Plan Vlade bio je novo preuređenje države, što je podrazumijevalo osnivanje banovina, a to je značilo da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena. Zbog ovakve situacije, lider Jugoslavenske muslimanske organizacije Mehmed Spaho nije želio prihvatiti poziciju ministra koja mu je nuđena. Neposredno nakon uvođenja diktature, Spaho je prestao biti politički aktivan
Piše: Admir Lisica | STAV
Suspendiranjem Ustava i zabranom rada svim političkim strankama na teritoriji tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar I Karađorđević uveo je diktatorski režim, poznatiji kao šestojanuarska diktatura.
Predsjednik Vlade postao je general Petar Živković, a odluku o tome donio je kralj, čije su ovlasti od tog trenutka postale neograničene. U kraljevoj Proklamaciji narodu, ovakav čin Karađorđević pravdao je najvišim državnim interesima čija budućnost zavisi od ovakvog režima. Prema pisanju Branka Petranovića u djelu Istorija Jugoslavije 1918–1978, prijelaz na otvorenu diktaturu koju je kralj uveo nije bio potez koji je nametnut naglo, već je ovaj čin veoma pažljivo i detaljno pripreman. Stupanjem na snagu ovog diktatorskog režima, Aleksandru je omogućena velika vlast, te od tog momenta između njega i naroda u tadašnjoj državi “nije smjelo da bude posrednika”.
Spaho i Hrasnica protiv Vladinih odluka
Najznačajniji bošnjački političar nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bio je vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) Mehmed Spaho. Shvatajući da Spaho ima veliki utjecaj na bošnjačko stanovništvo, te da bi njegovim odobravanjem novonastalog režima taj isti režim dobio legitimitet kod bosanskohercegovačkih muslimana, Vlada je nastojala pridobiti Mehmeda Spahu na svoju stranu. Prema navodima Nedima Šarca u djelu Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, iz jednog Spahinog razgovora s njemačkim konzulom Driefelom može se saznati vjerodostojna informacija o tome da je u interesu Živkovićeve Vlade bilo da se Spaho uvuče u novu vlast.
Ipak, plan Vlade bio je novo preuređenje države, što je podrazumijevalo osnivanje banovina, a to je značilo da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena. Zbog ovakve situacije, Spaho nije želio prihvatiti poziciju ministra koja mu je nuđena. Neposredno nakon što je diktatura uvedena, Spaho je prestao biti politički aktivan, pa je svoje političko djelovanje i javne nastupe sveo na minimum. Ipak, režimska policija, svjesna važnosti i utjecaja koji je Spaho imao, dobro je bila obaviještena o njegovom djelovanju u “penziji”. Šarac navodi da je za vrijeme privatne posjete u Istanbulu, gdje je boravio od 18. aprila do 11. maja 1929. godine, policija zadužila određene osobe za praćenje svih Spahinih aktivnosti. Da je vlastima bilo bitno šta Spaho radi u svakom trenutku, dokazuje i izvještaj nakon njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu, kada je posjeta Istanbulu okarakterizirana kao bezazlena, te je zaključeno da on nije radio ništa što bi moglo naštetiti državi i novom režimu.
Međutim, praćenje Spahinih aktivnosti nije prestalo ni nakon toga. Husnija Kamberović u svom djelu Hod po trnju ističe da su Policijskoj direkciji za Bosnu posebno bili zanimljivi Spahini sastanci s istaknutim bošnjačkim uglednicima poput: Uzeir-age Hadžihasanovića, dr. Šefkije Behmena, dr. Mahmuda Behmena i dr. Halida Hrasnice. U izvještajima se navodi da se Spaho veoma često viđa sa svojim nekadašnjim partijskim prijateljima, te da vjerovatno s njima razmjenjuje mišljenja o trenutnoj političkoj situaciji.
Piše: Admir Lisica | STAV
Suspendiranjem Ustava i zabranom rada svim političkim strankama na teritoriji tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar I Karađorđević uveo je diktatorski režim, poznatiji kao šestojanuarska diktatura.
Predsjednik Vlade postao je general Petar Živković, a odluku o tome donio je kralj, čije su ovlasti od tog trenutka postale neograničene. U kraljevoj Proklamaciji narodu, ovakav čin Karađorđević pravdao je najvišim državnim interesima čija budućnost zavisi od ovakvog režima. Prema pisanju Branka Petranovića u djelu Istorija Jugoslavije 1918–1978, prijelaz na otvorenu diktaturu koju je kralj uveo nije bio potez koji je nametnut naglo, već je ovaj čin veoma pažljivo i detaljno pripreman. Stupanjem na snagu ovog diktatorskog režima, Aleksandru je omogućena velika vlast, te od tog momenta između njega i naroda u tadašnjoj državi “nije smjelo da bude posrednika”.
Spaho i Hrasnica protiv Vladinih odluka
Najznačajniji bošnjački političar nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bio je vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) Mehmed Spaho. Shvatajući da Spaho ima veliki utjecaj na bošnjačko stanovništvo, te da bi njegovim odobravanjem novonastalog režima taj isti režim dobio legitimitet kod bosanskohercegovačkih muslimana, Vlada je nastojala pridobiti Mehmeda Spahu na svoju stranu. Prema navodima Nedima Šarca u djelu Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, iz jednog Spahinog razgovora s njemačkim konzulom Driefelom može se saznati vjerodostojna informacija o tome da je u interesu Živkovićeve Vlade bilo da se Spaho uvuče u novu vlast.
Ipak, plan Vlade bio je novo preuređenje države, što je podrazumijevalo osnivanje banovina, a to je značilo da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena. Zbog ovakve situacije, Spaho nije želio prihvatiti poziciju ministra koja mu je nuđena. Neposredno nakon što je diktatura uvedena, Spaho je prestao biti politički aktivan, pa je svoje političko djelovanje i javne nastupe sveo na minimum. Ipak, režimska policija, svjesna važnosti i utjecaja koji je Spaho imao, dobro je bila obaviještena o njegovom djelovanju u “penziji”. Šarac navodi da je za vrijeme privatne posjete u Istanbulu, gdje je boravio od 18. aprila do 11. maja 1929. godine, policija zadužila određene osobe za praćenje svih Spahinih aktivnosti. Da je vlastima bilo bitno šta Spaho radi u svakom trenutku, dokazuje i izvještaj nakon njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu, kada je posjeta Istanbulu okarakterizirana kao bezazlena, te je zaključeno da on nije radio ništa što bi moglo naštetiti državi i novom režimu.
Međutim, praćenje Spahinih aktivnosti nije prestalo ni nakon toga. Husnija Kamberović u svom djelu Hod po trnju ističe da su Policijskoj direkciji za Bosnu posebno bili zanimljivi Spahini sastanci s istaknutim bošnjačkim uglednicima poput: Uzeir-age Hadžihasanovića, dr. Šefkije Behmena, dr. Mahmuda Behmena i dr. Halida Hrasnice. U izvještajima se navodi da se Spaho veoma često viđa sa svojim nekadašnjim partijskim prijateljima, te da vjerovatno s njima razmjenjuje mišljenja o trenutnoj političkoj situaciji.
