- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 3,375
- Reakcije
- 81
- Bodovi
- 216
Hvala Uzvišenom Gospodaru na blagodatima, salavat i selam Njegovom Poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Zamolimo Uzvišenog Gospodara da nam olakša samo ono što je dobro za nas na oba svijeta, Amin!
Ovim hadisom završavamo druženja sa zbirkom imama Nevevija, koji je hiljadama kilometara daleko od mjesta stanovanja ostavio knjigu koju ćemo čitati. Posljednji, četrdeset i drugi hadis glasi:
حَدَّثَنَا أَنَسُ بْنُ مَالِكٍ قَالَ :سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: قَالَ اللَّهُ تَبَارَكَ وَتَعَالَى: يَا ابْنَ آدَمَ إِنَّكَ مَا دَعَوْتَنِي وَرَجَوْتَنِي غَفَرْتُ لَكَ عَلَى مَا كَانَ فِيكَ وَلَا أُبَالِي يَا ابْنَ آدَمَ لَوْ بَلَغَتْ ذُنُوبُكَ عَنَانَ السَّمَاءِ ثُمَّ اسْتَغْفَرْتَنِي غَفَرْتُ لَكَ وَلَا أُبَالِي يَا ابْنَ آدَمَ إِنَّكَ لَوْ أَتَيْتَنِي بِقُرَابِ الْأَرْضِ خَطَايَا ثُمَّ لَقِيتَنِي لَا تُشْرِكُ بِي شَيْئًا لَأَتَيْتُكَ بِقُرَابِهَا مَغْفِرَة.
Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Uzvišeni Allah kaže: ‘O sine Ademov, dokle god se Meni obraćaš i nadaš, oprostit ću ti grijehe koje učiniš i neću im nikakvu pažnju posvetiti. O sine Ademov, kada bi tvoji grijesi dosegli visine nebesa, a zatim zatražiš oprost od Mene, Ja bih ti oprostio i nikakvu pažnju tvojim grijesima ne bih posvetio. O sine Ademov, kada bi Mi došao sa grijesima koliko je Zemlje, a zatim Me sretneš ne pripisujući Mi druga, Ja bih tebi došao sa isto toliko oprosta.”’[1]
Ovaj hadis spada u red onih koji su osnova u našem odnosu prema Allahu, dž.š. Imajmo na umu da je pokajanje stub našeg odnosa prema Uzvišenom Gospodaru. Ovdje se spominju grijesi koji dosežu nebeske visine. Podsjetimo se vrlo važng detalja, a to je da se čuvamo prava drugih ljudi, jer će Allah, dž.š., prepustiti nas i druge ljude da poravnamo oduzeta prava. Kada ogovaramo, rušimo dva prava: Allahovo, dž.š., jer je on to zabranio i pravo čovjeka, jer ugrožavamo njegovu čast.
Tri su uvjeta za pokajanje. Prvi uvjet je da čovjek iskreno osjeti kajanje, drugi je ostavljanje grijeha i treći je da se grijehu ne vraćamo. Neki su spominjali i četvrti uvjet, a to je da ako se učini grijeh prema ljudima da poravnamo odštetu. Resulullah, s.a.v.s., bi govorio da oni koji su ostali dužni poravnaju dugove dinarom i dirhemom, prije nego dođe dan kada nema dinara i dirhema. Tog dana se uzima od ljudi ono što im je najvrijednije, a to su dobra djela.
Obratimo pažnu na jedan bitan detalj, a to je dozivanje Allaha, dž.š. On Uzvišeni kaže:
وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ.
”Gospodar vaš je rekao: ‘Dozivajte Me, Ja ću vam se odazvati.”’[2]
Obratimo pažnju na čija vrata kucamo. Za razliku od ljudi, Uzvišeni Gospodar se ljuti ako se Njemu ne obraćamo. Dunjalučke relacije trebamo izgraditi, kao što je to činila hazreti Merjema u vrijeme poroda tresući palmino stablo. Ko je vidio palmino stablo zna da njena ruka ne može ništa uraditi, već nas Uzvišeni Gospodar uči da se Njemu obraćamo i da radimo.
Drugi detalj kojeg tumačimo jesu grijesi koji dosežu nebeske visine. Ne trebamo gledati da li su oni mali ili veliki, već prema kome činimo grijeh. To je ono što će nas spriječiti da grijeh učinimo. Opasna stvar koja nam se može desiti je da nas šejtan odvrati na put pokajanja zbog veličine našeg grijeha. Uzvišeni Gospodar kaže:
قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنْفُسِهِمْ لا تَقْنَطُوا مِنْ رَحْمَةِ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ.
”Reci: O robovi moji, koji ste se prema sebi ogrješili, ne gubite nadu u Allahovu Milost. Allah će uistinu sve grijehe oprostiti, On je onaj koji Prašta i Samilostan je.”[3]
Zanimljivo je da Uzvišeni Gospodar doziva one koji su činili grijehe sa: ”Robovi Moji”, a zatim ne kaže da smo se prema Njemu ogriješili, već prema sebi. Zato je Resulullah, s.a.v.s., u toku jednog dana do sedamdeset puta ponavljao riječi istigfara. Mnoge nedaće čovjek na sebe priziva činjenjem grijeha, a zaštititi se može istigfarom. Na taj način čuvamo blagodati koje nam je Allah, dž.š., dao. Tražiti oprost kod Allaha, dž.š., treba biti iz straha da nas ne stignu loše posljedice grijeha koje smo učinili. Kome se On smiluje, pokrit će sramotu insana na ovom i onom svijetu, dat će da zemlja i dan u kojem je grijeh učinjen to zaborave. Svi će zaboraviti osim Allaha, dž.š., a zatim će mu On to oprostiti. Glavna stvar kojom je Uzvišeni Gospodar razbio šejtanove spletke su otvorena vrata pokajanja.
Posljednji dio hadisa nas podstiče da stalno govorimo: ”La ilahe illallah”, kako bi svoj jezik navikli na te riječi. Bilježi se da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:
ارْفَعُوا أَيْدِيَكُمْ وَقُولُوا: لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ فَرَفَعْنَا أَيْدِيَنَا سَاعَةً، ثُمَّ وَضَعَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَدَهُ، ثُمَّ قَالَ: الْحَمْدُ لِلَّهِ، اللَّهُمَّ بَعَثْتَنِي بِهَذِهِ الْكَلِمَةِ، وَأَمَرْتَنِي بِهَا، وَوَعَدْتَنِي عَلَيْهَا الْجَنَّةَ، وَإِنَّكَ لَا تُخْلِفُ الْمِيعَادَ ثُمَّ قَالَ: أَبْشِرُوا، فَإِنَّ اللَّهَ عَزَّ وَجَلَّ قَدْ غَفَرَ لَكُمْ.
”Podignite svoje ruke i govorite: Nema Boga osim Allaha. Ztim smo podugli ruke jedan period, pa je Resulullah spustio ruke i kazao: Hvala Allahu, Gospodaru moj, poslao si me sa ovom rečenicom, naredio si mi je, zbog nje si mi obećao džennet, a ti ne kršiš obećanje. Zatim je kazao: Radujte se, Allah vam je uistinu oprostio.”[4]
Najveći emanet koji imamo su riječi: ”La ilahe illallah”. Izuzetno su velike ove riječi u kojima negiramo postojanje bilo kojeg drugog božanstva, osim Allaha, dž.š. Zbog njih čovjek priskrbljuje oprost grijeha.
Ovaj posljednji hadis kojeg navodi imam Nevevi nam govori koliko je bitno ne požurivati dovu (tj. što duže biti u tom ibadetu). U dovama Uzvišenog Gospodara molimo i za oprost grijeha. Najveći grijeh nakon širka je pomisliti kako neki grijeh Allah, dž.š., neće oprostiti. Ako nam je On otovorio vrata pokajanja, to podrazumjeva da su otvorena vrata oprosta grijeha.
Vrijednost tevhida koja je spomenuta u hadisu je važna. Onaj ko se posveti dunjaluku, Allah, dž.š., učini da tog čovjeka odnesu vjetrovi dunjaluka. Ko bude okrenut Ahiretu, Allah, dž.š., ga oslobodi svjetlošću koju mu da u srcu njegovom. Njegovo srce bude čisto poput zlata kada se pročisti od svega što mu ne pripada. Takvi ljudi su poput dragulja neprocjenjive vrijednosti. Insan mora biti ”Abdullah – Allahov rob”, da ne robuje imetku koji mu dođe ili funkciji koju obnaša. Zato je Lukman govorio svome sinu: ”Sine moj, navikni svoj jezik na riječi: Gospodaru, oprosti mi, jer On ima trenutak u kojem nikada ne odbije onoga koga zamoli.”
Ljepota ove vjere se ogleda u mogućnosti da otvorimo novu čistu stranicu, Allahovom milošću. Takav je primjer pokajnika kojeg Uzvišeni Gospodar očisti od grijeha kojeg učini. Nova stranica nam pomaže da spriječimo šejtana svaki put kada nas nastoji navesti da je ”zaprljamo”.
Molimo Uzvišenog Gospodara da nas sebebom ovih hadisa usmjeri na ono što je dobro za nas na oba svijeta, da nas oni odgoje i oplemene, da budemo ponos naše čaršije i da se Gospodaru vratimo smirenih srca, Amin!
Ovim hadisom završavamo druženja sa zbirkom imama Nevevija, koji je hiljadama kilometara daleko od mjesta stanovanja ostavio knjigu koju ćemo čitati. Posljednji, četrdeset i drugi hadis glasi:
حَدَّثَنَا أَنَسُ بْنُ مَالِكٍ قَالَ :سَمِعْتُ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَقُولُ: قَالَ اللَّهُ تَبَارَكَ وَتَعَالَى: يَا ابْنَ آدَمَ إِنَّكَ مَا دَعَوْتَنِي وَرَجَوْتَنِي غَفَرْتُ لَكَ عَلَى مَا كَانَ فِيكَ وَلَا أُبَالِي يَا ابْنَ آدَمَ لَوْ بَلَغَتْ ذُنُوبُكَ عَنَانَ السَّمَاءِ ثُمَّ اسْتَغْفَرْتَنِي غَفَرْتُ لَكَ وَلَا أُبَالِي يَا ابْنَ آدَمَ إِنَّكَ لَوْ أَتَيْتَنِي بِقُرَابِ الْأَرْضِ خَطَايَا ثُمَّ لَقِيتَنِي لَا تُشْرِكُ بِي شَيْئًا لَأَتَيْتُكَ بِقُرَابِهَا مَغْفِرَة.
Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: Uzvišeni Allah kaže: ‘O sine Ademov, dokle god se Meni obraćaš i nadaš, oprostit ću ti grijehe koje učiniš i neću im nikakvu pažnju posvetiti. O sine Ademov, kada bi tvoji grijesi dosegli visine nebesa, a zatim zatražiš oprost od Mene, Ja bih ti oprostio i nikakvu pažnju tvojim grijesima ne bih posvetio. O sine Ademov, kada bi Mi došao sa grijesima koliko je Zemlje, a zatim Me sretneš ne pripisujući Mi druga, Ja bih tebi došao sa isto toliko oprosta.”’[1]
Ovaj hadis spada u red onih koji su osnova u našem odnosu prema Allahu, dž.š. Imajmo na umu da je pokajanje stub našeg odnosa prema Uzvišenom Gospodaru. Ovdje se spominju grijesi koji dosežu nebeske visine. Podsjetimo se vrlo važng detalja, a to je da se čuvamo prava drugih ljudi, jer će Allah, dž.š., prepustiti nas i druge ljude da poravnamo oduzeta prava. Kada ogovaramo, rušimo dva prava: Allahovo, dž.š., jer je on to zabranio i pravo čovjeka, jer ugrožavamo njegovu čast.
Tri su uvjeta za pokajanje. Prvi uvjet je da čovjek iskreno osjeti kajanje, drugi je ostavljanje grijeha i treći je da se grijehu ne vraćamo. Neki su spominjali i četvrti uvjet, a to je da ako se učini grijeh prema ljudima da poravnamo odštetu. Resulullah, s.a.v.s., bi govorio da oni koji su ostali dužni poravnaju dugove dinarom i dirhemom, prije nego dođe dan kada nema dinara i dirhema. Tog dana se uzima od ljudi ono što im je najvrijednije, a to su dobra djela.
Obratimo pažnu na jedan bitan detalj, a to je dozivanje Allaha, dž.š. On Uzvišeni kaže:
وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ.
”Gospodar vaš je rekao: ‘Dozivajte Me, Ja ću vam se odazvati.”’[2]
Obratimo pažnju na čija vrata kucamo. Za razliku od ljudi, Uzvišeni Gospodar se ljuti ako se Njemu ne obraćamo. Dunjalučke relacije trebamo izgraditi, kao što je to činila hazreti Merjema u vrijeme poroda tresući palmino stablo. Ko je vidio palmino stablo zna da njena ruka ne može ništa uraditi, već nas Uzvišeni Gospodar uči da se Njemu obraćamo i da radimo.
Drugi detalj kojeg tumačimo jesu grijesi koji dosežu nebeske visine. Ne trebamo gledati da li su oni mali ili veliki, već prema kome činimo grijeh. To je ono što će nas spriječiti da grijeh učinimo. Opasna stvar koja nam se može desiti je da nas šejtan odvrati na put pokajanja zbog veličine našeg grijeha. Uzvišeni Gospodar kaže:
قُلْ يَا عِبَادِيَ الَّذِينَ أَسْرَفُوا عَلَى أَنْفُسِهِمْ لا تَقْنَطُوا مِنْ رَحْمَةِ اللَّهِ إِنَّ اللَّهَ يَغْفِرُ الذُّنُوبَ جَمِيعًا إِنَّهُ هُوَ الْغَفُورُ الرَّحِيمُ.
”Reci: O robovi moji, koji ste se prema sebi ogrješili, ne gubite nadu u Allahovu Milost. Allah će uistinu sve grijehe oprostiti, On je onaj koji Prašta i Samilostan je.”[3]
Zanimljivo je da Uzvišeni Gospodar doziva one koji su činili grijehe sa: ”Robovi Moji”, a zatim ne kaže da smo se prema Njemu ogriješili, već prema sebi. Zato je Resulullah, s.a.v.s., u toku jednog dana do sedamdeset puta ponavljao riječi istigfara. Mnoge nedaće čovjek na sebe priziva činjenjem grijeha, a zaštititi se može istigfarom. Na taj način čuvamo blagodati koje nam je Allah, dž.š., dao. Tražiti oprost kod Allaha, dž.š., treba biti iz straha da nas ne stignu loše posljedice grijeha koje smo učinili. Kome se On smiluje, pokrit će sramotu insana na ovom i onom svijetu, dat će da zemlja i dan u kojem je grijeh učinjen to zaborave. Svi će zaboraviti osim Allaha, dž.š., a zatim će mu On to oprostiti. Glavna stvar kojom je Uzvišeni Gospodar razbio šejtanove spletke su otvorena vrata pokajanja.
Posljednji dio hadisa nas podstiče da stalno govorimo: ”La ilahe illallah”, kako bi svoj jezik navikli na te riječi. Bilježi se da je Resulullah, s.a.v.s., rekao:
ارْفَعُوا أَيْدِيَكُمْ وَقُولُوا: لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ فَرَفَعْنَا أَيْدِيَنَا سَاعَةً، ثُمَّ وَضَعَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ يَدَهُ، ثُمَّ قَالَ: الْحَمْدُ لِلَّهِ، اللَّهُمَّ بَعَثْتَنِي بِهَذِهِ الْكَلِمَةِ، وَأَمَرْتَنِي بِهَا، وَوَعَدْتَنِي عَلَيْهَا الْجَنَّةَ، وَإِنَّكَ لَا تُخْلِفُ الْمِيعَادَ ثُمَّ قَالَ: أَبْشِرُوا، فَإِنَّ اللَّهَ عَزَّ وَجَلَّ قَدْ غَفَرَ لَكُمْ.
”Podignite svoje ruke i govorite: Nema Boga osim Allaha. Ztim smo podugli ruke jedan period, pa je Resulullah spustio ruke i kazao: Hvala Allahu, Gospodaru moj, poslao si me sa ovom rečenicom, naredio si mi je, zbog nje si mi obećao džennet, a ti ne kršiš obećanje. Zatim je kazao: Radujte se, Allah vam je uistinu oprostio.”[4]
Najveći emanet koji imamo su riječi: ”La ilahe illallah”. Izuzetno su velike ove riječi u kojima negiramo postojanje bilo kojeg drugog božanstva, osim Allaha, dž.š. Zbog njih čovjek priskrbljuje oprost grijeha.
Ovaj posljednji hadis kojeg navodi imam Nevevi nam govori koliko je bitno ne požurivati dovu (tj. što duže biti u tom ibadetu). U dovama Uzvišenog Gospodara molimo i za oprost grijeha. Najveći grijeh nakon širka je pomisliti kako neki grijeh Allah, dž.š., neće oprostiti. Ako nam je On otovorio vrata pokajanja, to podrazumjeva da su otvorena vrata oprosta grijeha.
Vrijednost tevhida koja je spomenuta u hadisu je važna. Onaj ko se posveti dunjaluku, Allah, dž.š., učini da tog čovjeka odnesu vjetrovi dunjaluka. Ko bude okrenut Ahiretu, Allah, dž.š., ga oslobodi svjetlošću koju mu da u srcu njegovom. Njegovo srce bude čisto poput zlata kada se pročisti od svega što mu ne pripada. Takvi ljudi su poput dragulja neprocjenjive vrijednosti. Insan mora biti ”Abdullah – Allahov rob”, da ne robuje imetku koji mu dođe ili funkciji koju obnaša. Zato je Lukman govorio svome sinu: ”Sine moj, navikni svoj jezik na riječi: Gospodaru, oprosti mi, jer On ima trenutak u kojem nikada ne odbije onoga koga zamoli.”
Ljepota ove vjere se ogleda u mogućnosti da otvorimo novu čistu stranicu, Allahovom milošću. Takav je primjer pokajnika kojeg Uzvišeni Gospodar očisti od grijeha kojeg učini. Nova stranica nam pomaže da spriječimo šejtana svaki put kada nas nastoji navesti da je ”zaprljamo”.
Molimo Uzvišenog Gospodara da nas sebebom ovih hadisa usmjeri na ono što je dobro za nas na oba svijeta, da nas oni odgoje i oplemene, da budemo ponos naše čaršije i da se Gospodaru vratimo smirenih srca, Amin!
