- Regist
- 11-03-2024
- Poruka
- 5,166
- Reakcije
- 289
- Bodovi
- 218
Pitanje:
Dizanje ruku u namazu je sunnet, ali šta da radimo kada se nađemo u mjestu gdje niko ne diže ruke u namazu i ako nas je strah da ćemo tim sunnetom dovesti do smutnje i ljutnje među džematlijama? Da li je prioritetnije ostaviti taj sunnet zarad zbližavanja s džematlijama?
Isto tako, šta da radimo u prilici kada u određenoj situaciji ima puno džematlija koji dižu i koji ne dižu ruke, kao što je, naprimjer, na džumi, gdje ima svakoga, kako ćemo tu postupiti?
Odgovor:
Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna.
Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)
Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.
Dizanje ruku u namazu je sunnet, ali šta da radimo kada se nađemo u mjestu gdje niko ne diže ruke u namazu i ako nas je strah da ćemo tim sunnetom dovesti do smutnje i ljutnje među džematlijama? Da li je prioritetnije ostaviti taj sunnet zarad zbližavanja s džematlijama?
Isto tako, šta da radimo u prilici kada u određenoj situaciji ima puno džematlija koji dižu i koji ne dižu ruke, kao što je, naprimjer, na džumi, gdje ima svakoga, kako ćemo tu postupiti?
Odgovor:
Uvaženi brate, vaša konstatacija da je dizanje ruku u namazu sunnet (pohvalan čin) potpuno je tačna.
Naš stav o tom pitanju, koji smo naučili od najvećih autoriteta današnjice, i više je nego jasan. Kada se nađete u situaciji da ste u džematu u kojem je dizanje ruku nepoznanica i kada postoji vjerovatnoća da ćete tim postupkom unijeti pometnju u džematu, kao i to da će vas ljudi zbog toga smatrati sljedbenikom neke zalutale sekte, onda nema nikakve smetnje da u datom momentu ostavite dizanje ruku u namazu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista se djela vrednuju prema namjerama.” (Buhari i Muslim, od Omera, radijallahu anhu)
Ako je Allahov Poslanik, kao što nam to bilježi Buhari, odustao od rušenja Kabe i njenog ponovnog izgrađivanja na temeljima Ibrahima, alejhis-selam, samo zato što su Kurejšije bili tek prihvatili vjeru, i nisu bili spremni da shvate takav postupak, pa da mi ostavimo nešto što je pohvalno (sunnet) s ciljem jačanja bratskih veza u džematu, mnogo je preče. Ne smijemo zaboraviti na činjenicu da ljudi na našim prostorima već stoljećima klanjaju po hanefijskom mezhebu i da su odrasli daleko od mjesta gdje je dizanje ruku u namazu poznato, pa ne treba da nas čudi njihovo reagiranje. Ono je u osnovi pokazatelj njihove privrženosti onome što znaju i onome čemu su ih naučili njihovi učeni, što je u osnovi pozitivno.
