Zejd, sin Sābita i Newwāre (kćerke Mālika), ensarija iz Medine, rođen je 610. ili 611. godine. Njegov otac Sābit poginuo je u jednom sukobu koji se vodio između jesribskih plemena Evs i Hazredž. Zejd je imao 11 ili 12 godina kada je Muhammed, s.a.v.s., učinio hidžru i stigao u Medinu. Ovaj mladić je primio islam zajedno sa nekim pripadnicima svog plemena Hazredž. Zejd je insistirao da učestvuje u Bici na Bedru 624. godine, ali je Poslanik, s.a.v.s., odbio njegov zahtjev jer je Zejd u tom trenutku bio premlad i nejak za ovaj veliki izazov. Slično se desilo i uoči Bitke na Uhudu 625. godine. Zejdu i još nekim mladićima koji nisu bili fizički stasali i dovoljno ojačali nije dozvoljeno da učestvuju ni u ovoj bici.
U nekim izvorima donosi se i jedna neočekivana zgoda sa Zejdom, a evo kako tu zgodu navodi autor djela Iz života ashaba: “Kada vidje (Newwāra, majka Zejda) da na ovaj način zbog svoje mladosti, (Zejd) nije uspio da dostigne društvo Poslanika, dječak od ensarija odluči da pokuša na drugom polju. Tu nije bilo ograničenja sa starošću, a na taj nači se isto tako mogao približiti i družiti sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., to polje je bilo nauka i znanje. Dječak svoju ideju povjeri majci, našto se ona obradova i požuri da je što prije sprovedu u djelo. Newwāra ispriča ljudima iz svog plemena sve o dječakovoj želji i ideji, a oni odoše Poslaniku, s.a.v.s., pa mu rekoše: ‘O Vjerovjesniče, ovo je naš sin Zejd ibn Sabit koji zna napamet sedamdeset sura iz Allahove Knjige. Uči ih ispravno baš onako kako su ti objavljene.
Osim toga, on je izuzetno bistar, dobro piše i čita, a želio bi da bude uz tebe i da ti bude od koristi. Poslušaj nešto od njega, ako hoćeš.’ Poslanik posluša od dječaka nešto od onoga što je on (Zejd) znao, pa vidje kako tečno i lijepo uči. Kur’anske riječi su blistale sa njegovih usana kao što zvijezde blješte na vedrom nebu. Njegovo učenje je ukazivalo da on prati šta govori (uči), a pauze koje je pravio da dobro shvata i razumije smisao teksta. Plemeniti Vjerovjesnik se obradova vidjevši da dječak zna više od onoga kako su mu ga opisali, a posebno se radovao njegovom poznavanju pisma.
On pogleda dječaka pa mu reče: ‘O Zejde, nauči pismo Jevreja (hebrejski), jer ja nemam u njih povjerenja kada nešto diktiram’ (ovo je bilo vrijeme intenzivnih sukoba sa nekim jevrejskim rodovima i zajednicama, dosl. ratno stanje i pitanje sigurnosti i opstanka muslimanske zajednice, op. M.K.). Dječak odgovori: ‘Slušam i odazivam ti se, o Allahov Poslaniče.’ I dječak se odmah posveti učenju hebrejskog pisma, tako da ovlada njime za veoma kratko vrijeme. Od tada je pisao Poslaniku, a.s., kada je on htio pisati Jevrejima, a čitao bi mu kada su oni pisali njemu. Onda po Poslanikovoj naredbi nauči i surjanski pismo (sanskrit). Tako mladić Zejd posta prevodilac Poslanikov, s.a.v.s. Kada Poslanik, s.a.v.s., steče potpuno povjerenje u Zejda i njegovo razumijevanje, preciznost i pouzdanost, povjeri mu Pismo nebesa i Zemlje. Postavi ga za pisara Allahove Objave.”
627. godine, kada se skupilo oko 10.000 saveznika u pohodu na Medinu, Zejd, sin Sābita, ostvarit će svoju želju i po prvi put biti dio muslimanske vojske koja je u ovom događaju imala veoma težak zadatak da se odbrani od snažnog neprijatelja. Bio je učesnik izuzetno zahtjevnog i teškog Pohoda na Tebūk 630. godine. Zejd je tako stasavao u vještog borca. Na drugoj strani, kao što smo nagovijestili, Zejd se počeo razvijati i kao intelektualac i učeni mladić kojem je bilo darovano znanje i mudrost. Time će Zejd oplemeniti svoju ličnost i zauzeti visok položaj u mladoj muslimanskoj zajednici u kojoj će ga svi izuzetno cijeniti i poštovati.
Čim bi Vjerovjesniku dolazilo nešto od Objave, on bi pozvao Zejda i diktirao mu to da zapiše. Tako je Zejd odgajan uz Poslanika, s.a.v.s., na vrelu Objave. Uputa Kur’ana činila je njegov razum sve bistrijim i nadahnutijim. Zejd je na taj način postao istinski znalac Kur’ana Časnog, a nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., prvi izvor i mjerilo kojem su se obraćali sljedbenici ummeta Muhammeda, s.a.v.s.
U nekim izvorima donosi se i jedna neočekivana zgoda sa Zejdom, a evo kako tu zgodu navodi autor djela Iz života ashaba: “Kada vidje (Newwāra, majka Zejda) da na ovaj način zbog svoje mladosti, (Zejd) nije uspio da dostigne društvo Poslanika, dječak od ensarija odluči da pokuša na drugom polju. Tu nije bilo ograničenja sa starošću, a na taj nači se isto tako mogao približiti i družiti sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., to polje je bilo nauka i znanje. Dječak svoju ideju povjeri majci, našto se ona obradova i požuri da je što prije sprovedu u djelo. Newwāra ispriča ljudima iz svog plemena sve o dječakovoj želji i ideji, a oni odoše Poslaniku, s.a.v.s., pa mu rekoše: ‘O Vjerovjesniče, ovo je naš sin Zejd ibn Sabit koji zna napamet sedamdeset sura iz Allahove Knjige. Uči ih ispravno baš onako kako su ti objavljene.
Osim toga, on je izuzetno bistar, dobro piše i čita, a želio bi da bude uz tebe i da ti bude od koristi. Poslušaj nešto od njega, ako hoćeš.’ Poslanik posluša od dječaka nešto od onoga što je on (Zejd) znao, pa vidje kako tečno i lijepo uči. Kur’anske riječi su blistale sa njegovih usana kao što zvijezde blješte na vedrom nebu. Njegovo učenje je ukazivalo da on prati šta govori (uči), a pauze koje je pravio da dobro shvata i razumije smisao teksta. Plemeniti Vjerovjesnik se obradova vidjevši da dječak zna više od onoga kako su mu ga opisali, a posebno se radovao njegovom poznavanju pisma.
On pogleda dječaka pa mu reče: ‘O Zejde, nauči pismo Jevreja (hebrejski), jer ja nemam u njih povjerenja kada nešto diktiram’ (ovo je bilo vrijeme intenzivnih sukoba sa nekim jevrejskim rodovima i zajednicama, dosl. ratno stanje i pitanje sigurnosti i opstanka muslimanske zajednice, op. M.K.). Dječak odgovori: ‘Slušam i odazivam ti se, o Allahov Poslaniče.’ I dječak se odmah posveti učenju hebrejskog pisma, tako da ovlada njime za veoma kratko vrijeme. Od tada je pisao Poslaniku, a.s., kada je on htio pisati Jevrejima, a čitao bi mu kada su oni pisali njemu. Onda po Poslanikovoj naredbi nauči i surjanski pismo (sanskrit). Tako mladić Zejd posta prevodilac Poslanikov, s.a.v.s. Kada Poslanik, s.a.v.s., steče potpuno povjerenje u Zejda i njegovo razumijevanje, preciznost i pouzdanost, povjeri mu Pismo nebesa i Zemlje. Postavi ga za pisara Allahove Objave.”
627. godine, kada se skupilo oko 10.000 saveznika u pohodu na Medinu, Zejd, sin Sābita, ostvarit će svoju želju i po prvi put biti dio muslimanske vojske koja je u ovom događaju imala veoma težak zadatak da se odbrani od snažnog neprijatelja. Bio je učesnik izuzetno zahtjevnog i teškog Pohoda na Tebūk 630. godine. Zejd je tako stasavao u vještog borca. Na drugoj strani, kao što smo nagovijestili, Zejd se počeo razvijati i kao intelektualac i učeni mladić kojem je bilo darovano znanje i mudrost. Time će Zejd oplemeniti svoju ličnost i zauzeti visok položaj u mladoj muslimanskoj zajednici u kojoj će ga svi izuzetno cijeniti i poštovati.
Čim bi Vjerovjesniku dolazilo nešto od Objave, on bi pozvao Zejda i diktirao mu to da zapiše. Tako je Zejd odgajan uz Poslanika, s.a.v.s., na vrelu Objave. Uputa Kur’ana činila je njegov razum sve bistrijim i nadahnutijim. Zejd je na taj način postao istinski znalac Kur’ana Časnog, a nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., prvi izvor i mjerilo kojem su se obraćali sljedbenici ummeta Muhammeda, s.a.v.s.
