Bilal el-Habeši, mujezin Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Bilāl je sin Rebāḥa i Ḥamāme. Rođen je u Mekki negdje između 578. i 582. godine. Iako se uz njegovo ime najšešće navodi el-Ḥabešī (Bilāl “Abesinac” ili “Etiopljanin”), njegov otac Rebāḥ bio je Arap. Njegova majka Ḥamāma bila je iz Abesinije. Odlikovao se snažnim karakterom i lijepim moralom. Bio je lijepog i impresivnog izgleda, veoma snažan, visokog stasa, guste kose, rijetke brade i blistavih očiju. Imao je dubok, melodičan i zvučan glas. Bijaše neobično pametan, dostojanstven i dosjetljiv.
Malo se zna o Bilālovoj mladosti. Potiče je iz veoma siromašne porodice. Majka mu je bila ropkinja nekih ljudi iz roda Džumeḥ u Mekki. U vrijeme pojave islama Bilāl je bio rob u vlasništvu mekkanskog aristokrate Umejje, sina Ḫalefa. Blagostanje Mekke dovelo je do pojave aristokratske klase koja je napredovala iskorištavajući i izrabljujući robove koji su dobavljeni izvan centralne Arabije ili su kupljeni na mekkanskim pijacama. Mogli bi kazati da Bilāl u tom periodu nije imao nikakvu kontrolu nad svojim životom i bio je prepušten (samo)volji vlasnika koji ga je koristio, omalovažavao, vrijeđao i mučio. Teško je za povjerovati da je Bilāl mogao gajiti nadu da bude slobodan. Njegovi dani bili su sumorni i jednolični, nije imao nikakvo pravo na svoj dan niti je imao nadu za bolje sutra.
Robovlasnici nisu ni pomišljali osloboditi roba. Naprotiv, s robom se loše postupalo, bio je prezren i hranjen oskudno. Bili su ujedinjeni ličnim interesima i porivom za samoodržanje, a plemenska struktura, koja ih je dodatno štitila, bila je društvena realnost. Međutim, posebne vrline i prirodna darovitost učiniše da Bilāl, malo po malo, razbije neke stege ropstva, i na momente zaboravi na sumornu stvarnost. Zbog poštenja i sposobnosti, njegov vlasnik mu je ponekad dozvoljavao da rukovodi karavanom koja je odlazila ka Siriji ili Jemenu. Bilālova i Ebū Bekrova povezanost mogla se raspiriti na nekom od ovih dugih putovanja. Ebū Bekr je bio vodeći mekkanski trgovac. Drugi razlog Bilālove popularnosti bio je njegov lijep glas. Ponekad je zabavljao stanovnike Mekke, kad bi se okupili na mjesečini radi noćne razonode ili kad bi umornim putnicima pjevanjem nastojao ublažiti umor i iscrpljenost.
Umejje, sin Ḫalefa, je u razgovorima sa svojim prijateljima i ljudima iz pripadajućeg plemena često spominjao Muhammeda, s.a.v.s. Umejje je to, nema sumnje, radio u naletima suludog bijesa i ljutnje, vrijeđajući Muhammeda, s.a.v.s. Za vrijeme njihovih prijetnji i gromoglasnih razgovora, Bilāl je mogao čuti kako pored upućenih uvreda ponekad naglašavaju Muhammedovu, s.a.v.s., plemenitost, iskrenost i odanost. Bilāl je tako jednog dana otišao Poslaniku, s.a.v.s., i primio islam. Nije prošlo dugo a vijesti o njegovom prelasku na islam proširile su se kao požar. Umejje je bio srdit. Smatrao je da prelazak na islam jednog od njihovih robova predstavlja direktan udarac, i njemu i plemenu kojem je pripadao. Bilālov primjer mogao je biti uzrok da se potpuno rastoči društveno uređenje Mekke tog doba! Razjereni mekkanski idolopoklonici razmišljali su kako da unište vjeru koja je ugrožavala njihove idole, njihov prestiž, društveni i ekonomski poredak.
Na stranicama Ibn Hišāmovog čuvenog djela Poslanikov životopis pomalja se kazivanje i o ovoj epizodi Bilālovog života: “Kurejšije su potom počele napadati svakog ko bi primio islam i pošao za Božijim Poslanikom, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Svako je pleme nasrtalo na svoje preobraćenike, muslimane. Hapsili su ih i mučili premlaćivanjem, glađu i žeđu, naročito za vrijeme mekkanske žege kad je vrućina bivala skoro nepodnošljiva. One koje su uspjeli slomiti odvraćali su od njihove vjere. Među mučenima bilo je onih koji nisu mogli podnijeti mučenje pa su se odricali nove vjere, a bilo je i nepokolebljivih koje je Allah štitio. Bilāl, štićenik i oslobođeni rob Ebū Bekra, r.a., bio je jedan od onih koje su odgojili pripadnici Benu Džumeḥa.
Zvao se Bilāl b. Rebāḥ, a majci mu je bilo ime Ḥamāma. Iskreno je, svim svojim bićem, prihvatio islam, imao je čisto srce. Umejje b. Ḫalef ga je, za vrijeme podnevne žege, izvodio napolje i u mekkanskoj ravni ga povaljivao na leđa, a onda naređivao da mu se na grudi stavi golem kamen. Zatim mu je govorio: ‘Tako ćeš, Boga mi, ostati sve dok ne izdahneš ili se ne odrekneš Muhammeda i opet počneš obožavati Lāta i ‘Uzzāa!’ Bilāl je i u takvim mukama uzvraćao riječima: ‘Jedan je! Jedan!’ Jedanput je, dok je on tako bio mučen i izgovarao te riječi, pored njega prošao Vereka ibn Nevfel. ‘Jedan je! Jedan, Allah mi, Bilāle!’, rekao je i on.
Zatim je otišao do Umejje b. Ḫalefa i ostalih mučitelja, i rekao im: “Zaklinjem se Bogom – ako ga ovako ubijete, ja ću ga smatrati mučenikom na Božijem putu!’ Potom je, dok su njega tako mučili, pored Umejje b. Ḫalefa prošao Ebū Bekr es-Siddik. ‘Zar se ne bojiš Boga zbog tog siromaha?!’, upitao ga je. ‘Dokle ćeš ga tako mučiti?’ ‘Ti si ga i zaveo’ , odgovorio je Umejje, ‘pa ga ti i izbavi iz ovih muka!’ ‘I hoću!’, rekao je Ebū Bekr. ‘Eto i ja imam jednog crnog momka koji je i čvršći i jači od njega. U tvojoj je vjeri, pa ću ti ga dati za njega!’ Dogovoreno!’, složio se Umejje. ‘Eto, uzmi ga!’ Ebū Bekr, r.a., je njemu dao svoga mladića, a uzeo je Bilāla i oslobodio ga. On je, prije no što je preselio u Medinu, oslobodio ukupno šest robova koji su bili primili islam. Bilāl je bio sedmi…” Kada je Ebū Bekr, r.a., stavio ruku oko Bilāla žureći da ga oslobodi okova, Umejje mu reče: “Vodi ga, jer tako mi Lāta i ‘Uzzāa da si pristao da ga kupiš i za samo jednu oku zlata, ja bih ti ga prodao! Ebū Bekr je razumio gorčinu očaja i razočarenja koji su se krili u ovim riječima. Najbolje je bilo ništa ne odgovarati, ali pošto su povrijedili dignitet ovog čovjeka, koji je postao njegov brat i potpuno jednak njemu, odgovorio je: “Tako mi Allaha, da ti nisi pristao da ga prodaš za cijenu manju od stotinu oka zlata, ja bih i toliko platio!”
Bilāl je sin Rebāḥa i Ḥamāme. Rođen je u Mekki negdje između 578. i 582. godine. Iako se uz njegovo ime najšešće navodi el-Ḥabešī (Bilāl “Abesinac” ili “Etiopljanin”), njegov otac Rebāḥ bio je Arap. Njegova majka Ḥamāma bila je iz Abesinije. Odlikovao se snažnim karakterom i lijepim moralom. Bio je lijepog i impresivnog izgleda, veoma snažan, visokog stasa, guste kose, rijetke brade i blistavih očiju. Imao je dubok, melodičan i zvučan glas. Bijaše neobično pametan, dostojanstven i dosjetljiv.
Malo se zna o Bilālovoj mladosti. Potiče je iz veoma siromašne porodice. Majka mu je bila ropkinja nekih ljudi iz roda Džumeḥ u Mekki. U vrijeme pojave islama Bilāl je bio rob u vlasništvu mekkanskog aristokrate Umejje, sina Ḫalefa. Blagostanje Mekke dovelo je do pojave aristokratske klase koja je napredovala iskorištavajući i izrabljujući robove koji su dobavljeni izvan centralne Arabije ili su kupljeni na mekkanskim pijacama. Mogli bi kazati da Bilāl u tom periodu nije imao nikakvu kontrolu nad svojim životom i bio je prepušten (samo)volji vlasnika koji ga je koristio, omalovažavao, vrijeđao i mučio. Teško je za povjerovati da je Bilāl mogao gajiti nadu da bude slobodan. Njegovi dani bili su sumorni i jednolični, nije imao nikakvo pravo na svoj dan niti je imao nadu za bolje sutra.
Robovlasnici nisu ni pomišljali osloboditi roba. Naprotiv, s robom se loše postupalo, bio je prezren i hranjen oskudno. Bili su ujedinjeni ličnim interesima i porivom za samoodržanje, a plemenska struktura, koja ih je dodatno štitila, bila je društvena realnost. Međutim, posebne vrline i prirodna darovitost učiniše da Bilāl, malo po malo, razbije neke stege ropstva, i na momente zaboravi na sumornu stvarnost. Zbog poštenja i sposobnosti, njegov vlasnik mu je ponekad dozvoljavao da rukovodi karavanom koja je odlazila ka Siriji ili Jemenu. Bilālova i Ebū Bekrova povezanost mogla se raspiriti na nekom od ovih dugih putovanja. Ebū Bekr je bio vodeći mekkanski trgovac. Drugi razlog Bilālove popularnosti bio je njegov lijep glas. Ponekad je zabavljao stanovnike Mekke, kad bi se okupili na mjesečini radi noćne razonode ili kad bi umornim putnicima pjevanjem nastojao ublažiti umor i iscrpljenost.
Umejje, sin Ḫalefa, je u razgovorima sa svojim prijateljima i ljudima iz pripadajućeg plemena često spominjao Muhammeda, s.a.v.s. Umejje je to, nema sumnje, radio u naletima suludog bijesa i ljutnje, vrijeđajući Muhammeda, s.a.v.s. Za vrijeme njihovih prijetnji i gromoglasnih razgovora, Bilāl je mogao čuti kako pored upućenih uvreda ponekad naglašavaju Muhammedovu, s.a.v.s., plemenitost, iskrenost i odanost. Bilāl je tako jednog dana otišao Poslaniku, s.a.v.s., i primio islam. Nije prošlo dugo a vijesti o njegovom prelasku na islam proširile su se kao požar. Umejje je bio srdit. Smatrao je da prelazak na islam jednog od njihovih robova predstavlja direktan udarac, i njemu i plemenu kojem je pripadao. Bilālov primjer mogao je biti uzrok da se potpuno rastoči društveno uređenje Mekke tog doba! Razjereni mekkanski idolopoklonici razmišljali su kako da unište vjeru koja je ugrožavala njihove idole, njihov prestiž, društveni i ekonomski poredak.
Na stranicama Ibn Hišāmovog čuvenog djela Poslanikov životopis pomalja se kazivanje i o ovoj epizodi Bilālovog života: “Kurejšije su potom počele napadati svakog ko bi primio islam i pošao za Božijim Poslanikom, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Svako je pleme nasrtalo na svoje preobraćenike, muslimane. Hapsili su ih i mučili premlaćivanjem, glađu i žeđu, naročito za vrijeme mekkanske žege kad je vrućina bivala skoro nepodnošljiva. One koje su uspjeli slomiti odvraćali su od njihove vjere. Među mučenima bilo je onih koji nisu mogli podnijeti mučenje pa su se odricali nove vjere, a bilo je i nepokolebljivih koje je Allah štitio. Bilāl, štićenik i oslobođeni rob Ebū Bekra, r.a., bio je jedan od onih koje su odgojili pripadnici Benu Džumeḥa.
Zvao se Bilāl b. Rebāḥ, a majci mu je bilo ime Ḥamāma. Iskreno je, svim svojim bićem, prihvatio islam, imao je čisto srce. Umejje b. Ḫalef ga je, za vrijeme podnevne žege, izvodio napolje i u mekkanskoj ravni ga povaljivao na leđa, a onda naređivao da mu se na grudi stavi golem kamen. Zatim mu je govorio: ‘Tako ćeš, Boga mi, ostati sve dok ne izdahneš ili se ne odrekneš Muhammeda i opet počneš obožavati Lāta i ‘Uzzāa!’ Bilāl je i u takvim mukama uzvraćao riječima: ‘Jedan je! Jedan!’ Jedanput je, dok je on tako bio mučen i izgovarao te riječi, pored njega prošao Vereka ibn Nevfel. ‘Jedan je! Jedan, Allah mi, Bilāle!’, rekao je i on.
Zatim je otišao do Umejje b. Ḫalefa i ostalih mučitelja, i rekao im: “Zaklinjem se Bogom – ako ga ovako ubijete, ja ću ga smatrati mučenikom na Božijem putu!’ Potom je, dok su njega tako mučili, pored Umejje b. Ḫalefa prošao Ebū Bekr es-Siddik. ‘Zar se ne bojiš Boga zbog tog siromaha?!’, upitao ga je. ‘Dokle ćeš ga tako mučiti?’ ‘Ti si ga i zaveo’ , odgovorio je Umejje, ‘pa ga ti i izbavi iz ovih muka!’ ‘I hoću!’, rekao je Ebū Bekr. ‘Eto i ja imam jednog crnog momka koji je i čvršći i jači od njega. U tvojoj je vjeri, pa ću ti ga dati za njega!’ Dogovoreno!’, složio se Umejje. ‘Eto, uzmi ga!’ Ebū Bekr, r.a., je njemu dao svoga mladića, a uzeo je Bilāla i oslobodio ga. On je, prije no što je preselio u Medinu, oslobodio ukupno šest robova koji su bili primili islam. Bilāl je bio sedmi…” Kada je Ebū Bekr, r.a., stavio ruku oko Bilāla žureći da ga oslobodi okova, Umejje mu reče: “Vodi ga, jer tako mi Lāta i ‘Uzzāa da si pristao da ga kupiš i za samo jednu oku zlata, ja bih ti ga prodao! Ebū Bekr je razumio gorčinu očaja i razočarenja koji su se krili u ovim riječima. Najbolje je bilo ništa ne odgovarati, ali pošto su povrijedili dignitet ovog čovjeka, koji je postao njegov brat i potpuno jednak njemu, odgovorio je: “Tako mi Allaha, da ti nisi pristao da ga prodaš za cijenu manju od stotinu oka zlata, ja bih i toliko platio!”
