Veliki mislilac, gramatičar, hafiz, imam, veliki stručnjak, metodolog šerijatskog prava, fakih, Ebu Abdullah, Šemsudin Muhammed ibn Ebu Bekr ibn Ejjub ibn Hurejz Zejnuddin ez-Zuri, jedan od najpoznatijih islamskih učenjaka koji je poznat pod nadimkom ”Ibn Kajjim el Dževzi” što znači ”sin upravnika škole” u kojoj je njegov otac radio kao upravnik. Rodio se 691 godine u jednom od sela Hurana koje je udaljeno od Damaska 55 milja jugoistočno, u ulemanskoj i pobožnoj porodici. Preselio se u Damask te učio i sticao znanje pred najvećim autoritetima tadašnjeg islamskog svijeta i postao je jedan od najvećih stručnjaka u više oblasti, posebno u gramatici arapskog jezika, akaidu, fikhu, tefsiru i hadisu.
Velikani pred kojima je sakupljao znanje
Pored ostalih velikana pred kojima je sakupljao znanje, mnogo vremena je provodio sa šejhul-islamom Ibn Tejmijjom kada je bio na vrhuncu fizičke i duhovne spoznaje u najjačem i najrazvijenijem dobu svom života. Od njega se najviše okoristio na polju pozivanja u Allahovu azze ve dželle, Knjigu i Poslanikov sunnet, njihovo razumjevanje na način na koji su činili dobri prethodnici. Volio ga je toliko da se s njim slagao u većini njegovih stavova, pomagao ga, dokazivao njegove riječi i njihovu ispravnost. Kada su Ibnul-Kajjima zadesila iskušenja kao i njegovog šejha, zajedno su bili zatvoreni u damašku tvrđavu iz koje je Ibn Kajjim oslobođen tek poslije šejhove smrti, Allah mu se smilovao.
Pozivao je u reformu zaboravljenih a ispravnih vjerskih učenja i ostavljanje novotarija koje su muslimani stoljećima slijepog slijeđenja uveli u svoju vjeru. Ukazivao je na vjerodostojnost hadisa, nastojao ih izdići i dati im zasluženo mjesto. Pozivao je na izučavanje hadisa koji pojašnjavaju kur'anske ajete i kojima se utvrđuju činjenice. Biografi su spomenuli zaista mnogo stvari o Ibn Kajjimovom zuhdu, ibadetu i iskrenosti i ubraja se u red onih mislilaca koji su svojim razmišljanjem osvjetlili umove kako svog vremena, tako i generacija koje su poslije njega došle pa sve do danas. Svojim riječima i djelima je srca svojih sljedbenika oslobodio primjesa sumnje, zablude i slijepog slijeđenja neispravnih stvari.
Ovaj velikan preselio je na Ahiret 13. redžeba 751 godine po Hidžri, u šezdesetoj godini života a dženaza mu je klanjana sutradan u Velikoj džamiji u Damasku, a zatim u džamiji u El-Džerrah. Allah da mu se smiluje i da ga nastani u džennetskim vrtovima, amin.
Cijenjen među učenjacima
Ibnul-Imad el-Hanbeli je rekao: ”On je apsolutni mudžtehid, mufessir, gramatičar, usulista, mutekellim. Bio je ekspert u islamskim naukama. Poznavao je Tefsir i u njemu mu nije bilo ravnog. Poznavao je osnove vjere, gdje je došao do krajnjih granica. Poznavao je hadis, njegova značenja, njegovo razumjevanje i finese iz njega, fikh i njegovu metodologiju. Bio je veoma učen i u arapskom jeziku, ilmul-kelamu i drugim stvarima. Poznavao je nauku o lijepom ponašanju.”
Hafiz Ibn Kesir za njega je kazao: “Istakao se u brojnim naučnim disciplinama, posebno u tefsiru, hadisu i metodologiji. Kada se Ibn Tejmijje vratio iz Egipta, 712 godine po Hidžri, neprestano se družio s njim sve do Ibn Tejmijjine smrti. Od njega je preuzeo mnogo znanja uz prethodno znanje koje je imao. Postao je jedinstven poznavalac mnogih znanosti. I noću i danju sticao je znanje. Mnogo je upućivao dove Allahu, dž.š. Lijepo je učio Kur'an i bio je uzoritog ponašanja. Volio je ljude i nikom nije zavidio niti je koga uznemiravao. Nikome se nije svetio. Ne poznajem ni jednog učenjaka u ovo vrijeme da je više ibadetio od njega.”
Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani je rekao: ”Bio je hrabar. Imao je veliko znanje. Poznavao je razilaženje i stavove selefa.”
Kadi Burhanuddin Zer'i je rekao: “Pod nebeskim svodom nema učenijeg insana od njega.“
Velikani pred kojima je sakupljao znanje
Pored ostalih velikana pred kojima je sakupljao znanje, mnogo vremena je provodio sa šejhul-islamom Ibn Tejmijjom kada je bio na vrhuncu fizičke i duhovne spoznaje u najjačem i najrazvijenijem dobu svom života. Od njega se najviše okoristio na polju pozivanja u Allahovu azze ve dželle, Knjigu i Poslanikov sunnet, njihovo razumjevanje na način na koji su činili dobri prethodnici. Volio ga je toliko da se s njim slagao u većini njegovih stavova, pomagao ga, dokazivao njegove riječi i njihovu ispravnost. Kada su Ibnul-Kajjima zadesila iskušenja kao i njegovog šejha, zajedno su bili zatvoreni u damašku tvrđavu iz koje je Ibn Kajjim oslobođen tek poslije šejhove smrti, Allah mu se smilovao.
Pozivao je u reformu zaboravljenih a ispravnih vjerskih učenja i ostavljanje novotarija koje su muslimani stoljećima slijepog slijeđenja uveli u svoju vjeru. Ukazivao je na vjerodostojnost hadisa, nastojao ih izdići i dati im zasluženo mjesto. Pozivao je na izučavanje hadisa koji pojašnjavaju kur'anske ajete i kojima se utvrđuju činjenice. Biografi su spomenuli zaista mnogo stvari o Ibn Kajjimovom zuhdu, ibadetu i iskrenosti i ubraja se u red onih mislilaca koji su svojim razmišljanjem osvjetlili umove kako svog vremena, tako i generacija koje su poslije njega došle pa sve do danas. Svojim riječima i djelima je srca svojih sljedbenika oslobodio primjesa sumnje, zablude i slijepog slijeđenja neispravnih stvari.
Ovaj velikan preselio je na Ahiret 13. redžeba 751 godine po Hidžri, u šezdesetoj godini života a dženaza mu je klanjana sutradan u Velikoj džamiji u Damasku, a zatim u džamiji u El-Džerrah. Allah da mu se smiluje i da ga nastani u džennetskim vrtovima, amin.
Cijenjen među učenjacima
Ibnul-Imad el-Hanbeli je rekao: ”On je apsolutni mudžtehid, mufessir, gramatičar, usulista, mutekellim. Bio je ekspert u islamskim naukama. Poznavao je Tefsir i u njemu mu nije bilo ravnog. Poznavao je osnove vjere, gdje je došao do krajnjih granica. Poznavao je hadis, njegova značenja, njegovo razumjevanje i finese iz njega, fikh i njegovu metodologiju. Bio je veoma učen i u arapskom jeziku, ilmul-kelamu i drugim stvarima. Poznavao je nauku o lijepom ponašanju.”
Hafiz Ibn Kesir za njega je kazao: “Istakao se u brojnim naučnim disciplinama, posebno u tefsiru, hadisu i metodologiji. Kada se Ibn Tejmijje vratio iz Egipta, 712 godine po Hidžri, neprestano se družio s njim sve do Ibn Tejmijjine smrti. Od njega je preuzeo mnogo znanja uz prethodno znanje koje je imao. Postao je jedinstven poznavalac mnogih znanosti. I noću i danju sticao je znanje. Mnogo je upućivao dove Allahu, dž.š. Lijepo je učio Kur'an i bio je uzoritog ponašanja. Volio je ljude i nikom nije zavidio niti je koga uznemiravao. Nikome se nije svetio. Ne poznajem ni jednog učenjaka u ovo vrijeme da je više ibadetio od njega.”
Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani je rekao: ”Bio je hrabar. Imao je veliko znanje. Poznavao je razilaženje i stavove selefa.”
Kadi Burhanuddin Zer'i je rekao: “Pod nebeskim svodom nema učenijeg insana od njega.“
