Proteklog vikenda u radnoj posjeti Bosni i Hercegovini boravila je grupa novinara vodećih slovenskih medija – Slovenska medijska agencija (STA), Radiotelevizija Slovenija, Delo, Dnevnik, Večer te Primorski dnevnik. Posjeta je bila dio memorijalnog programa „8372 živih sjećanja“, kojeg izvodi Zavod Muslimanski kulturni centar. Cilj posjete bio je produbiti znanje i razumijevanje pozadine i posljedica najvećih masovnih zločina koji su se tokom 90-ih godina dogodili na istoku Bosne i Hercegovine.
„Slovenija je rat u Bosni pratila gotovo iz prve ruke. O njemu su izvještavali mediji, ali smo najviše saznali od ljudi koji su k nama dolazili kao izbjeglice. Samo tri decenije nakon tih teških vremena, primjećujemo da znanje o nečemu poput genocida u Srebrenici opada i slabi. Zato smo odlučili da na put najtežih zločina – među kojima po razmjerama prednjače Prijedor i Srebrenica – pozovemo slovenske novinare i tako im omogućimo što bolji i dublji uvid u to poglavlje zajedničke historije našeg regiona“, pojasnila je svrhu posjete Ela Porić, koordinatorica memorijalnog programa. „Naša misija je da čuvamo istinu i dosljedno sprječavamo sve pokušaje relativizacije, zaborava i negiranja. U tome nam malo ko može bolje pomoći od odgovornih i predanih novinara.“
Novinari su svoj put započeli u Prijedoru, gdje su ih dočekali dr. Mujo Begić, voditelj regionalnog ureda Instituta za nestale osobe BiH u Prijedoru, Seida Karabašić, predsjednica prijedorskog udruženja žena Izvor, te Fikret Alić, Teufik Ulašić i Zijad Bačić, koji su bili zatočeni u koncentracionim logorima u okolini Prijedora.
Begić je novinarima predstavio putujuću izložbu fotografija, na kojima su satovi s ruku žrtava i predmeti pronađeni u masovnim grobnicama. „Jedan od najčešćih predmeta koje smo pronašli zajedno sa žrtvama masakra bili su ključevi. Svoje domove su, kada su na vrata došli pripadnici srpskih vojnih snaga, zaključali, misleći da će se jednog dana vratiti u njih.“
Karakteristika ubistava u Prijedoru i okolini je ta što su započela ubrzo nakon početka rata u Bosni i odvijala se daleko od pažnje medija i šire javnosti. Preokret se dogodio kada je novinar američkog Timesa pratio lokalnu prevoditeljicu i u logoru Trnopolje kod Prijedora snimio znamenitu fotografiju iscrpljenog i izgladnjelog Fikreta Alića. U članku o dešavanjima na istoku Bosne prvi put je upotrijebio riječ genocid, što je pokrenulo niz političkih i humanitarnih aktivnosti.
Na području opštine Prijedor jedinice JNA, srpske paravojne jedinice i pojedini mještani srpske nacionalnosti ubili su više od 3000 civila nesrpske nacionalnosti, među kojima i 102 djece. Više od 30.000 ljudi je zatvoreno i zvjerski mučeno u ozloglašenim logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm.
Svjedočenja preživjelih nisu bila dovoljna da bi međunarodni sudovi u događanjima u Prijedoru između maja i septembra 1992. godine prepoznali genocid. To je otvorilo vrata odlučnim i neprekidnim pokušajima negiranja zločina i odbijanja svake odgovornosti za njih. Prema riječima Begića, „sudska odluka je samo dio istine, poznajemo i naučnu istinu. U historiji je bilo mnogo zločina za koje niko nije odgovarao. Nema presude koja bi potvrdila zločine nad Fikretom Alićem, čovjekom iza žice, kako ga svijet poznaje s naslovnice Timesa, ali on i sve što je preživio – jeste činjenica.“
Novinari su posjetili najveću masovnu grobnicu u Tomašici. Poznato je da je otkrivena nakon što je progovorio jedan od onih koji su tamo dovozili tijela. Begić, koji je vodio iskopavanja posmrtnih ostataka, rekao je da su „većinu grobnica pronašli zahvaljujući onima koje je previše pekla savjest i zato su odlučili progovoriti. Protiv jedne stvari se ne možete boriti – protiv vlastite savjesti, jer ona vas prije ili kasnije počne nagrizati.“
Na području Prijedora djelovala su tri koncentraciona logora. Fikret Alić je novinarima opisao patnju koju je preživio u Trnopolju. Od sigurne smrti, kamo su odvodili sve muškarce, spasio ga je ženski kostim. „Uspio sam pobjeći iz logora, kojem vlasti Republike Srpske danas kažu organizirani smještaj. Tako barem piše u računu koji sam dobio prije nekoliko godina, u kojem su mi zaračunali dug prema državi jer taj takozvani smještaj nisam platio. Uz pomoć advokata sam se žalio i čekam konačnu odluku.“ Cinizam bez presedana samo je jedan u nizu postupaka kojima se vlasti i dalje obračunavaju s bošnjačkim stanovništvom u Prijedoru i sistematski stvaraju novu istinu o zločinima.
„Slovenija je rat u Bosni pratila gotovo iz prve ruke. O njemu su izvještavali mediji, ali smo najviše saznali od ljudi koji su k nama dolazili kao izbjeglice. Samo tri decenije nakon tih teških vremena, primjećujemo da znanje o nečemu poput genocida u Srebrenici opada i slabi. Zato smo odlučili da na put najtežih zločina – među kojima po razmjerama prednjače Prijedor i Srebrenica – pozovemo slovenske novinare i tako im omogućimo što bolji i dublji uvid u to poglavlje zajedničke historije našeg regiona“, pojasnila je svrhu posjete Ela Porić, koordinatorica memorijalnog programa. „Naša misija je da čuvamo istinu i dosljedno sprječavamo sve pokušaje relativizacije, zaborava i negiranja. U tome nam malo ko može bolje pomoći od odgovornih i predanih novinara.“
Novinari su svoj put započeli u Prijedoru, gdje su ih dočekali dr. Mujo Begić, voditelj regionalnog ureda Instituta za nestale osobe BiH u Prijedoru, Seida Karabašić, predsjednica prijedorskog udruženja žena Izvor, te Fikret Alić, Teufik Ulašić i Zijad Bačić, koji su bili zatočeni u koncentracionim logorima u okolini Prijedora.
Begić je novinarima predstavio putujuću izložbu fotografija, na kojima su satovi s ruku žrtava i predmeti pronađeni u masovnim grobnicama. „Jedan od najčešćih predmeta koje smo pronašli zajedno sa žrtvama masakra bili su ključevi. Svoje domove su, kada su na vrata došli pripadnici srpskih vojnih snaga, zaključali, misleći da će se jednog dana vratiti u njih.“
Karakteristika ubistava u Prijedoru i okolini je ta što su započela ubrzo nakon početka rata u Bosni i odvijala se daleko od pažnje medija i šire javnosti. Preokret se dogodio kada je novinar američkog Timesa pratio lokalnu prevoditeljicu i u logoru Trnopolje kod Prijedora snimio znamenitu fotografiju iscrpljenog i izgladnjelog Fikreta Alića. U članku o dešavanjima na istoku Bosne prvi put je upotrijebio riječ genocid, što je pokrenulo niz političkih i humanitarnih aktivnosti.
Na području opštine Prijedor jedinice JNA, srpske paravojne jedinice i pojedini mještani srpske nacionalnosti ubili su više od 3000 civila nesrpske nacionalnosti, među kojima i 102 djece. Više od 30.000 ljudi je zatvoreno i zvjerski mučeno u ozloglašenim logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm.
Svjedočenja preživjelih nisu bila dovoljna da bi međunarodni sudovi u događanjima u Prijedoru između maja i septembra 1992. godine prepoznali genocid. To je otvorilo vrata odlučnim i neprekidnim pokušajima negiranja zločina i odbijanja svake odgovornosti za njih. Prema riječima Begića, „sudska odluka je samo dio istine, poznajemo i naučnu istinu. U historiji je bilo mnogo zločina za koje niko nije odgovarao. Nema presude koja bi potvrdila zločine nad Fikretom Alićem, čovjekom iza žice, kako ga svijet poznaje s naslovnice Timesa, ali on i sve što je preživio – jeste činjenica.“
Novinari su posjetili najveću masovnu grobnicu u Tomašici. Poznato je da je otkrivena nakon što je progovorio jedan od onih koji su tamo dovozili tijela. Begić, koji je vodio iskopavanja posmrtnih ostataka, rekao je da su „većinu grobnica pronašli zahvaljujući onima koje je previše pekla savjest i zato su odlučili progovoriti. Protiv jedne stvari se ne možete boriti – protiv vlastite savjesti, jer ona vas prije ili kasnije počne nagrizati.“
Na području Prijedora djelovala su tri koncentraciona logora. Fikret Alić je novinarima opisao patnju koju je preživio u Trnopolju. Od sigurne smrti, kamo su odvodili sve muškarce, spasio ga je ženski kostim. „Uspio sam pobjeći iz logora, kojem vlasti Republike Srpske danas kažu organizirani smještaj. Tako barem piše u računu koji sam dobio prije nekoliko godina, u kojem su mi zaračunali dug prema državi jer taj takozvani smještaj nisam platio. Uz pomoć advokata sam se žalio i čekam konačnu odluku.“ Cinizam bez presedana samo je jedan u nizu postupaka kojima se vlasti i dalje obračunavaju s bošnjačkim stanovništvom u Prijedoru i sistematski stvaraju novu istinu o zločinima.
