Hajdar pašina džamija – Bijelo Polje

U džamiju se ulazilo na vrata širine 1,30. metara. Najbolje je očuvan jugoistočni zid na kojem se nalazi mihrab. Zid je očuvan u visini od oko 5 metara sa lukom od sige.Vidljivi su ostaci keramičkih akustičkih lonaca. Na objektu se jasno uočavaju ostaci šest velikih prozora (dimenzija 0,95 x 1,70 metara) i to po dva na sjeverozapadnom i jugoistočnom zidu i po jedan na bočnim zidovima zdanja.

Iznad mihraba nalazi se jedan mali, lučno zasvođeni, prozor. Pod džamije je popločan fino obrađenim kvadratnim pločama žutog laporca. U podu se, duž sjeverozapadnog zida, uočavaju tri nosača greda nekadašnje sofe koja se nalazila nad ulazom i zauzimala je jednu trećinu unutrašnjeg prostora džamije.



Preko sofe i vrata u jugozapadnom zidu ulazilo se u minaret, rađen od blokova sige spojenih malterom i gvozdenim klamfama a do šerefeta vodi omalterisano i fino obrađeno spiralno stepenište.

Minare je očuvano u visini od oko 10 metara. Sjeverno od džamije su ostaci nekada prostranog turbeta dužine 6,60 i širine 6,50 metara. Zidovi široki 0,60 metara, rađeni su od priklesanog kamena. Unutar turbeta nađeni su fragmenti četiri polomljena nišana, jedan sa fesom, drugi sa turbanom i dvije ploče ukrašene rozetom.​

Na cijelom groblju nađen je samo jedan polomljeni nišan na kojem je upisano: „Rahmetli Muhamed-beg sin Mustafin“ i godina 1219. hidžretske godine, odnosno 1790. godine. Neosporno je da Hajdar – pašina džamija u Raduliću predstavlja porodično vakufsko zdanje podignuto krajem 17. vijeka sa svim vrhunskim odlikama osmanske arhitekture toga doba.



Imajući u vidu da se radi o jedinstvenom arhitektonskom spomeniku hitno treba preduzeti sve neophodne mjere zaštite da se ovaj spomenik sačuva i obnovi. Ostaci ove veleljepne džamije skoro osam decenija opominju nas da joj trebamo vratiti prijašnju ljepotu i funkciju, a istovremeno svjedoči o teškim iskušenjima kroz koja su prolazili Bošnjaci.​

Srušena Hajdar-pašina džamija – U katastru Bijelog Polja zavedena kao pravoslavna crkva

”Radulići su smješteni u lijepoj i plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze, koje ih odvajaju od sela Jagoča i Godijeva.

Radulići su bili sjedište poznate porodice Hajdarpašić, čiji je predak, Hajdar-paša izabrao ovu najljepšu bihorsku dolinu da u njoj podigne svoj saraj, hamam, džamiju i posljednje počivalište – turbe. Ona spada među prve džamije podignute u ovoj oblasti. Tačna godina gradnje nije poznata jer joj nije pronađen tarih, kao ni nišan iz Hajdar-pašinog turbeta. Vjerovatno je to bilo krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, kada je sagrađena većina džamija ovog tipa.

Hajdar-paša Selim došao je u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa dvjesta konjanika i 1.600. sejmena (pješaka). Rođen je u Ajvaluku, u Anadoliji. Bližnji je potomak Hajdar-paše Hadima, čija je loza jako razgranata. U Bihor je došao sa porodicom. Imao je dva sina i kćerku Zuhru, te neudatu sestru Mirhanu, koja se kasnije udala za Ćor-pašu, s kojim je Hajdar-paša Selim sklopio prijateljstvo da zajedno upravljaju Bihorom.

Džamija u Radulićima zapaljena je u toku Drugog svjetskog rata. Zapalili su je četnički odredi Pavla Đurišića 1943. godine. Iz ruševina se vidi ljepota njene arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Bila je zidana na kube, od krečnjaka i bigre (sige), popođena mermerom, a pokrivena olovom. Sa mektebom i sarajem u blizini, te Hajdar-pašinim turbetom i turbetom njegovog bajraktara ispred, činila je zanimljiv arhitektonski kompleks o kome bi stručnjaci mogli dati podrobniju studiju.

Spada u red monumentalnih građevina kao što je bila džamija sultan-Bajazid Velina II u Novom (Herceg Novi) i Husein – pašina džamija u Pljevljima. Danas postoje ostaci zidina džamije, munareta i turbeta u kome je ukopan Hajdar-paša (Hajdar-pašino turbe. U džamiji su kao službenici radili članovi porodice Hajdarpašića, dok se nijesu iselili iz Radulića nakon 1912. godine. Od 1918. imam je bio Mustafa Mustaj-beg, zatim Murat-beg i Mehmed-beg Hajdarpašić. Posljednji imami bili su Nadžip-beg Hajdarpašić i Sulejman Dizdarević.​

Hajdar-pašini vakufi bili su mnogobrojni. Podaci datiraju iz 1855. godine.

Prihodi :
– kamata mezabeha na vakufski novac 11.184 groša i 34 pare;
– mukata, porez na dućane, kuće i bašte 4.216 groša;
– kirija od mlina 2.800 groša;
– zakupnina od kantara (bagarina) 160 groša.

Rashodi :
– plata imamu i hatibu 4.000 groša;
– plata prvom i drugom mujezinu 960 groša;
– plata kaimu 280 groša;
– plata muteveliji 3.200 groša;
– plata mualimu 1.260 groša;
– plata vakufskom sekretaru 1363 groša;
– zejtin i svijeće za džamiju 3.131 groš;
– mukabele u džamiji 547 groša.

Ukupni prihodi ovog vakufa bili su: 18.350 groša, a rashodi 14.741. groš.
Iz blagajne se još plaćalo sudsko vijeće koje je bilo određeno za krvne osvete i razbojništva. Njega su sačinjavali ugledni i odabrani ljudi (kod nas poznato kao mirovno vijeće). Cilj ovog Vijeća je bio da se izvrše pomire posvađanih pojedinaca ili bratstava. Hajdar-paša je pri svojoj rezidenciji imao gotovo sve prateće službe.

Formirao je i sudstvo, čije se vijeće zvalo Hućumat. Hućumat je sačinjavao pet članova Vijeća. Na osnovu ovih podataka se može zaključiti da su Radulići bili veliki kulturni, privredni, administrativni i vjerski centar ne samo na prostoru Hajdar-pašinog pašaluka nego i šire, a ostaci ruševina nekada velelepne džamije opominju i decenijama čekaju da proradi naša savjest.​

DŽAMIJA POSTALA CRKVA

Braća Safet i Sahret Hajdarpašić sahranili su oca prije mjesec dana pokraj džamije u selu Radulići, gdje se Hajdarpašići sahranjuju još od sedamnaestog vijeka. Mislili su da su ga sahranili u muslimanskom groblju. Uvidom u zvanične spise, međutim, saznali su da su oca, prema dokumentima crnogorskih državnih organa, sahranili nedaleko od ulaznih vrata tamošnje crkve, za koju do sada niko nije znao da postoji tu osim bjelopoljskog katastra.

Za taj je paradoks Sahret Hajdarpašić saznao nakon što je, kaže, bio zaprepašćen kada je pročitao u novinama kako je, navodno, raščišćavajući groblje, «devastirao i u šut bacio ostatke hrišćanskih grobova». Zajedno sa Odborom Islamske zajednice demantovao je tu dezinformaciju i pošao u katastar kako bi ogradio i definisao granice groblja u kome se pored njegovih rođaka sahranjuju samo komšije iz istog sela, Veskovići, jedina preostala muslimanska porodica koja živi u bjelopoljskom selu Radulićima.

«Nisam mogao da vjerujem da je u dokumentu koji su mi pokazali u Direkciji za nekretnine naše groblje, inače vakufsko imanje, upisano kao kamenjar – krš, a jedna od najstarijih džamija u Crnoj Gori, odnosno njeni ostaci, upisani su kao crkva», kaže Hajdarpašić.

Direktor bjelopoljskog katastra Duško Vojinović potvrdio je Monitoru tu informaciju, ustupivši nam na uvid sve raspoložive spise koje posjeduje taj državni organ. Stara džamija, jedna od tri kupolne i monumentalne građevine te vrste koje su sagrađene u Crnoj Gori, bila je džamija od nastanka 1689. godine (kada je Hajdar-paša Selim došao u Bihor) sve do 1977. kada su joj bez pisanog traga i obrazloženja uz naziv džamija dopisali – crkva. Posljednjim katastarskim upisom iz 1996. kada su podaci iz knjiga prenošeni u kompjutere, izgubio se naziv džamija i ostalo – crkva. «Nije mi jasno kako je to moglo da se dogodi bez upisa razloga izmjene», kazao nam je Vojinović, potvrdivši da se na istovjetan način izgubila i odrednica «groblje» koja je od strane za sada nepoznatog lica prepravljena u «krš – kamenjar» u katastarskoj parceli od trideset ari upisanoj pod imenom Vakufača.

U katastru ne postoji nikakav pisani trag na osnovu kojeg bi se utvrdilo ko je pravio te izmjene. Radi se o nečuvenom falsifikatu o čemu smo upoznali tužilaštvo, zahtijevajući da preduzme mjere iz svoje nadležnosti», kaže reis Islamske zajednice Crne Gore Rifat efendija Fejzić. On smatra da se radi o smišljenoj i organizovanoj akciji, kojom se Islamska zajednica pokušava lišiti svoje izuzetno vrijedne imovine u kulturnom i istorijskom smislu. «Konačno, ne radi se ni o kakvoj ‘Vakupači’ već o vakufu, odnosno imovini davno poklonjenoj Islamskoj zajednici.

Ta otimačina je dio nacionalističkog projekta koji je, srećom, zaustavljen u Crnoj Gori krajem devedesetih», kaže Fejzić. Paroh bjelopoljski, protojerej Miraš Bogavac, kaže da crkva nikada ne bi pokušala da uzme nešto što joj ne pripada. Bogavac, takođe, nije u detalje upoznat sa činjenicom da se radulićka džamija u zvaničnim spisima vodi kao crkva, niti je smatra svojom imovinom. On ne želi da komentariše pretpostavke da je tu prije 17. vijeka postojao hrišćanski objekat i groblje.

«Konačnu riječ treba da da nauka i to ne smije biti razlog bilo kakvog međureligijskog razdora», kaže Bogavac. U selu Radulići žive pravoslavci i jedna muslimanska porodica, a u okolnim selima većinsko stanovništvo je muslimanske vjeroispovijesti.
Radulićani, međutim, ne žele džamiju u svom selu i takvu odluku donijeli su na svom zboru…​

Džamija u Radulićima sagraðena je krajem 17. i početkom 18. vijeka, a tačni podaci se ne znaju jer nema sačuvanih pisanih dokumenata. Sagradio je Hajdar-paša Selim, koji je došao u Bihor sultanovim beratom 1689. godine sa ciljem da se spriječe česti upadi i pljačke Crnogoraca preko Lima. Cilj tih napada bio je da se oslabi Osmansko carstvo jer u tom vremenu vodile su se bitke cijelim carstvom i ovo je trebalo da bude mali doprinos da ono što prije u globalu propadne.

Od tada te teritorije bivaju puno sigurnije za život i muslimani se postepeno doseljavaju. Hajdar-paša je tada u Radulićima sagradio džamiju u kojoj je i sam klanjao. U džamiji je bila učionica za učenje Kur'ana, biblioteka sa knjigama napisanim na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Formirao je sudstvo od pet članova Vijeća, zatim imao saraj kao i rezidenciju iz koje je Hajdar-paša vladao cijelim Bihorom.

Teritorija Bihora tada, a gotovo i sada, obuhvatala je cijelo Bijelo Polje, zatim Petnjicu sa okolnim selima do planine Turjak nadomak Rožaja sa istočne strane i Berana sa zapadne strane. Za vrijeme Drugog svjetskog rata džamija u Radulićima i sve što se nalazilo oko nje biva zapaljena i srušena od strane ozloglašenih četnika Pavla Ðurišića. Poslije tog rata ovaj vakuf u državnim katastarskim knjigama vodi se kao „crkveno zemljište“. Ova „greška“ otkrivena je 1996. godine, pa sve do 2008. godine kada Islamska zajednica Crne Gore na čelu sa Rifat-ef. Fejzićem uspijeva da vrati sve oduzeto pod svoju upravu.
Od tada i počinju akcije mladih džematlija iz gradske džamije iz Bijelog Polja na raščišćavanju ovog prostora, pogotovo džamijskog, od koje je ostalo nešto manje od pola minare i sasvim malo zidova sa strane (vidi sliku). Kada je očišćeno granje i korov, kako oko džamije tako i u njoj, naziralo se prelijepo zdanje kojem nije bilo ravnog nadaleko.

Ostaci ove veleljepne džamije već skoro 70 godina opominju nas da joj trebamo vratiti prijašnju ljepotu i funkciju, a istovremeno svjedoči protiv svojih komšija nemuslimana koji su joj skrnavili svetost. Bolna je činjenica da zločin koji se dogodio narodu i njihovim svetinjama ovog i drugih bihorskih krajeva uopšte nikada nije procesuiran niti je zabilježen u istoriji, a pamte ga i spominju samo njegove žrtve. Ovo nije dobro radi žrtava, a niti nas samih, jer naučili smo da nekažnjen zločin zna često puta da se još žešće ponovi.

U Radulićima danas gotovo i da nema muslimana. Za vrijeme rata su ili ubijeni (spaljeni) ili protjerani. Bolje rečeno, to mjesto je etnički očišćeno. Sada se postavlja pitanje zbog čega i za koga je obnavljati? Mi kažemo da je treba renovirati i pisati o njenoj teškoj sudbini, kao i javno objelodaniti njene rušitelje, jer ako sada nepravda nadjača, oni koji su je srušili to će slaviti kao svoju pobjedu i mislit će da su veliko dobro uradili i to nedjelo će sokoliti buduće generacije zulumćara da se i oni bore za slične „trijumfe“ kojim se ponose njihove „čiče“. Ako sačuvamo džamiju u Radulićima tako ćemo se dijelom odužiti nevinim žrtvama koje su glavom platile svoj šehadet. Ako Bog da, tamo gdje ima džamije bit će i muslimana.​