Islamske Teme Upotreba vakufa u ekološke svrhe

Vodosnabdijevanje

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ono što će vjernik od svog rada i dobrih djela zateći i nakon smrti jeste: znanje koje na druge prenese, čedno dijete koje iza sebe ostavi, Mushaf koji u naslijeđe oporuči, džamija koju sagradi, kuća koju za putnika namjernika podigne, tekuća voda koju kopanjem korita ljudima navede, milostinja koju iz svog imetka, dok je živ i zdrav, izdvoji – to će nakon smrt zateći.“ (Ibn Madža)

U vodosnabdijevanje spada i izgradnja gradskih kupatila. Ova kupatila bila su osnivana kao vakuf za potrebe kupanja stanovništva, a posebno onoga dijela stanovništva koje je bilo siromašno. Nadoknada koja bi se izdvajala za korištenje usluge javnog kupatila išla bi u svrhe njegovog održavanja, a često bi to za siromašne bilo besplatno. Mnogi od ovih vakufa su porušeni. (Mehmed Begović, Vakufi u Jugoslaviji )

Među vakufskim primjerima obezbjeđivanja vode jeste dobrovoljno darivanje bogatih za izgradnju sebilja svom stanovništvu. Kada su sebilji izgrađivani, bili su svojevrsna atrakcija oko koje se razvijao daljnji “arhitektonski” život. Bili su vezani za medrese, a neki od njih bili bi nazivani i sebil-kutub, odnosno “fontane knjige” ili “fontane škole”. (Franncesca de Chatel, “Kapljice vjere: voda u islamu”)

Osmanska carevine u sklopu svoje teritorije osnovala je različite vakufe, a među njima ima i onih koji su i dalje prisutni. U vakuf vodosnabdijevanja možemo ubrojati: vakuf koji je napajao životinje naroda i putnika, vakuf koji je obezbjeđivao toplu vodu za uzimanje abdesta zimi i vakuf za kopanje bunara. Što se tiče vakufa za kopanje bunara, spomenut ćemo vakufski uvjet supruge vojnog sudije Arif-efendije prilikom iskopavanja bunara: “Da se svake godine po dvojici siromaha iz Meke i Medine pošalje ukupno dvadeset zlatnika od po pet zlatnika, da se u oblastima u kojima je to potrebno iskopa deset bunara i da se pomogne onima koji imaju dugove.”
Infrastruktura

Vakufi koji su osnivani za privredne svrhe od velikog su značaja za kvalitetan razvoj grada, njegovu infrastrukturu i sprečavanje privatnike da narušavaju estetiku grada i smanjuju zelene površine unutar grada.

Jedno od sveprisutnih infrastrukturnih pitanja jeste organizacija mjesta za ukopavanje umrlih – mezarluci. Mezarluci se često smještaju na vakufsku imovinu, bilo da vakif u svojoj oporuci ukaže na to ili da se javi potreba, pa da se iskoristi zemljište u te svrhe. Mezarluke je potrebno održavati kako funkcionalno tako i estetski. Mehmed Begović opisuje mezarluke na sljedeći način: “Muslimanska groblja su vakufska zemljišta koja su razni dobrotvori zaveštavali u tu svrhu. Nalaze se uz džamije ili odvojeno od njih. U muslimanskom groblju mogu se sahranjivati samo muslimani. Za grob se ništa ne plaća.” (Mehmed Begović, Vakufi u Jugoslaviji)

U vakufe ovakve vrste ubrajaju se: vakuf za brisanje grafita, vakuf za popravak oštećenih česmi, vakuf za očuvanje gradske estetike, vakuf za popravku trotoara, vakuf za popravku i održavanje nakon prirodnih nepogoda, vakuf za popravku mostova i vakuf infrastrukture. Mehmed el-Fatih, nakon osvajanja Istanbula, osnovao je vakuf za brisanje grafita. “Namjeravam da već od danas osnujem vakuf koji će biti zadužen za ovu vrstu posla. Naći ćeš mi razumne i mudre ljudi. Oni će biti službenici vakufa zaduženi za brisanje grafita. Biće odgovorni da svakog trenutka čiste zidove džamija, medresa, vojnih kasarni, česmi, hanova, hamama, bašti i sličnih mjesta i vode računa o održavanju okoline.”​

Kultiviranje zemljišnih parcela i sađenje sadnica

Vakufsko zemljište, koje nadležni nisu u stanju da svojim sredstvima stave u funkciju, mogu da daju pod zakup. Vakuf ubire materijalnu korist od iznajmljivača, a korisnici koji nemaju vlastito zemljište u prilici su da ga na određene načine koriste. Prednost najma vakufskog zemljišta nad ostalima jeste upotrebljivost u dozvoljene svrhe. Sve ono što pripada vakufu zabranjeno je da se koristi u grijeh ili da se posredstvom te imovine ostvaruju nedozvoljeni ciljevi.

U specifičnu formu vakufa spada sađenje sadnica ili poljoprivrednih kultura. To je spomenuto u više hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema nijednog muslimana koji zasadi sadnicu ili posije usjev sa kojeg štogod pojede ptica, čovjek ili životinja, a da mu se to sve ne računa posebnom sadakom.” (Buhari, br. 2320)

Vakufska direkcija Islamske zajednice otvorila je poseban fond za kultiviranje vakufskih parcela i kao cilj naznačila je sljedeće: “Cilj Vakufskog fonda za kultiviranje vakufskih parcela jeste osiguravanje sredstava za podizanje različitih kultura na vakufskim parcelama, kakve su poljoprivredni zasadi, voćnjaci, šumski zasadi i druge vrste deficitarnih kultura.”

Zanimljiv način naredbe zasađivanja sadnice uveo je hercegovački sandžak-beg Ali-aga Rizvanbegović. Budući supružnici morali su donijeti potvrdu od mjesnog muhtara da su zasadili deset stabala plemenitog voća i da su se ona primila. (Džemal Salihspahić, “Značaj ekološkog pitanja u islamu”)

U ovu vrstu vakufa ubrajaju se: vakuf za sadnju drveća tršlja, vakuf za čuvanje sjemena, vakuf za sadnju vrba na obali rijeke i vakuf za melioraciju zemljišta.

Osnivanje vakufa za sadnju drveća tršlja, njenu historijsku pozadinu i koristi ovog vakufsko-ekološkog projekta donosimo u sljedećim rečenicama: “Tako je Salih Paša putem osnovanog vakufa na ostrvu Sakiz, omogućio da se pored izgradnje dodatnih vodotoka zasadi i veliki broj tršlji na ovoj zemlji i tako svoju imovinu i vrednovao i zaštitio.

Nakon toga prošlo je dosta vremena, Osmanska država je ušla u Prvi svjetski rat u kom je rasparčana. Ostrva koja se nalaze odmah uz teritoriju naše zemlje pripojena su Grčkoj. I danas nažalost na ostrvu Sakiz nema ni traga od vakufa kojeg je osnovao ovaj osmanski paša. Danas je svijetska trgovina plodova mastike koji se ubiraju sa drveta tršlje vlasništvo Grčke.” (Zanimljivi vakufi u historiji, urednik: Adnan Tuzen, prijevod: Saida Muftarević)
Zaštita životne sredine

Narativ koji je vezan za zaštitu životne sredine u mogućnosti je da se prilagodi instituciji vakufa. Različiti oblici vakufa, koji u ovom slučaju oslikavaju muslimansku kreativnost i otvoreno polje idžtihadskog djelovanja, mogu da zaštite prirodni okoliš na različite načine. Muslimanski um trebao bi da teži ovakvim idealima zarad očuvanja prirodne okoline, ali i radi osiguravanja tekućeg računa dobrih djela nakon smrti. Implementacija ovakvih vakufa moguća je na različite načine, npr. osoba koja bi ciljano tokom života sakupljala različite biljne vrste, domaće i strane, i svoj botanički vrt uvakufila u ekološke svrhe, odnosno uvjetovala da ga muslimani mogu koristiti na način da presađuju iz njega potrebne biljne kulture, imala bi za to nagradu od Uzvišenog Gospodara.

Ova vrsta vakufa može biti uvjetovana ostavljanjem određene materijalne koristi, kako bi se taj biodiverzitetski vrt i dalje održavao i bio na usluzi stanovništvu tog mjesta. Osnivanje ovakvih vrtova u većoj bi mjeri moglo zaštititi mnoge biljne vrste od izumiranja.

Također, moguće je osnovati vrtove u druge svrhe, npr. da se iz njih finansiraju siromašni ili pak da se od tog vrta finansira širenje islamskog znanja ili studenti bilo koje oblasti, a koji će doprinositi očuvanju islama i moralnih vrijednosti. Pod ekološkim vakufom možemo smatrati i ostavljanje zemljišta kojim bi se zaštitili vodeni resursi, kao što je darivanje zemljišta preko kojeg bi se odvojila kanalizacija od pitke vode i slično.

U ovu vrstu vakufa možemo ubrojati: vakuf za zaštitu okoliša i šuma, vakuf za sprečavanje prirodnih nepogoda, vakuf za uljepšavanje okoliša i vakuf za uništavanje štetočina. O vakufu za zaštitu okoliša autor knjige Zanimljivi vakufi u historiji kaže: “Vakuf je osnovan 1885. godine. On je bio čovjek koji je svoje njive, livade i gaj, u naselju Altunizade i njegovom okruženju uredio zasadivši na njima šume i kao takve ih poklonio ljudima kako bi oni mogli uživati u ovim ljepotama. Osim toga u vakufskom aktu ovog vakufa su se nalazile i mjere predostrožnosti po pitanju čuvanja i zaštite ovih šuma.” (Zanimljivi vakufi u historiji, urednik: Adnan Tuzen, prijevod: Saida Muftarević)​

Zaštita životinjskog svijeta

Muslimanski dobrotvori ostavljali su iza sebe vakufe koji su služili za zaštitu životinjskog svijeta. Takvih vakufa bilo je ponajviše u Siriji, Egiptu, Sjevernoj Africi i Turskoj. Među tim vakufima ističu se vakufi za ishranu oronulih konja, mačaka, pasa i ptica u zimskim danima. U jednoj od vakufnama nalazi se odredba za hranjenje volova u Čitluku. (Mehmed Begović, Vakufi u Jugoslaviji)

Osnivanje vakufa u svrhe zaštite životinjskog svijeta je raznovrsna zbog načina i potreba samog životinjskog svijeta. Neki od njih mogu služiti za hranjenje životinja, njihovo napajanje, ostavljanje hrane na nepristupačnim područjima i slično. Neki od njih mogu biti osnovani za liječenje bolesnih ili iznemoglih životinja, dok neki mogu biti osnovani kao privremeno sklonište ili mjesto za život.

U takvim okolnostima potrebno je ispoštovati sve mjere koje islam nalaže u odnosu prema životinjama: ne vršiti bilo kakav oblik nasilja nad njima, već blag biti, ne pretovarati ih, ne iživljavati se nad njima, niti ih bespravno ubijati.

Od vakufa koji se odnose na zaštitu životinjskog svijeta izdvajamo vakuf koji je vodio brigu o zaštiti roda i vakuf za uzgoj rasplodne stoke i sjemena. Vakuf za uzgoj rasplodne stoke i sjemena u vidu farme je osnovao Hatab, sin Mehmeta-efendije 1321. godine. Na toj farmi se uzgaja sjeme i vrši se oplodnja stoke. U ime vakufa kupovala se najkvalitetnija i najbolja stoka iz okolnih mjesta i o njima se vodila briga na toj farmi. Pored stoke, u hambarima su se čuvala sjemena raži, ječma, pšenice i leća.

Tekst Upotreba vakufa u ekološke svrhe je objavljen u broju 101,
Pripremio Vedad Mustedanagić, prof.​