Bitka na Lijevče polju, vođena između 30. martra i sedmog aprila 1945. godine, ostala je upamćena kao ključni trenutak u završnici rata na Balkanu, ali i kao događaj koji i danas izaziva kontroverze i političke manipulacije.
Autor: Nedim Hasić
Nedavni događaji, uključujući liturgiju koju je trećeg maja održao mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, u selu Razboj kod Srpca, te izjave čelnika Republike Srpske Milorada Dodika, bacaju novo svjetlo na ovu historijsku epizodu, otkrivajući duboko licemjerstvo i pokušaje revizionizma.
U njihovim izjavama, a naročito u tumačenju Bitke na Lijevče polju, nije bilo mjesta za stvarne historijske činjenice, već se radilo o pokušaju izgradnje narativa o srpskom “stradanju” koje je u potpunosti zanemarilo kontekst u kojem se ova bitka dogodila.
Izjave Joanikija i Milorada Dodika, koji se inače često poziva na svoje partizanske korijene, svjedoče o jednoj suštinskoj transformaciji: ideološkom i političkom preokretu u kojem su kolaboracionističke i zločinačke postrojbe pokušajem rebrandiranja postale nositelji “junačke borbe za narod”. U tom narativu, Pavle Đurišić nije više zapovjednik vojske koja je učestvovala u etničkom čišćenju i zločinima protiv civila, već heroj koji je stradao u borbi za opstanak naroda.
Šta se zapravo dogodilo u aprilu 1945. na Lijevče polju i zašto se o toj bici toliko šutjelo u komunističkoj Jugoslaviji?
U aprilu 1945. kraj rata bio je sasvim izvjestan. Njemački Treći Reich se urušavao, savezničke snage napredovale su na svim frontovima, a Jugoslovenska armija pod vodstvom Josipa Broza Tita, uz podršku Sovjetskog Saveza, oslobađala je teritorije brzim tempom. Ante Pavelić je u posljednjem pokušaju konsolidacije svojih snaga spojio domobranstvo i ustaške postrojbe u Hrvatske oružane snage. Četnici su se u tom trenutku povlačili prema zapadu, nadajući se susretu sa zapadnim Saveznicima.
Đurišićeve snage bile su iscrpljene, logistički iscrpljene, moralno slomljene i opterećene brojnim civilima koji su ih pratili. Pavle Đurišić je sredinom februara 1945. stigao do Trebave sa oko 17.000 ljudi, među kojima je bilo oko 7.000 naoružanih boraca i oko 10.000 civila. Cilj mu je bio probiti se prema Sloveniji, gdje su se već nalazile druge kolaboracionističke snage – Dinarska četnička divizija popa Đujića i ljotićevci.
U nadi da će osigurati prolaz preko teritorije NDH, Đurišić se dogovara sa Sekulom Drljevićem, crnogorskim političarem koji je podržavao ideju crnogorske nezavisnosti pod talijanskim patronatom. Dogovoreno je da četnici postanu Crnogorska narodna vojska, nominalno pod Drljevićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će im biti osiguran prolaz i medicinska njega za ranjenike u Staroj Gradiški.
No, Đurišić nikada nije javno priznao taj dogovor svojim vojnicima. Kada je Draža Mihailović doznao za dogovor s Drljevićem, proglasio je Đurišića izdajnikom i pokušao ga diskreditirati. Đurišić se tada odlučuje na samostalno kretanje prema zapadu, izmičući kontroli i Drljevića i Mihailovića. Njegovi ljudi, među kojima su bili i poznati četnički komandanti kao Petar Baćović i Zaharije Ostojić, napuštaju ravnogorski pokret i pokušavaju preživjeti završne dane rata.
Početkom aprila 1945. godine Đurišićeve snage prelaze Vrbas kod sela Razboj i napadaju hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, pri čemu vrše masakre nad civilima. Taj čin zapečatio je njihovu sudbinu.
Autor: Nedim Hasić
Nedavni događaji, uključujući liturgiju koju je trećeg maja održao mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, u selu Razboj kod Srpca, te izjave čelnika Republike Srpske Milorada Dodika, bacaju novo svjetlo na ovu historijsku epizodu, otkrivajući duboko licemjerstvo i pokušaje revizionizma.
U njihovim izjavama, a naročito u tumačenju Bitke na Lijevče polju, nije bilo mjesta za stvarne historijske činjenice, već se radilo o pokušaju izgradnje narativa o srpskom “stradanju” koje je u potpunosti zanemarilo kontekst u kojem se ova bitka dogodila.
Izjave Joanikija i Milorada Dodika, koji se inače često poziva na svoje partizanske korijene, svjedoče o jednoj suštinskoj transformaciji: ideološkom i političkom preokretu u kojem su kolaboracionističke i zločinačke postrojbe pokušajem rebrandiranja postale nositelji “junačke borbe za narod”. U tom narativu, Pavle Đurišić nije više zapovjednik vojske koja je učestvovala u etničkom čišćenju i zločinima protiv civila, već heroj koji je stradao u borbi za opstanak naroda.
Šta se zapravo dogodilo u aprilu 1945. na Lijevče polju i zašto se o toj bici toliko šutjelo u komunističkoj Jugoslaviji?
U aprilu 1945. kraj rata bio je sasvim izvjestan. Njemački Treći Reich se urušavao, savezničke snage napredovale su na svim frontovima, a Jugoslovenska armija pod vodstvom Josipa Broza Tita, uz podršku Sovjetskog Saveza, oslobađala je teritorije brzim tempom. Ante Pavelić je u posljednjem pokušaju konsolidacije svojih snaga spojio domobranstvo i ustaške postrojbe u Hrvatske oružane snage. Četnici su se u tom trenutku povlačili prema zapadu, nadajući se susretu sa zapadnim Saveznicima.
Đurišićeve snage bile su iscrpljene, logistički iscrpljene, moralno slomljene i opterećene brojnim civilima koji su ih pratili. Pavle Đurišić je sredinom februara 1945. stigao do Trebave sa oko 17.000 ljudi, među kojima je bilo oko 7.000 naoružanih boraca i oko 10.000 civila. Cilj mu je bio probiti se prema Sloveniji, gdje su se već nalazile druge kolaboracionističke snage – Dinarska četnička divizija popa Đujića i ljotićevci.
U nadi da će osigurati prolaz preko teritorije NDH, Đurišić se dogovara sa Sekulom Drljevićem, crnogorskim političarem koji je podržavao ideju crnogorske nezavisnosti pod talijanskim patronatom. Dogovoreno je da četnici postanu Crnogorska narodna vojska, nominalno pod Drljevićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će im biti osiguran prolaz i medicinska njega za ranjenike u Staroj Gradiški.
No, Đurišić nikada nije javno priznao taj dogovor svojim vojnicima. Kada je Draža Mihailović doznao za dogovor s Drljevićem, proglasio je Đurišića izdajnikom i pokušao ga diskreditirati. Đurišić se tada odlučuje na samostalno kretanje prema zapadu, izmičući kontroli i Drljevića i Mihailovića. Njegovi ljudi, među kojima su bili i poznati četnički komandanti kao Petar Baćović i Zaharije Ostojić, napuštaju ravnogorski pokret i pokušavaju preživjeti završne dane rata.
Početkom aprila 1945. godine Đurišićeve snage prelaze Vrbas kod sela Razboj i napadaju hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, pri čemu vrše masakre nad civilima. Taj čin zapečatio je njihovu sudbinu.
