje.

Odlike tefsira u ovoj fazi

Tefsir se u ovoj fazi odlikuje slijedećim odlikama:

Kur'an nije protumačen u cjelini, nego samo onaj njegov dio čije je značenje bilo nejasno za razumijevanje. Kako su ljudi odmicali od vremena Vjerovjesnika, a. s., i ashaba, ova nejasnoća se povećavala, time se povećavao i obim tefsira, tako da se kasnije pojavio tefsir svih kur'anskih ajeta;

neznatne razlike među ashabima u razumijevanja kur'anskih ajeta, ovu temu ćemo poslije opširnije izložiti;
veliki broj ashaba je poznavao opće značenje ajeta; nisu se obavezivali detaljnim razumijevanjem njihovih značenja. Dovoljno im je bilo, npr., da iz ajeta: “I voće i piće!” ('Abese, 31) – spoznaju kao je Uvišeni Allah dao brojne blagodati Svojim robovima;

ograničavanje na objašnjenje jezičkog značenja najkraćim izrazom, npr. u ajetu: “...bez namjere da čini grijeha (gajre mutedžanifin li ithmin)...” (El-Ma'ide, 3) – tj. bez izlaganja grijehu (gajre mu'teridin li ma'sijetin). Ukoliko bi šta tome dodali, to bi bilo ono što su spoznali iz povoda Objave;

rijetko korištenje logičkog deduktivnog zaključivanja za fikhske propise u kur'anskim ajetima i ne postojanje međusobnog trijumfa za vjerske doktrine koje su spomenute u Kur'anu, obzirom da su imali jedinstvenu 'aqidu. Doktrinarne razlike pojavit će se poslije vremena ashaba;

nije ništa zabilježeno od tefsira u ovoj fazi, jer je bilježenje (tedwin) započelo u drugom stoljeću. Neki ashabi su nešto tefsira bilježili u svojim mushafima, pa su neki iz kasnijih generacija mislili da se radi o “licima Kur'ana” (wudžuhu'l-Qur'an) koje je Allah, dž. š., objavio;

tefsir je u ovoj fazi imao formu hadisa, zapravo bio je dio hadisa; nije imao sistemsku formu. Ustvari, tefsiri u kojima je nešto preneseno na tradicionalan način o ajetima bili su različiti, kao što je to bio slučaj i sa hadiskim predajama (“Hadisi o namazu” , “Hadisi o džihadu” , “Hadisi o nasljedstvu” , “Hadisa o tefsiru ajeta...”

Kao suprotnost ovome što tvrdimo ne može poslužiti tefsir Ibn 'Abbasa, jer nije ga ispravno pripisivati Ibn 'Abbasu. Njega je sakupio Fejruzabadi i njemu ga treba i pripisati. On se oslanjao na predaje od Wahija, a to je slijedeći predajni niz: Muhammed - Merwan es-Suddi – El-Kelbi – Ebu Salih – Ibn 'Abbas. Ovo je, kako je rečeno, predajni niz laži (silsiletu'l-kidhb).

Autor: Dr. Muhammed Husejn edh-Dhehebi (Ez-Zehebi) "Prva etapa u tefsiru - tefsir u vrijeme tabiina"

Preveo: Almir Fatić​