Islamske Teme Put u Taif i poruke

Uzvišeni Gospodar u našoj blistavoj knjizi, Časnom Kur’anu, ovako opisuje samilost Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema vjernicima: “Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (Tevbe, 128) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslan kao milost svjetovima, tokom cijelog svog života nosio je brigu za svoj ummet. Uvijek je govorio: “Moj ummete, moj ummete!” Sutra na Mahšeru, kada svi budu zauzeti svojom brigom, pa čak i vjerovjesnici, i kada svi budu govorili: “Moj nefs, moj nefs!”, on će ponovo vapiti: “Moj ummete, moj ummete!” (Buhari, Tevhid, 36)

Jedan od plemenitih prvaka, kaddesallahu sirreh, je prilikom jednog sohbeta rekao: “Onako kako otac tuguje kada mu dijete bace u vatru, Allahov Poslanik, s.a.v.s., tuguje još više kada samo jedna osoba iz njegovog ummeta završi u vatri. Jer, on je veoma privržen svome ummetu. Eto, zbog toga mi trebamo služiti njegovom ummetu, dakle, kako bismo umanjili njegovu tugu i barem simbolično ga obradovali. Danas je najveće djelo čuvanje ljudi od Allahove srdžbe. Ukoliko neka osoba iz naše okoline ide prema vatri, trebamo joj pomoći i udaljiti je od vatre. Jer, ona ne zna i ne vidi… Da li bi naša savjest izdržala da gleda nekoga kako gori u vatri, a da mu ne pomogne? Naravno da ne bi. Prema tome, trudimo se da ljude zaštitimo od vatre, počevši od naših najbližih.” Osvrnimo se sada na to šta je sve Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podnio kako bi ljude spasio od vatre i procijenimo koliko ličimo na njega u hizmetu iršada (pozivanje ljudi Istini). Jednog dana, majka vjernika, Aiša, radijallahu anha, je upitala Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “O Allahov Poslaniče, da li si doživio teži dan od dana Uhuda?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to reče: “Mnogo sam toga pretrpio od moga naroda”, a potom joj ispriča o užasima koje je doživio u Taifu.

Nakon što je preselio Ebu Talib, amidža Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je bio podrška, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je zajedno sa svojim ashabima, bio izložen nesnošljivim mučenjima i torturama. Potom je preselila i Hatidžetu ‘l-Kubra, radijallahu anha, njegov najodaniji prijatelj u ovosvjetskom životu, njegov dost i pomoćnik. I ona je otišla i ostavila veliku tugu u srcu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Više nije imao dosta na čija bi se prsa naslonio i sa kojim bi podijelio svoje tegobe. A budući da su ti tužni događaji uslijedili jedan za drugim, ta godina je nazvana “Godina tuge”. Nadajući se da će možda pronaći podršku, otišao je u Taif. Tu nije bio stranac, imao je dalju rodbinu iz majčine loze. Proveo je godine djetinjstva u blizini Taifa, u kući hazreti Halime. Jedne prilike je zajedno sa svojim djedom došao u ovaj grad kod jednog poznatog doktora. Međutim, ovaj put, cilj njegove posjete bio je drugačiji – u Taif je došao sa velikom misijom, misijom spasenja cijelog čovječanstva. Sa sobom je poveo mladog, požrtvovanog ashaba, oslobođenog roba, Zejda b. Harisa, radijallahu anh. Po velikoj vrelini pješke su prešli pustinju od stotinu kilometara. Tokom deset dana, obilazio je svoje rođake, jednog po jednog, i pozivao ih spasu od džehennemske vatre i vječnoj sreći. Tražio je od njih da uzmu u svoju zaštitu njega i muslimane, kako bi mogli širiti Allahovu vjeru. No, nažalost, umjesto da se odazovu pozivu Vjerovjesnika milosti, ti mušrici su iznijeli teške uvrede i ružne potvore na njega. Tada su mu, da Allah sačuva, rekli: “Zar Allah nije mogao naći drugog vjerovjesnika osim tebe?”

Kada je krenuo da napusti Taif, pred sobom je ugledao gomilu ljudi sa štapovima u rukama i pogledima punim gnjeva. Ti nesretnici su čekali kako bi linčovali Allahovo najvoljenije stvorenje. Jedno vrijeme ih je tužno gledao, a zatim je krenuo naprijed, slušajući njihovu dreku i odvratne uvrede. Mušrici su se postrojili sa obje strane puta, te su djeci, koja su nakupila pune skute kamenja, kazali tu zlokobnu rečenicu: “Kamenujte luđaka!”, od koje su se zatresli i nebesa i Zemlja. Kamenje je padalo na njega poput kiše i svaki kamen bi padao na tlo okrvavljen njegovom mubarek krvlju. Kamenovali su ga sve do izlaza iz grada. Mubarek noge Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bile su krvave i pune rana. Glava njegovog saputnika, koji ga je nastojao zaštiti, ashaba čije je ime spomenuto u Časnom Kur’anu, Zejda b. Harisa, radijallahu anh, također je bila povrijeđena i sva u krvi. Naposlijetku, uspjeli su se skloniti u jedan voćnjak, udaljen tri kilometra od Taifa. Nakon što se malo odmorio u hladu jednog drveta, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ustao i klanjao dva rekata namaza. Zatim je podigao ruke i iz dubine srca se obratio svome Gospodaru riječima: “Gospodaru moj, ako Ti nisi srdit na mene, mučenja koja podnesoh nisu bitna, sve ću podnijeti. Nema utočišta poput Tvoga. Tebi se utječem i Tvoje zadovoljstvo tražim. Ne postoji snaga niti moć osim Tvoje…”

Ti vapaji su bili vapaji voljenog Allahovog roba koji se po cijenu života trudio da poziva Uzvišenom Hakku i koji je radi toga doživio nepravdu. Gospodar svjetova odazvao se njegovim dovama. Kršćanski rob koji je radio u toj bašči i koji ga je počastio grožđem, odmah je na mjestu primio islam. Malo kasnije došao mu je Džibril, alejhisselam, zajedno sa melekom zaduženim za planine i prenio mu selam od Uzvišenog Allaha. Melek je tražio dozvolu da planine sruči na to razjareno pleme i da ih utjera u zemlju. Međutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je poslan kao milost svjetovima, to nije prihvatio. On nikada nije gubio nadu. Iz tog nepravednog plamena, koje je bilo toliko okrutno prema njemu, doći će potomci koji će padati na sedždu, nositi u prsima iman i govoriti: “Naš gospodar je Allah.” Mnogo je pouka koje se mogu uzeti iz spomenutog događaja, ali navest ćemo samo neke od najbitnijih: Osobe koje služe ljudima zarad Allahova zadovoljstva trebaju biti spremne na svaku vrstu teškoće, pa čak i na smrt. Zarad Voljenog Zata trebaju podnositi sve poteškoće.

Kada osjete tjeskobu trebaju se posvetiti namazu i zikru Uzvišenog Gospodara. Trebaju biti svjesne da, nakon što je Uzvišeni Allah njima zadovoljan, potpuno je nevažno čak i da su im svi ljudi neprijatelji. Trebaju znati da je biti vesila (sredstvo, povod) da neko zadobije iman, ljepše i vrednije od svega što sunce obasjava. Naposlijetku, trebaju se dobro čuvati grubog postupanja, činjenja bed-dove i proklinjanja ljudi, a naročito onih najbližih.

Sa Allahovom, dželle ša’nuhu, podrškom i pomoći…​