11-03-2024
5,166
218
289
O Sarajevu, sarajevskoj čaršiji i njenim znamenitostima pisalo je više stranih putnika. Njihovi su podaci u pogledu broja kuća, džamija i drugih zgrada često pretjerani, dok ono što se odnosi na čaršiju odgovara najviše stvarnom stanju. Kako su za ovu radnju od osobitog interesa baš ti podaci, to ćemo ih ovdje ogledati do kraja XVII. stoljeća, kad je ovaj grad bio od neprijateljske vojske 1697. godine pretvoren u gomilu pepela. Sarajevo se nakon toga požara popravilo, ali u XVIII. i XIX. stoljeću nije zadobilo svoj stari izgled.
Njemu se ipak nije dogodilo ono što makedonskom Skoplju, nakon slične katastrofe za vrijeme pohoda vojskovođe Pikolominija 1689., jer je Sarajevo i dalje ostalo glavni obrtnički centar Bosne i Hercegovine, dok je Skoplje svoj dotadašnji značaj izgubilo.
Prvu vijest o našem gradu daje nam 1550. venecijanski putnik Ka ta rino Zeno. U njegovu putopisu či tamo kako je Sarajevo varoš puna vrtova i dobrih voćnjaka, trgovačko mjesto naseljeno Turcima, Srbima i Dubrovčanima; kuće da su od kamena i zemlje, zatim da je u mjestu mnogo džamija i karavan-saraja, da ima tvrđica na vrh brda, i, napokon, da su spomenuti vrtovi u Sarajevu lijepi kao u Padovi.[1] U jednom pismu splitskog trgovca Marka Kavanjina, koji je ovdje boravio 1605. i 1606. godine, govori se o bogatstvu čaršije, ljepoti zgrada, mnoštvu dućana i česama.[2] Dosta podrobnu vijest o varoši i čaršiji daje nam jedan drugi Splićanin, imenom Atanasija Grgičević (Athanasio Georgiceo). On piše 1628. godine ovo:
“Sarajevo je vrlo velik grad, položen kao neka lađa, djelimično među brežuljcima, djelomično na brežuljcima koji su vrlo lijepi i ljupki, a na koje se nadovezuju drugi brežuljci gotovo goli, koji malo-pomalo rastu i stvaraju gotovo vrlo visoke planine. Sredinom grada prolazi rijeka, na kojoj se nalaze vrlo lijepi mostovi, od tesanog kamena, izgrađeni na moderan način. U tu rijeku utječe jedna voda koja nije velika, koja dolazi iz jednog brda po tim brežuljcima i pokreće kolesa više od 50 mlinova. Zatim ima na tim brežuljcima nekoliko česmi od tesano obrađenog kamena za poslugu putnika kao i onih koji su u gradu. Navrh grada, na jednom vrlo visokom brežuljku i odvojenom od brda, nalazi se jedna stara tvrđava ne odviše velika, koja bi malo vrijedila gradu ako bi neprijatelj došao, iz čega zaključujem da u staro doba grad nije bio velik, nego da je od Turaka bio jako povećan.
To se poznaje i po mošejama koje su oni izgradili ili čiji će broj biti 115. Neke su od njih tako velike i tako lijepe, od kvadratnog kamena i pokrivene olovom, da ih ne bi trebalo nego samo blagosloviti i metnuti unutra oltare sa slikama, i od njih bi se napravile vanredne crkve. Misli se da će ovaj grad imati više od 15.000 kuća, od kojih je 12.000 trgovačkih i zanatskih radnji. Katoličkih kršćana ima oko 40 kuća. Postoji saraj (geto) Jevreja, okružen vrlo visokim zidom. Ima mnogo karavan-saraja za primanje stranaca. Dalje ima jedno mjesto gdje se navečer sva kom siromašnom putniku izdaje večera. Tu ima trgovaca koji će imati, osim robe, u gotovu novcu koji 50, koji 100, koji 200, koji 300 hiljada dukata, jer sva roba koja iz Turske ide u Split i koja dolazi iz Splita prolazi kroz taj grad. Ukratko, izuzevši Carigrad, nema grada u ovom dijelu Evrope podloženom Turčinu, ni bogatijega ni koji ima više mošeja i u većoj množini nego što je Sarajevo”.[3]
Najslikovitiji opis sarajevske čaršije dao je Robert Stanhopes po pričanju plemenitog gospodina i viteza Henrika Blunta, koji je u ljeto 1634. proboravio u Sarajevu 3 dana. On među ostalim piše:
“Na glavnom trgu i u pedeset ulica uokrug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana s robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupirani su strogo po cehovima – oni ih zovu “esnafi” – baš kao po Zapadnoj Evropi i kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici, koju zovu “Sarači”, možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo godina života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste. Naročito su me očarali srebrom i zlatom vezeni bezbrojni cigarluci i lijepo išarani čibuci, ponekad dugi 3 jarda. Kad uđeš u kafanu i ogledneš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane.
Ako nogom staneš na čibuk ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko god je na Čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe nov gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogledne de sno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutivši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.
Njemu se ipak nije dogodilo ono što makedonskom Skoplju, nakon slične katastrofe za vrijeme pohoda vojskovođe Pikolominija 1689., jer je Sarajevo i dalje ostalo glavni obrtnički centar Bosne i Hercegovine, dok je Skoplje svoj dotadašnji značaj izgubilo.
Prvu vijest o našem gradu daje nam 1550. venecijanski putnik Ka ta rino Zeno. U njegovu putopisu či tamo kako je Sarajevo varoš puna vrtova i dobrih voćnjaka, trgovačko mjesto naseljeno Turcima, Srbima i Dubrovčanima; kuće da su od kamena i zemlje, zatim da je u mjestu mnogo džamija i karavan-saraja, da ima tvrđica na vrh brda, i, napokon, da su spomenuti vrtovi u Sarajevu lijepi kao u Padovi.[1] U jednom pismu splitskog trgovca Marka Kavanjina, koji je ovdje boravio 1605. i 1606. godine, govori se o bogatstvu čaršije, ljepoti zgrada, mnoštvu dućana i česama.[2] Dosta podrobnu vijest o varoši i čaršiji daje nam jedan drugi Splićanin, imenom Atanasija Grgičević (Athanasio Georgiceo). On piše 1628. godine ovo:
“Sarajevo je vrlo velik grad, položen kao neka lađa, djelimično među brežuljcima, djelomično na brežuljcima koji su vrlo lijepi i ljupki, a na koje se nadovezuju drugi brežuljci gotovo goli, koji malo-pomalo rastu i stvaraju gotovo vrlo visoke planine. Sredinom grada prolazi rijeka, na kojoj se nalaze vrlo lijepi mostovi, od tesanog kamena, izgrađeni na moderan način. U tu rijeku utječe jedna voda koja nije velika, koja dolazi iz jednog brda po tim brežuljcima i pokreće kolesa više od 50 mlinova. Zatim ima na tim brežuljcima nekoliko česmi od tesano obrađenog kamena za poslugu putnika kao i onih koji su u gradu. Navrh grada, na jednom vrlo visokom brežuljku i odvojenom od brda, nalazi se jedna stara tvrđava ne odviše velika, koja bi malo vrijedila gradu ako bi neprijatelj došao, iz čega zaključujem da u staro doba grad nije bio velik, nego da je od Turaka bio jako povećan.
To se poznaje i po mošejama koje su oni izgradili ili čiji će broj biti 115. Neke su od njih tako velike i tako lijepe, od kvadratnog kamena i pokrivene olovom, da ih ne bi trebalo nego samo blagosloviti i metnuti unutra oltare sa slikama, i od njih bi se napravile vanredne crkve. Misli se da će ovaj grad imati više od 15.000 kuća, od kojih je 12.000 trgovačkih i zanatskih radnji. Katoličkih kršćana ima oko 40 kuća. Postoji saraj (geto) Jevreja, okružen vrlo visokim zidom. Ima mnogo karavan-saraja za primanje stranaca. Dalje ima jedno mjesto gdje se navečer sva kom siromašnom putniku izdaje večera. Tu ima trgovaca koji će imati, osim robe, u gotovu novcu koji 50, koji 100, koji 200, koji 300 hiljada dukata, jer sva roba koja iz Turske ide u Split i koja dolazi iz Splita prolazi kroz taj grad. Ukratko, izuzevši Carigrad, nema grada u ovom dijelu Evrope podloženom Turčinu, ni bogatijega ni koji ima više mošeja i u većoj množini nego što je Sarajevo”.[3]
Najslikovitiji opis sarajevske čaršije dao je Robert Stanhopes po pričanju plemenitog gospodina i viteza Henrika Blunta, koji je u ljeto 1634. proboravio u Sarajevu 3 dana. On među ostalim piše:
“Na glavnom trgu i u pedeset ulica uokrug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana s robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupirani su strogo po cehovima – oni ih zovu “esnafi” – baš kao po Zapadnoj Evropi i kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradovima. U kožarskoj ulici, koju zovu “Sarači”, možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo godina života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste. Naročito su me očarali srebrom i zlatom vezeni bezbrojni cigarluci i lijepo išarani čibuci, ponekad dugi 3 jarda. Kad uđeš u kafanu i ogledneš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane.
Ako nogom staneš na čibuk ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko god je na Čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe nov gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogledne de sno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutivši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.
