Historijske Teme Iz Povijesti Mekke (Kabe)

Šta znači »Bejtul ma'mur«

Prema jednom nepotvrđenom hadisu Muhammeda a.s., Ka'ba je prozvana imenom »Bejtul ma ‘mur« jer oko nje svakodnevno tavafi sedamdeset tisuća meleka. Ibni Abbas tvrdi da je od Božjega poslanika sa v.s. čuo da u Svemiru ima ista takva građevina po imenu »Ed-darrah«. Navodno su potomci Ademovi a.s. sagradili objekt sličan današnjoj Ka'bi, ali je u potopu u cijelosti stradao, pa je nakon njega podignuta nova pod imenom »Bejtul ma'mur« (obnovljena kuća). Priča se da je na mjestu današnje Ka'be, u razdoblju od Nuha a.s. do Ibrahima a.s., bilo jedno brdo crvene boje, koje eventualne poplave ne bi mogle potopiti. Ta uzvišica-brdo nazvano je »Ekmetul hamra« (crveno brdo).

Ka'ba iz vremena Ibrahima a.s.

Od trenutka kada je Ibrahim a.s. dobio naredbu Svevišnjega da pođe naći u pustinji mjesto današnje Mekke i Ka'be, počinje utemeljenija povijest grada i svetišta. Tu se oslanjamo na Kur'an Časni, koji je sasma jasan i precizan u opisu gradnje i mjesta na kojem se nalazi Mekka.

Ostavljajući svoju ženu Hadžeru s tek rođenim djetetom Ismailom a.s., na mjestu između današnje Safve i Merve, Ibrahim a.s. se vratio svome odredištu u Palestinu. Mekka u tom razdoblju nije bila naseljena, a nedaleko odatle, na mjestu današnjega Arefata, bila je karavanska stanica na putu Sirija-Jemen. Pri jednom prolasku karavane plemena Džurhem opazili su ženu s djetetom, pa su poslali glasnika da ju pozove da im se pridruži na jelu. Kada je glasnik došao kod žene, opazio je veliki izvor vode, koji prije nije bio. Bio je mnogo jači od onoga na karavanskoj stanici.

Zamolili su ženu za dopuštenje da stanicu presele kod tog izvora, na što je ona pristala. I jednoga dana ostavili su karavansko zanimanje i nastanili se u Hadžerinom susjedstvu za stalno, pogotovu što su još zamijetili okolicu bogatu divljim životinjama. Kada je Hadžerin sin odrastao u stasitoga mladića, krenuo je s ostalima u lov na divljač. Vrativši se jednoga dana iz lova, Ismail nađe svoju majku mrtvu. Pokopa nedaleko od mjesta gdje se nalazio izvor. Starješine plemena Džurhem ga ožene prvom komšinicom.

Nakon ženidbe, Ismail ode u lov na divljač, gdje je običavao ostajati po nedjelju dana. U to vrijeme njegov dom posjeti jedan starac sijede kose, raspitujući se za svoju ženu i dijete. Rečeno mu je da je Hadžera umrla, a dijete odraslo u stasitoga mladića i otišao na sedam dana u lov. Pokazali su mu Ismailovu kuću i njegovu ženu. Kada je pokucao na vrata i pitao za Ismaila, žena mu je rekla da je otišao u lov i da se neće vratiti uskoro.

Na sva pitanja žena je odgovarala nevoljno i mrsko. Nije ga čak ponudila ni da uđe u kuću i sačeka sina. Opraštajući se od žene, starac joj reče: »Poselami ga i reci mu da mu je kućni prag slab i da ga treba promijeniti«. Kada se Ismail vratio, žena mu je ispričala što mu je sijedi starac poručio. Ismail je to protumačio kako mu žena nije dobra, pa se treba razvesti od nje. I zaista se razveo i oženio drugom djevojkom iz istoga plemena. I ponovo je otišao u lov, a nedugo iza toga, pojavio se isti starac i krenuo izravno u Ismailovu kuću. Sada je zatekao lijepu ženu, gostoprimljivu i nasmijanu. Raspitivao se za Ismaila i za njihovo stanje. Pozvala ga je u kuću, počastila onim što se u kući zadesilo i ponudila mu da sačeka njena muža, na čemu se starac zahvali i zamoli mladu ženu da prenese svom mužu poruku: »Ovaj ti je kućni prag dobar, nemoj ga mijenjati«.

Prije polaska iz kuće Ibrahim a.s. je upitao mladu ženu šta imaju od hrane u kući. Ona reče da imaju mesa i vode. Ibrahim je upita da li bi voljela još hrane, na što će ona: »Hvala Bogu, ovo nam je dovoljno«.

Na rastanku Ibrahim reče: »Neka vam Bog blagoslovi meso i vodu«.

Nije prošlo mnogo vremena, a Ibrahim dobi nalog od Allaha da krene ponovo u Mekku, ali sada da sagradi Božji hram sa svojim sinom Ismailom.

Mekam Ibrahim

Pored same Ka'be postoji važno mjesto koje Arapi nazivaju Mekam Ibrahim. O tomu šta je to govori nam Ali ibni Ebu Talib (radiallahu anhu): »Kada je Ibrahim a.s. došao s melekom Sekinom do mjesta Mekke, pozvao je svoga sina Ismaila da s njime počne gradnju hrama.

Temelje su kopali sve dok nisu došli do stijene koja je imala oblik deve, pa melek Sekin reče da na toj stijeni postave temelje. Pored meleka i Ibrahima a.s. spominje se i životinja Sard, koja je donijela Ibrahima iz Palestine. Imala je glavu u liku čovjeka i krila.

Prema Mekam je jedan kamen koji je Ibrahim a.s. upotrebljavao kao skelu pri zidanju kuće. Kada je podizanje zida odmaklo u visinu, Ismail a.s. nije mogao uzdizati kamenje, pa ga je otac mu Ibrahim poslao da nađe kamen dovoljne visine da na njega stavlja kamenje za zid.

Legenda govori da je taj kamen donesen s obiližnjeg brda Gurab (vrana). Kako bi zid napredovao, Ibrahim bi kamen pomicao s mjesta na mjesto i tako zidao. Prema drugoj verziji ove priče, Ibrahim a.s. je taj kamen postavio na mjesto odakle počinje ophodnja Ka'be.

I Hadžerul-esved (crni kamen) jedno je od povijesnih obilježja Ka'be. Kada je Ka'ba bila dovršena, Ibrahim a.s. je poslao Ismaila da pronađe kamen uočljive boje koji bi ugradio u zid odakle počinje ophodnja (tavaf). Ismail a.s. je dugo tražio kamen takve boje, ali ga nije našao. Onda je otišao Ibrahim a.s. i vratio se s kamenom rekavši da mu ga je gore u brdu dao čovjek koga on nije vidio i da im pomaže oko gradnje hrama.

Prema kroničarima iz islamskoga razdoblja, Ka'ba je sazdana od kamenova s pet brda, i to: Hira, Subejr, Lubnan, Ettur i Džebelul hamra. Ima tvrdnji da je ovaj kamen donesen iz dženneta.​

Ima utemeljenih tvrdnji da je Ka'ba od postanka do početka islama tri puta rušena i građena, i to za vrijeme Džurhema, Amalika i plemena Kurejš. Ovu posljednju predislamsku obnovu Ka'be doživio je i Muhammed a.s. ali prije njegova poslanstva.

Što se tiče mjesta Arefat, postoji priča da je nakon završnih radova na Ka'bi Ibrahimu došao melek Džibril a.s. pitajući da li znade kako se obavljaju menasiki (obredi). Ibrahim mu je odgovorio: »Areftu« (“Znadem”).

Postoji i tvrdnja da na prostoru od Hadžerul esveda i vrela Zemzem imade 99 mezarova Božjih poslanika, koji su odlazili da bi tavaf obavili i tamo umirali. Navodno je i Muhammed a.s. potvrdio da se na prostoru između Hadžerul esveda i Zemzema nalaze mezari: Nuha, Huda, Šuajba i Saliha (alejhimusselam).

Povod objave jednog ajeta

Da su povodi objave Kur'ana važni momenti u mozaiku cjelovitog islama, pokazuje i naredni primjer koji nam ukazuje na postanak imena Mekka. Među muslimanima i Židovima u Medini izbio je veliki spor oko tvrdnji šta je starije – Mekka ili Jeruzalem. Židovi su tvrdili – Jeruzalem, a muslimani – Mekka. Tih dana dolazi kur'anska objava koja kaže: »Prva zgrada stavljena čovjeku na uporabu je ona u Bekki časnoj…«. Ovdje se javlja nedoumica u riječi Bekka. Mnogi etimolozi arapskog jezika nisu mogli protumačiti ovu riječ. U staroarapskom jeziku za riječ hram upotrebljava se riječ »bekka«, pa odatle i najprihvatljivije rješenje da je ovaj grad nazvan gradom-hramom, što on ustvari i jeste. Ima mišljenja da je riječ »Bekka« izvedena od riječi »bukaun«, što na arapskom znači plač. I ova verzija ima utemeljenja jer hodočasnici, kada ugledaju Mekku, a naročito Ka'bu, ne mogu odoljeti suzama.

Prema toj verziji, koju prenosi i Ezreki, ime Bekka je bilo sve do Ibrahima a.s., i kaže se da se upravo njih dva zaplakali kada su spoznali da im mnogobrojni meleki pomažu u gradnji hrama.

Lejs ibni ebu Selim iz plemena Kurejš tvrdi da su pri obnavljanju Ka'be prije pojave islama, u njenim temeljima našli jedan kamen na kojem je na surjanskom jeziku bilo napisano: »Ko sije dobro, požnjet će sreću, a ko zlo, poslije požanje prokletstvo; upoznaj zlo i nagrađuj dobro«.

Ismail i njegovi potomci

Ismail a.s. je autohtoni starosjedjelac Mekke. Prema tradicionalnim predanjima imao je dvanaestero djece. Njegovoj je ženi bilo ime Sejjida bint Medad bin Amr Džurhemi. Svih dvanaestoro djece bili su sinovi: Mijas, Azer, Timna, Jatur, Nabeš, Kajdema, Kajdar, Nabet, Majet, te još trojica nepoznatih imena. Isti izvori govore da su od Kajdera i Nabeta nastali Arapi. Nakon Ismaila starješinstvo nad Ka'bom je preuzeo njegov sin Nabet. Također se tvrdi da je Ka'bom dugo upravljalo pleme Džurhem, sve dok nije došlo do krvavih sukoba unutar plemena.

Uskoro se pojavilo drugo pleme po imenu Amalika, iskoristivši krvave svađe i sukobe među Džurhemcima i preuzimajući vlast nad Mekkom i Ka'bom. Ka'ba je u razdoblju vlasti Amalika doživjela crne trenutke. Pljačka dragocjenosti Ka'be, njeno skrnavljenje i druge nemoralnosti bile su obilježje tog razdoblja. Jedan starac iz tog plemena po imenu Amuk ne mogavši podnijeti pljačku ka'benskih dragocjenosti, odlučio je jedne noći preostalo blago skriti ispod zemlje u kanal vrela Zemzem. Blago je pronađeno za vrijeme kada je Ka'bom upravljao Abdul Muttalib, djed Muhammeda a.s.

Nastanak idolatrije u Ka'bi

Svakako najzanimljivije pitanje postavljaju kroničari Mekke i Ka'be: Kako je došla idolatrija u Mekku i Ka'bu? Ezreki u svojoj povijesti navodi da se to dogodilo za vrijeme dok su Ka'bom i Mekkom upravljali Amalici. Dvoje mladih ljudi, po imenu Asaf i Naila, usudili su se u moru nemorala počiniti blud u samoj Ka'bi i to na očigled svojih pijanih sunarodnjaka. Malo potom Bog ih pretvori u dva kipa. Kako su oba bili iz imućnijih obitelji, njihova ih je rodbina mnogo žalila, pa odlučiše tako okamenjene postaviti ih na dva brdašceta, Safvu i Mervu.

Tradicija kazuje da se ostali stanovnici Mekke nakon ovog događaja nisu više usuđivali činiti blud u Ka'bi. Starješina plemena Amr ibni Lahj naredi da se ova dva kipa imaju obožavati. Stanovnici to odbiše na početku, ali kako je vrijeme promicalo, ova dva kipa su postupno postajali predmetom obilaska, dok nisu postali dijelom hodočasničkih obreda. Novi starješina plemena Amalika Kasijj ibni Kilab odredi poganskim propisom da se ova dva kipa imaju obožavati, da im se pridonose žrtve. Tako je ostalo sve dok Muhammed a.s. nije oslobodio Mekku i naredio da se ta dva kipa imaju pohlupati. Ova dva božanstva imali su veliku moć. Pogani su držali da se čovjek može osloboditi i najtežih grijeha kod ova dva kipa kao što su ubistvo, krađe, preljube i drugo.

Prema jednoj tradiciji pleme Amalika je zbog zala koje je počinilo i ugrožavanja svetosti Mekke i Ka'be kažnjeno sušom. Zbog dugotrajne suše napustilo je Mekku i otišlo u Jemen, ali je i tamo sa sobom donijelo sušu. Svi su ih narodi i plemena zbog toga mrzili i tjerali od sebe. Na kraju su se rasuli i više se nikada nisu skupili.

Bili su ogromni rastom i snagom. I danas se smatra među Arapima najomrznutiji onaj koji odbije napojiti žednog, pa makar to bilo i pseto.

Starješina ovog plemena Amr ibni Lahj prvi je donio iz Šama kip Hubela, glavnog idola Ka'be koji je ostao sve do Muhammedova a.s. oslobađanja Mekke. Božji poslanik je sam uništio kip Hubela. Kada su ga transportirali iz Šama u Mekku, polomljena mu je desna ruka, pa je Lahj naredio da se izradi druga, od zlata. Hubel je u razdoblju poganstva bio postavljen nad izvor Zemzem.​

I u razdoblju kada je Mekkom i Ka'bom upravljalo pleme El Huzza’, nemoralnost je bila velika. Nekolicina članova ovog plemena imala je plan srušiti Ka'bu, ali su ih njihovi sunarodnjaci spriječili.

Njihova je vlast trajala tri stotine godina. Došli su u Mekku iz Jemena, navodno s brane Me'rib, nakon što je ona porušena.

Pleme Kurejš i Mekka

Ima dosta verzija o plemenu Kurejš i njihovom porijeklu. Jedna je da su oni nastanjivali obalu Crvenoga mora. Bilo je vrlo brojno, ali nije običavalo dolaziti u Mekku na hodočašće. Jedne se godine ipak odlučilo na kolektivno hodočašće. Nakon obavljenog hodočašća, na Mini je došlo do sukoba ovog plemena s plemenom El Huzza’. Bitka je bila krvava. Kada su obje strane uvidjele da ne mogu pobijediti, pristali su na mirovne pregovore. Pleme Kurejš je vještom manipulacijom uspjelo izboriti pravo da upravlja Mekkom i Ka'bom.

Kipovi u Ka'bi

Već smo spomenuli tri glavna kipa u Ka'bi od kojih je onaj nad izvorom Zemzema, Hubel, bio glavni. Prije svakog polaska na put ili kad se vraćalo s puta, išlo bi se njemu pomoliti. Prije i poslije obilaska Ka'be svraćalo bi se Hubelu na molitvu. Bez molitve njemu ništa se nije smjelo raditi. Na njemu je bilo obješeno sedam posuda, svaka od njih za posebnu namjenu – za ludilo, ljubomoru, sljepilo, trudnice, za želje, za sretan put, za rođenje, za umrle i tako redom. Svaki sprovod bi morao proći pored Hubela. Hubel je imao posebnog čuvara koji se zvao Kaddah. Hubelu su prinosili skupocjene žrtve, a najmanja je bila u vrijednsoti od stotinu deva.

Hubel je bio zaklonjen posebnim zastorom. Na desnoj strani dvorišta Ka'be bilo je postavljeno svetište pod imenom Halsa. Njega su hodočasnici darovali ječmom, zobi, pšenicom, ali su kod njega ostavljali i svoju odjeću. Poljevali su ga mlijekom i vinom, i na njega vješali nojeva jaja.

Na brdu Safvi postojalo je i božanstvo pod imenom Nahik Mudžavidur-rih, a na Mervi kip po imenu Mat'amut-tajr, kod koga su ostavljali žitarice za ptice. Na obali Crvenoga mora postavljeno je kurejško božanstvo Menat.

Ibni Abbas tvrdi da riječ “kurejš” znači – narod s mora.

Kurejšije su uveli jedan čudan običaj za koji nema objašnjenja. Kada bi hodočasnik obukao ihrame (bijele halje), nije se više smio vratiti kući do svršetka hodočašća. Ako je trebao otići kući, morao je ulaziti kroz prozor, krov, ali nikako na vrata. Taj kurejški običaj Kur'an osuđuje.

Božanstvo Menat, rekli smo, pripadalo je Kurejšu. Kad bi hodočasnici svršili s obredima, otišli bi do današnje Džidde, gdje je božanstvo bilo postavljeno na jednu liticu iznad mora; tamo bi se pomolili, obrijali glavu, i time završili s obredom. Kada je Muhammed a.s. oslobodio Mekku, poslao je Halida s nalogom da uništi taj kip.

Na mjestu Hunejn, nedaleko od Mekke, nalazilo se božanstvo Envat, u obliku velikog zelenog drveta, na koje su Krejšije vješali svoje oružje, ostajali pod drvetom cijeli dan razmišljajući i moleći se.

Slonova vojna

U tadašnjem Jemenu živio je narod po imenu Hamir, kojim je vladao Zer'at Nuvvas. Hamiri su bili kršćani, ali njihov kralj je po nagovoru jednog židovskog misionara primio židovstvo. Tražio je ultimativno od svog naroda da isto uradi, ali oni to odbiše, pa i po cijenu da ratuju. Sa svojim istomišljenicima Nuvvas ih napadne i počini teški genocid nad Hamirima. Jedan od preživjelih pobjegne u pustaru i otud pošalje poruku u Abesiniju tražeći pomoć od tamošnjih kršćana da bi spasio preostalu braću. Tamošnji kralj šalje vojsku preko mora u Jemen, ali Nivvas ga dočekuje na obali, gdje se zameće strašna bitka.

U toj bici poginula su obadva kralja, ali je abesinska vojska uspjela pobijediti. Nakon te pobjede abesinski vojskovođa poče razmišljati kuda da krene s vojskom. Odlučili su, na temeljima jemenske kulture, nakalemiti svoju, abesinsku. Sagradili su kršćanski hram ogromnih razmjera. Hram je obložen poznatim jemenskim mermerom i izgledao je vrlo skladno. Zapovjednik po imenu Ebreha pozivao je okolne narode u posjetu ovom hramu, nadajući se da će okupiti sve narode u kršćanstvu. Jednoga je dana pozvao i Arape iz pustare. Kada su ovi došli u posjet hramu, rekli su Ebrehu da je hram besprijekoran, ali da oni imaju bolji i stariji u Mekki.​

U Ebrehu se javila zavist i želja da sruše arapski hram i time prisile sve Arape iz pustare da dolaze na hodočašće u Jemen. Opremili su ogromnu vojsku koja je imala zadatak srušiti sve arapsko. Vojska je u svojim redovima imala i slonove. Kada su stigli pred Taif, njegovi su stanovnici odlučili prihvatiti kršćanstvo, a jedan od prvaka Taifa pošao je sa abesinskom vojskom da pokaže put u Mekku. Tog Taifca Arapi smatraju najvećim izdajnikom, a Taif gradom izdajicom.

Kada je abesinska vojska stigla do pred Ka'bu, Ebreha je poslao darove i poruku tadašnjem upravitelju Ka'be Abdul Muttalibu (djedu Muhammeda a.s.) gdje mu kaže da on ne želi rat s Arapima, nego da sruši Ka'bu. Na tu poruku Abdul Muttalib odgovara da ni on ne želi rat, ali niti rušenje Ka'be, ali je ne može ni braniti, jer se pred Mekkom našla ogromna sila.

Glasnik Ebreha je tražio od Abdul Muttaliba da krene s njime u šator zapovjednika. Kada je Abdul Muttalib došao s nekoliko svojih sinova, abesinska je vojska već počela pljačku. Abdul Muttalib je tražio od Ebreha da nadoknadi štetu, ali ovaj to odbi. Tada mu Abdul Muttalib reče: »Ja sam vlasnik deva koje si opljačkao, a bog je vlasnik Ka'be. Ja se ne mogu protiv tebe zaštiti, ali Bog može Ka'bu zaštiti od tebe silnika«. Ebreha je zahtijevao da stanovnici napuste Mekku kako bi srušio Ka'bu. Nakon toga Abdul Muttalib se povukao u Mekku i očekivao daljni rasplet događaja. Pri ulasku u Mekku slonovi se jako uznemire. Nastane rika, i nikako ih nisu mogli utjerati u grad. U sumrak na nebu se pojaviše ogromne ptičurine koje su u kljunovima i kandžama nosile poveće kamenje, i puštaše ga tačno nad napadačima i njihovim slonovima.

Ptice su dolazile iz pravca mora, u valovima, jato za jatom. Kad je to Ebreha vidio, naredio je povlačenje, ali je već bilo kasno. Smrt je brzo nadirala. Ono što je kamenje promašilo iz neba, poubijali su pobješnjali slonovi. Kako nije znala naći izlaza iz brdovitog predjela Mekke, vojska se raspršila na sve strane. U Jemen je samo stigla poruka o strašnoj sudbini ove vojne. Ptice su prije ovog događaja bile rijetkost. Bile su ogromne i živjele su na obali mora, hraneći se uginulim ribama. Otada svaka mekanska obitelj dužna je davati desetinu od žitarica na ime prehrane ptica u Mekki. Tako se i danas hrane ka'benski golubovi.

Gradnja Ka'be u razdoblju džahilijjeta

Prema kazivanju Omera ibnul Hattaba, Kurejšije saznadoše da se jedna rumejska lađa nasukala u Crvenom moru na podvodne hridi i da je posada prodaje. Lađa je bila nova. U to vrijeme Ka'ba je bila u ruševnom stanju, pa kurejški prvaci odlučiše otići i pogledati lađu kako bi je kupili i njenim drvetom obnovili Ka'bu. Na lađi nađoše i jednog Romejca koji je bio vrstan majstor drveta. Kamen i ostali potreban materijal sakupili su stanovnici Mekke po okolnim brdima. Među dobrovoljcima je bio i Muhammed a.s. Tada se Muhammedu a.s. dogodila jedna nezgoda.

Dok je sakupljao kamen, vjetar je puhnuo i podigao mu haljetak, tako da je na trenutak otkrio sramotni dio tijela. Odjednom su svi koji su s njim radili čuli glas iz dubine, koji mu kaže da se pokrije. Hazreti Omer je kasnije pričao da se Muhammed a.s. pokrio prije nego su ga ostali vidjeli u takvom položaju.

Kada je trebalo ukloniti ostatke izgorjelih zidova, niko se nije ustručavao prvi početi. Usudio se Velid ibni Mugire izjavivši: »Bože, mi želimo obnoviti – a ne srušiti Ka'bu«. Kako se njemu ništa nije dogodilo, i ostali su počeli uklanjati nagorjele grede. Crni je kamen jako stradao u ovom požaru tako da se počeo raspadati. Odlučiše ga optočiti zlatom. Tada je među Arapima natao spor oko toga ko će postaviti crni kamen na njegovo mjesto. Spor je, na opće zadovoljstvo, kako znademo, riješio Muhammed a.s..

Ka'ba je tada sagrađena u obliku pravougaonika, s mnoštvom kipova unutar dvorišta, te s dvjema slikama – Mejreme i Isa a.s. Bila je i slika Ibrahima a.s. ali vrlo ružna.

Pri oslobođenju Mekke 619. n.e. Muhammed a.s. je ugledavši sliku Ibrahima a.s. rekao: »Bog ih ubio, kako su ga naslikali, kao gatara, a on to nije bio«. Kada je ugledao slike Mejreme i Isa a.s., primakao se, dobro ih pogledao, stavio svoje dlanove na njihove slike i naredio: »Uništite sve osim ovo što je pod mojim dlanovima!«.

Prema toj verziji, slike Mejreme i Isa a.s. ostale su sve do velikog požara Ka'be za vrijeme sukoba Abdullaha ibni Zubejra i Hadžadža. Tada je nestalo i likova Isa a.s. i Mejreme koji kasnije nisu obnovljeni.

Prema drugoj verziji, kada je ugledao slike njih dvoje, Muhammed a.s. je izbrisao njihove likove rekavši: »Zašto slikaju ono što stvoriti ne mogu«.

Posigurno se znade da su ova dva lika bili naslikani na stupu odmah do ulaznih vrata u untrašnjost Ka'be.

Ka'ba je u predislamskom razdoblju bila otvorena samo dva dana u sedmici, četvrtkom i ponedjeljkom, a ostalim danima je bila zatvorena za posjetitelje.​

Skidanje obuće u Ka'bi

Svaki detalj vezan za Ka'bu ne samo da je zanimljiv nego ukazuje i na povijesni kontinuitet Objave i fluktuacije propisa vezanih za nju. Do oslobođenja Mekke, obuća se u krugu Ka'be nije skidala. Kada je objavljen ajet iz sureta Ali Imran: »Skini obuću, ti si u svetoj dolini (sinajskoj)«, svi obredi su obavljani u obući. Ovaj ajet Muhammed a.s. je protumačio kao naredbu i njemu i muslimanima da, kada se nalaze na namazu, treba skinuti obuću.

Kroničari su zabilježili da je Velid ibni Mugire prvi prije ulaska u Ka'bu skinuo obuću.

Bit će zanimljivo pratiti historijat i ihrama, koji je sastavni dio hodočašća. U predislamskom razdoblju hodočasnici su obavljali obrede goli do pojasa, naizmjenično muškarci i žene. Međutim, jedno od arapskih plemena – pleme Hamos – nije poštivalo te propise, nego su hodočasničke obrede obavljali obučeni.

Devete godine po Hidžri Muhammed a.s. šalje poruku muslimanima da je zabranjeno obavljati hadž go do pojasa i naređuje da se i taj dio mora pokriti. Tu su poruku Božjega poslanika prenijeli njegovi izaslanici Ali ibni ebu Talib i Ebu Bekr Es-Sidik. Pored te poruke, Muhammed a.s. je naredio muslimanima i ovo:

1. Musliman i pogan se ne smiju zajedno naći u Ka'bi na obredima;

2. Džennetu se mogu nadati samo oni koji čvrsto vjeruju Božjoj jednoći;

3. Emanet (vjernost) Božjega poslanika mora ostati u opciji četiri mjeseca.

U predislamskom razdoblju pogani su svoju hodočasničku odjeću ostavljali obješenu u Ka'bi sve dok je, kiša i vjetar ne bi uništili. Nije se jednom dogodilo da je ta odjeća uzrokovala velike nevolje, požare, bolesti i drugo. U predislamskom razdoblju na arapskom poluotoku su bile dvije poganske religije – hullat i humos. Kurejšije su bili humosi. Jedan od preduvjeta ženidbe kod ovoga plemena je bio da sva djeca iz miješanog braka moraju biti sljedbenici humosa, a svi drugi Arapi su bili hullati. Kako su pogani morali biti do pojasa bez odjeće, to su upravitelji Ka'be propisali da muškarci obavljaju tavaf i druge obrede hodočašća po danu, a žene po noći.

Kurejšije su uzrokovali i veliku zbrku u računanju vremena. Oni su imali 13 mjeseci u godini. Poslije muharrema imali su dva mjeseca safera. Tako se godina rođenja Muhammeda a.s. ne bi mogla utvrditi da se te godine nije dogodila slonova vojna na Mekku.

Za vrijeme hodočašća vladali su posebni propisi. Niko od domaćih nije smio uskratiti vodu sa Zemzema hodočasnicima, kao ni hranu. Ko bi to prekršio, bivao je kažnjavan strogo i oštro. Čast i poštenje u odnosu prema hodočasniku su bili obilježje stanovnika Mekke. Svi stanovnici Mekke plaćali su poseban porez za hodočašće i hodočasnike, za one kojima je bila potrebna pomoć.

Požar na Ka'bi za vrijeme Jezida Ibni Muavije

Pretpostavlja se da je Ka'ba nekoliko puta u svojoj povijesti doživjela tešku havariju zbog požara. Za vrijeme halife Jezida ibni Muavije došlo je do oružanog sukoba između Jezidova zapovjednika Hadždžadža i Abdullaha ibni Zubejra, koji nikada nije priznao Muaviju i njegove nasljednike. Abdullah ibni Zubejr, rođeni Mekanlija, za svoje uporište odabrao je rodni grad. Halifina vojska, da bi svladala svoga protivnika, nije se ustručavala napasti i samu Mekku. U tom sukobu, da li namjerno ili slučajno, Ka'ba je zapaljena vatrenom loptom 29. rebiulevvela 64. godine po Hidžri.

Prvo je zapaljen ogrtač Ka'be, a potom se vatra proširila velikom brzinom na cijeli kompleks. Prije toga smo naglasili da je Ka'ba bila obnovljena drvetom s nasukanoga broda na Crvenom moru 606. g. n.e. U tom požaru stradalo je 19 hadžija iz Šama koji su se nalazili u Ka'bi. Potpuno je uništena, kao i crni kamen koji je jako stradao od visokih temperatura.

Odmah nakon požara Abdullah ibni Zubejr je organizirao njenu obnovu, Ka'be 64. h.g. Onoga dana kada je počela obnova Ka'be, Mekku i okolicu pogodio je snažan zemljotres. Velika lavina kamenja s okolnih se brda sručila na grad i ubila veliki broj stanovnika.

Radovi na obnovi Ka'be brzo su napredovali. Kada su poslovi okončani, izbio je spor oko toga ko će postaviti crni kamen na njegovo prvobitno mjesto. Abdullah ibni Zubejr naredi svom sinu da organizira postavljanje kamena, a on će za to vrijeme klanjati podne-namaz, i neka mu tekbirima jave kada ga postave na mjesto. Halifi Mervanu je stiglo mnogo pritužbi na račun Abdullaha ibni Zubejra. Navodno je Abdullah ibni Zubejr dao proširiti Ka'bu i smanjiti njene potporne stupove. Mervan je naredio da se sav višak poruši i vrati u prvobitno stanje. Tad je poznati ashab Abdullah ibni ebu Rebia intervenirao kod halife, prenoseći mu kako je čuo Muhammeda a.s. da je rekao: »Da se ne bojim negativne reakcije neodgovornih, ja bih Ka'bu srušio i na njenim temeljima sagradio novu, po novim zamislima«. Taj hadis prenosi i hazreti Aiša r.a. Prema kazivanju Osmana ibni Affana, trećeg halife, u Ka'bi su sve do pred smrt Muhammeda a.s. u unutrašnjosti bili rogovi ovna koga je zaklao Ibrahim a.s.​

Dragocjenosti Ka'be

Vjekovni je običaj da se pri prvoj posjeti Ka'ba dariva. Bili su to većinom vrlo skupocjeni darovi, od kojih je Ka'ba održavana i od kojih je obnavljana. Od vrlo skupocjenih poklona treba spomenuti:

Dar vladara Mehraba iz 197. h.g. od nekoliko stotina kilograma zlata;

2. Poklon kralja Tibeta prilikom njegova prelaska na islam.

Ka'ba je nekoliko puta opljačkana, a naročito u razdoblju uprave plemena Amalika.

Ključevi Ka'be

Kronika grada Mekke i Ka'be potvrđuje da su ključevi od Ka'be bili uvijek povjereni obitelji Talha. Kada je muslimanska vojska oslobodila Mekku 619. n.e., Muhammed a.s. je naredio da se ključevi predaju toj obitelji. I danas su potomci ove obitelji ključari.

Namaz u Ka'bi je poseban ugođaj za savkoga hadžiju i posjetitelja. Zato se svaki od njih živo zanima gdje je najviše volio klanjati Božji poslanik Muhammed a.s. Prema kazivanju Abdullaha ibni Omera i Bilala Habešije, Muhammed a.s. je najviše namaza klanjao na mjestu gdje se danas nalazi Mekam Ibrahima a.s.

Po oslobođenju Mekke, Muhammed a.s. je u društvu Bilala Habešije, svoga muezzina, otišao u Kabu i naložio mu da se popenje na krov Ka'be i odatle prouči ezan. Taj Bilalov čin mnogi su s gunđanjem prokomentirali. Svi su bojali odmazde. Po Meki su kružile nevjerojatne priče.

Muhammedu a.s. prišao je Ebu Sufjan rekavši mu da on nije negativno reagirao na ovaj događaj. Tada se Muhammed a.s. grohotom nasmijao. Kroničari bilježe da je to jedini put kada su Muhammeda a.s. vidjeli da se tako slatko smije.

U predislamskom razdoblju Ka'ba je bila više od svetišta. Ona je smatrana božanstvom i svako ko bi darnuo u njen integritet, smatrao bi se teškim grešnikom. Da bi pokazao da je Ka'ba samo građevina i ništa više, Muhammed a.s. je naredio Bilalu Habešiji da se popenje na njen krov i prouči ezan.

Ka'ba je arapska riječ za »kub«, to jest građevinu potpuno jednakih dimenzija.

Ime Mekke, prema nekim tumačenjima, na staroarapskom jeziku označava naselje, mjesto gdje prebivaju ljudi.

O hadžerul esvedu – crnom kamenu

Nema sumnje da je crni kamen centralni sadržaj Ka'be i da za njegovu povijest i podrijetlo vlada veliko zanimanje. Neki istražitelji tvrde da je ovaj kamen bio bijele boje, a da je pocrnio od silnog nemorala onih koji su ga doticali. Ima i drugih nevjerojatnih verzija, a neke od njih se pripisuju i samom Muhammedu a.s.

U nekoliko navrata spomenut je hadis Muhammeda a.s. da će prvi predznak Dana suda biti nestanak crnog kamena i Kur'ana.

Za vrijeme Haruna Er-rešida, kamen je bio sav ispucao, pa je halifa naredio da se ima optočiti zlatom i ukrasiti draguljima. Kamen je prema iskazima dug 35 cm, a debeo 30 cm.

Hidžretske 317. g. kamen je izvađen iz svog ležišta i odnesen u Bahren i tamo bio 22 godine. Uradili su to Karamite, koji su tog dana pobili u krugu Ka'be veliki broj ljudi i ugrozili time svetost ovog mesdžida. Vratili su ga tek 339. h.g. a 363. h.g. jedan Bizantijac je pod okriljem noći uhvaćen kako pokušava čekićem razbiti kamen.

Isto tako 414. h.g. jedan nepoznati posjetitelj Ka'be pokušao je razbiti kamen i odnijeti ga, ali je uhvaćen. Krajem desetog vijeka Hidžre ponovo je spriječeno vađenje kamena.

Godine 1351. h.g. jedan Afganistanac je ukrao komad crnog kamena i jedan komad pokrivača Ka'be. I on je uhvaćen na djelu i kažnjem smrću.​

Gradnja i obnova Ka'be

Prema raspoloživim podacima, Ka'ba je 11 puta u cjelosti obnovljana. U islamskom razdoblju obnavljana je četiri puta, posljednji put 1986. godine, i radovi još traju. Hidžretske 1039. g. 19. šabana Mekku je zadesilo strašno, do tada nezabilježeno nevrijeme. Kiša sa snijegom padala je neprekidno 48 sati. Zidovi Ka'be, nakvašeni kišom, popustili su i Ka'ba se u cijelosti srušila. Prema zapisima kroničara visina vode unutar Ka'be dosegla je dva metra. Blato i mulj su prekrili sve ulice Mekke. U tom nevremenu stradalo je oko 2 000 ljudi i 5 000 deva. Sve dragocjenosti u Ka'bi su uništene.

Sultan Murat, sin sultana Ahmeda, naredio je turskoj vojsci da se Ka'ba ima obnoviti i nanovo izgraditi do početka mjeseca zilhidždžta, odnosno za četiri mjeseca, koliko je preostalo do hadžskih obreda. Na obnovi Ka'be radilo je oko 30 000 ljudi. Ka'ba je svečano otvorena 2. zulhidždeta 1039. h.g.

Izvor Zemzem

Geološkim istraživanjima utvrđeno je da vrelo Zemzem izvire ispod brda Mankur, oko 100 kilometara od Mekke. Vrelo je do sada nekoliko puta obnavljano i proširivano. Najpoznatije je ono iz razdoblja halife Haruna Er-rešida, kada je njegova supruga platila sve troškove obnove Zemzema. Vrelo je 223. i 224. h.g. bilo skoro presušilo za vrijeme jedne od najvećih suša na Arabijskom poluotoku.

Tavaf

Dugo vremena nakon Objave stvarana je velika gužva u dvorištu Ka'be. Dok su jedni obavljali namaz, drugi su tavafili. Halid ibni Abdullah el Kusri je prvi zabranio tavaf za vrijeme namaskih vaktova, i od tada se prekida svaka aktivnost tavafa dok namaz traje. Kao i obično i ova uredba je izazvala velike polemike oko toga da li je odluka pravilno oko toga donesena.

Što se tiče vrata Ka'be treba reći da ih sada ima ukupno 25, od čega šest s malim promjerom, a 19 dvokrilnih. Najveća su vrata Bab Beni Šejba.

Krov Ka'be izrađen je u dva sloja; gornji je od mermera iz Jemena, a unutrašnji izrađen od skupocjenoga drveta sadž, ukrašen zlatom i rezbarijama. Na unutrašnjem dijelu krova urezani su ajeti i hadisi.

Ka'ba ima već nekoliko vijekova sedam minareta, a u vrijeme prvih stoljeća islama imala ih je samo četiri. Sve dok na vlast nije došao Muavija ibni ebu Sufjan, Ka'ba nije imala minbera. On je naredio da se minber u Šamu izradi u drvetu od tri stepenice.

U unutrašnjost Ka'be mogao se svako skloniti, pa makar bio i ubojica. Ubojicu i kriminalca niko nije smio silom izbaciti iz Ka'be. Ako ne bi htio na nagovor izaći, onda je bojkotiran, nije mu se davala hrana, s njim se nije razgovaralo niti družilo. Ubojica koji je počinio umorstvo u Haremu, bio je silom izveden iz harema Ka'be. U haremu je bilo strogo zabranjeno bilo kakvo kažnjavanje.

Čim je preselio u Medinu, Muhammedovu a.s. kuću je prodao njegov stric Ibni Akil, bez njegova odobrenja i dopuštenja, kao i imovinu svih članova obitelji Benu Hašim. Muhammed a.s. je zato bojkotirao Mekku. Kada bi pošao na hadž ili umru, pitali bi ga gdje će odsjesti u Mekki. Odgovarao je: »Zar je Ibni Akil ostavio nešto od moje imovine da bih tamo mogao boraviti?« U znak bojkota odbio je svaki poziv da odsjedne u gradu. Najradije je razapinjao šator na vrhu Mekke, na mjestu gdje ga je pozvao Džibril da mu pokaže kako uzimati abdest. Muhammed a.s. je ostao u dobrim odnosima sa svim svojim rođacima, osim s Ebu Lehebom.

Kuća u kojoj se rodio Muhammed a.s. prodana je bez njegova odobrenja. Poznata je pod imenom DAR JUSUF ili ŠA'AB BENI HAŠIM. Halifa Harun Er-rešid ju je otkupio i pretvorio u meždžid, da bi na kraju bila pretvorena u knjižnicu. Sada je ispražnjena i u njoj se uređuje spomen na Muhammeda a.s.

Omiljeno mjesto Božjega poslanika bila je kuća njegove supruge Hatidže, i tu je odsjedao. U toj kući Muhammed a.s. je dobio nekoliko objava, kao što su primjerice sura El Muddesir. I tu je kuću Ibni Akil prodao Ebu Sufjanu, a ovaj pretvorio u meždžid. Kuća u kojoj je na islam prešao Omer ibnul Hattab i danas postoji, i tu je Muhammed a.s. rado zalazio.

U Mekki je bilo 10 velikih bunareva vode, koji su bili mahom u privatnom vlasništvu. Među njima su najpoznatiji:

1. Karadem, jedan od najstarijih u Mekki;

2. Rum, u okolici Arefata;

3- Ham, koji više ne postoji;

4. Adžule, bunar koji je služio najviše hodočasnicima;

5. Radm, za koga se pretpostavlja da je bio vlasništvo Omera ibnul Hattaba.

Godine 802. h. za vrijeme sultana Berkuka iz Egipta, Meka je skoro u cijelosti izgorjela u strahovitom požaru.

Postoji opsežna statistika u vezi sa poplavama Mekke i Ka'be. U vremenu od 85. do 1350. h.g. Mekku je zadesilo 85 velikih poplava. Mekka je u nekoliko navrata imala od poplava ogromne žrtve, što izgleda malo neobično, jer niko to ne bi mogao pretpostavljati.

Ovim kratkim povijesnim prikazom bio nam je cilj približiti čitateljima Mekku i Ka'bu s onih strana s kojih se rijetko piše i govori.

(Preuzeto iz Takvima, Mešihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Zagreb, str. 51-68)​