Nazivi sure Fatiha*

Početak Knjige", kojom počinje kur'anski tekst i kojom se otvara i počinje učenje u namazima.

"Majka Knjige" i "Majka Kur'ana", tj. srž, budući da se sva značenja Kur'ana odnose na ono što ona sadrži; "Sedam sličnih ajeta" (ili onih koji se ponavljaju) te "Kur'an časni". U Sahihu Tirmizije potvrđuje se kao vjerodostojno predanje kako je Ebu-Hurejre rekao: "Božji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /5/ 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova' jeste Majka Kur'ana, Majka Knjige, Sedam sličnih ajeta, Kur'an časni." Naziva se i "Zahvala" i "Molitva", u skladu s riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Allaha, dž.š.: /6/ "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba na dva dijela. Kada Moj rob kaže: 'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova', Allah kaže: 'Moj rob Mi se zahvaljuje.' Fatiha je dobila i naziv "Namaz", budući da je ona uvjet namaza.

Pored toga, naziva se i "Lijek", na osnovu predanja Darimija od Ebu-Seida el-Hudrija izravno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /7/ "Početak Knjige je lijek od svakog otrova", kao i "Duševni lijek", na osnovi hadisa Ebu-Seida el-Hudrija, prema kome se jedan bolestan čovjek njom izliječio, nakon čega mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /8/ "Otkuda znaš da je ona lijek?" Naziva se i "Osnova Kur'ana", na temelju predanja Ša'bija od Ibn-Abbasa, koji ju je nazvao "Osnova Kur'ana" rekavši: "Njena osnova su riječi: 'U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.'"

Sufjan ibn Ujejne nazvao je ovu suru "Štitnik", a Jahja ibn ebi-Kesir "Dovoljna", na osnovi sadržaja nekih mursel hadisa: /9/ "Majka Knjige zamjenjuje drugo, a drugo ne zamjenjuje nju." Usto, naziva se i "Molitva" i "Riznica", što navodi Zamahšeri u Keššafu.
Objava

Prema predanju Ibn-Abbasa, Katade i Ebul-Alije, sura "El-Fatiha" objavljena je u Meki. Dakle, to je mekanska sura, iako ima mišljenja da je medinska, odnosno, da je objavljena dva puta, prvo u Meki, a zatim i u Medini.[1]
Vrijednosti Fatihe

Imam Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: /10/ "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao je jednom prilikom kod Ubejja ibn Ka'ba dok je ovaj klanjao namaz i rekao mu: 'O Ubejje!' Ubejj se okrenuo ne odazvavši se, a on mu je ponovio: 'O Ubejje!' Ubejj je tada brže završio namaz i pohitao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši:

'Mir s tobom, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'I s tobom mir! Šta te je navelo da se ne odazoveš kada sam te pozvao?' On je odgovorio: 'Allahov Poslaniče, bio sam u namazu.' Na to mu je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Zar ti u onome što je Allah meni objavio nije poznato:

'Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome što će vam život osigurati.' (8:24)

On je rekao: 'Dakako, Allahov Poslaniče! Odazivam se!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zapitao ga je: 'Hoćeš li da te upoznam sa surom kojoj slična nije objavljena, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, niti u Furkanu?!' Rekao je: 'Da, Allahov Poslaniče!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: 'Ne bih htio izići na ova vrata prije nego što je saznaš.'

Zatim priča: 'Allahov. Poslanik me je uzeo za ruku govoreći, dok sam ja usporavao bojeći se da ne dođemo do vrata prije nego završi. Kada smo se približili vratima, upitao sam: 'Allahov Pposlaniče! Koja je to sura koju si mi obećao?' Rekao je: 'Ona što je učiš u namazu...!' Proučio sam mu 'Majku Kur'ana', a on je rekao: 'Tako mi Onog u Čijoj ruci je moj život, Allah nije objavio niti u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, niti u Furkanu suru kao što je ova! To je sedam ajeta koji se ponavljaju!' "

Prenosi ga Tirmizi i navodi: /11/ "To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni koji ti objavljujemo." Zatim kaže: "Hadis je hasen-sahih."

Imam Ahmed ibn Hanbel, r.a., u svom Musnedu navodi da je Ebu-Seid ibnul-Mu'alla rekao: /12/ "Dok sam klanjao, pozvao me je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu se nisam odazvao dok nisam završio namaz." Zatim kaže: "Otišao sam kod njega, pa mi je rekao: 'Šta te je spriječilo da mi dođeš?' Rekao sam: 'Allahov Poslaniče, klanjao sam.' On je na to rekao: 'Zar Allah Uzvišeni nije kazao:

'O vjernici! Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu Onome što vas oživljava!' (8:24) Zatim je kazao: 'Prije nego iziđeš iz džamije, reći ću ti koja je najvrednija sura u Kur'anu!' Zatim me je uzeo za ruku, a kada je htio izići iz džamije, ja rekoh: 'Allahov Poslaniče, kazao si da ćeš mi reći koja je naj vrednija sura u Kur'anu?' Odgovorio je:

'Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!' To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni, koji sam ti donio." Ovako prenose Buhari, Ebu-Davud, Nesa'i i Ibn-Madže.​

Drugi hadis

Muslim prenosi u svom Sahihu, te Nesa'i u svom Sunenu sa lancem prenosilaca od Ibn-Abbasa da je rekao: /13/ "Dok je jednom prilikom kod Allahovog Poslanika bio Džebrail, začula se neka škripa. Džebrail je pogledao prema nebu rekavši: 'To se otvaraju vrata nebeska što nikada nisu otvarana!' Zatim je dodao: 'Otuda je sišao melek, došao Poslaniku i rekao mu: 'Obraduj sa dva svjetla koja su ti, mimo drugih vjerovjesnika, dana, a to su: 'Početak Knjige' i 'Posljednji ajeti sure El-Bekare'."

Navedeno prema Nesa'iju, a Muslim hadis prenosi u sličnoj verziji.
Slijedeći hadis

Muslim prenosi od Ebu-Hurejre, r.a., koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /14/ "Ko klanja namaz u kome nije proučio 'Majku Kur'ana', namaz mu nije potpun!" Neko je pričao Ebu-Hurejri: "Kada smo za imamom, kako da postupimo?", pa je rekao: "Učite Fatihu u sebi!", a ja sam čuo Allahovog.Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: "Uzvišeni Allah kaže: "Namaz sam podijelio između Sebe i Svog roba, na dva dijela: Mom robu pripada ono što moli! Kada on kaže: "Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!",Allah kaže: "Moj rob Mi zahvaljuje!"; kada kaže: "Svemilosnom, Millostivom", Allah kaže: "Moj rob Me hvali"; kada kaže: "Vladaru Dana sudnjega", Allah kaže: "Moj rob Me veliča!", odnosno nekada kaže: "Moj rob se Meni predaje" ; kada kaže:

Samo Tebi robujemo i od Tebe pomoć molimo!", Allah kaže: "Ovo je između Mene i Mog roba. Njemu pripada ono što moli!" ; kada kaže:

"Uputi nas na Pravi put! Na put onih koje si blagodario!

A ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali", Allah kaže: "Ovo pripada Mom robu, jer Njegovo je ono što on moli!" (Ovako hadis prenosi Nesa'i...)
Stav o učenju Fatihe u namazu

Postoje tri mišljenja učenjaka:

1. Obavezno je da Fatihu uči imam i muktedija (koji klanja za imamom) kao i onaj koji klanja pojedinačno, i to potvrđuje glavnina hadisa koji se odnose na ovo pitanje:. /15/ "Nema namaza ko ne prouči Fatihu!" /16/ "Ko klanja namaz u kojem ne prouči Fatihu, namaz mu nije potpun." /17/ "Neće biti nagrade za namaz u kojem se ne prouči Majka Kur'ana." Ovo je mišljenje Šafije, r.a.

2. Nije obavezno za muktediju da uči Fatihu ili bilo šta drugo u namazu, bez obzira da li se radi o namazu u kome se uči naglas ili u sebi. Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu prenosi od Džabira ibn Abdullaha, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /18/ "Ko bude klanjao za imamom, učenje imama bit će i njegovo učenje." Međutim, u senedu (lancu ovog hadisa) postoji slabost, a prenosi ga Malik od Vehba ibn Kejsana, koji to prenosi od Džabira kao njegove riječi. Ovaj hadis također se prenosi direktno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u više verzija ali ni jedna nije vjerodostojna. Allah to najbolje zna!

3. Obavezno je da muktedija uči za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, za razliku od namaza u kome se uči naglas, kada nije obavezno učiti Fatihu. To je utvrđeno na osnovi predanja Ebu-Musaa el-Eš'arije u Sahihu Muslimovu, gdje se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /20/ "Imam je tu da ga slijedite, pa kada izgovori "tekbir", i vi izgovorite,. kada uči, vi slušajte... i spomenuo je hadis do kraja. Ovako ga prenose Ebu-Davud, Tirmizi, Nesai i Ibni-Madže/ Ehlus-sunen u svojim "Sunenima" od Ebu-Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "...a kada uči, vi šutite!" Muslim ibn Hadžadž ovaj hadis smatra vjerodostojnim.

Gornja dva hadisa ukazuju na vjerodostojnost ovog mišljenja koje je, ustvari, i mišljenje Šafije, Allah mu se smilovao.[2]​

Tumačenje "isti'aze" i propisi u vezi s tim

Uzvišeni Allah kaže:

"A ako te pogodi smutnja šejtanova, ti potraži zaštitu od Allaha! On, uistinu, sve čuje i zna!" (7:200) Zatim kaže:

"Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od prokletog šejtana! On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga uzdaju! Njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Njemu ravnim smatraju" (16:98), tj. njihovom Gospodaru, Allahu ravne smatraju. Neki učači Kur'ana tvrde da se zaštita traži nakon učenja, temeljeći to na bukvalnom značenju ajeta, te na izbjegavanju samodopadljivosti nakon što se završi s ibadetom, što Ebu-Bekr ibn El-Arebi smatra neobičnim. Međutim, postoji i drugo mišljenje, po kome je "isti'aza" potrebna i na početku i na završetku učenja. Opće je poznato, međutim, mišljenje koje prihvaća većina učenjaka - da je "isti'aza" potrebna prije učenja kako bi se onemogućilo djelovanje šejtana i dekoncentracija. Prema tome mišljenju, ajet ima slijedeće značenje "Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži da te zaštiti Allah od prokletog šejtana", kao što je i u riječima Allaha Uzvišenog:

"Kada hoćete klanjati namaz, operite svoja lica i svoje ruke..." itd. (5:6) Dakle, kada hoćete na namaz, to učinite! Dokaz za to su i hadisi Allah ovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

- Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ebu-Seida el-Hudrija da je rekao: /21/ "Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao noću da klanja, počeo bi namaz s tekbirom i učenjem:

"Veličina i hvala pripada Tebi, moj Allahu! Blagoslovljeno je Tvoje ime, neizmjerna Tvoja veličina! Nema drugog boga osim Tebe!",

zatim: "Nema boga osim Allaha", tri puta, a zatim:

"Utječem se Allahu, Koji sve čuje i zna, od prokletog šejtana!",

"od njegova davljenja, njegove oholosti i pjesama!" [3]

To prenose četverica priređivača Sunena prema predanju Džafera ibn Sulejmana od Alija ibn Alije er-Rifai el-Ješkerija. Tirmizi kaže: "To je najpoznatije u ovoj oblasti!", a Ebu-Hanife, r.h., i Muhammed ističu da se "isti'aza" odnosi isključivo na učenje, dok Ebu-Jusuf na vodi da se odnosi na namaz.

Jedna od lijepih stvari u vezi s "isti'azom" jeste čistota usta u pogledu nepotrebnog i bestidnog govora. Ona je za učenje Allahovog govora, traženje utočišta i zaštite kod Allaha, priznavanje Njegove svemoći naspram slabosti roba, odnosno nemoći suprotstavljanja unutarnjem neprijatelju kojeg može spriječiti i onemogućiti samo Allah, Koji ga je stvorio, jer Njega ne može prevariti niti podmititi, za razliku od neprijatelja iz ljudske vrste. Stoga, budući da šejtan tretira čovjeka kao onoga koji ga ne vidi, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji njega vidi, a Kojeg šejtan ne vidi. Riječi: "Utječem se Allahu od prokletog šejtana", dakle, znače: tražim utočište kod Allaha Uzvišenog od prokletog šejtana kako mi ne bi nanio štetu u vjeri, ni na ovome svijetu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno ili me naveo da činim ono što mi je zabranjeno. Budući da šejtan vidi čovjeka, a on ne vidi njega, čovjek traži zaštitu kod Onoga Koji šejtana vidi, a on Njega ne vidi.

Većina učenjaka smatra da je "isti'aza" poželjna, a ne obavezna, u smislu da onaj koji je ne učini ipak nije grješnik. Ibn-Sirin ističe: "Ako čovjek jednom u životu zatraži zaštitu kod Allaha, s njega je spala obaveza!" Učenjaci navode da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio ustrajan u učenju isti'aze jer to odbija šejtana, a Šafija navodi da se to može učiniti i naglas i u sebi. Stoga je ono čime se zadovoljava obaveza i samo obavezno.[4]

Riječ "šejtan" izvedena je od infinitiva glagola "šetane", što znači biti udaljen, i on je (po svojoj prirodi i nedjelima) daleko od svakog dobra. Riječ "er-redžim" znači proklet, tj. udaljen od svakog dobra.

"U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!"/1/

Prema predanju Ebu-Davuda s vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Ibn-Abbasa se navodi da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije poznavao razdvajanje sura, jedne od druge, sve dok mu nije objavljena bismilla. Učenjaci se slažu da ona predstavlja dio ajeta sure "En-Neml", iako se ne slažu da li je to poseban ajet na početku svake sure, ili je poseban samo u okviru Fatihe, odnosno ajet za razdvajanje pojedinih sura. Najvjerovatnije je da je to ajet kojim se razdvajaju pojedine sure, kao što smo vidjeli iz riječi Ibn-Abbasa, koje prenosi Ebu-Davud. Oni, pak, koji smatraju da je to ajet na početku Fatihe, smatraju da se uči naglas, u namazu, za razliku od drugih, koji bismillu uče u sebi. Međutim, svako od ova dva navedena mišljenja ima potporu skupine ashaba, a pouzdano se zna da su prva četverica halifa bismillu učili u sebi, što su potom činili i tabiini, odnosno nasljednici tabiina. Usto, ovo je stav i Ebu-Hanife, Sevrija i Ibn-Hanbela, dok Imam Malik smatra da se bismilla ne uči, ni naglas, ni u sebi.

Ukratko, može se reći da predanje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s kojim se slažu svi autoriteti, upućuje na ispravnost i onih koji uče naglas i onih koji to čine u sebi.​

Vrijednosti bismille

Imam Ebu-Muhammed Abdurrahman ibn Ebi-Hatim, r.h., u svom komentaru, s lancem prenosilaca od Osmana ibn Affana, prenosi da je rekao: /22/ "Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljeno je pitanje u vezi s bismillom, tj. riječi:”U ime Allaha , Svemilosnog, Milostivog”

na što je on odgovorio: "To je jedno od imena Allaha Uzvišenog, a između toga i Najvišeg Imena udaljenost je koliko između crnila i bjelila očiju."

Veki', sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Mes'uda da je rekao: "Ko želi da ga Allah sačuva od devetnaest zebanija (čuvara Džehennema), neka uči bismillu", pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih. To navode Ibn-Atijje i El-Kurtubi. Ibn-Atijje odabira ovo mišljenje i navodi slijedeći hadis: /23/ "Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio:

"Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!" Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.

U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Ed-Dahhaka, a on od Ibn-Abbasa, navodi se: "Prvo što je Džebrail saopćio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bile su riječi: /24/ Muhammede, reci: 'Utječem se Onome Koji istinski čuje i zna, od prokletog šejtana!', a zatim je rekao: 'Reci:

“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog'." En-Nesa'i u knjizi

"Dan i noć", te Ibn-Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od El-Hudžejmija, on od Ebu-Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: /25/ "Bio sam iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je posrnuo, pa sam rekao: 'Propao šejtan!', a on mi je odgovorio: 'Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: 'Bismillah', jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!' "

To je uticaj berićeta riječi bismille!

Lijepo je bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno. Lijepo je, također, proučiti bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /26/ "Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori bismillu i kaže:

'U ime Allaha! Moj Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podariš!' - ako iz toga odnosa bude rođeno dijete - šejtan mu nikada neće nanijeti štetu!"

Ime Allah, vlastito je ime za Gospodara, odnosno, to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime EL-ISMUL-A'ZAM, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog. Allah Uzvišeni kaže:

"On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, Onaj Koji sve osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega što Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!" (59:22-24) Buharija i Muslim navode od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /27/ "Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet."[5]

predstavljaju dva imena izvedena iz riječi "milost" sa pojačanim značenjem. Ime "Svemilosni" ima općenitije značenje od (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim da nas Allah uputi i na Njega se oslanjamo!​

* Objavljena nakon sure "El-Muddessir".

[1] Tačnije je, međutim, da je objavljena u Meki. Allah, dž.š., kaže: Mi smo ti dali sedam ajeta koji se ponavljaju." (15:87) Tj., ajeta koji se ponavljaju u namazu i uče na svakom rekatu. Prema tome, budući da je Allah naredio namaz u Meki, evidentno je da je i ova sura objavljena u Meki, budući da se ona uči na svakom rekatu namaza otkada je namaz naređen kao obavezna dužnost. Na to upućuje i hadis: "...Namaz sam podijelio... itd." Fatiha se sastoji od sedam ajeta, a ulema se razilazi oko toga da li je bismilla ajet Fatihe ili ne!

[2] Uporedi str. 13, gdje se, također, razmatra ovo pitanje!

[3] Riječ (el-hemize) znaći: smrt, padavica, davljenje, (en-nefih) znači oholost i puhanje, a (en-nefes) vračarsko zapuhivanje, čaranje, pjesništvo (šejtansko).

[4] Kada kažem: "Utječem se Allahu od prokletog šejtana!", to znači: utječem se Allahu, kod Njega tražim zaštitu od zla šejtana odstranjenog od Allahove milosti i svakog dobra, kako mi ne bi nanio štetu u mojoj vjeri ili životu, odnosno, kako me ne bi odvratio da činim ono što mi je naređeno, a naveo da činim što mi je zabranjeno. Jer, šejtana može spriječiti samo Allah Uzvišeni!

[5] Riječ znači: "Ko ih istinski razumije i radi po njima." Raditi po njima znači iskazivati Allahovu Jednoću i iskazivati Njegovu Jednoću u Biću, Svojstvima, rububijjetu (da je On Gospodar) i uluhijjetu (da je On Bog Koji se obožva). Ovo treba iskazivati svojim bićem i dušom, a ko umre sa iskrenim tevhidom i sa svim njegovim značenjima a nije radio i govorio suprotno tevhidu, ući će u Džennet. što se tiče toga da riječ znači pamćenje tih imena, možemo reći da mnogo ljudi nauči ta imena napamet, ali bez razumijevanja, a usto postupaju suprotno tome, što predstavlja kontradiktornost sa riječima. Za ovakvog čovjeka ne može se reći da je "naučio" ta imena jer se ovdje misli na razumijevanje tih imena i djelovanje shodno njima, onako kako to Allah želi i kako nam je Poslanik dostavio.​