Vjerovanje u Allahove poslanike
Pripremio Amir Durmić, prof.
Dr. Muhammed Jusri, egipatski učenjak, u svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, na koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju.
Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje koje govori o vjerovanju u Allahove poslanike i o posebnostima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
● U ruknove – temeljne komponente islamskog vjerovanja, ubraja se i vjerovanje u Allahove vjerovjesnike i poslanike, te ubjeđenje da su oni najodabranija Allahova stvorenja. Cjelokupna vjera islam utemeljena je na čvrstom uvjerenju da je vjerovjesništvo Allahovih poslanika nepobitna istina.
● Svaki je pojedinac obavezan vjerovati u sve Allahove poslanike općenito, a u one koji su imenovani u Kur’anu pojedinačno.
● Poreći ili uznevjerovati u samo jednog od njih, isto je kao poreći ili uznevjerovati u sve njih.
● Vjerovjesništvo prethodi poslanstvu, a i jedno i drugo isključivo je dar od Uzvišenog Allaha, tj. ono se ne stječe zaslugama. Svaki je poslanik ujedno i vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik.
Komentar:
Shodno mišljenju većine učenjaka, postoji razlika u definiciji poslanika i vjerovjesnika jer je Uzvišeni Allah u Kur’anu, spomenuvši u istom ajetu oba ova termina, indirektno ukazao na tu razliku rekavši: “Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio...” (El-Hadždž, 52). Dakle, da su ova dva termina sinonimi, onda ih Uzvišeni Allah ne bi spomenuo jedan uz drugi, već bi navođenje samo jednog bilo sasvim dovoljno.
Nakon što se slažu u tome da su i poslanici i vjerovjesnici od Uzvišenog Allaha dobivali objavu, učenjaci se razilaze u pogledu precizne razlike među njima, a najpoznatije mišljenje o tom pitanju jeste da je poslanik čovjek kojem je Uzvišeni Allah objavio objavu i naredio mu da je dostavi ljudima, dok je vjerovjesnik čovjek kojem je Uzvišeni Allah objavio objavu, ali mu nije naredio da je dostavi ljudima.
Shodno ovoj definiciji, poslanstvo je općenitiji i obuhvatniji pojam od vjerovjesništva, pa u tom slučaju svaki poslanik već ima status vjerovjesnika jer mu je Uzvišeni Allah objavio objavu, dok svaki vjerovjesnik nema status poslanika jer mu Uzvišeni Allah nije naredio da tu objavu dostavi ljudima. Iako je ovo mišljenje veoma prošireno i nalazimo ga u mnogim izvorima nauke o islamskom vjerovanju, mnogi su učenjaci s pravom prigovorili ovom mišljenju i naveli nekoliko veoma jakih argumenata kojima opovrgavaju njegovu autentičnost.
Prije svega, kažu da je skrivanje objave od ljudi vrsta velike prevare i grijeha, što se ne ni u kojem slučaju ne može povezati sa Allahovim vjerovjesnicima kao najodabranijim Allahovim robovima. Također, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da će na Sudnjem danu neki vjerovjesnici sa sobom voditi samo jednog ili dvojicu ljudi, neki će doći sa skupinom, a bit će i vjerovjesnika koji će biti sami, tj. bez ijednog sljedbenika. (Buhari i Muslim)
Ovim je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jasno naglasio da su i vjerovjesnici, baš kao i poslanici, pozivali ljude u islam i dostavljali im Allahovu objavu, međutim, i pored toga, nekima od njih nije se odazvao niko, a nekima se odazvala tek nekolicina. Zbog toga, kada je riječ o razlici između poslanika i vjerovjesnika, najispravniji stav o tom pitanju jeste da je poslanik čovjek kojem je Uzvišeni Allah objavio novi šerijat – vjerozakon, te mu naredio da ga dostavi ljudima i poziva ih u njegovo slijeđenje, dok je vjerovjesnik čovjek kojem je Uzvišeni Allah isto tako objavio objavu, ali se nije radilo o novom šerijatu, već bi on samo potvrdio šerijat prethodnog poslanika.
● Od svih Allahovih stvorenja, vjerovjesnici i poslanici su najučeniji, najpravedniji, najljepšeg i najpotpunijeg morala i najistinitijeg govora. Ni najveće nevolje nisu ih zaustavile na putu istine, neprijateljske ih spletke nisu pokolebale, niti im umanjile odlučnost na putu dostavljanja poslanice. Za dunjalukom i ovosvjetskim ukrasima nisu žudjeli, plamen strahopoštovanja koje su osjećali prema svome Gospodaru nikada nije jenjavao, a njihove su oči od straha pred Njim stalno suzile. U konačnici, njima su uvijek pripadali pobjeda i lijep završetak.
● Nekima od njih bila su podarena ovosvjetska bogatstva i privilegije, međutim, to ih ni u kojem slučaju nije skrenulo sa puta poslaničke misije, niti je negativno utjecalo na njihov moral. Njihovo ubjeđenje ostalo je besprijekorno kao i njihova apsolutna pokornost Allahu.
● Uzvišeni Allah podario im je mnogobrojne mudžize i natprirodne događaje zbog kojih su u njih i u njihovu misiju mnogi ljudi povjerovali, bez obzira radilo se o onima koji su prisustvovali lično tom događaju ili o onima do kojih je vijest o tome posredno doprla.
● Njihovom smrću nestale su sve njihove mudžize, osim vječne i bezvremenske mudžize, one za koju kažemo da je simbol ponosa i slave, a to je Kur’an plemeniti. Od vremena njegove objave prošlo je više od četrnaest vijekova, međutim, njegova je nadnaravnost još uvijek aktuelna. Vrijeme nezaustavljivo prolazi, ali njegov se sjaj konstantno povećava, prolaze noći i dani, godine i vijekovi, ali niko nije donio ni jednu jedinu suru sličnu kur’anskoj, niti će je donijeti, pa makar se u nastojanju da to učine i ljudi i džini udružili i jedni drugima priskočili u pomoć.
Pripremio Amir Durmić, prof.
Dr. Muhammed Jusri, egipatski učenjak, u svom djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, na koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao je na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju.
Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje koje govori o vjerovanju u Allahove poslanike i o posebnostima Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
● U ruknove – temeljne komponente islamskog vjerovanja, ubraja se i vjerovanje u Allahove vjerovjesnike i poslanike, te ubjeđenje da su oni najodabranija Allahova stvorenja. Cjelokupna vjera islam utemeljena je na čvrstom uvjerenju da je vjerovjesništvo Allahovih poslanika nepobitna istina.
● Svaki je pojedinac obavezan vjerovati u sve Allahove poslanike općenito, a u one koji su imenovani u Kur’anu pojedinačno.
● Poreći ili uznevjerovati u samo jednog od njih, isto je kao poreći ili uznevjerovati u sve njih.
● Vjerovjesništvo prethodi poslanstvu, a i jedno i drugo isključivo je dar od Uzvišenog Allaha, tj. ono se ne stječe zaslugama. Svaki je poslanik ujedno i vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik.
Komentar:
Shodno mišljenju većine učenjaka, postoji razlika u definiciji poslanika i vjerovjesnika jer je Uzvišeni Allah u Kur’anu, spomenuvši u istom ajetu oba ova termina, indirektno ukazao na tu razliku rekavši: “Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio...” (El-Hadždž, 52). Dakle, da su ova dva termina sinonimi, onda ih Uzvišeni Allah ne bi spomenuo jedan uz drugi, već bi navođenje samo jednog bilo sasvim dovoljno.
Nakon što se slažu u tome da su i poslanici i vjerovjesnici od Uzvišenog Allaha dobivali objavu, učenjaci se razilaze u pogledu precizne razlike među njima, a najpoznatije mišljenje o tom pitanju jeste da je poslanik čovjek kojem je Uzvišeni Allah objavio objavu i naredio mu da je dostavi ljudima, dok je vjerovjesnik čovjek kojem je Uzvišeni Allah objavio objavu, ali mu nije naredio da je dostavi ljudima.
Shodno ovoj definiciji, poslanstvo je općenitiji i obuhvatniji pojam od vjerovjesništva, pa u tom slučaju svaki poslanik već ima status vjerovjesnika jer mu je Uzvišeni Allah objavio objavu, dok svaki vjerovjesnik nema status poslanika jer mu Uzvišeni Allah nije naredio da tu objavu dostavi ljudima. Iako je ovo mišljenje veoma prošireno i nalazimo ga u mnogim izvorima nauke o islamskom vjerovanju, mnogi su učenjaci s pravom prigovorili ovom mišljenju i naveli nekoliko veoma jakih argumenata kojima opovrgavaju njegovu autentičnost.
Prije svega, kažu da je skrivanje objave od ljudi vrsta velike prevare i grijeha, što se ne ni u kojem slučaju ne može povezati sa Allahovim vjerovjesnicima kao najodabranijim Allahovim robovima. Također, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da će na Sudnjem danu neki vjerovjesnici sa sobom voditi samo jednog ili dvojicu ljudi, neki će doći sa skupinom, a bit će i vjerovjesnika koji će biti sami, tj. bez ijednog sljedbenika. (Buhari i Muslim)
Ovim je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jasno naglasio da su i vjerovjesnici, baš kao i poslanici, pozivali ljude u islam i dostavljali im Allahovu objavu, međutim, i pored toga, nekima od njih nije se odazvao niko, a nekima se odazvala tek nekolicina. Zbog toga, kada je riječ o razlici između poslanika i vjerovjesnika, najispravniji stav o tom pitanju jeste da je poslanik čovjek kojem je Uzvišeni Allah objavio novi šerijat – vjerozakon, te mu naredio da ga dostavi ljudima i poziva ih u njegovo slijeđenje, dok je vjerovjesnik čovjek kojem je Uzvišeni Allah isto tako objavio objavu, ali se nije radilo o novom šerijatu, već bi on samo potvrdio šerijat prethodnog poslanika.
● Od svih Allahovih stvorenja, vjerovjesnici i poslanici su najučeniji, najpravedniji, najljepšeg i najpotpunijeg morala i najistinitijeg govora. Ni najveće nevolje nisu ih zaustavile na putu istine, neprijateljske ih spletke nisu pokolebale, niti im umanjile odlučnost na putu dostavljanja poslanice. Za dunjalukom i ovosvjetskim ukrasima nisu žudjeli, plamen strahopoštovanja koje su osjećali prema svome Gospodaru nikada nije jenjavao, a njihove su oči od straha pred Njim stalno suzile. U konačnici, njima su uvijek pripadali pobjeda i lijep završetak.
● Nekima od njih bila su podarena ovosvjetska bogatstva i privilegije, međutim, to ih ni u kojem slučaju nije skrenulo sa puta poslaničke misije, niti je negativno utjecalo na njihov moral. Njihovo ubjeđenje ostalo je besprijekorno kao i njihova apsolutna pokornost Allahu.
● Uzvišeni Allah podario im je mnogobrojne mudžize i natprirodne događaje zbog kojih su u njih i u njihovu misiju mnogi ljudi povjerovali, bez obzira radilo se o onima koji su prisustvovali lično tom događaju ili o onima do kojih je vijest o tome posredno doprla.
● Njihovom smrću nestale su sve njihove mudžize, osim vječne i bezvremenske mudžize, one za koju kažemo da je simbol ponosa i slave, a to je Kur’an plemeniti. Od vremena njegove objave prošlo je više od četrnaest vijekova, međutim, njegova je nadnaravnost još uvijek aktuelna. Vrijeme nezaustavljivo prolazi, ali njegov se sjaj konstantno povećava, prolaze noći i dani, godine i vijekovi, ali niko nije donio ni jednu jedinu suru sličnu kur’anskoj, niti će je donijeti, pa makar se u nastojanju da to učine i ljudi i džini udružili i jedni drugima priskočili u pomoć.
