Na kraju Trećeg Reicha više je običnih ljudi s djecom počinilo samoubistvo nego vojska i nacistički zvaničnici
Samoubistva civila bila su mnogo češća od samoubistava vojske ili stranačkih čelnika. Oni su zapravo predstavljali pravu epidemiju, fenomen kolektivnog ludila u kojem su se, među ostalim faktorima, spojili strah od osvete sovjetskih vojnika i očaj, koji je dosegao zapanjujuće razmjere, u desecima hiljada slučajeva
Općenito, samoubistva u nacističkoj Njemačkoj povezuju se prije svega sa samoubistvima visokih zvaničnika režima koji su sebi oduzeli život na kraju Trećeg Reicha (Hitler, Himmler, Goebbels i Goering), te vojnih zapovjednika. Među njima su i maršali Model, Rommel i Kluge, te zavjerenici državnog udara 20. jula poznatog kao Valkira, poput Tresckova i Becka.
Najčešći stereotip u mašti je onaj o nekome u uniformi koji puca iz službenog pištolja, ali ipak je istina vrlo drugačija. Kada su u pitanju samoubistva u krvavom sumraku nacionalsocijalističke Njemačke, najčešće je riječ o domaćici koja utapa svoju malu djecu, a zatim se vješa ili porodici koja se zajedno ubija gutanjem otrova.
Jer samoubistva civila bila su mnogo češća od samoubistava vojske ili stranačkih čelnika. Oni su zapravo predstavljali pravu epidemiju, fenomen kolektivnog ludila u kojem su se, među ostalim faktorima, spojili strah od osvete sovjetskih vojnika i očaj, koji je dosegao zapanjujuće razmjere, u desecima hiljada slučajeva.
O tome u svojoj knjizi „Obećaj mi da ćeš se ustrijeliti“, priči o masovnim samoubistvima na kraju Trećeg Reicha, priča njemački historičar Florian Huber koji je istražio neobjavljenu dokumentaciju o ovom strašnom i uglavnom zanemarenom poglavlju Drugog svjetskog rata.
Huber, producent raznih međunarodno nagrađivanih historijskih dokumentaraca započinje svoju knjigu paradigmatičnim slučajem, onim gradića Demmina u Zapadnom Pomeraniju. Tamo se desio val samoubistava, više od 700 ljudi, 10% stanovništva, prije dolaska sovjetskih trupa i zauzimanja grada, prvog maja. Ljudi svih dobi, profesija i društvenih slojeva počinili su samoubistva. I bebe i djecu su sa sobom vodili u grob. “Kao da je želja za smrću obuzela cijeli svijet”, piše Huber.
Mlada supruga poručnika Wehrmachta svom je trogodišnjem sinu stavila uže oko vrata i zadavila ga prije nego što se objesila, 71-godišnji direktor zdravstvenog osiguranja takođe se objesio sa suprugom i kćeri nakon što je na sličan način ubio njihove dvogodišnje i devetogodišnje unuke. U kući trgovačke porodice Günther umrlo je 12 ljudi: otrovani, prerezanih vena ili strijeljani iz lovačke puške.
Svjedok se prisjetio užasnog prizora povorke žena koje su silovali sovjetski vojnici (do dva miliona njemačkih žena bilo je seksualno zlostavljano na kraju rata) koje su teturale do rijeke Tollense kako bi se bacile u struju i utopile. Neki su vodili svoju djecu za ruke, a mnogi su nosili kamenje u džepovima, torbama i naprtnjačama.
Ovo su samo neki od slučajeva koje autor opisuje u svojoj knjizi. Na pitanje koja mu je najgora slika, ona koja ga je osobno najviše pogodila, odgovara: “U popisu koji sam našao u kojem je vrtlar groblja Demmin upisao mrtve koji su pristigli tih kritičnih dana, stotine i stotine. imena muškaraca, žena i djece, s podacima o dobi i uzroku smrti, popis užasa ispisan rukom, uključivao je slučaj broj 135 djevojčice od jedva godinu dana, koja je umrla prvog maja 1945. godine, 'zadavljena' od njenog djeda'. Toliko je snažno utjecala na mene da to nisam mogao ni spomenuti u knjizi. I još uvijek me progoni."
Nakon tabua o masovnim silovanjima njemačkih žena, posebno od strane sovjetskih trupa, ostao je tabu o masovnim samoubistvima. “Desetljećima su bili potpuni tabu u zemlji. Prvo u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj, jer bi priče bacile sjenu na slavljenu Crvenu armiju. Kasnije, jer se ti ljudi nisu uklapali u službenu shemu Nijemaca pod Trećim Reichom, jer nisu bili ni zlikovci ni žrtve. Kao rezultat toga, ostali su zaboravljeni sve dok nisam objavio svoju knjigu."
O koliko ljudi govorimo? "Moje istraživanje jasno sugerira da broj mora biti u desecima hiljada, iz cijele Njemačke. Međutim, u haotičnom kraja rata, službena statistika, dokumentacija ili liječnički izvještaji gotovo su prestali postojati, stoga je nemoguće dati tačnu brojku.“
Iznenađujuće je da su se samoubistva više događala među civilima i običnim ljudima nego među vojnicima. “Jedan od najupečatljivijih rezultata moje studije jeste činjenica da fenomen nipošto nije bio ograničen na tvrdokorne naciste koji su stvarno imali razloga bojati se. Ne, bili su to muškarci, žene i djeca, mladi i stari, radnici i poslovni ljudi, medicinske sestre i liječnici, kaleidoskop njemačkog društva. Stoga, kada govorimo o ovim epidemijama samoubistava, to nipošto nije isključivi nacistički fenomen, već opći osjećaj propasti kroz cijelo njemačko društvo."
Dio knjige posvećen je objašnjavanju masovne psihologije nacizma koji je neumoljivo vodio, ako je bio poražen, do samoubistva. Koji su bili koraci u tom procesu? “Ne smijemo zaboraviti da su Nijemci tokom Trećeg Reicha 12 godina bili u stalnom stanju nužde i uzbuđenja. U prethodnim godinama mira sve je bilo nada i slava, vjera i ljubav prema Führeru. U prvoj fazi rata pojavio se osjećaj ponosa, moći, nadmoći i mržnje. U posljednjim godinama sve je to bila bol, strah, očaj, pa čak i samoprijezir. Taj je proces kulminirao u razornom iskustvu svete Njemačke na rubu uništenja.“
Huber objašnjava da je bilo mnogo više samoubistava u Njemačkoj koju su okupirali Sovjeti u koju su ušli drugi saveznici, unatoč činjenici da je — on sam ističe — jedan od najpoznatijih slučajeva višestrukih samoubistava iz ureda gradonačelnika Leipziga, grada koji je Amerikanci osvojili. “Godinama i godinama, nacistička propaganda sijala je strah od 'mongolskih čudovišta' u srca ljudi. A kada je Crvena armija konačno prešla njemačke granice na istoku, sovjetski su vojnici zapravo počinili nebrojene zločine među civilima. Dakle, nema sumnje da je u dijelovima koje su okupirali Sovjeti bilo mnogo više samoubistava nego u drugim dijelovima.
Opet ne mogu dati tačne brojke, procjenjujem da bi omjer trebao biti najmanje 20 prema 1. Što se tiče Leipziga, istina je da su tamo snimljene najimpresivnije i inače izuzetno rijetke fotografije njemačkih bombaša samoubica. S vojnicima su, kao što objašnjavam u knjizi, bile i dvije ratne fotografkinje, Lee Miller i Margaret Bourke-White, koje su snimile ove nezaboravne slike Nijemaca, uključujući cijele porodice koje su se ubile samo nekoliko minuta prije. Zanimljivo je da su najbolje fotografije ovog masovnog fenomena snimile dvije žene”.
Epidemija samoubistava poziva nas da razmislimo o tome koliko se čini lako ubiti se. Kako se toliko ljudi moglo suočiti s tom psihološkom i nadasve materijalnom odlukom? "Počiniti samoubistvo nikada nije lako i ko god to učini mora biti u ekstremnom stanju uma", kaže Florian Huber. U Njemačkoj su se 1945. mnogi faktori ujedinili kako bi stvorili takvo stanje: strah od nasilja, strah od ruske osvete, osjećaji krivice i saučesništva, gubitak smisla života, gubitak doma i voljenih te određena zarazna atmosfera: kada više i sve više ljudi oko vas ubija jedni druge, vi ste skloni činiti isto. Kako je primijetio svjedok tih mračnih dana, "smrt je izgubila svoju veličanstvenost i postala je svakodnevica".
O tome koja su sredstva korištena za samoubistva kaže: “Ljudi su se služili svim raspoloživim sredstvima da bi se ubili: vješanjem, pucanjem, ubadanjem, rezanjem vena, trovanjem ili utapanjem. Mnogi su prije toga ubili i svoju djecu."
Huber priznaje da se njegova knjiga namjerno fokusira na obične Nijemce, a ne na vojsku ili politički svijet. “Ali, naravno, bilo je i mnogo visokih oficira koji su počinili samoubistvo. Jedna je statistika brojala 53 generala iz kopnene vojske, 14 iz avijacije i 11 admirala. Mora se imati na umu da ovaj popis uključuje samo više oficire.“
U filmu „Konačan pad“ vrlo je detaljno prikazan užas smrti porodice Goebbels, pri čemu Magda Goebbels, ta Medeja hitlerizma, truje svoju djecu. “Neki nacisti su počinili samoubistvo kada su saznali da je Hitler mrtav, čak su i tada htjeli slijediti Führera kamo god išao. Ali osim toga, samoubistvo Adolfa Hitlera nije imalo nikakve veze s ovom masovnom pojavom. Prvo, zato što su mnogi Nijemci prestali mariti za vođu. Drugo, jer u radijskim vijestima o njegovoj smrti nije pisalo da je počinio samoubistvo, nego da je herojski pao u borbi. Tako je Hitler umro s još jednom velikom laži."
Na pitanje o drugim epizodama u historiji sličnim masovnom samoubistvu Nijemaca, historičar spominje samoubistvo 73. godine hiljadu stanovnika jevrejske tvrđave Masada u ratu protiv Rimljana, te mnoštva japanskih civila, uključujući cijele porodice, tokom bitke za Okinawu, također 1945. godine.
Samoubistva civila bila su mnogo češća od samoubistava vojske ili stranačkih čelnika. Oni su zapravo predstavljali pravu epidemiju, fenomen kolektivnog ludila u kojem su se, među ostalim faktorima, spojili strah od osvete sovjetskih vojnika i očaj, koji je dosegao zapanjujuće razmjere, u desecima hiljada slučajeva
Općenito, samoubistva u nacističkoj Njemačkoj povezuju se prije svega sa samoubistvima visokih zvaničnika režima koji su sebi oduzeli život na kraju Trećeg Reicha (Hitler, Himmler, Goebbels i Goering), te vojnih zapovjednika. Među njima su i maršali Model, Rommel i Kluge, te zavjerenici državnog udara 20. jula poznatog kao Valkira, poput Tresckova i Becka.
Najčešći stereotip u mašti je onaj o nekome u uniformi koji puca iz službenog pištolja, ali ipak je istina vrlo drugačija. Kada su u pitanju samoubistva u krvavom sumraku nacionalsocijalističke Njemačke, najčešće je riječ o domaćici koja utapa svoju malu djecu, a zatim se vješa ili porodici koja se zajedno ubija gutanjem otrova.
Jer samoubistva civila bila su mnogo češća od samoubistava vojske ili stranačkih čelnika. Oni su zapravo predstavljali pravu epidemiju, fenomen kolektivnog ludila u kojem su se, među ostalim faktorima, spojili strah od osvete sovjetskih vojnika i očaj, koji je dosegao zapanjujuće razmjere, u desecima hiljada slučajeva.
O tome u svojoj knjizi „Obećaj mi da ćeš se ustrijeliti“, priči o masovnim samoubistvima na kraju Trećeg Reicha, priča njemački historičar Florian Huber koji je istražio neobjavljenu dokumentaciju o ovom strašnom i uglavnom zanemarenom poglavlju Drugog svjetskog rata.
Huber, producent raznih međunarodno nagrađivanih historijskih dokumentaraca započinje svoju knjigu paradigmatičnim slučajem, onim gradića Demmina u Zapadnom Pomeraniju. Tamo se desio val samoubistava, više od 700 ljudi, 10% stanovništva, prije dolaska sovjetskih trupa i zauzimanja grada, prvog maja. Ljudi svih dobi, profesija i društvenih slojeva počinili su samoubistva. I bebe i djecu su sa sobom vodili u grob. “Kao da je želja za smrću obuzela cijeli svijet”, piše Huber.
Mlada supruga poručnika Wehrmachta svom je trogodišnjem sinu stavila uže oko vrata i zadavila ga prije nego što se objesila, 71-godišnji direktor zdravstvenog osiguranja takođe se objesio sa suprugom i kćeri nakon što je na sličan način ubio njihove dvogodišnje i devetogodišnje unuke. U kući trgovačke porodice Günther umrlo je 12 ljudi: otrovani, prerezanih vena ili strijeljani iz lovačke puške.
Svjedok se prisjetio užasnog prizora povorke žena koje su silovali sovjetski vojnici (do dva miliona njemačkih žena bilo je seksualno zlostavljano na kraju rata) koje su teturale do rijeke Tollense kako bi se bacile u struju i utopile. Neki su vodili svoju djecu za ruke, a mnogi su nosili kamenje u džepovima, torbama i naprtnjačama.
Ovo su samo neki od slučajeva koje autor opisuje u svojoj knjizi. Na pitanje koja mu je najgora slika, ona koja ga je osobno najviše pogodila, odgovara: “U popisu koji sam našao u kojem je vrtlar groblja Demmin upisao mrtve koji su pristigli tih kritičnih dana, stotine i stotine. imena muškaraca, žena i djece, s podacima o dobi i uzroku smrti, popis užasa ispisan rukom, uključivao je slučaj broj 135 djevojčice od jedva godinu dana, koja je umrla prvog maja 1945. godine, 'zadavljena' od njenog djeda'. Toliko je snažno utjecala na mene da to nisam mogao ni spomenuti u knjizi. I još uvijek me progoni."
Nakon tabua o masovnim silovanjima njemačkih žena, posebno od strane sovjetskih trupa, ostao je tabu o masovnim samoubistvima. “Desetljećima su bili potpuni tabu u zemlji. Prvo u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj, jer bi priče bacile sjenu na slavljenu Crvenu armiju. Kasnije, jer se ti ljudi nisu uklapali u službenu shemu Nijemaca pod Trećim Reichom, jer nisu bili ni zlikovci ni žrtve. Kao rezultat toga, ostali su zaboravljeni sve dok nisam objavio svoju knjigu."
O koliko ljudi govorimo? "Moje istraživanje jasno sugerira da broj mora biti u desecima hiljada, iz cijele Njemačke. Međutim, u haotičnom kraja rata, službena statistika, dokumentacija ili liječnički izvještaji gotovo su prestali postojati, stoga je nemoguće dati tačnu brojku.“
Iznenađujuće je da su se samoubistva više događala među civilima i običnim ljudima nego među vojnicima. “Jedan od najupečatljivijih rezultata moje studije jeste činjenica da fenomen nipošto nije bio ograničen na tvrdokorne naciste koji su stvarno imali razloga bojati se. Ne, bili su to muškarci, žene i djeca, mladi i stari, radnici i poslovni ljudi, medicinske sestre i liječnici, kaleidoskop njemačkog društva. Stoga, kada govorimo o ovim epidemijama samoubistava, to nipošto nije isključivi nacistički fenomen, već opći osjećaj propasti kroz cijelo njemačko društvo."
Dio knjige posvećen je objašnjavanju masovne psihologije nacizma koji je neumoljivo vodio, ako je bio poražen, do samoubistva. Koji su bili koraci u tom procesu? “Ne smijemo zaboraviti da su Nijemci tokom Trećeg Reicha 12 godina bili u stalnom stanju nužde i uzbuđenja. U prethodnim godinama mira sve je bilo nada i slava, vjera i ljubav prema Führeru. U prvoj fazi rata pojavio se osjećaj ponosa, moći, nadmoći i mržnje. U posljednjim godinama sve je to bila bol, strah, očaj, pa čak i samoprijezir. Taj je proces kulminirao u razornom iskustvu svete Njemačke na rubu uništenja.“
Huber objašnjava da je bilo mnogo više samoubistava u Njemačkoj koju su okupirali Sovjeti u koju su ušli drugi saveznici, unatoč činjenici da je — on sam ističe — jedan od najpoznatijih slučajeva višestrukih samoubistava iz ureda gradonačelnika Leipziga, grada koji je Amerikanci osvojili. “Godinama i godinama, nacistička propaganda sijala je strah od 'mongolskih čudovišta' u srca ljudi. A kada je Crvena armija konačno prešla njemačke granice na istoku, sovjetski su vojnici zapravo počinili nebrojene zločine među civilima. Dakle, nema sumnje da je u dijelovima koje su okupirali Sovjeti bilo mnogo više samoubistava nego u drugim dijelovima.
Opet ne mogu dati tačne brojke, procjenjujem da bi omjer trebao biti najmanje 20 prema 1. Što se tiče Leipziga, istina je da su tamo snimljene najimpresivnije i inače izuzetno rijetke fotografije njemačkih bombaša samoubica. S vojnicima su, kao što objašnjavam u knjizi, bile i dvije ratne fotografkinje, Lee Miller i Margaret Bourke-White, koje su snimile ove nezaboravne slike Nijemaca, uključujući cijele porodice koje su se ubile samo nekoliko minuta prije. Zanimljivo je da su najbolje fotografije ovog masovnog fenomena snimile dvije žene”.
Epidemija samoubistava poziva nas da razmislimo o tome koliko se čini lako ubiti se. Kako se toliko ljudi moglo suočiti s tom psihološkom i nadasve materijalnom odlukom? "Počiniti samoubistvo nikada nije lako i ko god to učini mora biti u ekstremnom stanju uma", kaže Florian Huber. U Njemačkoj su se 1945. mnogi faktori ujedinili kako bi stvorili takvo stanje: strah od nasilja, strah od ruske osvete, osjećaji krivice i saučesništva, gubitak smisla života, gubitak doma i voljenih te određena zarazna atmosfera: kada više i sve više ljudi oko vas ubija jedni druge, vi ste skloni činiti isto. Kako je primijetio svjedok tih mračnih dana, "smrt je izgubila svoju veličanstvenost i postala je svakodnevica".
O tome koja su sredstva korištena za samoubistva kaže: “Ljudi su se služili svim raspoloživim sredstvima da bi se ubili: vješanjem, pucanjem, ubadanjem, rezanjem vena, trovanjem ili utapanjem. Mnogi su prije toga ubili i svoju djecu."
Huber priznaje da se njegova knjiga namjerno fokusira na obične Nijemce, a ne na vojsku ili politički svijet. “Ali, naravno, bilo je i mnogo visokih oficira koji su počinili samoubistvo. Jedna je statistika brojala 53 generala iz kopnene vojske, 14 iz avijacije i 11 admirala. Mora se imati na umu da ovaj popis uključuje samo više oficire.“
U filmu „Konačan pad“ vrlo je detaljno prikazan užas smrti porodice Goebbels, pri čemu Magda Goebbels, ta Medeja hitlerizma, truje svoju djecu. “Neki nacisti su počinili samoubistvo kada su saznali da je Hitler mrtav, čak su i tada htjeli slijediti Führera kamo god išao. Ali osim toga, samoubistvo Adolfa Hitlera nije imalo nikakve veze s ovom masovnom pojavom. Prvo, zato što su mnogi Nijemci prestali mariti za vođu. Drugo, jer u radijskim vijestima o njegovoj smrti nije pisalo da je počinio samoubistvo, nego da je herojski pao u borbi. Tako je Hitler umro s još jednom velikom laži."
Na pitanje o drugim epizodama u historiji sličnim masovnom samoubistvu Nijemaca, historičar spominje samoubistvo 73. godine hiljadu stanovnika jevrejske tvrđave Masada u ratu protiv Rimljana, te mnoštva japanskih civila, uključujući cijele porodice, tokom bitke za Okinawu, također 1945. godine.
