Dova na Karićima na ispitu vremena
Svake godine posljednjeg vikenda u julu mjesecu održava se hatma-dova na Karićima, mjestu nedaleko od Vareša, koji pripada Muftijstvu sarajevskom. Legenda o šejhu Hajdar-dedi kaže da je on bio sebebom da mnogi iz toga kraja prime islam. Današnje dovište s drvenom džamijom jeste središte okupljanja i ibadeta za mnoge Bošnjake. Samo brigom i sviješću o značaju naše historije i običaja za život zajednice možemo biti na dobrom putu da karićko dovište otrgnemo od ponora zaborava koji nerijetko prijeti svetim mjestima u sekulariziranom društvu.
Istraživački centar “Pew” (Pew Research Center) od 2014. godine vodi ankete javnog mnijenja o različitim problemima i društvenim zbivanjima u Sjedinjenim Američkim Državama i svijetu. U maju 2019. godine objavili su sintezu rezultata upitnika provedenih nad stanovnicima Zapadne Evrope koja je pokazala da većina podržava sekularizaciju, drugim riječima, smatraju da je potrebno religiju držati odvojenom od svjetovne vlasti. Koliko god se to činilo sasvim logičnim napretkom u novijoj historiji, neophodno je kontinuirano propitivati izazove koje neumitno donosi sekularizacija.
Problem sekularizacije jeste paralelni proces nestajanja svetog u sekularnom društvu, o čemu je pisao poljski filozof Leszek Kołakowski u svom eseju The Revenge of the Sacred in Secular Culture (objavljenom u zbirci eseja Modernity on Endless Trial, 1990). U tom se eseju pita da li društvo može preživjeti i svojim članovima osigurati podnošljiv život ukoliko osjećaj za sveto, pa i sam fenomen svetoga posve nestane. Nadalje, on ozbiljno upozorava na to da postojanje bliske veze između razgradnje svetog i duhovnih fenomena koji prijete kulturi nagovještavaju njeno propadanje, ako ne i samoubistvo (68-69).
Da još uvijek nismo došli nadomak konačne i kolektivne fatalne presude, pokazuje i činjenica da se dova na Karićima, koji pripadaju MIZ Vareš, odvija već stotinama godina u kontinuitetu, te da se dova učila čak i u vrijeme socijalizma, kada su se režimski zabranjivala javna vjerska okupljanja. Jedini prisilni prekid nastao je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, s tim da se u periodu od 1994. do 1996. godine organiziralo učenje dove u čaršijskoj džamiji u Varešu, jer je zbog srpske okupacije bilo nemoguće pristupiti Karićima.
Džamija je zapaljena 1993. godine, a agresor je tenkom prešao preko nišana u haremu i potom se okrenuo na sagorjelim ostacima džamije – što je trebala biti jasna poruka muslimanima toga područja. Unatoč tome, iz ljubavi i u inat tom barbarskom činu, džamija je u potpunosti obnovljena 2002. godine, zahvaljujući mnogostrukim naporima lokalne zajednice i MIZ Vareš. Na čelu ovog graditeljskog projekta bio je arhitekta Enver Džomba, čiju je autentičnu viziju u djelo sproveo vješti tesarski majstor Hrustem Muftić.
Iako trebaju biti prisutni i u široj bošnjačkoj vjerskoj i političkoj svijesti, Karićka džamija i dovište su prije svega naslijeđe Bošnjaka Vareša, Breze, Visokog i Olova. Hatma-dova na Karićima je posljednja u nizu ciklusa dova vezanih za Šejh Hajdar-dedinu džamiju koja se učila utorkom, sve dok se u vrijeme SFRJ nije promijenio raspored, te je zbog radne sedmice nedjelja određena za dove. I dan-danas se spomen na šejha Hajdar-dedu Karića čuva tako što se dovište posjećuje posljednje subote i nedjelje u julu; subota se posveti učenju, mevludu i zikru, dok se sama hatma-dova uči u nedjelju poslije podne-namaza.
Zauzima li dovište na Karićima bitno mjesto u srcima vjernika okolnih mjesta pa i šire jeste pitanje koje se može postaviti na individualnom nivou, ali se istovremeno može uputiti i na adrese bošnjačkih vjerskih i svjetovnih autoriteta. Dakako, ohrabrujuće je svjedočiti značajnoj podršci od strane reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića i Šefika Džaferovića, člana Predsjedništva BiH, ovogodišnjoj uspješnoj organizaciji hatma-dove na Karićima, kao i popratnih manifestacija u drugim mjestima Muftijstva sarajevskog, čime se pokazuje da običaji – a u užem smislu rituali – nisu izgubili svoj značaj u poslijeratnoj, sekularnoj Bosni i Hercegovini.
O temeljnoj ulozi rituala po duhovno zdravlje individue i društva piše Byung-Chul Han, savremeni korejsko-njemački filozof, koji definira rituale kao simbolične radnje koje predstavljaju i prenose vrijednosti i poretke na kojima se zajednica temelji i kao simbolične prakse koje spajaju ljude i stvaraju savez, cjelovitost, zajedništvo (The Disappearance of Rituals, 2020, 6). S tim u vezi, Han smatra da nestanak simbola ukazuje na sve veću atomizaciju društva, dok društvo, istodobno, postaje sve narcisoidnije, što znači da se razvija averzija prema objektivnoj formi koja se izbjegava u korist subjektivnih stanja: “Oni koji se posvećuju ritualima moraju zanemariti sami sebe. Rituali proizvode distancu od sebe, samotranscendenciju. Oni depsihologiziraju i deinternaliziraju one koji ih izvode” (7).
Svake godine posljednjeg vikenda u julu mjesecu održava se hatma-dova na Karićima, mjestu nedaleko od Vareša, koji pripada Muftijstvu sarajevskom. Legenda o šejhu Hajdar-dedi kaže da je on bio sebebom da mnogi iz toga kraja prime islam. Današnje dovište s drvenom džamijom jeste središte okupljanja i ibadeta za mnoge Bošnjake. Samo brigom i sviješću o značaju naše historije i običaja za život zajednice možemo biti na dobrom putu da karićko dovište otrgnemo od ponora zaborava koji nerijetko prijeti svetim mjestima u sekulariziranom društvu.
Istraživački centar “Pew” (Pew Research Center) od 2014. godine vodi ankete javnog mnijenja o različitim problemima i društvenim zbivanjima u Sjedinjenim Američkim Državama i svijetu. U maju 2019. godine objavili su sintezu rezultata upitnika provedenih nad stanovnicima Zapadne Evrope koja je pokazala da većina podržava sekularizaciju, drugim riječima, smatraju da je potrebno religiju držati odvojenom od svjetovne vlasti. Koliko god se to činilo sasvim logičnim napretkom u novijoj historiji, neophodno je kontinuirano propitivati izazove koje neumitno donosi sekularizacija.
Problem sekularizacije jeste paralelni proces nestajanja svetog u sekularnom društvu, o čemu je pisao poljski filozof Leszek Kołakowski u svom eseju The Revenge of the Sacred in Secular Culture (objavljenom u zbirci eseja Modernity on Endless Trial, 1990). U tom se eseju pita da li društvo može preživjeti i svojim članovima osigurati podnošljiv život ukoliko osjećaj za sveto, pa i sam fenomen svetoga posve nestane. Nadalje, on ozbiljno upozorava na to da postojanje bliske veze između razgradnje svetog i duhovnih fenomena koji prijete kulturi nagovještavaju njeno propadanje, ako ne i samoubistvo (68-69).
Da još uvijek nismo došli nadomak konačne i kolektivne fatalne presude, pokazuje i činjenica da se dova na Karićima, koji pripadaju MIZ Vareš, odvija već stotinama godina u kontinuitetu, te da se dova učila čak i u vrijeme socijalizma, kada su se režimski zabranjivala javna vjerska okupljanja. Jedini prisilni prekid nastao je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, s tim da se u periodu od 1994. do 1996. godine organiziralo učenje dove u čaršijskoj džamiji u Varešu, jer je zbog srpske okupacije bilo nemoguće pristupiti Karićima.
Džamija je zapaljena 1993. godine, a agresor je tenkom prešao preko nišana u haremu i potom se okrenuo na sagorjelim ostacima džamije – što je trebala biti jasna poruka muslimanima toga područja. Unatoč tome, iz ljubavi i u inat tom barbarskom činu, džamija je u potpunosti obnovljena 2002. godine, zahvaljujući mnogostrukim naporima lokalne zajednice i MIZ Vareš. Na čelu ovog graditeljskog projekta bio je arhitekta Enver Džomba, čiju je autentičnu viziju u djelo sproveo vješti tesarski majstor Hrustem Muftić.
Iako trebaju biti prisutni i u široj bošnjačkoj vjerskoj i političkoj svijesti, Karićka džamija i dovište su prije svega naslijeđe Bošnjaka Vareša, Breze, Visokog i Olova. Hatma-dova na Karićima je posljednja u nizu ciklusa dova vezanih za Šejh Hajdar-dedinu džamiju koja se učila utorkom, sve dok se u vrijeme SFRJ nije promijenio raspored, te je zbog radne sedmice nedjelja određena za dove. I dan-danas se spomen na šejha Hajdar-dedu Karića čuva tako što se dovište posjećuje posljednje subote i nedjelje u julu; subota se posveti učenju, mevludu i zikru, dok se sama hatma-dova uči u nedjelju poslije podne-namaza.
Zauzima li dovište na Karićima bitno mjesto u srcima vjernika okolnih mjesta pa i šire jeste pitanje koje se može postaviti na individualnom nivou, ali se istovremeno može uputiti i na adrese bošnjačkih vjerskih i svjetovnih autoriteta. Dakako, ohrabrujuće je svjedočiti značajnoj podršci od strane reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića i Šefika Džaferovića, člana Predsjedništva BiH, ovogodišnjoj uspješnoj organizaciji hatma-dove na Karićima, kao i popratnih manifestacija u drugim mjestima Muftijstva sarajevskog, čime se pokazuje da običaji – a u užem smislu rituali – nisu izgubili svoj značaj u poslijeratnoj, sekularnoj Bosni i Hercegovini.
O temeljnoj ulozi rituala po duhovno zdravlje individue i društva piše Byung-Chul Han, savremeni korejsko-njemački filozof, koji definira rituale kao simbolične radnje koje predstavljaju i prenose vrijednosti i poretke na kojima se zajednica temelji i kao simbolične prakse koje spajaju ljude i stvaraju savez, cjelovitost, zajedništvo (The Disappearance of Rituals, 2020, 6). S tim u vezi, Han smatra da nestanak simbola ukazuje na sve veću atomizaciju društva, dok društvo, istodobno, postaje sve narcisoidnije, što znači da se razvija averzija prema objektivnoj formi koja se izbjegava u korist subjektivnih stanja: “Oni koji se posvećuju ritualima moraju zanemariti sami sebe. Rituali proizvode distancu od sebe, samotranscendenciju. Oni depsihologiziraju i deinternaliziraju one koji ih izvode” (7).
