„Genocid u Ahmićima aprila 1993″
Autor projekta i rukovodilac istraživanja „Genocid u Ahmićima aprila 1993.“ je dr. Rasim Muratović, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i član Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada
U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizira naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“. Osnovni aspekt istraživanja obuhvata elaboraciju korijena, uzroka, ciljeva, obima i posljedica stradanja Ahmića u navedenom razdoblju, odnosno oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad civilnim stanovništvom, materijalna i duhovna stradanja i odgovornost za zločine.
Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, Jugoslavena 2 ili 0,4%, te Ostalih 21 ili 4,5%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima. Sa svojim položajem, a posebno respektabilnim privrednim potencijalom, Vitez i Ahmići, kao i cijela Lašvanska dolina, bili su od strateškog značaja za velikohrvatske planove, zbog čega je po svaku cijenu trebalo formirati etnički čiste hrvatske prostore, bez Bošnjaka.
Studija je strukturirana u sedam dijelova koji prezentiraju suštinske aspekte genocida u Ahmićima: prilike u Ahmićima prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, planiranje zločina i angažiranje Republike Hrvatske u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te događaji koji su prethodili zločinima, izvršenje, oblici, obim i karakteristike počinjenih zločina, te žrtve zločina (ubijeni), kao i odgovornost za zločine. U posebnom dijelu studije – Prilozi prezentirana je relevantna dokumentacija (55 od ukupno 1.500 dokumenata koji se direktno ili indirektno odnose na 16. april 1993. i Ahmiće), zatim svjedočenja (15 od ukupno 36 uzetih izjava) preživjelih žrtava genocida u Ahmićima, kao i 25 novinskih članaka te 57 fotografija. Na osnovu sistematski izložene građe, osmišljene u logički konzistentan tekst, u ovoj studiji izložena su najbitnija saznanja o genocidu nad civilima – Bošnjacima u Ahmićima, 16. aprila 1993.
Kao i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i genocid u Ahmićima je planiran i sistematski realiziran, što pokazuju rezultati istraživanja ove studije.
U rano jutro 16. aprila 1993. agresorske snage izvele su minobacački napad na ovo selo, a zatim su u njemu izvršile genocid nad Bošnjacima. Tom prilikom ubijeno je 116 civila različitog spola i starosti (većinom starije osobe, žene, djeca). Iza tih postrojbi ostalo je, uz dvije džamije, oko 180 potpuno uništenih bošnjačkih kuća. Međunarodni posmatrači Ahmiće su opisali kao mjesto koje “zaudara smrću”. U „cijeloj toj pustoši“ isti posmatrači su zabilježili da je petnaestak hrvatskih domova, koliko ih ima u selu, u ovom napadu ostalo netaknuto.
Specijalni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowiecki, u svom Drugom periodičnom izvještaju o situaciji u vezi s ljudskim pravima na teritoriji bivše Jugoslavije, navodi da su vojnici HVO-a bacali granate na bošnjačke kuće i neselektivno pucali na civile. Tom prilikom u svojim kućama ubijene su
cijele porodice “mecima u glavu iz neposredne blizine od strane hrvatskih oružanih snaga i da su ovi vojnici počinili najmanje jedno višestruko silovanje”. Pored toga, izvještaji međunarodnih posmatrača govore o “sistematskom istjerivanju nehrvatskog stanovništva” iz gradova i sela koja je HVO smatrao sastavnim dijelom svoje paradržavne tvorevine “Herceg-Bosne”.
U spomenutom izvještaju Tadeusza Mazowieckog, a koji se odnosi na Ahmiće, pored ostalog, kaže se: “Prema svim izvještajima, uključujući i one od strane komandanata lokalnih hrvatskih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva, niti je pružen ikakav organiziran otpor na ovaj napad. Lokalne i regionalne vojne vođe hrvatskih snaga HVO-a, kao i lokalni čelnici HDZ-a, odlučno su odbili optužbe da su njihovi vojnici izvršili ove napade oko Viteza. Oni su nagovještavali da bi mogle biti odgovorne srpske oružane snage ili paravojne formacije HOS-a. Malo je, međutim, vjerovatno da su srpske ili snage HOS-a bile umiješane u ovaj napad. Napadi u dolini Lašve 16. aprila uključili su nekoliko stotina vojnika duboko unutar područja koja su pod kontrolom snaga HVO-a. Samo selo Ahmići nalazi se manje od 2 km od Štaba HVO-a u Vitezu. Sve do pisanja ovog izještaja, ni hrvatske vojne ni političke vođe, koje de facto kontroliraju ovu oblast, nisu provele nikakvu istragu u vezi s ovim tvrdnjama.”
U citiranom izvještaju Tadeusza Mazowieckog naglašeno je da u Ahmićima nije bilo nikakvih vojnih ciljeva i po tom osnovu nije bilo ni razloga za napad HVO-a na ovu mjesnu zajednicu. Dakle, pored činjenice da nije bilo neke vojne organizacije niti vojnih objekata, nije postojala ni potencijalna mogućnost da Bošnjaci u Ahmićima nekoga vojno ugrožavaju, pa tako ni HVO. Uostalom, ovu konstataciju najbolje potvrđuje činjenica da u vrijeme napada na Ahmiće niko od pripadnika HVO-a niti stanovnika hrvatske nacionalnosti nije stradao.
Citirani izvještaj Tadeusza Mazowieckog nagovještava ono što će ova studija rezultatima naučnog istraživanja i potvrditi, a to je da su za zločine u Ahmićima odgovorne vojne i političke strukture HVO-a i HDZ-a, kako nižeg tako i višeg nivoa. Strukture HVO-a i HDZ-a činile su sve da se prikrije zločin u Ahmićima ili barem da se taj zločin pripiše nekim drugim vojnim faktorima kako bi sebe amnestirale od odgovornosti. U tu svrhu, korištena su sva sredstva, pa čak i neke banalne metode kao što je pisanje grafita. Tako su na kući Mehmeda Ahmića, koja se nalazi pored same komunikacije Busovača – Vitez, u Ahmićima, ispisali ćirilični grafit sa četiri slova “S”, s nadom da bi to moglo pomoći u skrivanju istine o zločinu.
Autor projekta i rukovodilac istraživanja „Genocid u Ahmićima aprila 1993.“ je dr. Rasim Muratović, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i član Međunarodnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida, Kanada
U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizira naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“. Osnovni aspekt istraživanja obuhvata elaboraciju korijena, uzroka, ciljeva, obima i posljedica stradanja Ahmića u navedenom razdoblju, odnosno oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad civilnim stanovništvom, materijalna i duhovna stradanja i odgovornost za zločine.
Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, Jugoslavena 2 ili 0,4%, te Ostalih 21 ili 4,5%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima. Sa svojim položajem, a posebno respektabilnim privrednim potencijalom, Vitez i Ahmići, kao i cijela Lašvanska dolina, bili su od strateškog značaja za velikohrvatske planove, zbog čega je po svaku cijenu trebalo formirati etnički čiste hrvatske prostore, bez Bošnjaka.
Studija je strukturirana u sedam dijelova koji prezentiraju suštinske aspekte genocida u Ahmićima: prilike u Ahmićima prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, planiranje zločina i angažiranje Republike Hrvatske u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te događaji koji su prethodili zločinima, izvršenje, oblici, obim i karakteristike počinjenih zločina, te žrtve zločina (ubijeni), kao i odgovornost za zločine. U posebnom dijelu studije – Prilozi prezentirana je relevantna dokumentacija (55 od ukupno 1.500 dokumenata koji se direktno ili indirektno odnose na 16. april 1993. i Ahmiće), zatim svjedočenja (15 od ukupno 36 uzetih izjava) preživjelih žrtava genocida u Ahmićima, kao i 25 novinskih članaka te 57 fotografija. Na osnovu sistematski izložene građe, osmišljene u logički konzistentan tekst, u ovoj studiji izložena su najbitnija saznanja o genocidu nad civilima – Bošnjacima u Ahmićima, 16. aprila 1993.
Kao i agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, i genocid u Ahmićima je planiran i sistematski realiziran, što pokazuju rezultati istraživanja ove studije.
U rano jutro 16. aprila 1993. agresorske snage izvele su minobacački napad na ovo selo, a zatim su u njemu izvršile genocid nad Bošnjacima. Tom prilikom ubijeno je 116 civila različitog spola i starosti (većinom starije osobe, žene, djeca). Iza tih postrojbi ostalo je, uz dvije džamije, oko 180 potpuno uništenih bošnjačkih kuća. Međunarodni posmatrači Ahmiće su opisali kao mjesto koje “zaudara smrću”. U „cijeloj toj pustoši“ isti posmatrači su zabilježili da je petnaestak hrvatskih domova, koliko ih ima u selu, u ovom napadu ostalo netaknuto.
Specijalni izaslanik UN-a Tadeusz Mazowiecki, u svom Drugom periodičnom izvještaju o situaciji u vezi s ljudskim pravima na teritoriji bivše Jugoslavije, navodi da su vojnici HVO-a bacali granate na bošnjačke kuće i neselektivno pucali na civile. Tom prilikom u svojim kućama ubijene su
cijele porodice “mecima u glavu iz neposredne blizine od strane hrvatskih oružanih snaga i da su ovi vojnici počinili najmanje jedno višestruko silovanje”. Pored toga, izvještaji međunarodnih posmatrača govore o “sistematskom istjerivanju nehrvatskog stanovništva” iz gradova i sela koja je HVO smatrao sastavnim dijelom svoje paradržavne tvorevine “Herceg-Bosne”.
U spomenutom izvještaju Tadeusza Mazowieckog, a koji se odnosi na Ahmiće, pored ostalog, kaže se: “Prema svim izvještajima, uključujući i one od strane komandanata lokalnih hrvatskih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva, niti je pružen ikakav organiziran otpor na ovaj napad. Lokalne i regionalne vojne vođe hrvatskih snaga HVO-a, kao i lokalni čelnici HDZ-a, odlučno su odbili optužbe da su njihovi vojnici izvršili ove napade oko Viteza. Oni su nagovještavali da bi mogle biti odgovorne srpske oružane snage ili paravojne formacije HOS-a. Malo je, međutim, vjerovatno da su srpske ili snage HOS-a bile umiješane u ovaj napad. Napadi u dolini Lašve 16. aprila uključili su nekoliko stotina vojnika duboko unutar područja koja su pod kontrolom snaga HVO-a. Samo selo Ahmići nalazi se manje od 2 km od Štaba HVO-a u Vitezu. Sve do pisanja ovog izještaja, ni hrvatske vojne ni političke vođe, koje de facto kontroliraju ovu oblast, nisu provele nikakvu istragu u vezi s ovim tvrdnjama.”
U citiranom izvještaju Tadeusza Mazowieckog naglašeno je da u Ahmićima nije bilo nikakvih vojnih ciljeva i po tom osnovu nije bilo ni razloga za napad HVO-a na ovu mjesnu zajednicu. Dakle, pored činjenice da nije bilo neke vojne organizacije niti vojnih objekata, nije postojala ni potencijalna mogućnost da Bošnjaci u Ahmićima nekoga vojno ugrožavaju, pa tako ni HVO. Uostalom, ovu konstataciju najbolje potvrđuje činjenica da u vrijeme napada na Ahmiće niko od pripadnika HVO-a niti stanovnika hrvatske nacionalnosti nije stradao.
Citirani izvještaj Tadeusza Mazowieckog nagovještava ono što će ova studija rezultatima naučnog istraživanja i potvrditi, a to je da su za zločine u Ahmićima odgovorne vojne i političke strukture HVO-a i HDZ-a, kako nižeg tako i višeg nivoa. Strukture HVO-a i HDZ-a činile su sve da se prikrije zločin u Ahmićima ili barem da se taj zločin pripiše nekim drugim vojnim faktorima kako bi sebe amnestirale od odgovornosti. U tu svrhu, korištena su sva sredstva, pa čak i neke banalne metode kao što je pisanje grafita. Tako su na kući Mehmeda Ahmića, koja se nalazi pored same komunikacije Busovača – Vitez, u Ahmićima, ispisali ćirilični grafit sa četiri slova “S”, s nadom da bi to moglo pomoći u skrivanju istine o zločinu.
