Trgovina sa Bosanskom Posavinom – Kako je Tuđman u Dejtonu izdao Hrvate Posavine
Hrvati Bosanske Posavine su neposredno nakon rata za nju znali reći da je ona “Vukovar bosanskohercegovačkih Hrvata”. Od ukupnog broja poginulih Hrvata tokom rata u Bosni i Hercegovini, 40% otpada na Hrvate iz Posavine. Također, Posavljani čine i polovicu od ukupnog broja prognanih Hrvata. Tokom borbi za Bosansku Posavinu, a naročito tokom ljeta 1992. godine, kada je srpska vojska pokrenula žestoku ofanzivu na ove krajeve koja je dovela do pada gotovo cijelog prostora Bosanske Posavine (sa izuzetkom Gradačca i Orašja) poginulo je 2 200 pripadnika Hrvatskoj vijeća odbrane i 1 000 civila, dok blizu 8 000 stanovnika ima status teškog invalida.
Plan Kontakt grupe iz 1994. godine predviđao je da većinski prostor Bosanske Postavine uđe u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. Ipak, Dejtonskim mirovnim sporazumom pored odbranjenog Orašja i Gradačca u sastav FBiH ušao je još samo Odžak i manji dijelovi općine Bosanski Šamac. Hrvati, ali i Bošnjaci Bosanske Posavine su za ovakav rasplet događaja odmah optužili hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i prema njemu izazvali jedan vid pobune.
Još dok su se odvijali pregovori u američkoj vojnoj bazi “Wright Patterson”, Hrvatsko narodno vijeće BiH alarmiralo je da pregovori ne idu u povoljnom smijeru za Hrvate Bosanske Posavine. U svom izvještaju HNV konstatiralo je da je riječ o trgovini teritorije i ljudskim sudbinama. “Tuđman sa svoje strane vrši pritisak na hrvatski dio bosanskohercegovačke delegacije da pristane na ovaj dogovor”, navelo se u izvještaju. Krešimir Zubak koji je formalno bio prvi čovjek FBiH i tzv. “Herceg Bosne”, odbio je potpisati predaju Posavine, a kada se našao krajem novembra 1995. godine u Orašju “pravdao se”, kako su mu u Americi Milošević i Holbruk “potvrdili da je Posavina davno prodana.
Milošević je rekao da je to riješio u dogovoru sa Tuđmanom i da o tome uopće ne želi razgovarati”. Prema njegovim navodima on je predlagao sasvim drugačiju zamjenu teritorija – “onoga što sada kontrolira HVO, a ranije je bio naseljen većinskim srpskim pučanstvom, za područje Bosanske Posavine, gdje su Hrvati većinsko pučanstvo”. Tek je u Dejtonu otkrio da Tuđman nije poslao hrvatsku vojsku da oslobodi Šipvo, Glamoč i Drvar kako bi se izvršila zamjena ovih, prije rata, većinski srpskih gradova sa područjem Posavine, koji je bio većinski naseljen Hrvatima. Prema navodima Holbruka Tuđman je odbio zamijeniti navedene gradove u jugozapadnoj Bosni za gradove u Bosanskoj Posavini, naseljene Hrvatima.
U konačnici trgovinu oko Bosanske Posavine priznao je i sam Tuđman. Pred polazak na pregovore u Dejtonu opširno i konfuzno je govorio o Posavini. Otkrio je da se u Dejtonu postavilo pitanje: ako Hrvati žele Posavinu, onda bi morali vratiti ona područja koja je Hrvatska vojska oslobodila u završnoj fazi rata, tokom septembra i oktobra 1995. godine u jugozapadnoj Bosni. Tuđman je takav zahtjev ocijenio neprihvatljivim. Doslovno je rekao: “Morali smo napraviti takve ustupke u Posavini da bismo mogli zadržati rezultate svojih pobjeda”. Zapravo ti rezultati su bili naum da se Srbi niti po koju cijenu ne vrate u “područja koja su napustili” i da im se ne vraćaju “sva ona područja koja su hrvatske snage nakon operacije ‘Oluja’, u Bosni osvojile”.
Tuđman je čak nastojao odgovornost za gubitak Posavine prebaciti na stanovništvo Bosanske Posavine. Naveo je da Dejton “ne može vratiti ono što su u ratu izgubili”. Naročito je u propagandi maha uzela Hrvatska radiotelevizija koja je izvještavala kako je “Posavina šaptom pala, nakon što je dobar dio stanovništva otišao u svijet, da su dobar dio Hrvata u Posavini izjašnjavao Jugoslavenima i da su zbog toga okrenuli leđa ratu, kao i da je jedan dio hrvata prešao u ‘muslimansku armiju’ (misli se na Armiju Republike Bosne i Hercegovine)”.
Jedan od najutjecajnijih Posavljaka u toku rata i prvi čovjek HDZ-a Posavine, Iko Stanić je u to vrijeme najviše radio da se izbori za Bosansku Posavinu. U jednom intervuju od 1. decembra 1995. godine navodi: “To nije tačno (misli se na optužbe iz prethodnom pasusa) – Posavina je pala u vrlo misterioznim okolnostima i vjerovatno će se rasprava o tome sada aktualizirati. Poznavaoci tvrde da je Posavina predata dekretom iz Zagreba.
Optužbe na račun Posavljaka jeftina su podvala, kao i tvrdnja, koja se pojavila u ovdašnjim medijima, kako je Posavina u Dejtonu izgubljena nakon što je Sarajevo u cjelosti pripalo Bošnjacima. Ali čini se da te optužbe pokazuju namjeru da se između posavskih Hrvata i Bošnjaka posije sjeme razdora. Sve vrijeme rata oni su vrlo dobro surađivali, tako je i danas, i možda je za službeni Zagreb upravo u tome problem – što među njima problema nema”. Dalje navodi: “Mi nismo samo ogorčeni, nego smo i opasni (…) U Orašju je bilo prijedloga da se izabere delegacija koja bi otišla predsjedniku Tuđmanu. Mislim da to nema svrhe – on je izdao naše interese i prodao Bosansku Posavinu. Tu prestaje svaki dijalog”.
Ipak, 2. decembra 1995. godine više od hiljadu ljudi, uglavnom prognanih, izbjeglih i raseljenih Posavljaka, u organizaciji Domovinske zajednice Bosanske Posavine, Hrvatskog narodnog vijeća Bosanske Posavine i HKD “Napredak” Bosanske Posavine, pod zajedinčkim motom “Ne damo te Posavino”, održava demonstracije u glavnom gradu Republike Hrvatske. Na ovom je skupu izraženo nezadovoljstvo Dejtonskim sporazumom, zbog sudbine većeg dijela Bosanske Posavine koji nije ušao u sastav FBiH, što je izraženo i parolama kao što su: “Ovo je drugo Karađorđevo”, “Izdaja”, “Hoćemo kući”, “Ne može se precrtati sudbina 160 000 Hrvat”, itd.
Skup je zavrešen porukom da se u Parizu, gdje je odlučeno da se ratifikuje sporazum 14. decembra, ne potpiše sporazum sve dok Posavina ponovo ne bude hrvatska. Istovremeno sa demonstracijama čelni ljudi HDZ-a su sa saborske govornice uvjeravali Hrvate u Bosanskoj Posavini kako im nikada nije bilo bolje: “prije nisu smjeli reći da su Hrvati”, a sada to mogu vikati do neba, a kada sve izgube – “imaju hrvatsku državu”. U propagandu se uključio i Ured za prognanike i izbjeglice “HR Herceg Bosne”, koji je izdavao letke i time nastojao smiriti Posavljake: “Imajte opet svoj dom, ako mislite na budućnost svoje djece, ako ste spremni za novi početak”.
Nakon tog patetičnog uvoda zainteresovanim se nudi lista mjesta u kojima “postoji popis stanova i kuća”: Jajce, Kupres, Drvar, Šipovo, Glamoč, Bosansko Grahovo. U letku dalje stoji: “U prilici ste izabrati: mjesto budućeg življenja, stan ili kuću prema obiteljskim potrebama, radno mjesto ili srednju školu za svoju djecu”. Letak završava onako kako i počinje: “Imajte ponovo svoj dom ovdje, gdje živimo od stoljeća sedmog”.
IZVOR: List “Oslobođenje”; 3. XII 1995. godine
Hrvati Bosanske Posavine su neposredno nakon rata za nju znali reći da je ona “Vukovar bosanskohercegovačkih Hrvata”. Od ukupnog broja poginulih Hrvata tokom rata u Bosni i Hercegovini, 40% otpada na Hrvate iz Posavine. Također, Posavljani čine i polovicu od ukupnog broja prognanih Hrvata. Tokom borbi za Bosansku Posavinu, a naročito tokom ljeta 1992. godine, kada je srpska vojska pokrenula žestoku ofanzivu na ove krajeve koja je dovela do pada gotovo cijelog prostora Bosanske Posavine (sa izuzetkom Gradačca i Orašja) poginulo je 2 200 pripadnika Hrvatskoj vijeća odbrane i 1 000 civila, dok blizu 8 000 stanovnika ima status teškog invalida.
Plan Kontakt grupe iz 1994. godine predviđao je da većinski prostor Bosanske Postavine uđe u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. Ipak, Dejtonskim mirovnim sporazumom pored odbranjenog Orašja i Gradačca u sastav FBiH ušao je još samo Odžak i manji dijelovi općine Bosanski Šamac. Hrvati, ali i Bošnjaci Bosanske Posavine su za ovakav rasplet događaja odmah optužili hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i prema njemu izazvali jedan vid pobune.
Još dok su se odvijali pregovori u američkoj vojnoj bazi “Wright Patterson”, Hrvatsko narodno vijeće BiH alarmiralo je da pregovori ne idu u povoljnom smijeru za Hrvate Bosanske Posavine. U svom izvještaju HNV konstatiralo je da je riječ o trgovini teritorije i ljudskim sudbinama. “Tuđman sa svoje strane vrši pritisak na hrvatski dio bosanskohercegovačke delegacije da pristane na ovaj dogovor”, navelo se u izvještaju. Krešimir Zubak koji je formalno bio prvi čovjek FBiH i tzv. “Herceg Bosne”, odbio je potpisati predaju Posavine, a kada se našao krajem novembra 1995. godine u Orašju “pravdao se”, kako su mu u Americi Milošević i Holbruk “potvrdili da je Posavina davno prodana.
Milošević je rekao da je to riješio u dogovoru sa Tuđmanom i da o tome uopće ne želi razgovarati”. Prema njegovim navodima on je predlagao sasvim drugačiju zamjenu teritorija – “onoga što sada kontrolira HVO, a ranije je bio naseljen većinskim srpskim pučanstvom, za područje Bosanske Posavine, gdje su Hrvati većinsko pučanstvo”. Tek je u Dejtonu otkrio da Tuđman nije poslao hrvatsku vojsku da oslobodi Šipvo, Glamoč i Drvar kako bi se izvršila zamjena ovih, prije rata, većinski srpskih gradova sa područjem Posavine, koji je bio većinski naseljen Hrvatima. Prema navodima Holbruka Tuđman je odbio zamijeniti navedene gradove u jugozapadnoj Bosni za gradove u Bosanskoj Posavini, naseljene Hrvatima.
U konačnici trgovinu oko Bosanske Posavine priznao je i sam Tuđman. Pred polazak na pregovore u Dejtonu opširno i konfuzno je govorio o Posavini. Otkrio je da se u Dejtonu postavilo pitanje: ako Hrvati žele Posavinu, onda bi morali vratiti ona područja koja je Hrvatska vojska oslobodila u završnoj fazi rata, tokom septembra i oktobra 1995. godine u jugozapadnoj Bosni. Tuđman je takav zahtjev ocijenio neprihvatljivim. Doslovno je rekao: “Morali smo napraviti takve ustupke u Posavini da bismo mogli zadržati rezultate svojih pobjeda”. Zapravo ti rezultati su bili naum da se Srbi niti po koju cijenu ne vrate u “područja koja su napustili” i da im se ne vraćaju “sva ona područja koja su hrvatske snage nakon operacije ‘Oluja’, u Bosni osvojile”.
Tuđman je čak nastojao odgovornost za gubitak Posavine prebaciti na stanovništvo Bosanske Posavine. Naveo je da Dejton “ne može vratiti ono što su u ratu izgubili”. Naročito je u propagandi maha uzela Hrvatska radiotelevizija koja je izvještavala kako je “Posavina šaptom pala, nakon što je dobar dio stanovništva otišao u svijet, da su dobar dio Hrvata u Posavini izjašnjavao Jugoslavenima i da su zbog toga okrenuli leđa ratu, kao i da je jedan dio hrvata prešao u ‘muslimansku armiju’ (misli se na Armiju Republike Bosne i Hercegovine)”.
Jedan od najutjecajnijih Posavljaka u toku rata i prvi čovjek HDZ-a Posavine, Iko Stanić je u to vrijeme najviše radio da se izbori za Bosansku Posavinu. U jednom intervuju od 1. decembra 1995. godine navodi: “To nije tačno (misli se na optužbe iz prethodnom pasusa) – Posavina je pala u vrlo misterioznim okolnostima i vjerovatno će se rasprava o tome sada aktualizirati. Poznavaoci tvrde da je Posavina predata dekretom iz Zagreba.
Optužbe na račun Posavljaka jeftina su podvala, kao i tvrdnja, koja se pojavila u ovdašnjim medijima, kako je Posavina u Dejtonu izgubljena nakon što je Sarajevo u cjelosti pripalo Bošnjacima. Ali čini se da te optužbe pokazuju namjeru da se između posavskih Hrvata i Bošnjaka posije sjeme razdora. Sve vrijeme rata oni su vrlo dobro surađivali, tako je i danas, i možda je za službeni Zagreb upravo u tome problem – što među njima problema nema”. Dalje navodi: “Mi nismo samo ogorčeni, nego smo i opasni (…) U Orašju je bilo prijedloga da se izabere delegacija koja bi otišla predsjedniku Tuđmanu. Mislim da to nema svrhe – on je izdao naše interese i prodao Bosansku Posavinu. Tu prestaje svaki dijalog”.
Ipak, 2. decembra 1995. godine više od hiljadu ljudi, uglavnom prognanih, izbjeglih i raseljenih Posavljaka, u organizaciji Domovinske zajednice Bosanske Posavine, Hrvatskog narodnog vijeća Bosanske Posavine i HKD “Napredak” Bosanske Posavine, pod zajedinčkim motom “Ne damo te Posavino”, održava demonstracije u glavnom gradu Republike Hrvatske. Na ovom je skupu izraženo nezadovoljstvo Dejtonskim sporazumom, zbog sudbine većeg dijela Bosanske Posavine koji nije ušao u sastav FBiH, što je izraženo i parolama kao što su: “Ovo je drugo Karađorđevo”, “Izdaja”, “Hoćemo kući”, “Ne može se precrtati sudbina 160 000 Hrvat”, itd.
Skup je zavrešen porukom da se u Parizu, gdje je odlučeno da se ratifikuje sporazum 14. decembra, ne potpiše sporazum sve dok Posavina ponovo ne bude hrvatska. Istovremeno sa demonstracijama čelni ljudi HDZ-a su sa saborske govornice uvjeravali Hrvate u Bosanskoj Posavini kako im nikada nije bilo bolje: “prije nisu smjeli reći da su Hrvati”, a sada to mogu vikati do neba, a kada sve izgube – “imaju hrvatsku državu”. U propagandu se uključio i Ured za prognanike i izbjeglice “HR Herceg Bosne”, koji je izdavao letke i time nastojao smiriti Posavljake: “Imajte opet svoj dom, ako mislite na budućnost svoje djece, ako ste spremni za novi početak”.
Nakon tog patetičnog uvoda zainteresovanim se nudi lista mjesta u kojima “postoji popis stanova i kuća”: Jajce, Kupres, Drvar, Šipovo, Glamoč, Bosansko Grahovo. U letku dalje stoji: “U prilici ste izabrati: mjesto budućeg življenja, stan ili kuću prema obiteljskim potrebama, radno mjesto ili srednju školu za svoju djecu”. Letak završava onako kako i počinje: “Imajte ponovo svoj dom ovdje, gdje živimo od stoljeća sedmog”.
IZVOR: List “Oslobođenje”; 3. XII 1995. godine
