Selmān el-Fārisī (Selmān Perzijanac) rođen je oko 568. godine u blizini Iṣfahāna. Pravo ime mu je, navodno, bilo Mabeh (ili Ruzbeh Hušunudan), sin je Buzihšanov koji je vodio porijeklo od jednog perzijskog vladara. (Pro)zvan je i Ebu ʻAbdullāh (otac ʻAbdullāha) i Selmān el-Hajr, tj. Selmān Dobro(činitelj). Krasila ga je istinoljubivost i cijeli svoj život proveo je tragajući za istinom. Zbog toga je nazvan i “Tragalac za istinom”. Izuzetno inteligentan i pronicljv, Selmān je promišljao o svemu što (su)sretne, tražeći suštinu i smisao. Zbog zdravog načina ishrane u mladosti i redovnih fizičkih aktivnosti, imao je razvijeno tijelo, obilježeno čvrstim istaknutim mišićima. Bio je visok, širokih prsa i svijetloga lica, a bujna kosa, krupne ruke i snažne noge isticale su ga među drugima.
Putovao je u Siriju a zatim i u centralnu Arabiju tražeći nagoviještenog poslanika koji će oživjeti Ibrahimovu vjeru. Cilj mu je bio da dođe do istine, sazna je i prihvati. Poslušajmo veličanstveno kazivanje Selmāna o tome kako prešao iz vjere svog perzijskog naroda na kršćanstvo, a zatim i kako je prigrlio islam:
“Dolazim iz Iṣfahāna, iz mjesta koje se zove Džej. Bio sam najvoljenije dijete u svoga oca, koji je uživao veliki ugled u svom narodu. Obožavali smo vatru. Ja sam se predao obožavanju vatre sve dok nisam postao čuvar vatre, koju smo zapalili i kojoj nismo dopustili da se ugasi. Moj otac je imao imanje, pa je jednog dana mene poslao tamo. Prošao sam pored kršćanske crkve i čuo sam ljude kako obavljaju molitvu. Ušao sam i vidio šta oni rade i bio zadivljen njihovom molitvom. Rekao sam: ‘Ova je vjera bolja od naše’. Nisam izašao odatle sve do zalaska sunca niti sam otišao na očevo imanje, a nisam se ni vratio kući sve dok moj otac nije poslao ljude da me potraže. Pitao sam kršćane o njihovoj vjeri i molitvi koja me tako zadivila.
Odgovorili su mi da je njihova vjera ‘iz Sirije’. Kada sam se vratio ocu rekao sam mu: ‘Prošao sam pored ljudi koji su se molili u svojoj crkvi i bio sam zadivljen njihovom molitvom, te sam vidio da je njihova vjera bolja od naše’. Zatim je ispitivao on mene, pa sam ispitivao ja njega, da bi mi na kraju stavio okove na noge i zaključao me. Nakon toga sam javio kršćanima da sam ja primio njihovu vjeru i zatražio sam od njih da mi jave kada se vraća bilo koja karavana iz Sirije koja bude dolazila, kako bih mogao sa njom otputovati. I tako su i učinili. Oslobodio sam se željeznih okova i otišao. Krenuo sam sa njima u Siriju. Kada sam stigao tamo raspitao sam se o njihovom učenjaku a oni su mi rekli da je to biskup, crkveni poglavar. Otišao sam do njega i ispričao mu svoju priču. Živio sam sa njim služeći ga, moleći se i učeći. Međutim taj biskup nije bio odan svojoj vjeri, jer je sakupljao novac od naroda i umjesto da ga dijeli on ga je zadržavao za sebe. Ubrzo nakon toga je umro. Na njegovo mjesto imenovali su novog poglavara.
Nikada nisam vidio toliko pobožnog čovjeka niti sam vidio prije čovjeka da se toliko bori za onaj svijet niti da je toliko bogobojazan na ovom svijetu, niti da je toliko budan u svojoj vjeri. Volio sam ga više nego ikoga prije. Kada mu se približila smrt, pitao sam ga: ‘Kome bi me ti preporučio? I kome bi me ti ostavio?’ a on je rekao: ‘0, sine! Ne znam nikoga ko je na istom putu kao i ja niti znam da iko vodi život na način kako ga ja vodim, osim jednog čovjeka u Mosulu’. Kada je ovaj umro, otišao sam tom čovjeku u Mosul, ispričao mu svoju životnu priču i ostao kod njega onoliko koliko je to Allah, dž.š., odredio. Zatim mu se primakla smrt, pa sam ga upitao: ‘Posavjetuj me kome da odem?’ Uputio me jednom pobožnom čovjeku u Nisibin, pa sam mu otišao i ispričao mu svoju priču. I sa njim sam ostao onoliko koliko je Allah, dž.š., htio. Kada se i njemu primakla smrt, upitao sam ga isto.
Rekao mi je da nađem čovjeka u Amuriji u Bizantiji. Tako sam otišao u Bizantiju i ostao kod čovjeka, živeći od uzgoja goveda i ovaca. I njemu se približila smrt, pa sam ga pitao: ‘Kome ću otići?’ On je rekao: ‘0, sine! Ne znam nigdje nikoga ko živi životom kao što smo mi pa da ti mogu reći da mu odeš. Ali si se zatekao u vremenu u kojem će se pojaviti poslanik od čiste Ibrahimove vjere. On će se odseliti u mjesto u kojem su palmina drveća. Ako mogneš biti odan njemu, onda to učini. On će imati znakove koji će se manifestovati: ne jede milostinju, ali prihvata poklone, a među ramenima ima poslanički biljeg. Kada ga vidiš, znaćeš da je to on’. Toga dana sam susreo karavanu. Pitao sam odakle dolaze i saznao sam da dolaze sa Arapskog poluotoka.
Tada sam im rekao: ‘Daću vam ova goveda i ove ovce ako me povedete u vašu zemlju’, i oni su pristali. Tako su me primili u svoje društvo sve dok nismo došli do mjesta Vadi-l-Kura, a onda su me izigrali. Prodali su me nekom Židovu. Tamo sam vidio mnoga palmina stabla i gajio sam nadu da je to zemlja koju su mi opisali i koja će biti buduće mjesto u kojem će se pojaviti poslanik. Ali nije bila. Ostao sam kod tog Židova dok mu nije došao drugi Židov iz plemena Benu Kurejza i kupio me od ovoga. Ostao sam sa njim dok nismo došli u Medinu. Tako mi Allaha, čim sam je ugledao znao sam da je to zemlja koja mi je opisana. Ostao sam i kod ovog Židova radeći na njegovoj plantaži u plemenu Benu Kurejza sve dok Allah, dž.š., nije poslao svoga Poslanika, s.a.v.s., koji se kasnije preselio u Medinu i sjahao u mjestu Kuba kod plemena Benu ʿAmr ibn ʿAvf. Jednog dana sam bio na vrhu palminog drveta a moj gazda je sjedio ispod. Tada mu je došao drugi Židov, njegov bratić, i rekao mu: ‘Neka Allah uništi pleme Benu Kuba. Šire priče da se u Kubau nalazi čovjek koji je došao iz Mekke i koji tvrdi da je poslanik’. Tako mi Allaha, čim je on to rekao, obuzela me je takva drhtavica da se palmino drvo zatreslo, pa sam skoro pao na gazdu.
Brzo sam sišao dolje, govoreći: ‘Šta to govoriš? Kakve novosti?’ Gazda me je jako ošamario i rekao: ‘Šta ti imaš sa tim? Nazad na posao!’ Nakon toga sam se vratio na posao, a kada je pao mrak, pokupio sam svoje stvari i otišao tražiti Poslanika, s.a.v.s., u mjesto Kuba. Ušao sam i zatekao ga dok je sjedio sa nekim od ashaba. Rekao sam: ‘Stranac si i potrebna ti je pomoć. Imam nešto hrane i odlučio sam je dati u milostinju. Kada su mi pokazali tvoje konačište, pomislio sam da je ti najviše zaslužuješ, pa sam ti je donio’. Spustio sam hranu, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha’. On se suzdržao i nije nimalo uzeo.
Rekao sam sebi: ‘Tako mi Allaha, ovo je prvi znak. Ne jede milostinju!’ Sljedeći dan sam ponovo došao Poslaniku, s.a.v.s., noseći nešto hrane i rekao mu: ‘Vidim da ne uzimaš milostinju. Imam nešto što bih ti volio dati kao poklon’. Spustio sam je ispred njega, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha, pa je i on uzeo sa njima. Onda sam rekao sebi: ‘Ovo je zaista drugi znak. On jede ono što mu se pokloni’. Vratio sam se i neko vrijeme sam se držao po strani, a onda sam mu ponovo otišao i zatekao ga kako sjedi, nakon što se vratio sa dženaze, okružen svojim ashabima. Nosio je dva komada odjeće, jedan je obukao na sebe a drugi je nosio preko ramena. Pozdravio sam ga, a zatim sam se nageo da pogledam gornji dio njegovih leđa. On je znao šta to ja tražim, pa je zbacio odjeću sa svoga ramena i, zaista, znak između ramena, poslanički biljeg, jasno se vidio upravo onako kao što mi je kršćanski monah opisao. Odjednom sam poteturao prema njemu, počeo sam ga ljubiti i plakati.
Zovnuo me da priđem i ja sam sjeo ispred njega. Ispričao sam mu svoju priču koju ste već čuli od mene. Kada sam postao musliman, nisam mogao učestvovati u bitkama na Bedru i Uhudu zbog toga što sam bio rob, pa mi je Poslanik, s.a.v.s., savjetovao da odem kod gospodara i da se nagodim sa njim da me oslobodi, te sam tako i postupio. Poslanik, s.a.v.s., zatražio je od ashaba da mi pomognu, pa me je Allah, dž.š., oslobodio ropstva. Postao sam slobodan musliman i učestvovao sam sa Poslanikom, s.a.v.s., na Hendeku i u ostalim bitkama.”
Putovao je u Siriju a zatim i u centralnu Arabiju tražeći nagoviještenog poslanika koji će oživjeti Ibrahimovu vjeru. Cilj mu je bio da dođe do istine, sazna je i prihvati. Poslušajmo veličanstveno kazivanje Selmāna o tome kako prešao iz vjere svog perzijskog naroda na kršćanstvo, a zatim i kako je prigrlio islam:
“Dolazim iz Iṣfahāna, iz mjesta koje se zove Džej. Bio sam najvoljenije dijete u svoga oca, koji je uživao veliki ugled u svom narodu. Obožavali smo vatru. Ja sam se predao obožavanju vatre sve dok nisam postao čuvar vatre, koju smo zapalili i kojoj nismo dopustili da se ugasi. Moj otac je imao imanje, pa je jednog dana mene poslao tamo. Prošao sam pored kršćanske crkve i čuo sam ljude kako obavljaju molitvu. Ušao sam i vidio šta oni rade i bio zadivljen njihovom molitvom. Rekao sam: ‘Ova je vjera bolja od naše’. Nisam izašao odatle sve do zalaska sunca niti sam otišao na očevo imanje, a nisam se ni vratio kući sve dok moj otac nije poslao ljude da me potraže. Pitao sam kršćane o njihovoj vjeri i molitvi koja me tako zadivila.
Odgovorili su mi da je njihova vjera ‘iz Sirije’. Kada sam se vratio ocu rekao sam mu: ‘Prošao sam pored ljudi koji su se molili u svojoj crkvi i bio sam zadivljen njihovom molitvom, te sam vidio da je njihova vjera bolja od naše’. Zatim je ispitivao on mene, pa sam ispitivao ja njega, da bi mi na kraju stavio okove na noge i zaključao me. Nakon toga sam javio kršćanima da sam ja primio njihovu vjeru i zatražio sam od njih da mi jave kada se vraća bilo koja karavana iz Sirije koja bude dolazila, kako bih mogao sa njom otputovati. I tako su i učinili. Oslobodio sam se željeznih okova i otišao. Krenuo sam sa njima u Siriju. Kada sam stigao tamo raspitao sam se o njihovom učenjaku a oni su mi rekli da je to biskup, crkveni poglavar. Otišao sam do njega i ispričao mu svoju priču. Živio sam sa njim služeći ga, moleći se i učeći. Međutim taj biskup nije bio odan svojoj vjeri, jer je sakupljao novac od naroda i umjesto da ga dijeli on ga je zadržavao za sebe. Ubrzo nakon toga je umro. Na njegovo mjesto imenovali su novog poglavara.
Nikada nisam vidio toliko pobožnog čovjeka niti sam vidio prije čovjeka da se toliko bori za onaj svijet niti da je toliko bogobojazan na ovom svijetu, niti da je toliko budan u svojoj vjeri. Volio sam ga više nego ikoga prije. Kada mu se približila smrt, pitao sam ga: ‘Kome bi me ti preporučio? I kome bi me ti ostavio?’ a on je rekao: ‘0, sine! Ne znam nikoga ko je na istom putu kao i ja niti znam da iko vodi život na način kako ga ja vodim, osim jednog čovjeka u Mosulu’. Kada je ovaj umro, otišao sam tom čovjeku u Mosul, ispričao mu svoju životnu priču i ostao kod njega onoliko koliko je to Allah, dž.š., odredio. Zatim mu se primakla smrt, pa sam ga upitao: ‘Posavjetuj me kome da odem?’ Uputio me jednom pobožnom čovjeku u Nisibin, pa sam mu otišao i ispričao mu svoju priču. I sa njim sam ostao onoliko koliko je Allah, dž.š., htio. Kada se i njemu primakla smrt, upitao sam ga isto.
Rekao mi je da nađem čovjeka u Amuriji u Bizantiji. Tako sam otišao u Bizantiju i ostao kod čovjeka, živeći od uzgoja goveda i ovaca. I njemu se približila smrt, pa sam ga pitao: ‘Kome ću otići?’ On je rekao: ‘0, sine! Ne znam nigdje nikoga ko živi životom kao što smo mi pa da ti mogu reći da mu odeš. Ali si se zatekao u vremenu u kojem će se pojaviti poslanik od čiste Ibrahimove vjere. On će se odseliti u mjesto u kojem su palmina drveća. Ako mogneš biti odan njemu, onda to učini. On će imati znakove koji će se manifestovati: ne jede milostinju, ali prihvata poklone, a među ramenima ima poslanički biljeg. Kada ga vidiš, znaćeš da je to on’. Toga dana sam susreo karavanu. Pitao sam odakle dolaze i saznao sam da dolaze sa Arapskog poluotoka.
Tada sam im rekao: ‘Daću vam ova goveda i ove ovce ako me povedete u vašu zemlju’, i oni su pristali. Tako su me primili u svoje društvo sve dok nismo došli do mjesta Vadi-l-Kura, a onda su me izigrali. Prodali su me nekom Židovu. Tamo sam vidio mnoga palmina stabla i gajio sam nadu da je to zemlja koju su mi opisali i koja će biti buduće mjesto u kojem će se pojaviti poslanik. Ali nije bila. Ostao sam kod tog Židova dok mu nije došao drugi Židov iz plemena Benu Kurejza i kupio me od ovoga. Ostao sam sa njim dok nismo došli u Medinu. Tako mi Allaha, čim sam je ugledao znao sam da je to zemlja koja mi je opisana. Ostao sam i kod ovog Židova radeći na njegovoj plantaži u plemenu Benu Kurejza sve dok Allah, dž.š., nije poslao svoga Poslanika, s.a.v.s., koji se kasnije preselio u Medinu i sjahao u mjestu Kuba kod plemena Benu ʿAmr ibn ʿAvf. Jednog dana sam bio na vrhu palminog drveta a moj gazda je sjedio ispod. Tada mu je došao drugi Židov, njegov bratić, i rekao mu: ‘Neka Allah uništi pleme Benu Kuba. Šire priče da se u Kubau nalazi čovjek koji je došao iz Mekke i koji tvrdi da je poslanik’. Tako mi Allaha, čim je on to rekao, obuzela me je takva drhtavica da se palmino drvo zatreslo, pa sam skoro pao na gazdu.
Brzo sam sišao dolje, govoreći: ‘Šta to govoriš? Kakve novosti?’ Gazda me je jako ošamario i rekao: ‘Šta ti imaš sa tim? Nazad na posao!’ Nakon toga sam se vratio na posao, a kada je pao mrak, pokupio sam svoje stvari i otišao tražiti Poslanika, s.a.v.s., u mjesto Kuba. Ušao sam i zatekao ga dok je sjedio sa nekim od ashaba. Rekao sam: ‘Stranac si i potrebna ti je pomoć. Imam nešto hrane i odlučio sam je dati u milostinju. Kada su mi pokazali tvoje konačište, pomislio sam da je ti najviše zaslužuješ, pa sam ti je donio’. Spustio sam hranu, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha’. On se suzdržao i nije nimalo uzeo.
Rekao sam sebi: ‘Tako mi Allaha, ovo je prvi znak. Ne jede milostinju!’ Sljedeći dan sam ponovo došao Poslaniku, s.a.v.s., noseći nešto hrane i rekao mu: ‘Vidim da ne uzimaš milostinju. Imam nešto što bih ti volio dati kao poklon’. Spustio sam je ispred njega, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha, pa je i on uzeo sa njima. Onda sam rekao sebi: ‘Ovo je zaista drugi znak. On jede ono što mu se pokloni’. Vratio sam se i neko vrijeme sam se držao po strani, a onda sam mu ponovo otišao i zatekao ga kako sjedi, nakon što se vratio sa dženaze, okružen svojim ashabima. Nosio je dva komada odjeće, jedan je obukao na sebe a drugi je nosio preko ramena. Pozdravio sam ga, a zatim sam se nageo da pogledam gornji dio njegovih leđa. On je znao šta to ja tražim, pa je zbacio odjeću sa svoga ramena i, zaista, znak između ramena, poslanički biljeg, jasno se vidio upravo onako kao što mi je kršćanski monah opisao. Odjednom sam poteturao prema njemu, počeo sam ga ljubiti i plakati.
Zovnuo me da priđem i ja sam sjeo ispred njega. Ispričao sam mu svoju priču koju ste već čuli od mene. Kada sam postao musliman, nisam mogao učestvovati u bitkama na Bedru i Uhudu zbog toga što sam bio rob, pa mi je Poslanik, s.a.v.s., savjetovao da odem kod gospodara i da se nagodim sa njim da me oslobodi, te sam tako i postupio. Poslanik, s.a.v.s., zatražio je od ashaba da mi pomognu, pa me je Allah, dž.š., oslobodio ropstva. Postao sam slobodan musliman i učestvovao sam sa Poslanikom, s.a.v.s., na Hendeku i u ostalim bitkama.”
