Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao:
‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke,
Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’
‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘ Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.’“[1]
Iman je u jezičkom značenju: čvrsta potvrda i vjerovanje kojem ne prilazi sumnja, a u šerijatu: riječ na jeziku, ubjeđenje u srcu i rad tijelom, povećava se dobrim djelima, a smanjuje se griješenjem. Vjera se potvrðuje primjenom ruknova islama i ostalih obaveznih i pohvalnih djela. Onaj ko djelom ne potvrdi svoju vjeru, nemajući za to valjan razlog, nije vjernik, pa makar vjerovao u srcu i svjedočio jezikom. Na to upućuju brojni ajeti u kojima Uzvišeni Allah povezuje vjeru sa djelom, kao naprimjer: “Vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju to im vjeru povećava i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.
Oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su zbilja istinski vjernici” (El-Enfal, 2-4). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Iman ima sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka, najvredniji ogranak je govor la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), a najniži uklanjanje onoga što smeta na putu, a i stid je jedan ogranak imana.” [2] Iz ovog hadisa razumije se da iman čine tri stvari: riječi, djela i stanje u srcu, jer “la ilahe illallah” su riječi, otklanjanje ezijeta sa puta je djelo, a stid je stanje u srcu.
Neophodno je napraviti spoj između islama na djelu i imana u srcu. Onaj ko se zadovolji samo sa islamom bez imana, taj je munafik, jer munafici ispoljavaju islam, klanjaju, poste i primjenjuju ruknove islama, međutim, u srcima nemaju imana. Takvi su u najdubljim džehennemskim provalijama.
Također, onaj ko vjeruje srcem, ali to ne potvrđuje jezikom niti djelom – nije vjernik, jer sama vjera u srcu nije dovoljna. To je samo jedan dio imana koji se mora upotpuniti svjedočenjem na jeziku i djelu. Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, priznavao je srcem da je Poslanik istinit u svom govoru, čak je i stihove spjevao koji to potvrđuju, međutim, naklonost svome narodu mu nije dozvolila da izgovori šehadet i prihvati islam, pa je skončao u Vatri.
Kada je upitan o imanu, Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nabraja šest temeljnih stubova – ruknova na kojima stoji vjera. Druga djela imana su samo dopuna ovim temeljima, a ti ruknovi su:
‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke,
Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’
‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘ Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.’“[1]
Iman je u jezičkom značenju: čvrsta potvrda i vjerovanje kojem ne prilazi sumnja, a u šerijatu: riječ na jeziku, ubjeđenje u srcu i rad tijelom, povećava se dobrim djelima, a smanjuje se griješenjem. Vjera se potvrðuje primjenom ruknova islama i ostalih obaveznih i pohvalnih djela. Onaj ko djelom ne potvrdi svoju vjeru, nemajući za to valjan razlog, nije vjernik, pa makar vjerovao u srcu i svjedočio jezikom. Na to upućuju brojni ajeti u kojima Uzvišeni Allah povezuje vjeru sa djelom, kao naprimjer: “Vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju to im vjeru povećava i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.
Oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su zbilja istinski vjernici” (El-Enfal, 2-4). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Iman ima sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka, najvredniji ogranak je govor la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), a najniži uklanjanje onoga što smeta na putu, a i stid je jedan ogranak imana.” [2] Iz ovog hadisa razumije se da iman čine tri stvari: riječi, djela i stanje u srcu, jer “la ilahe illallah” su riječi, otklanjanje ezijeta sa puta je djelo, a stid je stanje u srcu.
Neophodno je napraviti spoj između islama na djelu i imana u srcu. Onaj ko se zadovolji samo sa islamom bez imana, taj je munafik, jer munafici ispoljavaju islam, klanjaju, poste i primjenjuju ruknove islama, međutim, u srcima nemaju imana. Takvi su u najdubljim džehennemskim provalijama.
Također, onaj ko vjeruje srcem, ali to ne potvrđuje jezikom niti djelom – nije vjernik, jer sama vjera u srcu nije dovoljna. To je samo jedan dio imana koji se mora upotpuniti svjedočenjem na jeziku i djelu. Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, priznavao je srcem da je Poslanik istinit u svom govoru, čak je i stihove spjevao koji to potvrđuju, međutim, naklonost svome narodu mu nije dozvolila da izgovori šehadet i prihvati islam, pa je skončao u Vatri.
Kada je upitan o imanu, Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nabraja šest temeljnih stubova – ruknova na kojima stoji vjera. Druga djela imana su samo dopuna ovim temeljima, a ti ruknovi su:
