Allahova bezgranicna milost i oprost su razlozi stvaranja covjeka sa sklonošcu ka grijehu. Kaže Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kojeg prenosi Ahmed i Tirmizi: "Da vi ne cinite grijehe, Allah bi vas uklonio i stvorio druge ljude koji bi griješili i od Njega oprost tražili."
Dakle, covjek pored toga što može upasti u grijeh, može isto tako da traži oprost od svoga Gospodara, što Allah, dž.š., voli. Iz ova dva hadisa vidimo da niko u citavom covjecanstvu nije potpun i da svakom može da se potkrade greška. Zbog toga musliman, iako vjeruje u Allaha, dž.š., i u Sudnji dan i, zbog svoje zaboravnosti ili trenutne slabosti imana, može pociniti grijeh, ali se njegov Islam ogleda baš u tome što se nakon pocinjenog grijeha još brže vraca u pokornost Allahu, dž.š., kajuci se i moleci za oprost.
Kaže Se'id ibn Musejjeb: "Nema plemenita, darežljiva ili ucena covjeka osim sa greškom, ali ne treba spominjati sramotu covjeka cija je dobrota veca od sramote, jer je dobrota preca za spominjanje."
Na osnovu ovoga je ulema i izvukla zakljucak da se alim ne smije odbaciti ili zanemariti zbog neke greške koju je pocinio u svome idžtihadu tako da Imam Zehebi kaže: "Ako se kod nekog ucenjaka vidi njegovo traženje istine sa pronicljivošcu, dobrotom, opreznošcu i slijedenjem sunneta, opraštamo mu njegovu grešku ne zaboravljajuci njegove dobre osobine, ne odbacujuci ga zbog mes'ele u kojoj je pogriješio. Medutim, isto tako ga ne slijedimo u toj greški i molimo oprost za njega."
Kaže Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao: "Ko god ima lijep položaj zbog svog znanja ili dobrote, pa mu se potkrade poneka greška, preko nje treba preci i on je nagraden za nju (alim zbog idžtihada).
Nije dozvoljeno da se slijedi u toj greški, a pogotovo da se njegov ugled, iman i položaj ruši u u srcima muslimana. Da je svako ko pogriješi i poklizne se na putu istine odbacivan i ponižavan, tada ne bi bilo nauke niti znanja."
Iz ovih izjava vidimo da su i najveci ucenjaci mogli da pogriješe, pa šta onda ocekivati od prosjecnog muslimana koji nije na tolikom stepenu znanja niti bogobojaznosti, i koji lahko može preci granice dozvoljenog zbog njihovog nepoznavanja, kako prema Allahu, dž.š., tako i prema svojoj braci.
Allah, dž.š., nas uci da u svakoj stvari u svemiru postoji odredena doza dobra i zla, i da se korist ili šteta stvari odreduje prema onome što preovladava u njima, pa kaže u Kur'anu: "Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veca od koristi." (Prijevod znacenja-El-Bekare, 219.)
Zbog velicine štete koju sadrže u sebi vino i kocka, Islam na njih gleda negativno, iako sadrže u sebi odredenu korist. Na osnovu ovog principa Islam gradi svoje stavove prema svemu u svemiru, pa i prema ljudima. Zbog toga Islam gleda negativno na kafira koji cini dobra djela, gradi puteve i bolnice, pomaže ljudima, ali u osnovi ne vjeruje u Allaha. Sva ta dobra djela su ništavna u odnosu na zlo koje se krije u njemu. A to je kufr u Allaha dž.š. S druge strane musliman može da ucini grešku, ali ona ne smije biti razlogom za njegovo odbacivanje u potpunosti, zato što je dobro ono što preovladava kod njega. Naravno da postoje razlilke i stepen, u obje skupine, ali se mora znati da je i najgori musliman, koji svjedoci da nema boga osim Allaha, bolji od najboljeg nevjernika koji tu istu istinu nijece.
Ljudi se dijele po stepenima i nije isti musliman kod koga se njegovi grijesi mogu prebrojati na prste kao drugi koji svaki dan zapada u grijehe. Kod ovog stepenovanja mnogi zapadaju u jednu od dvije krajnosti, pa neki vide nekog dobrog covjeka kao da je bez mahane i ne prihvataju ništa drugo, dok drugi gledaju istog covjeka kroz grešku koju je pocinio zaboravljajuci svo njegovo dobro. Kod ovih ljudi postoje samo dvije boje, a to su crna i bijela, tako da oni zanemaruju ocitu cinjenicu da postoje i druge boje medu Allahovom stvorenjima. Mi, kao pripadnici srednjeg ummeta, ne smijemo ici u krajnosti, nego trebamo sa mudrošcu i u skladu sa propisima Uzvišenog Allaha svakoga staviti na njegovo mjesto prema onome što vidimo iz njegove vanjštine.
Odbacivanje covjeka zbog jedne greške i zaborav svega dobrog koje je ucinio, svakako je od ahlaka žena za koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da ce biti najbrojnije u Džehennemu. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Pokazana mi je vatra pa sam vidio da su žene njeni najbrojniji stanovnici. Zato što nijecu (ne vjeruju)." Pa rekoše: "Ne vjeruju u Allaha? Kaže Poslanik, s.a.v.s.: Ne, nego nijecu muža i dobrocinstvo. Kada bi joj citavu vjecnost cinio dobrocinstvo i samo jednom pogriješio prema njoj, rekla bi: "Nisam nikad dobra od tebe vidjela!" (Ibn Abbas, r.a., u oba Sahiha) U ovom hadisu se jasno vidi koja opasnost prijeti onome kod koga se nade ova osobina tako da je ovaj hadis dosta za onoga koji pameti ima. Kada covjek shvati da niko nije sacuvan od mogucnosti upadanja u grijeh, onda mu je daleko lakše da zauzme stav koji mu Islam preporucuje u slucaju da se neko ogriješi o njegovo pravo, a to je oprost i zaborav greške. Zajednicki život mora dovesti i do uzajamnih grešaka, tako da se može i medu vjernicima desiti nepravda i medusobno uskracivanje prava.
Kaže Ibn Kesir: "Zaista je gospodin (sejjid) onaj cije se greške mogu prebrojati, a na ovom dunjaluku ništa nije potpuno niti savršeno."
Dakle, covjek pored toga što može upasti u grijeh, može isto tako da traži oprost od svoga Gospodara, što Allah, dž.š., voli. Iz ova dva hadisa vidimo da niko u citavom covjecanstvu nije potpun i da svakom može da se potkrade greška. Zbog toga musliman, iako vjeruje u Allaha, dž.š., i u Sudnji dan i, zbog svoje zaboravnosti ili trenutne slabosti imana, može pociniti grijeh, ali se njegov Islam ogleda baš u tome što se nakon pocinjenog grijeha još brže vraca u pokornost Allahu, dž.š., kajuci se i moleci za oprost.
Kaže Se'id ibn Musejjeb: "Nema plemenita, darežljiva ili ucena covjeka osim sa greškom, ali ne treba spominjati sramotu covjeka cija je dobrota veca od sramote, jer je dobrota preca za spominjanje."
Na osnovu ovoga je ulema i izvukla zakljucak da se alim ne smije odbaciti ili zanemariti zbog neke greške koju je pocinio u svome idžtihadu tako da Imam Zehebi kaže: "Ako se kod nekog ucenjaka vidi njegovo traženje istine sa pronicljivošcu, dobrotom, opreznošcu i slijedenjem sunneta, opraštamo mu njegovu grešku ne zaboravljajuci njegove dobre osobine, ne odbacujuci ga zbog mes'ele u kojoj je pogriješio. Medutim, isto tako ga ne slijedimo u toj greški i molimo oprost za njega."
Kaže Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao: "Ko god ima lijep položaj zbog svog znanja ili dobrote, pa mu se potkrade poneka greška, preko nje treba preci i on je nagraden za nju (alim zbog idžtihada).
Nije dozvoljeno da se slijedi u toj greški, a pogotovo da se njegov ugled, iman i položaj ruši u u srcima muslimana. Da je svako ko pogriješi i poklizne se na putu istine odbacivan i ponižavan, tada ne bi bilo nauke niti znanja."
Iz ovih izjava vidimo da su i najveci ucenjaci mogli da pogriješe, pa šta onda ocekivati od prosjecnog muslimana koji nije na tolikom stepenu znanja niti bogobojaznosti, i koji lahko može preci granice dozvoljenog zbog njihovog nepoznavanja, kako prema Allahu, dž.š., tako i prema svojoj braci.
Allah, dž.š., nas uci da u svakoj stvari u svemiru postoji odredena doza dobra i zla, i da se korist ili šteta stvari odreduje prema onome što preovladava u njima, pa kaže u Kur'anu: "Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veca od koristi." (Prijevod znacenja-El-Bekare, 219.)
Zbog velicine štete koju sadrže u sebi vino i kocka, Islam na njih gleda negativno, iako sadrže u sebi odredenu korist. Na osnovu ovog principa Islam gradi svoje stavove prema svemu u svemiru, pa i prema ljudima. Zbog toga Islam gleda negativno na kafira koji cini dobra djela, gradi puteve i bolnice, pomaže ljudima, ali u osnovi ne vjeruje u Allaha. Sva ta dobra djela su ništavna u odnosu na zlo koje se krije u njemu. A to je kufr u Allaha dž.š. S druge strane musliman može da ucini grešku, ali ona ne smije biti razlogom za njegovo odbacivanje u potpunosti, zato što je dobro ono što preovladava kod njega. Naravno da postoje razlilke i stepen, u obje skupine, ali se mora znati da je i najgori musliman, koji svjedoci da nema boga osim Allaha, bolji od najboljeg nevjernika koji tu istu istinu nijece.
Ljudi se dijele po stepenima i nije isti musliman kod koga se njegovi grijesi mogu prebrojati na prste kao drugi koji svaki dan zapada u grijehe. Kod ovog stepenovanja mnogi zapadaju u jednu od dvije krajnosti, pa neki vide nekog dobrog covjeka kao da je bez mahane i ne prihvataju ništa drugo, dok drugi gledaju istog covjeka kroz grešku koju je pocinio zaboravljajuci svo njegovo dobro. Kod ovih ljudi postoje samo dvije boje, a to su crna i bijela, tako da oni zanemaruju ocitu cinjenicu da postoje i druge boje medu Allahovom stvorenjima. Mi, kao pripadnici srednjeg ummeta, ne smijemo ici u krajnosti, nego trebamo sa mudrošcu i u skladu sa propisima Uzvišenog Allaha svakoga staviti na njegovo mjesto prema onome što vidimo iz njegove vanjštine.
Odbacivanje covjeka zbog jedne greške i zaborav svega dobrog koje je ucinio, svakako je od ahlaka žena za koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da ce biti najbrojnije u Džehennemu. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Pokazana mi je vatra pa sam vidio da su žene njeni najbrojniji stanovnici. Zato što nijecu (ne vjeruju)." Pa rekoše: "Ne vjeruju u Allaha? Kaže Poslanik, s.a.v.s.: Ne, nego nijecu muža i dobrocinstvo. Kada bi joj citavu vjecnost cinio dobrocinstvo i samo jednom pogriješio prema njoj, rekla bi: "Nisam nikad dobra od tebe vidjela!" (Ibn Abbas, r.a., u oba Sahiha) U ovom hadisu se jasno vidi koja opasnost prijeti onome kod koga se nade ova osobina tako da je ovaj hadis dosta za onoga koji pameti ima. Kada covjek shvati da niko nije sacuvan od mogucnosti upadanja u grijeh, onda mu je daleko lakše da zauzme stav koji mu Islam preporucuje u slucaju da se neko ogriješi o njegovo pravo, a to je oprost i zaborav greške. Zajednicki život mora dovesti i do uzajamnih grešaka, tako da se može i medu vjernicima desiti nepravda i medusobno uskracivanje prava.
Kaže Ibn Kesir: "Zaista je gospodin (sejjid) onaj cije se greške mogu prebrojati, a na ovom dunjaluku ništa nije potpuno niti savršeno."
