Preko 270.000 pripadnika naroda Rohinja je krajem avgusta i početkom septembra 2017, u samo dvije sedmice izbjeglo iz provincije Rakhajn u Mijanmaru i prešlo u Bangladeš.
Preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, ubijeno je u novom valu državnog nasilja nad ovom mijanmarskom muslimanskom manjinom. Iza ovih napada su ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš… Nad Rohinjama se provodi genocid.
Ko su Rohinje?
Od dolaska vojne hunte na vlast u Burmi 1962. do 2012. traje skriveni genocid nad Rohinjama, a od te godine je vidljiv, nedvojben, iako ga vlasti negiraju, a svijet posmatra šutke. Rohinje već dugo stradaju, a o njima se vrlo malo zna. Ko su oni?
Procjenjuje se da pripadnika naroda Rohinja ima između 1,5 milion i dva miliona, od čega oko 1,1 milon živi u Mijanmaru. Negdje do pola miliona ih živi u Bangladešu, a ostali u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Tajlandu i Maleziji. U Mijanmaru – svojoj maćehinskoj domovini – nisu priznati kao posebna etnička grupa: vlast i danas tvrdi da ne postoji nikakav narod Rohinja, već da se radi o Bengalcima koje je britanska kolonijalna vlast naselila u 19. stoljeću.
Međutim, nauka, historija, objektivne činjenice, međunarodne organizacije za ljudska prava i svjetska politička javnost kažu drugo: Rohinje su poseban narod, autohton u mijanmarskoj provinciji Rakhajn (Arakan). Naselili su se ondje i prije 15. stoljeća, govore zasebnim rohinja jezikom i muslimani su, a etnički su srodni Bengalcima i burmanskim Indijcima. Prema jednom škotskom naučniku koji je u 18. stoljeću izučavao jezike Burme, i samo ime „Rohinje“ na njihovom jeziku znači „starosjedioci Arakana“, ali Rohinje su sklone vjerovati da im ime potječe od arapskog „rahma“, Božiji blagoslov.
Arakan je na zapadu Mijanmara, graniči sa Bangladešom i u vrijeme doseljavanja prvih muslimana u 14. stoljeću, bio je nezavisno kraljevstvo. Arakan, u koji su, prema nekim izvorima prvi arapski izaslanici i propovjednici došli u 9. stoljeću, doživio snažan uticaj islamske kulture. Višestoljetnu koegzistenciju budista i muslimana Arakana krajem 18. stoljeća prekinuli su budistički Burmanci sa juga zemlje: osvojili su Arakan, pobili skoro svo muško muslimansko stanovništvo, a ono što je preživjelo, prognali u Bangladeš. Od tada počinje i više stoljeća traje progon muslimana Rohinja iz Arakana i drugih burmanskih pokrajina.
Mijanmar, domovina-maćeha
Država Mijanmar je kod nas, a i u svijetu, poznatija po starom nazivu Burma. Oba su naziva izvedena od imena naroda Bamara, ili Burmanaca. Ime Mijanmar, koje nosi od 1989, osporava se i u samoj ovoj državi, ali ga je u svijetu većina država i medija prihvatila. Izuzetak su Britanci, Kanađani i Amerikanci koji još ustrajavaju na imenu Burma, čime su se suprotstavljali vojnoj hunti koja je na vlasti. Stvari se sada mijenjaju, i Zapad se, u nastojanju da dobije pristup značajnim prirodnim resursima ove zemlje, približava vladajućoj kliki, zbog čega je, vjerovatno, i izostala oštrija reakcija na nasilje koje nad muslimanima provodi Mijanmar.
Burmanci su se u dolinu rijeke Iravadi, koja je bila i jest geografska, ekonomska i kulturna kičma ove zemlje, naselili u 9. stoljeću. Njihov jezik i kultura, a i religija koju su prihvatili – teravada budizam – postali su dominantni u zemlji koja je danas etnički, kulturno i religijski vrlo šarolika: oko 135 etničkih grupa živi i 108 različitih jezika se govori u Mijanmaru. Većina etničkih grupa sljedbenici su budizma. Od preko 50 miliona stanovnika ove zemlje, budista je oko 80 procenata, kršćana oko sedam, muslimana četiri procenta. Iako je u dalekoj burmanskoj prošlosti hinduizam bio većinska religija, danas je u Mijanmaru svega dva procenta pripadnika ove religije.
Burma je prošla stogodišnji period britanske kolonijalne uprave, okončan 1948. godine. Nezavisnost je stekla 1962, a od tada je na vlasti vojna hunta. Generali su se 1988. samo politički maskirali u Burmansku socijalističku partiju i vladali u jednopartijskom sistemu po uzoru na sovjetski. Burmu, zemlju bogatu dragim kamenom, naftom i gasom, korumpirana vlast, izolacija i godine stagnacije doveli su među najsiromašnije zemlje Jugoistočne Azije.
Međutim, ono po čemu je Mijanmar već duže vrijeme poznat, ili bolje reći ozloglašen, je grubo kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji. Prinudni i dječiji rad, porobljavanje i trgovina ljudima, oduzimanje zemlje i prava na kretanje, uskraćivanje državljanstva, nepriznavanje etničke pripadnosti, te seksualno ropstvo je nešto što decenijama pogađa Rohinje. Obespravljenost i zločini protiv Rohinja takvih su dimenzija da se u procjenama međunarodnih organizacija za ljudska prava gotovo jednoglasno oni označavaju kao „najprogonjeniji narod na svijetu“.
Najprogonjeniji na svijetu
Država Burma je svoju politiku etničkog čišćenja ozakonila 1982. Zakonom o državljanstvu, po kojem Rohinje ne smatra svojim državljanima. U njihovim izvodima iz matične knjige rođenih ne može stajati mjesto rođenja i oni praktično ne mogu dobiti državljanstvo Mijanmara. Postaju ljudi bez domovine.
Da bi prijavili rođenje ili smrt člana porodice, Rohinje plaćaju posebne takse. Da bi se vjenčali moraju dobiti dozvolu vlasti; iznosi tih taksi su toliki da ih tjeraju u susjedni Bangladeš da se tamo vjenčavaju, ali ni Bangladeš nije baš obećana zemlja. U Mijanmaru su samo Rohinje za svoje posjede plaćale tako visoke poreze da su vrlo brzo postajali bezemljaši.
Vojni režim Mijanmara već decenijama zabranjuje Rohinjama da izaberu mjesto življenja. Da bi otputovali iz sela u selo, do grada, Rohinje su morale pribavljati posebna odobrenja; pravo na kretanje im je iz godine u godinu sve više ograničavano, tako da je postalo gotovo nemoguće zaposliti se i raditi, dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć, itd. čime je Mijanmar prekršio više članova Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Rohinjama je uskraćivano i pravo na obrazovanje: učenici i studenti su odustajali od daljeg školovanja ili pokušavali otići iz zemlje. Medrese su zatvarane i spaljivane.
Prinudni rad je u Mijanmaru uobičajena praksa, ali je u slučaju Rohinja poprimio forme koje graniče sa robovlasničkim odnosom države prema toj manjini. Država 1990‑ih pravi još jedan cinični potez u projektu raseljavanja Rohinja: gradi (kao po uzoru na izraelska ilegalna naselja) tzv. „sela po modelu“, namijenjena za naseljavanje budista-Burmanaca. Ta su sela na vlastitoj zemlji koju im je konfiskovala država, prinudnim radom gradile sâme Rohinje! Država im je oduzela i obradivu zemlju i dodijelila budističkim porodicama koje je naselila u ta sela. Država im je oduzela gotovo sva prava.
Preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, ubijeno je u novom valu državnog nasilja nad ovom mijanmarskom muslimanskom manjinom. Iza ovih napada su ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš… Nad Rohinjama se provodi genocid.
Ko su Rohinje?
Od dolaska vojne hunte na vlast u Burmi 1962. do 2012. traje skriveni genocid nad Rohinjama, a od te godine je vidljiv, nedvojben, iako ga vlasti negiraju, a svijet posmatra šutke. Rohinje već dugo stradaju, a o njima se vrlo malo zna. Ko su oni?
Procjenjuje se da pripadnika naroda Rohinja ima između 1,5 milion i dva miliona, od čega oko 1,1 milon živi u Mijanmaru. Negdje do pola miliona ih živi u Bangladešu, a ostali u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Tajlandu i Maleziji. U Mijanmaru – svojoj maćehinskoj domovini – nisu priznati kao posebna etnička grupa: vlast i danas tvrdi da ne postoji nikakav narod Rohinja, već da se radi o Bengalcima koje je britanska kolonijalna vlast naselila u 19. stoljeću.
Međutim, nauka, historija, objektivne činjenice, međunarodne organizacije za ljudska prava i svjetska politička javnost kažu drugo: Rohinje su poseban narod, autohton u mijanmarskoj provinciji Rakhajn (Arakan). Naselili su se ondje i prije 15. stoljeća, govore zasebnim rohinja jezikom i muslimani su, a etnički su srodni Bengalcima i burmanskim Indijcima. Prema jednom škotskom naučniku koji je u 18. stoljeću izučavao jezike Burme, i samo ime „Rohinje“ na njihovom jeziku znači „starosjedioci Arakana“, ali Rohinje su sklone vjerovati da im ime potječe od arapskog „rahma“, Božiji blagoslov.
Arakan je na zapadu Mijanmara, graniči sa Bangladešom i u vrijeme doseljavanja prvih muslimana u 14. stoljeću, bio je nezavisno kraljevstvo. Arakan, u koji su, prema nekim izvorima prvi arapski izaslanici i propovjednici došli u 9. stoljeću, doživio snažan uticaj islamske kulture. Višestoljetnu koegzistenciju budista i muslimana Arakana krajem 18. stoljeća prekinuli su budistički Burmanci sa juga zemlje: osvojili su Arakan, pobili skoro svo muško muslimansko stanovništvo, a ono što je preživjelo, prognali u Bangladeš. Od tada počinje i više stoljeća traje progon muslimana Rohinja iz Arakana i drugih burmanskih pokrajina.
Mijanmar, domovina-maćeha
Država Mijanmar je kod nas, a i u svijetu, poznatija po starom nazivu Burma. Oba su naziva izvedena od imena naroda Bamara, ili Burmanaca. Ime Mijanmar, koje nosi od 1989, osporava se i u samoj ovoj državi, ali ga je u svijetu većina država i medija prihvatila. Izuzetak su Britanci, Kanađani i Amerikanci koji još ustrajavaju na imenu Burma, čime su se suprotstavljali vojnoj hunti koja je na vlasti. Stvari se sada mijenjaju, i Zapad se, u nastojanju da dobije pristup značajnim prirodnim resursima ove zemlje, približava vladajućoj kliki, zbog čega je, vjerovatno, i izostala oštrija reakcija na nasilje koje nad muslimanima provodi Mijanmar.
Burmanci su se u dolinu rijeke Iravadi, koja je bila i jest geografska, ekonomska i kulturna kičma ove zemlje, naselili u 9. stoljeću. Njihov jezik i kultura, a i religija koju su prihvatili – teravada budizam – postali su dominantni u zemlji koja je danas etnički, kulturno i religijski vrlo šarolika: oko 135 etničkih grupa živi i 108 različitih jezika se govori u Mijanmaru. Većina etničkih grupa sljedbenici su budizma. Od preko 50 miliona stanovnika ove zemlje, budista je oko 80 procenata, kršćana oko sedam, muslimana četiri procenta. Iako je u dalekoj burmanskoj prošlosti hinduizam bio većinska religija, danas je u Mijanmaru svega dva procenta pripadnika ove religije.
Burma je prošla stogodišnji period britanske kolonijalne uprave, okončan 1948. godine. Nezavisnost je stekla 1962, a od tada je na vlasti vojna hunta. Generali su se 1988. samo politički maskirali u Burmansku socijalističku partiju i vladali u jednopartijskom sistemu po uzoru na sovjetski. Burmu, zemlju bogatu dragim kamenom, naftom i gasom, korumpirana vlast, izolacija i godine stagnacije doveli su među najsiromašnije zemlje Jugoistočne Azije.
Međutim, ono po čemu je Mijanmar već duže vrijeme poznat, ili bolje reći ozloglašen, je grubo kršenje ljudskih prava u ovoj zemlji. Prinudni i dječiji rad, porobljavanje i trgovina ljudima, oduzimanje zemlje i prava na kretanje, uskraćivanje državljanstva, nepriznavanje etničke pripadnosti, te seksualno ropstvo je nešto što decenijama pogađa Rohinje. Obespravljenost i zločini protiv Rohinja takvih su dimenzija da se u procjenama međunarodnih organizacija za ljudska prava gotovo jednoglasno oni označavaju kao „najprogonjeniji narod na svijetu“.
Najprogonjeniji na svijetu
Država Burma je svoju politiku etničkog čišćenja ozakonila 1982. Zakonom o državljanstvu, po kojem Rohinje ne smatra svojim državljanima. U njihovim izvodima iz matične knjige rođenih ne može stajati mjesto rođenja i oni praktično ne mogu dobiti državljanstvo Mijanmara. Postaju ljudi bez domovine.
Da bi prijavili rođenje ili smrt člana porodice, Rohinje plaćaju posebne takse. Da bi se vjenčali moraju dobiti dozvolu vlasti; iznosi tih taksi su toliki da ih tjeraju u susjedni Bangladeš da se tamo vjenčavaju, ali ni Bangladeš nije baš obećana zemlja. U Mijanmaru su samo Rohinje za svoje posjede plaćale tako visoke poreze da su vrlo brzo postajali bezemljaši.
Vojni režim Mijanmara već decenijama zabranjuje Rohinjama da izaberu mjesto življenja. Da bi otputovali iz sela u selo, do grada, Rohinje su morale pribavljati posebna odobrenja; pravo na kretanje im je iz godine u godinu sve više ograničavano, tako da je postalo gotovo nemoguće zaposliti se i raditi, dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć, itd. čime je Mijanmar prekršio više članova Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Rohinjama je uskraćivano i pravo na obrazovanje: učenici i studenti su odustajali od daljeg školovanja ili pokušavali otići iz zemlje. Medrese su zatvarane i spaljivane.
Prinudni rad je u Mijanmaru uobičajena praksa, ali je u slučaju Rohinja poprimio forme koje graniče sa robovlasničkim odnosom države prema toj manjini. Država 1990‑ih pravi još jedan cinični potez u projektu raseljavanja Rohinja: gradi (kao po uzoru na izraelska ilegalna naselja) tzv. „sela po modelu“, namijenjena za naseljavanje budista-Burmanaca. Ta su sela na vlastitoj zemlji koju im je konfiskovala država, prinudnim radom gradile sâme Rohinje! Država im je oduzela i obradivu zemlju i dodijelila budističkim porodicama koje je naselila u ta sela. Država im je oduzela gotovo sva prava.
