Povijest Osmanlija| Stranica 2

As-salamu Alaykum!

Bujrum, Willkommen, Welcome, Dobrodošli...
Pomoć Premium

Povijest Osmanlija

Naziv Kategorije Crtice iz Historije
Naslov Teme Povijest Osmanlija
Pokretač Teme Boots
Početni datum
Odgovora 33
Pregleda 505
Reakcije 0
Zadnji Autor Boots
Osmanlije-Uvodne napomene o Osmanskom carstvu (1 dio)

Prvi dio

Prije nego li se počne ozbiljnije govoriti o Osmanskom carstvu, neophodno je oslikati prilike i vrijeme u kome se ono pojavilo, kako bi se potpunije razumjela njegova uloga na svjetskoj pozornici, a posebno njegova uloga u očuvanju islama. Zato ćemo napraviti kratak pregled razvoja događaja u islamskom svijetu nakon četvorice pravednih halifa pa do pojave Osmanlija. Prvi dinastički halifat u islamu je osnovan 661. godine. Bili su to Emevije, čija je prijestolnica bila u Damasku. Vladali su do 750. godine kada halifat prelazi u ruke Abasija, a prijestolnica je prenešena u Bagdad.

Abasije će vladati sve do 1517. godine, sa prekidom od tri godine (1258-1261). Za vrijeme Abasija učinjeno je vrlo mnogo na polju nauke, kulture, arhitekture, proširenju islamske države i svega što je napredno i civilizovano. Međutim, nakon prvog stoljeća vladavine, Abbasije su posustali, pa njihova moć i uticaj opadaju, te se formiraju lokalne dinastije, prije svega u Persiji, a zatim u Španiji, Maroku, Tunisu i Egiptu.
U XI vijeku jedan novi element počinje sve više uticati na razvoj događaja u islamskom svijetu. Bili su to Turci Seldžuci koji vladaju sve do kraja 13. stoljeća i to na području Male Azije, zatim u Palestini, Siriji i Jerusalimu, u Perziji i u Iraku. Svi ovi sultanati i halifati su načelno priznavali Abasijskog halifu, osim jednog potpuno samostalnog, Fatimijskog halifata osnovanog u Tunisu 909. godine, da bi se kasnije proširio na Egipat, cijelu sjevernu Afriku, Siriju i dijelove Arabije. Fatimije su bili šiije, a Abasijskog halifu su smatrali uzurpatorom.

Salahuddin Ejubija, Kurdski vojskovođa, je godine 1171. pokorio Fatimijski halifat i svrgnuo šiije sa vlasti.Zatim dolazi jedan od najcrnjih trenutaka u historiji muslimana, najezda divljih Mongola koji su u nekoliko navrata porušili i popalili glavninu islamskog svijeta. Bila je to neusporediva rušilačka mašina koja je, skoro u trenu, razorila skoro sve ono što je građeno stoljećima. Najstrašnije što su ovi divljaci učinili je to da su godine 1258., predvođeni divljim zločincem Hulagu-hanom, razorili i popalili Bagdad, ubivši na desetine hiljada muslimana, među kojima i posljednjeg Abasijskog halifu. Bio je to nenadoknadivi gubitak za cijeli civilizirani svijet. Neki historičari kažu da se nikako ne može pretjerati u opisima razmjera Mongolskih razaranja. Međutim, muslimani su preživjeli ova divljanja, a Mongole su islamizirali. Tri godine nakon razaranja Bagdada, Turci Memluci u Kairu proglašavaju halifat, kao nastavak Abasijskog hilafeta.Nakon Mongolskih razaranja, i prestanka njihovog značaja, iskristalisalo se pet centara islamske moći.

Prvi je bio Memlučki sultanat u Egiptu, Palestini i Siriji. Dugo vremena je bio glavno uporište arapsko-islamske kulture. Smjenjuju ih Čerkezi Memluci koji su uglavnom bili nesposobni, a historičari nisu sigurni da li su posljednji od njih uopće bili pravi muslimani. Pošto su bili okrutni, neobrazovani i slabe vjere, nisu predstavljali nikakvu značajnu silu, bez obzira na veličinu teritorije kojom su vladali i bogatstvo kojim su raspolagali.Drugi su bili Persijanci, stara moćna nacija. Međutim, odavno su već bili skloni šiizmu, a početkom 16. vijeka šiizam proglašavaju državnom religijom. Bio je to oblik šiizma koji apsolutna većina ehli-sunnetske uleme svrstava u nevjerništvo. (Napomena: Današnje šiije u Iranu su uglavnom daleko od ovog oblika šiizma).

Treći centar je bio na širem području današnje sjeverne Indije, gdje su vladale Turske dinastije, a u XVI vijeku ih smjenjuju Moguli, koje je osnovao Babur, islamizirani potomak Timura Lenka. Moguli će se u tom području zadržati sve do dolaska Britanaca.Četvrti su bili islamizirani Mongoli koji uspostaviše Hanat Zlatne Horde na području današnje južne Rusije i Čagatajski Hanat na području Srednje Azije.

Peti i posljednji su bili Turci Osmanlije, čije je carstvo u usponu godine 1402. raskomadao Timur Lenk. Bila je ovo i posljednja najezda Mongola. Međutim, Sultan Mehmed I je relativno brzo ponovo ujedinio carstvo uspostavio kontrolu nad njim.U XII i XIII stoljeću krstaši iz Evrope punih 195 godina organizuju kontinuirane pohode na islamske zemlje s izlikom zauzimanja „svetog groba”, a stvarni razlog je bio napad na islam i pokušaji uništenja muslimana. Turci Memluci, Turci Seldžuci, Salahuddin Ejubija i drugi su uglavnom uspješno odolijevali ovim napadima, ali su se svi vremenom umorili. Bila je potrebna jedna nova snaga koja će zaštititi islam i muslimane. Persijanci su tada uglavnom bili šiije, čime se isključuje svaka mogućnost nošenja zastave islama. Čerkezi Memluci ni po čemu nisu bili dostojni predvoditi muslimane, muslimanske dinastije u Indiji su bile preokupirane unutarnjim problemima, a netom islamizirani Mongoli su bili suviše mlada muslimanska nacija da bi preuzeli tako važnu ulogu. Arapi su, nakon mongolskog razaranja Bagdada potisnuti na margine islamskog svijeta. Allah Uzvišeni je obećao da će čuvati svijetli Islam. U svakom vremenu je On Uzvišeni odabirao pojedince između svojih dobrih robova, te preko njih održavao Svoje obećanje. U tom trenutku historije Uzvišeni Gospodar je odabrao svoje dobre robove Osmanlije, pozicionirao ih u srce Anadolije i dodijelio im ovaj časni zadatak. Od male vazalske kneževine Osmanlije će vrlo ubrzo na temeljima pobožnosti, pravednosti, učenosti i hrabrosti izgraditi neslućeno snažnu silu, koja neće sjediti u Aziji i drhteći čekati prodore krstaša i navale Mongola, nego će predziđe islama prenijeti na zapad, duboko u Evropu i na taj način zamijeniti uloge sa neprijateljima islama. Punih 300 godina Evropa će drhtati od straha pred Osmanskom vojskom koja će izrasti u nepobjedivu borbenu mašinu. Nekada moćno Bizantsko carstvo će biti potpuno uništeno, šiijama će biti podrezana krila, a zatim će preuzeti hilafet od onih koji ga nisu bili dostojni, a koji će u njihovim rukama ostati 407 godina. Nakon Osmanlija, do danas, neće se pojaviti niko dostojan da ga nosi.

Osmansko carstvo je formirano 1299. godine proglašenjem nezavisnosti Osman Gazijinog begluka, a prestalo je postojati 1922. godine, dakle, postojalo je 623 godine pod upravom jedne dinastije. Utemeljivač Osmanskog carstva je Osman Gazi koji potiče iz plemena Kaji, najuglednijeg od 24 plemena koja su činila Oguski klan. Duhovni otac Osmanskog carstva je Šejh Edebali. Gazi Osman i njegov babo Ertugrul Gazi su bili muridi ovog velikog šejha. Gazi Osman je još bio i zet šejh Edebalija. Orodivši se ovim Allahovim evlijom, Gazi Osman je obezbijedio rađanje časnog potomstva. Slijedivši primjer svojih predaka, svaki potonji sultan je imao šejha.Osmansko carstvo, za kratko vrijeme dobija važne bitke protiv Bizantije i begluk sa površinom od 48. 000 km, koji je Osman Gazi nasljedio od svog oca, za vrijeme njegove vladavine proširuje se na 160. 000 km. Vremenom se ovo carstvo u brzom usponu proširilo zahvaljujući velikim osvajanjima i pokoravanjima ostalih turskih begluka tako da u vrijeme vladavine dvanaestog Padišaha, Sultan Murata III, zahvata prostor od 19.902.000 km. Granice Osmanske imperije u ovom periodu dosezale su od Atlanskog okeana na zapadu do Kaspijskog mora na istoku, od Baltičkog mora na sjeveru do polovine Afričkog kontinenta na jugu. Sredozemno more tada je bilo samo jedno od osmanskih jezera.

U razdoblju 623 godine postojanja Osmanskog carstva, na njegovom prijestolju izmjenilo se 36 Sultana. Od 1516 godine, kada je deveti vladar po redu, Sultan Selim Javuz (žestoki), preuzeo halifat od Arapa, osmanski Sultani su počeli nositi zvanje “muslimanski halifa” i to je trajalo narednih 407 godina. Među svim sultanima najduže je trajala vladavina desetog sultana, Sulejmana Veličanstvenog, koji je carstvom rukovodio punih 46 godina, dok je najkraća bila vladavina trideset trećeg sultana, Murata V, a trajala je samo tri mjeseca. Svi osmanski sultani su bili predmet neosnovanih i nemilosrdnih kritika nekih zapadnjačkih i turskih historičara zadnjih namjera, a zapravo su sultani još u ranom djetinstvu sticali visoki stepen naobrazbe u skladu sa tadašnjim potrebama. Svakom mladom princu bi bio dodijeljen učitelj. Učitelji su pažljivo birani iz redova najbolje uleme. Posebna pažnja se posvećivala princu prijestolonasljedniku. Kod ponajboljih alima tog vremena prinčevi su izučavali discipline iz islamskih znanosti, strane jezike (arapski i persijski obavezno), književnost, historiju, vještine ratovanja i upravljanja. Kad bi mladi princ dostigao petnaestu godinu, pa i manje, bio bi upućen u jednu od Osmanskih pokrajina gdje bi sticao iskustva u vođenju države. Mnogi od njih su se ubrajali u prave umjetnike svoga vremena. Među njima je bilo 22 pjesnika, 12 kaligrafa, 8 kompozitora, jedan draguljar, jedan majstor streljaštva, te jedan rezbar. Svi, bez izuzetka, bili su sportisti i ratnici. Sultan Murat IV se odlikovao vještinom jahanja i dizanjem tegova, a Sultan Abdulaziz je bio majstor hrvanja.​
 
  Pogledaj Još  
Osmanlije-Osvajači i branitelji (11 dio)

Jedanaesti dio
Najveća nada Bizantijaca u opkoljenom Istanbulu bili su kopneni bedemi koji su se protezali od zaljeva Zlatni rog pa sve do Mramornog mora u ukupnoj dužini od 6,5 kilometra. Izgradio ih je Antemije, namjesnik malodobnog Teodosija. Gradnja je počela 405. godine, a završena je 413. Ovi bedemi će kasnije dobiti naziv Teodosijevi bedemi.

Teodosijevi bedemi su kompleks fortifikacijskih objekata za defanzivnu borbu sačinjeni od unutrašnjih i vanjskih zidova, kula, kanala, opkopa, brisanog prostora i saobraćajnica koje povezuju sve ove elemente. Unutrašnji zidovi su visoki oko 12 metara mjereno sa gradske strane, a oko 9 metara mjereno sa vana. Njihova debljina je fantastičnih 4 metra na vrhu zida, a 4,7 metara u njegovoj osnovi. Na vrhu vanjskih zidova je grudobran visine oko 1,5 metara.
Cijelom dužinom unutrašnjeg zida bile su razasute kule, njih 192. Svaka je bila visoka između 17 i 18 metara. Većina njih je bila kvadratne osnove dok su neke bile šestougaone i osmougaone. Njihov radijus je varirao od 5,4 metara do 10,2 metara. Međusobna udaljenost kula je bila nešto više od 50 metara. Bile su dvospratne sa vanjskim stepenicama. U prizemlju kula bila su skladišta ratnog materijala, a na spratu su bili stražari koji su kroz male prozore mogli osmatrati i dejstvovati po neprijatelju. Po potrebi, na vrhu kule se mogao postaviti manji katapult ili lakši top.

Vanjski zid je bio visok oko 3 metra sa unutrašnje strane i oko 8 metara sa vana. I na ovom zidu su bile postavljene kule. Na vrhu svake kule bio je grudobran, a na njihovim zidovima su bile puškarnice kroz koje se moglo dejstvovati ručnim vatrenim oružjem ili manjim topovima.
Prvu liniju odbrane predstavljao je kanal širine oko 18 metara i dubine oko 6 metara. Bio je ispunjen vodom, a sa obe strane bio je ojačan kamenim zidovima visine oko 1,5 metara, mjestimično isprekidan pregradama, a u njegovoj unutrašnjosti je bio skriven tunel kroz koji je u grad doticala pitka voda.

Između kanala i vanjskog zida bio je brisani prostor širine oko 18 metara. Ako bi napadač uspio preći kanal, našao bi se na brisanom prostoru po kome bi branioci dejstvovali sa vanjskih i unutrašnjih zidina.
Na Teodosijevim bedemima bilo je ukupno 10 velikih kapija kroz koje se moglo ući u grad ili izaći iz njega. Neke od njih su bile javne kroz koje su u grad ulazili ljudi i roba. Svaka od njih je imala svoje ime. Druge su bile vojne kapije, a označavane su samo brojevima. Osim velikih, postojale su i male kapije čiji broj nije poznat. Služile su za odbrambene svrhe i nalazile su se na vanjskom, (malom) zidu. Velike kapije su prolazile kroz oba zida. Sa obe strane svake velike kapije bila je po jedna kula. Gledano od Mramornog mora, raspored velikih kapija je bio slijedeći:

Prva vojna kapija, Zlatna kapija, Druga vojna kapija, Izvorska kapija, Treća vojna kapija, Kapija Regium, Četvrta vojna kapija, Romanova kapija, Peta vojna kapija, Kapija Harisius i Kerkoporta (Cirkuska kapija).
Čitav kompleks bedema je građen od kamenih blokova i cigle, a kao vezivo je korišten krečni malter. Dobar dio kamena je bio mermer, uziman sa ruševina antičkih građevina, a korišten je i tvrdi krečnjak.
Osim kopnenih bedema, oko Istanbula su se protezali i bedemi sa morske strane. Pružali su se cijelom obalom Zlatnog roga i obalom Mramornog mora. Izgrađeni su za vrijeme Konstantina Velikog, ali su vremenom proširivani i ojačavani. Bili su dosta slični kopnenim bedemima, ali znatno niži i ukupno slabiji, jer Bizantiji, kao pomorskoj sili, nikada nije prijetila opasnost sa mora. Ovi bedemi su bili dugi oko 14 kilometara sa 298 kula i 30 kapija.

Osmanlijska vojska

Česti sukobi sa neprijateljem su pokazali Osmanlijama da je nužno pristupiti formiranju elitnih trupa koje će biti vrhunski obučene i jednako tako motivirane i koje će biti sposobne odgovoriti svakom zadatku na koji bi naišle. Tako su nastali janjičari.

Začetak janjičara datira iz vremena sultan Murata I kada su Čandarli Kara Halil i molla Rustem u Galipolju osnovali adžemijski korpus. Od tada su ratni zarobljenici, nakon što bi prošli kraću obuku, uzimani u ove trupe. Kasnije se odustalo od direktnog uključivanja zarobljenika u trupe. Nakon što bi neko vrijeme proveli u turskim porodicama učeći jezik i običaje, bili bi upućeni u centar za obuku u Galipolju. Nakon toga su raspoređivani u janjičarski korpus.​
 
Umrah Banner
Uzimanje kršćanskih mladića u janjičare je vršeno po dva osnova. Prvi je bio zakon o uzimanju ratnih zarobljenika koji je propisivao uzimanje jedne petine od ukupnog broja ratnih zarobljenika. Drugi je bio devširma – odabir dječaka iz kršćanskih porodica koje su živjele na teritoriji osmanlijske države. Vremenom je devširma postala jedini osnov za popunu janjičarskih trupa. Devširma je obavljana jednom u tri ili jednom u pet godina. Ovim postupkom su odabirani dječaci starosti od osam do osamnaest godina i to iz Albanije, sa Peloponeza, iz Bugarske, Srbije, Bosne i Mađarske.

Prema zakonu o devširmi, uzimani su samo zdravi dječaci iz uglednih kršćanskih porodica. Kasnije je učinjen izuzetak od ovog pravila. Nakon osmanlijskog zauzeća Bosne, lokalno stanovništvo je zatražilo da se bosanski dječaci uzimaju u janjičare, bili oni kršćani ili muslimani. Izuzetak su bili i dječaci iz plemena Abaza sa Kavkaza, koji su takođe uzimani u janjičare iako su bili muslimani. U propisano vrijeme, dječaci bi došli na sakupljalište u pratnji očeva i seoskih sveštenika gdje bi bili predati državnim službenicima koji su ih upisivali u posebne registre. Sinovi jevreja nisu uzimani u janjičare. Takođe nisu uzimani ni sinovi seoskih stariješina, čobana i govedara, dječaci bez roditelja, ćelavi, oholi, ćosavi i oni koji su rođeni obrezani. Nisu se uzimali ni oni koji su bili izrazito niski ili izrazito visoki, zatim oni koji su znali turski jezik, koji su oženjeni niti oni koji su se bavili nekim zanatom ili umjetnošću. Isto tako nisu uzimani dječaci koji su vidjeli Istanbul, općenito - nisu uzimani oni koji su imali priliku upoznati nešto od života i svijeta.

Po dolasku u Istanbul, dječaci su pažljivo pregledani i upućivani ljekarima na posebna osmatranja. Ponovo je sačinjavan poseban registar dječaka. Nakon finalnih pregleda i obrezivanja, upućivani su u turske porodice na selima gdje su neko vrijeme radili i učili jezik i islamske propise. Kad bi isteklo vrijeme učenja jezika i privikavanja, dječaci su vraćani u sabirne centre gdje su prolazili vojnu obuku. Zatim se vršila selekcija mladića koja je nazivana čikma. Postupkom čikme, mladići su uzimani na dvor gdje su podučavani za buduće službenike osmanlijske države, a oni skloni oružju su regrutovani u janjičare.
Nakon duge i temeljite vojne obuke i strogog vaspitanja, janjičarski korpus je raspolagao sa tada najelitnijim vojnicima. Od malih nogu, janjičari su odgajani da budu beskrajno odani sultanu i državi. Potaknuti potpunom odanošću i zadovoljni najboljim tretmanom, janjičari su stoljećima bili udarna snaga osmanlijske vojske.

Ipak, janjičari nisu sačinjavali glavninu osmanlijskih snaga u napadu na Istanbul. U toj operaciji, najbrojnije jedinice bile su one sačinjene od azapa, koji su bili lahki pješadinci, uglavnom korišteni kao pomoćna prethodnica osmanlijske vojske. U slučaju potrebe, korišteni su i za gradnju mostova i prokopavanje tunela. Ove jedinice su popunjavane isključivo Turcima i to na preporuku uglednih ljudi.
Tu su bili i pripadnici odreda sipah, zatim silahdari, džebedžije i ostali rodovi vojske.

Osmanlije su vrlo rano shvatili važnost artiljerije. Smatra se da je top, kao vatreno oružje, prvi put korišten u bici protiv Karamana 1386. godine, a zatim i na na Kosovu 1389. godine, iako neki historičari navode da su se u Evropi koristili nekoliko godina ranije. Osmanlije su imali livnice topova još prije zauzimanja Istanbula i to u Bursi i Jedrenu. Tačno je da su korištene neke naprave koje su ličile topovima, međutim, to nikako nisu bili topovi.

Prvi pravi topovi, koji su korišteni za razbijanje zidina bili su oni osmanlijski, a koristio ih je sultan Fatihov otac Murat II pri opsadi Istanbula 1422. godine. Iako tada najbolji, ovi topovi nisu bili dorasli zidinama Istanbula. Predan nauci i tehnici, sultan Fatih je shvatio svu moć topova, te nije štedio sredstva za njihov razvoj, čime se bavio još za vrijeme vladavine njegovog oca Murata.

Dolaskom na vlast, sultan Fatih još više ulaže u razvoj topova pa ubrzo raspolaže do tada neviđeno snažnim topovima koje je postavio u kulama Anadolu-hisar i Rumeli-hisar, o čemu smo ranije govorili. Ohrabren takvim uspjehom, sultan Fatih izrađuje tehničku dokumentaciju za još veći top koji je za njega izlio iskusni mađarski livac Urban. Ubrzo je izliven top zastrašujuće snage, pa je izvršeno probno paljenje u predgrađu Jedrena. Ispaljen je projektil težine oko 600 kilograma na daljinu od 1800 metara. Kameno đule se zabilo u zemlju na dubinu od oko 2 metra. Bilo je potrebno 60 pari volova da vuku ovu grdosiju, a oko 200 ljudi ga je opsluživalo. Nakon uspješne probne paljbe, sultan Fatih je naredio da top odmah krene prema Istanbulu.
Svi zapadni historičari iznose kako je Mađar Urban bio konstruktor topa, međutim, on je bio samo livac. Znanje i iskustvo je stekao izlivajući crkvena zvona. Pošto je dobro poznavao osobine metala, njegova iskustva u livanju su bila dragocjena. Konstruktor topova bio je sultan Fatih lično. Za takav poduhvat, bila su potrebna inžinjerska znanja koja je sultan Fatih imao, dok je Urban bio tek iskusni livac koji je poznavao osobine metala i mogao je odliti bilo šta za šta bi mu bila predočena tehnička dokumentacija.

U napadu na Istanbul, na strani Osmanlija učestvovao je i određen broj slavenskih vojnika, prvenstveno Srba, koje su njihovi vladari otpremili na sultan Fatihov zahtjev. Složena vazalska pravila tog vremena su tako nalagala.

Planirajući zauzimanje Istanbula, sultan Fatih je naredio popravak i dogradnju tada postojeće flote i izgradnju novih plovila. Ubrzo je raspolagao flotom sačinjenom od trirema - lađi sa trostrukim redom veslača i dvije katarke uz korištenje jedara samo onda kad je bio povoljan vjetar. Tu su bile i bireme – lađe u kojima su sjedili veslači u parovima sa obe strane, a imale su samo jednu katarku. Fuste su bile duge lađe, lakše i brže od birema, pogonjene veslačima i jednom katarkom. Bio je i manji broj većih lađa sa veslima i jedrima, kao i teških teretnih jedrenjaka. Bizantijski izvori besmisleno pretjeruju kad izvještavaju o snazi osmanlijske flote koja je krenula u osvajanje Istanbula. Prema svjedočenjima italijanskih mornara koji su tada bili u Istanbulu, flotu je sačinjavalo šest trirema, deset birema, oko petnaest galija na vesla i veći broj malih plovila korištenih za prenošenje poruka.

Teško je odrediti i približnu brojnost osmanlijske vojske koja je učestvovala u napadu na Istanbul. Halil Inaldžik navodi da je borbeni dio iznosio najmanje 50 000 vojnika, Franc Babinger smatra da je tadašnje Osmanlijsko carstvo moglo dati najviše 80 000 vojnika. Bizantijski hroničari su toliko pretjerali da su njihove navode potpuno odbili svi kasniji historičari. Halkokondil je govorio o 400 000 ljudi, Francez spominje 165 000, a Duka bilježi 256 000. Naknadne analize historičara i vojnih eksperata su dovele do zaključka da je najrealnija brojka ona koju navodi Đakomo Tetaldi, a to je oko 60 000 vojnika od kojih je bilo najviše 8 000 janjičara.

Osim borbenog dijela, u vojsci koja je osvojila Istanbul bilo je nekoliko hiljada onih koji su služili u neborbenom dijelu. U taj dio spadaju jedinice koje su popravljale i izgrađivale puteve, zatim oružari, konjušari, ljekari, kuhari, berberi i razne zanatlije. Osmanlije nisu pravili veliku razliku među ešalonima. Važan je bio hizmet islamu, a posebno u jednoj tako odabranoj bici kao što je bitka za Istanbul. Ko god je učestvovao u njoj, makar na taj način što je donio jednu cjepanicu na kojoj će se kuhati hrana za vojnike, smatrao se dijelom vojske koja je osvojila Istanbul. Osmanlije su svakom pružali šansu da hizmeti onako kako najbolje zna. Hizmet je bio nuđen čak i kršćanima. Pošto zbog razumljivih razloga nisu željeli hizmetiti islamu, njima je nuđen hizmet državi. Osmanlije su cijenili svakog ko je doprinosio njihovim uzvišenim ciljevima.​
 
Raspored kršćanskih snaga

Na vijest da se Osmanlije približavaju gradu, Konstantin Dragaš je pristupio raspoređivanju snaga duž gradskih bedema. Njegov položaj je bio u blizini Romanove kapije. Đustinijani, sa svojim ljudstvom, je raspoređen desno od cara, kod Harisijeve kapije. Mlečani su dobili dio bedema kod palače Vlaherna i Kalgarijske kapije. Braća Langasko i nadbiskup Leonardo Hioski su bili na dijelu bedema koji je dopirao do Zlatnog roga. Lijevo od Konstantina je bio Kataneo sa svojim Đenovljanima, zatim Teofil Paleolog sa Bizantijcima sve do Zlatne kapije koju je branio Đenovljanin Manuel. Dalje lijevo sve do mora bio je Dimitrije Kantakuzin sa Bizantijcima. Duž bedema sa morske strane se nije očekivao ozbiljniji napad pa je taj dio bio pokriven italijanskim mornarima i istanbulskim monasima, a tu je bio i princ Orhan sa nekolicinom Turaka, te kardinal Isidor. Na bedemima duž Zlatnog roga bili su italijanski mornari pod komandom Gabrijela Trevizana, a lukom je komandovao Alvizo Dijedo. Kršćanska flota se sastojala od 26 velikih brodova od kojih je 10 bilo bizantijskih i 16 italijanskih. Svi brodovi su bili na jedra, bez veslača i sa visokom palubom. Osim ovih brodova, u luci je bio izvjestan broj trgovačkih brodova i manjih plovila. Malo dublje u gradu su bila dva rezervna odreda, jedan pod komandom Luke Notarasa – velikog duksa, a drugim je komandovao Nićifor Paleolog.

Kako bi spriječili ulazak osmanlijskog brodovlja u Zlatni rog, italijanski mornari su pomoću brodova razvukli čelični lanac koji je jednim krajem bio svezan za bedeme italijanske kolonije Galate, a drugi za istanbulske bedeme duž obale Zlatnog roga, tačnije za Evgenijevu kulu. Lanac je bio ogroman i vrlo masivan. Da ne bi popustio pod vlastitom težinom, mjestimično je pridržavan malim drvenim splavovima. Bio je to stari i oprobani recept. Nijedan tadašnji brod ga nije mogao preći, niti mu je bilo moguće prići, jer su ga štitili strijelci sa bedema grada i grčka vatra sa brodova usidrenih u neposrednoj blizini.

Osmanlije-Početak napada (12 dio)

Dvanaesti dio

Glavnina borbenog dijela osmanlijske vojske, predvođena sultan Fatihom, napustila je Jedren u petak 23. Marta 1453. godine, dok su opsadna oruđa, teški topovi i ostali ratni materijal krenuli mnogo ranije. U sultanovoj povorci je bio veliki vezir Čandarli Halil-paša, sultanov šejh, Ak Šemsedin, njegov učitelj molla Gjurani, molla Fenari i još mnogo uleme. Šejh Ak Šemsedin je bio učenik još čuvenijeg šejha Bajram Velija. Njegov zadatak u ovoj operaciji je bilo duhovno vođstvo, što je bila tradicija Osmanlija prilikom vojnih pohoda.

Karadža-beg, jedan od osmanlijskih visokih oficira zadužen za popravke puteva i mostova, usput je pokorio neka područja uz Mramorno i Crno More. Do četvrtka, aprila, čitava vojska je bila nadomak Istanbula, a sutradan, u petak 6. aprila, započela je opsada. Sultan Fatih je zauzeo mjesto nasuprot Romanove kapije i oformio štab na brdašcu danas poznatom kao Maltepe.

Lijevo od sultana bile su raspoređene evropske trupe pod komandom Karadža-paše koji je imao na raspolaganju nekoliko teških topova za dejstvovanje po bedemima palače Vlaherna. Na sultanovoj desnoj strani bile su anadolijske trupe pod komandom Ishak-paše. Anadolci su pokrivali front od Mramornog mora do rječice Likos. Trupama oko Likosa komandovao je sultan lično. U njegovoj neposrednoj blizini bio je stacioniran veliki top i nekolicina nešto manjih. Oko sultana su raspoređeni janjičari i još neke trupe. Odmah iza prvih linija bili su bašibozuci, očekujući naređenje za napad.

Zaganos-paša sa svojim jedinicama je zauzeo položaj na uzvišenjima sjeverne obale Zlatnog roga. Njegov zadatak je bio da motri na italijansku koloniju Galatu. Pošto sultan Fatih nije vjerovao u dato obećanje Italijana o njihovoj neutralnosti tokom sukoba, Zaganos-paša bi brzo reagovao na svaku iznenadnu akciju iz Galate.

Osmanlijskom flotom je komandovao admiral Baltaolu. Njegov zadatak je bio sprečavanje dotura bilo kakve pomoći gradu morskim putem. Drugi zadatak flote je bio ulazak brodovlja u Zlatni rog. Kao bazu, Baltaolu je odredio luku Diplokion, tačno gdje je sada palata Dolma Bahče.

Osmanlijski logor

Kada je sa visokih gradskih bedema pogledao osmanlijski logor, Konstantina je prouzimala zebnja. Još uvijek se živo sjećao strašne moći osmanlijske artiljerije kada je, pred njegovim očima, razarala Heksamilionske bedeme na Peloponezu. Savršen poredak osmanlijske vojske oko bedem Istanbula bio je fascinirajući. Raskošni sultan Fatihov šator na brdašcu Maltepe je bio veličanstven prizor. U osnovi crven, sav izvezen zlatom i neobično velik, šator je bio simbol snage osmanlijske države. Van dometa bilo kakvog projektila, bio je dodatno zaštićen fortifikacijskim preprekama u savršeno koncentričnim krugovima kao što svjetlosni oreoli okružuju mjesec. Najstasitiji vojnici iz odabranih trupa su bili pažljivo raspoređeni kao sultanovo obezbjeđenje, a njihov poseban višegodišnji odgoj i obuka su bili takvi da bi svaki od njih u svakom trenutku vrlo rado umro za sultana. Sultan je bio čuvan kao oko u glavi.

Mnogobrojni šatori vezira, uleme i istaknutih vojskovođa bili su pažljivo raspoređeni na strateškim mjestima u logoru. Odjeća i oprema vojnika je bila reprezentativna. Bijele janjičarske kape i crveni turbani azapa su se posebno isticali. Šljemovi na glavama pripadnika konjice su se prisijavali na proljetnom suncu, a živopisne boje odjeće slavenskih trupa su posebno žalostile Konstantina. Jasno je vidio svoju pravoslavnu braću kako disciplinovano služe u redovima Osmanlija.
Svaka jedinica je imala svoju zastavu. Bilo ih je raznih boja - crnih, crvenih, žutih i zelenih.

Svaka od njih je pažljivo izrađena i dotjerana posebno za ovu priliku. Bezbroj njih se vihorilo na laganom povjetarcu, ali je najupečatljivija bila ona sultanova - sva u crvenoj svili, zlatu i srebru. Sablje, bodeži, džiliti, buzdovani, vršci kopalja i metalom okovani lukovi su bacali bezbroj sitnih bljeskova na posmatrača. Kao kruna svega izloženog, ogromni topovi su bili poseban prizor. Mogao je vidjeti i mnogo konja, mula i kamila, sve same prekrasne primjerke životinja u perfektno organizovanim poljskim stajama i savršeno uskladištene zalihe hrane za njih.

Ipak, vrijeme namaza u osmanlijskom logoru je bilo najteže za kršćanske posmatrače. Kad bi nastupilo vrijeme namaza, sa svih strana bi se začuli glasovi nebrojenih mujezina. Ezan za ezanom se nadovezivao kao da nikada neće prestati. Svaka jedinica je klanjala u svom logoru, poredana u dugačke, perfektno poredane safove. Džemati su se neprestano smjenjivali, skoro od jednog do drugog namaskog vremena. Činilo se da u svakom trenutku jedan džemat obavlja namaz. Posebnu pažnju u osmanlijskom logoru su privlačili šejhovi. Njihovi bijeli kauci, zelene i bijele amame su ih izdvajali iz mnoštva. Kud god bi se kretali, ukazivana im je posebna pažnja. Čitava armija, kako obični vojnici tako i oficiri, ukazivali su im počasti tako što bi, u trenutku njihovog prolaska, prekinuli trenutne radnje i skrušeno stajali u znak poštovanja prema učenosti i pobožnosti. Zadatak šejhova je bio održavanja borbenog morala na potrebnoj visini. Osmanlijska armija je funkcionisala kao najprecizniji mehanizam.​
 
Suprotstavljeni planovi

Sultan Fatihov plan zauzimanja Istanbula je zahtijevao diplomatsko i vojno razmatranje situacije. Iznad svega, morao je djelovati vrlo brzo, prije nego li zapadne sile reaguju i pošalju značajniju pomoć, bilo kopnom ili morem. U drugu ruku, morao je biti i strpljiv, radije koristeći barut i novac nego prolivajući krv. Zbog toga je pripremio najmoderniju tehniku, uključujući tešku artiljeriju kojom će razbiti bedeme i snažnu mornaricu kojom će spriječiti dotur hrane i ratnog materijala u grad. U isto vrijeme je namjeravao zauzeti grad uz što manje ljudskih žrtava sa obe strane i što manje razaranja.

Đustinijanijev plan je bio upravo suprotan sultan Fatihovom. On i njegovi savjetnici su mislili da ishod opsade najviše ovisi o vremenskom faktoru. Ako branioci izdrže dovoljno dugo, pomoć sa Zapada će sigurno doći, bilo iz Ugarske, bilo iz Italije. Bio je potpuno u pravu. Međutim, osmanlijska artiljerija je bila mnogo razornija nego što se očekivalo, a i flota je bila brojnija nego što se moglo zamisliti. Đustinijani Longo je mislio da se bedemi mogu odbraniti jednako uspješno kao i 1422. godine, koristeći puške, samostrele i grčku vatru, tako da osmanlijska brojnost u odnosu na branitelje ne predstavlja nikakvu prednost. Čak i snažna osmanlijska flota u Mramornom moru ne predstavlja posebnu opasnost sve dok ne prodre u Zlatni rog. Sva ova razmatranja su bila potpuno ispravna, tako da su Konstantin i Đustinijani s pravom očekivali uspjeh. Istanbul uopće nije bio u beznadežnom položaju kao što se to, pogledom na skice i karte, sada čini.

Početni napadi

Prije nego je otpočeo sa napadom, u skladu sa propisima šerijata, sultan Fatih je poslao izaslanika pod bijelom zastavom da posljednji put ponudi mirno razrješenje sukoba tako što će se grad dobrovoljno predati. U tom slučaju garantuje se sigurnost života i imovine svim stanovnicima grada. U protivnom, grad će biti zauzet na juriš, čime njegovi stanovnici i njihova imovina postaju legitiman plijen osvajača.

Pošto je ponuda glatko odbijena, napad je otpočeo artiljerijskom paljbom usmjerenom na moćne gradske bedeme na kopnenoj strani. Bilo je to u petak, 06. 04. 1453. godine, nakon džuma-namaza.
Snaga sultan Fatihovih topova je iznenadila obe strane. Već do prvog sumraka, manji dio bedema u predjelu Harisijeve kapije je bio znatno oštećen, a do kraja narednog dana i skoro potpuno uništen. Ipak, tokom noći, branitelji grada su ih uspjeli donekle sanirati. Narednih dana su nastavljeni artiljerijski napadi duž bedema u području rječice Likos. Veliki topovi su bili izuzetno efikasni tako da je za sedam dana skoro potpuno porušen dio bedema u zahvatu uvale koju formira Likos.

U međuvremenu, zauzete su dvije tvrđave u predgrađu koje su pružale otpor. Jedna je bila Terapija pored Bosfora, a druga Studios na obali Mramornog mora. Napadi na tvrđave su izvođeni manjim snagama, pa su borbe trajale oko dva dana, nakon čega su tvrđave zauzete na juriš. Admiral Baltaolu je sa mornaricom pokušao prodor u Zlatni rog, više s namjerom iskušavanja bizantijske flote koja je besprijekorno reagovala nakon čega je admiral odustao. Ubrzo je okrenuo brodovlje na drugu stranu i zauzeo Prinčevska ostrva na Mramornom moru. Ova operacija je prošla vrlo glatko uz neznatan otpor na jednom ostrvu.

Đustinijani Longo je zaista bio izuzetan stručnjak za protivopsadnu borbu. Znao je sve trikove. Da bi umanjio razornu snagu Fatihovih topova, naredio je da se preko zidina prebace obloge od volovskih koža i bala vune. Na taj način je uspio usporiti razaranja i kupiti nešto dragocjenog vremena. Njegove izuzetne organizacijske sposobnosti su najviše došle do izražaja pri izradi grudobrana i palisada koje će umjesto porušenih bedema pružati zaštitu kad se Osmanlije odluče na juriš. Koristio je drvenu građu i vreće napunjene zemljom. Palisade su brzo padale pod paljbom Fatihovih topova, ali su isto tako brzo ponovo podizane. U gradnji grudobrana su učestvovali svi sposobni stanovnici grada, uključujući žene i djecu.

Medvjed i medvjedići

Pri opsadi grada, Osmanlije su koristili ukupno 69 topova organizovanih u četrnaest ili petnaest baterija, raspoređenih na mjestima koja su procijenjena kao najranjivija. Jedan od velikih topova je bio smješten nasuprot palate Vlaherna gdje je bedem bio jednostruk i gdje nije bilo opkopa. Drugo teško oruđe bilo je ispred sultan Fatihovog šatora, nasuprot Romanove kapije. Na bokovima teških topova bili su nešto lakši topovi. Osmanlijski artiljerci su ih zvali „Medvjed i medvjedići“.

Teški top je ispaljivao projektile težine od oko 600 kilograma. Bio je postavljen na posebno konstruisano drveno postolje, a sa strana je bio zaštićen moćnom drvenom ogradom. Sa prednje strane bila su masivna drvena vrata koja su se otvarala samo kad je oruđe dejstvovalo. Opsluživala ga je posebna logistička jedinica. Oruđe je trošilo velike količine baruta koji je trebalo stalno dopremati.

Osim teških topova, neprestano su dejstvovali i manji topovi. Dnevno je ispaljivano 100-150 projektila. Projektili su izrađivani od jedne vrste crnog kamena koji je vađen u kamenolomu na obali Crnog mora. Od izvađenih kamenih gromada, klesari su izrađivali kamene kugle, nakon čega su brodovima dopremane u luke na Bosforu. Tu ih je prihvatao Zaganos-paša i dalje ih volovskim zapregama transportovao do oruđa. Samo jedan ogromni top je izrađen u Jedrenu, a ostali su odliveni u logoru pod zidinama Istanbula. Osmanlijski inžinjeri su konstruisali livnicu na terenu koja je vrlo brzo izradila još najmanje jedan ogromni top i nekoliko manjih.

Smatra se da su Kinezi prvi koristili barut koji se sastojao od šalitre, sumpora i uglja. Najstarija osmanlijska baruthana je bila u Galipolju. Izgrađena je još u vrijeme sultan Bajazita I. Osmanlijska nalazišta šalitre, koja je bila osnovni sastojak, bila su u Anadoliji, a kasnije i u Evropi. Proces dobivanja baruta je tada bio vrlo složen i mukotrpan. Sirova šalitra se prala i topila da bi se iz nje odstranila so koja je bila sastavni dio rude.​
 
Sumpor se uglavnom uvozio sa obala Mrtvog mora.

Priprema oruđa za paljbu bila je vrlo složena. Količina baruta koja se sipala u top je morala biti pažljivo odmjerena. Bio je to najteži zadatak, jer je tadašnji barut bio vrlo nekvalitetan u odnosu na današnje, a i njegova snaga se razlikovala od jedne do druge šarže, ovisno o omjeru supstanci od kojih se proizvodio. Snaga baruta je bila osnovni faktor koji je uticao na domet i kinetičku energiju topovske đuladi. Pretjerana količina baruta bi izazvala eksploziju ili napuknuće topa, što bi bio izuzetan gubitak u situaciji kad je vrijeme kritični faktor. Suviše mala količina baruta je smanjivala domet i snagu projektila.

Stavljanje kamenih kugli u cijev topa bila je takođe teška procedura. Zbog svih poteškoća u rukovanju teškim topovima, bilo je moguće ispaliti samo sedam do osam projektila dnevno iz jednog velikog topa. Usljed strahovite eksplozije i sile koja bi se oslobodila pri opaljenju topa, postojala je opasnost od poskakivanja i trzanja. Zbog toga su topovi pričvršćivani za tlo teškim gredama koje su zapravo bile grubo otesani balvani.

Kad bi ogromni top opalio i kad bi kamena kugla pogodila cilj, kršćanski vojnici i stanovnici grada bi svaki put premrli od straha. Strašna eksplozija ogromne količine baruta se čula čak u Aziji. Stanovnici grada su izlazili na ulice i u paničnom strahu recitovali molitve u kojima su izražavali svoja kajanja za grijehe zbog kojih su sada kažnjavani.

Osmanlije-Nastavak napada (13 dio)

Trinaesti dio

U četvrtak, 12. aprila, sultan Fatih je naredio da flota izvrši proboj u Zlatni rog. Čim su se približili lancu na ulazu u zaljev, osmanlijski mornari su otvorili paljbu iz topova na kršćanske lađe usidrene u Zlatnom rogu. Istovremeno su odapinjali zapaljive strelice i pokušavali presjeći konopce kojima su bila vezana sidra kršćanskih brodova. Međutim, nije bilo skoro nikakvog uspjeha.

Kršćani su bili u mnogo boljoj poziciji. Uskoro im je stiglo i pojačanje kojim je komandovao veliki duks Luka Notaras. Vatra na kršćanskim brodovima je brzo ugašena, a topovska paljba sa niskih osmanlijskih lađi je bila skoro potpuno neefikasna protiv mnogo viših kršćanskih brodova. Visoki kršćanski brodovi su bili idealno mjesto za ispucavanje kamenih projektila iz lahkih katapulta na mnogo niže osmanlijske lađe. Ohrabreni nadmoćnošću, kršćanski mornari su napustili luku u Zlatnom rogu i krenuli u kontranapad. Uvidjevši da će pretrpjeti velike gubitke, admiral Baltaolu je naredio povlačenje brodovlja.

Shvativši nemoć topova protiv visokih kršćanskih brodova, sultan Fatih je naredio inžinjerima da konstruišu oruđa koja će dejstvovati ubacnom putanjom. Nakon nekoliko dana isprobavanja na poligonima i korekcija proračuna, izvršena je paljba na kršćansko brodovlje. Nakon što je prvo đule promašilo, drugo je pogodilo u samo središte broda i potopilo ga, nakon čega je naređeno ponovno povlačenje kršćanske flote u sigurnost Zlatnog roga. Tako su sultan Fatihovi inžinjeri izradili preteču minobacača koji će od tada biti korišten u sličnim situacijama.

Prodor kršćanskih brodova

U sklopu zapadnjačke pomoći Istanbulu bila su i tri đenovljanska broda koji su zbog nepovoljnog vjetra morali pristati na otoku Hiosu. Sredinom aprila puhnuo je povoljan vjetar i brodovi su zaplovili prema Dardanelima. Bili su krcati hranom, oružjem, vojnom opremom i ljudstvom. Kad su brodovi bili nadomak moreuza, sustigao ih je jedan teretni bizantijski brod natovaren žitom kupljenim na Siciliji. Sva četiri broda su bez poteškoća uplovila kroz Dardanele koji nisu bili čuvani. Već 20. aprila, brodovi su bili u Mramornom moru nadomak Istanbula. Kad su ih ugledali opsađeni stanovnici, bili su više nego ushićeni od radosti.

Ugledao ih je i admiral Baltaolu i odmah pokrenuo osmanlijsku flotu s namjerom zarobljavanja ili potapanja brodova koji neprijatelju donose pomoć. Ni po koju cijenu se nije smjelo dopustiti da brodovi uplove u Zlatni rog i tako ojačaju opsađeni grad.

Osmanlijsko brodovlje je odmah pokrenuto. Za ovaj zadatak su odabrane bireme i trireme na vesla jer su jedrenjaci bili beskorisni na južnom vjetru koji je odgovarao kršćanskim lađama, a osmanlijske jedrenjake samo ometao. Bosforska struja je bila suprotna od južnog vjetra pa je ubrzavala osmanlijske lađe na vesla, ali je istovremeno i otežavala manevrisanje. Ukupno gledano, kršćanski brodovi su bili u znatno povoljnijem položaju. Admiral Baltaolu se pouzdavao u brojnost svojih lađa i visoki moral mornara. Stanovnici Istanbula su pohrlili na zidine Hipodroma i uzvišenja Akropolja kako bi odatle posmatrali predstojeću bitku. Sultan Fatih se u tom trenutku zatekao na obalama Bosfora u neposrednoj blizini Galate i odatle pratio tok događaja.

Malo iza podne, kršćanski brodovi su već bili na samom prilazu Zlatnom rogu kad su ih presrele osmanlijske lađe. Baltaolu je pozvao kršćanske kapetane da spuste jedra što je glatko odbijeno. Plovidba je i dalje nastavljena. Osmanlije su pokušavali omesti kršćanske brodove, ali skoro bez ikakvog uspjeha. Nastojali su se zakačiti kukama i popeti se na njih, ali su oni bili znatno viši pa su njihove posade bez većih poteškoća odbijale sve napade. Čak su i osmanlijski topovi na lađama bili potpuno beskorisni. Ipak, Osmanlije su uporno napadali uz strašne gubitke. Sve je ukazivalo da će kršćani uploviti u sigurnost Zlatnog roga. Međutim, kad su još trebali samo zaobići mali rt kod Akropolja, južni vjetar je naglo stao. Odjednom, struja je počela nositi kršćanske brodove prema sjeveru, upravo prema mjestu gdje je stajao sultan Fatih. Bila je to izvrsna prilika za Osmanlije.

Admiral Baltaolu je tada opkolio kršćane i sa distance ih gađao topovima, ali bez efekta jer njegovi brodski topovi nisu imali potreban nagib da bi bili efikasni. Kad su se približili đenovljanskim lađama, dobro oklopljena i uvježbana posada je štitila brod uvježbanim akcijama gašenja požara izazvanih zapaljivim strijelama koje su Osmanlije neprestano odašiljali sa svojih trirema i birema. Ako bi se približili brodovima i pokušali se popeti na njih, posada ih je spremno dočekivala i ubijala sjekirama ili im odsijecala ruke. Bizantijski teretni brod se učinio mnogo lakšim plijenom jer nije bio posebno opremljen za borbu.

Kad su mu se Osmanlije približili, dočekala ih je dobro poznata i vrlo efikasna grčka vatra. Nastao je opći metež. Osmanlijske lađe na vesla su teško manevrisale na snažnoj struji, a zbog uskog prostora za djelovanje, njihova mnogobrojna vesla su se neprestano zaplitala i tako dovodila lađe u nekontrolisane i nepovoljne položaje.
Potopljene su mnoge osmanlijske lađe, ali su ih neprestano zamjenjivale nove. Kršćanskim lađama je već

ponestajalo oružja, a posebno bizantijskom teretnom brodu. Đenovljanski kapetani su to primijetili i uz tešku muku izmanevrisali svojim brodovima takav položaj da su mogli štititi sve bespomoćniji teretni brod. Bitka je trajala do pred sami suton, kad je kršćanskim brodovima već ponestajalo oružja, dok su osmanlijske lađe, iako mnogo manje, bile mnogobrojne. Bilo je samo pitanje vremena kad će se Osmanlije popeti na kršćanske brodove i osvojiti ih. Ipak, sreća je bila na kršćanskoj strani. Iznenada je zapuhao sjeverni vjetar koji je bio idealan za njih. Za vrlo kratko vrijeme, brodovi su se sasvim približili Zlatnom rogu. Lanac je brzo spušten i brodovi su uplovili u sigurne vode, nakon čega je ponovo položen.​
 
Prebacivanje brodova kopnom

Ova bitka je odnijela mnogo žrtava na osmanlijskoj strani. Kršćanska mornarica je bila nadmoćnija. Sultan Fatih je shvatao da mora požuriti. Kako su oštećenja kopnenih bedema bivala sve teža, približavao se trenutak kad će biti naređen žestoki i masovni napad. Sultan Fatih je vrlo dobro znao da mora razvući kršćanske snage tako što će napasti sa više pravaca. Bilo je nužno napasti mornaricom iz Zlatnog roga, ali nije bilo moguće prodrijeti u tu izvrsnu prirodnu luku. Počeo je istraživati načine da nekako osvoji Zlatni rog.

Zahvaljujući svom širokom obrazovanju koje je stekao čitajući djela iz područja vojne historije, došao je na ideju da svoje lahko brodovlje kopnenim putem prebaci u Zlatni rog, kako su to vojskovođe u historiji već činili. Salahuddin Ejjubija je prebacivao brodove sa Nila u Crveno more još u XII stoljeću, a Memluci su to isto činili iz Kaira u Suec svega nekoliko godina prije sultan Fatiha. Ali, taj manevar je izvođen po ravnom terenu, dok bi on to morao izvesti tako što će brodovlje prebaciti preko grebena koji se uzdizao na oko 70 metara iznad mora. Ipak, odlučio je pokušati. Vrijeme nije bilo njegov saveznik. Zapadne sile su se svakog časa mogle udružiti i uputiti ozbiljnu pomoć Bizantiji. Osim toga, bila mu je potrebna bilo kakva taktička pobjeda kojom bi podigao moral vojnika. Naredio je svojim inžinjerima da hitno izgrade put od današnje Tophane, preko trga Taksim do Kasimpaše u Zlatnom rogu. Pokrenuta je čitava armija inžinjeraca koji su brzo krčili raslinje i trasirali put koji je popločan daskama i premazan mašću. Na brzinu su izrađeni ogromni točkovi na koje su podignuti brodovi i povorka je u sami cik zore, 22. aprila, krenula uz uspon.

Bio je to prizor kao iz nekog čudnog sna. Na čelu povorke je bila jedna manja lađa. Iza nje je išlo oko 70 birema, trirema, fusti i parandarija. U svakoj lađi je bila posada. Veslači su veslali na prazno, onako po vazduhu, dok su bubnjari davali takt veslanju. Jedra su bila podignuta kao u stvarnoj plovidbi, udarali su bubnjavi, svirale su trube i ostali instrumenti. Svaku lađu su sa bezbroj konopaca vukli ljudi i volovi. Sve je išlo glatko, kao po loju. Da bi eliminisali posmatrače sa bedema, artiljerija Zaganos-paše je neprestano tukla položaje na zidinama okrenutim prema Zlatnom rogu. Velika oruđa su takođe nastavila sa paljbom na području Romanovih vrata sa kopnene strane. Bilo je važno držati kršćane pod neprestanom artiljerijskom vatrom i tako održati njihovu pažnju na traženju zaklona.

Kad su, u prijepodnevnim časovima, kršćanski stražari ugledali povorku brodovlja kako se kopnom spušta prema Dolini izvora (današnji Kasimpaša) obuzeo ih je užas. Ubrzo je cijeli grad saznao za strašnu vijest. Zlatni rog je bio prepun osmanlijskih lađa.

Akcija kršćanske flote

Car Konstantin i Đustinijani su odmah sazvali štab na razmatranje protivmjera koje treba poduzeti. Zaključeno je da je prisustvo osmanlijskog brodovlja u Zlatnom rogu suviše opasno i da je njihovo neutralisanje prioritet iznad svih drugih. Razmatrani su razni prijedlozi. Kao najbolji od njih, odabran je prijedlog da se pregovara sa Italijanima u Galati i da ih se ubijedi da se otvoreno stave na stranu kršćana. Udruženi napad na osmanlijsku flotu bi vjerovatno bio uspješan. Međutim, od te ideje se odustalo. Italijani u Galati su bili suviše lukavi da bi se otvoreno zamjerili Osmanlijama. Lukavi trgovci kakvi su bili, stanovnici Galate su deklarisali svoju netralnost tokom cijele operacije. Ali, u potaji su neprestano pomagali kršćansku braću u opsjednutom gradu, dok su u isto vrijeme Osmanlijama prodavali ulje neophodno za hlađenje usijanih topovskih cijevi. Ukratko, niko se u njih nije mogao pouzdati, ni Konstantin, a ni sultan Fatih.

Pregovori sa njima bi bili suviše dugi i neizvjesni, a vremena je bilo malo. Neko je predložio da se formira jedinica koja će biti prebačena na suprotnu stranu Zlatnog roga. Zadatak jedinice bi bio uništenje osmanlijske artiljerije stacionirane u tom području i paljenje glavnine njihove flote. Međutim, takav poduhvat je iziskivao izuzetnu hrabrost. Nije bilo dobrovoljaca koji bi se usudili na takvu avanturu, pa je prijedlog odbijen kao suviše smion. Zatim je Đakomo Koko, kapetan jedne od mletačkih galija, ponudio da sa svojim mornarima poduzme noćni napad na osmanlijsku flotu i da spali njihovo brodovlje. Ovaj prijedlog je prihvaćen. Vrlo je važno napomenuti da na ovaj sastanak nisu bili pozvani Đenovljani, u koje je očito bilo malo povjerenja. Takođe je odlučeno da se plan napada na osmanlijsku flotu taji od njih.

Đakomo Koko je bio stari morski vuk, okušan u mnogim pomorskim bitkama. Prema njegovoj zamisli, pokrenut će se kršćanska flota na čijem čelu će biti dva teretna broda čiji će bokovi biti obloženi debelim slojevima vune koja će ih štititi od osmanlijske artiljerije. Iza njih će zaploviti manje bojne lađe i neopaženo se provući u borbeni poredak osmanlijske mornarice. Vješti mornari će se prikrasti neprijateljskom brodovlju i popaliti ga grčkom vatrom. Odmah je započeto sa pripremama koje će trajati naredna dva dana. Iako su se pripreme za ostvarenje ove zamisli držale u strogoj tajnosti, Đenovljani su nekako saznali za buduću akciju, pa su uvrijeđeno protestvovali zbog toga što će sva slava pripasti Mlečanima. Konstantin nije imao drugog izlaza nego popustiti Đenovljanima koji su tražili da se akcija odgodi za još četiri dana kako bi se mogli adekvatno pripremiti. Za to vrijeme, Osmanlije su potpuno rasporedili svoju, kopnom prebačenu, flotu.

Nakon opsežnih priprema, kršćansko brodovlje je krenulo u akciju 28. aprila, nekoliko časova prije zore. Prema ranijem dogovoru, naprijed su plovila dva trgovačka broda, a slijedilo ih je nekoliko manjih lađa na vesla sa spremnom grčkom vatrom. More je bilo potpuno mirno, a kršćanski brodovi su sporo klizili njegovom površinom. Nije bilo nikakvih šumova, vike, niti pucnjave. Sve je izgledalo potpuno mirno i sve je ukazivalo da će Osmanlije biti iznenađeni i poraženi. Međutim, kršćanska nadanja su bila više nego naivna. Njihove višednevne pripreme nisu ostale nezapažene. Prebacivanje brodovlja u Zlatni rog je bio suviše velika prednost za Osmanlije da bi sada neopreznošću bili unazađeni. Osim toga, Osmanlije su očekivali jednu takvu ili sličnu akciju. Kada su se kršćani približili osmanlijskom brodovlju, zagrmili su topovi sa obale, a zatim i sa brodova. Prva je pogođena lađa na kojoj je bio Đakomo Koko. Čitava posada je poginula, zajedno sa kapetanom.​
 
Mirna noć se u trenu pretvorila u strašnu moru za kršćanske mornare. Iznenada se na njih sručila kiša artiljerijskih projektila sa kopna i sa brodova. Zapaljive strelice i puščana zrna su ih neprestano pogađala. Teretni brodovi na čelu kolone su više puta pogođeni, ali su ih štitile obloge od bala vune i pamuka. Male lađe su prošle najgore.. Zapaljiva smješa koju su prevozile je planula i osvijetlila bojno polje, pa su ih Osmanlije gađali kao glinene golubove. Lađe su potapane, a mornari su se pokušavali popeti na teretne brodove. Posade sa brodova, zauzete gašenjem požara, im nisu mogle pomoći. Bilo im je najlakše otplivati na suprotnu stranu Zlatnog roga gdje su ih Osmanlije željno iščekivali. U sami cik zore, osmanlijska flota je krenula u napad, ali su kršćanski brodovi uspjeli pobjeći.


Kršćanski gubici su bili veliki. Poginulo je oko 90 njihovih mornara, a izgubili su i nekoliko lađa, dok su Osmanlije izgubili samo jednu lađu. Ipak, najteže od svega je bila gorčina poraza i činjenica da će osmanlijska flota ostati u Zlatnom rogu. Od sada će se kršćani, osim na kopnenim bedemima, braniti i skoro cijelom dužinom bedema prema Zlatnom rogu. Jedina utješna činjenica je bila ta da još uvijek imaju svoju flotu koju Osmanlije nisu uništili.

Pontonski most

Sultan Fatih je bio neobično radostan. Pebacivanjem dijela flote u Zlatni rog, otvorio je mogućnost napada na bedeme sa morske strane. Napade sa kopna je mogao još više intenzivirati, a ostatak flote u Bosforu je i dalje držao grad pod pomorskom blokadom. Galata je sada bila pod punom prismotrom Osmanlija. Prevrtljivi đenovljanski trgovci su neprestano doturali namirnice osjednutom gradu. Trgovali su i sa Osmanlijama. Usput su ih špijunirali i doturali informacije Đustinijaniju u Istanbulu. Naravno, i Osmanlije su znali vrijednost dobre informacije pa su među đenovljanskim trgovcima našli dovoljan broj onih koji će špijunirati za njihov račun. Međutim, sada je Galata bila potpuno blokirana, a time i Istanbul.

Sultan Fatihu je bilo jasno da je sada dobra prilika za iskorištavanje novonastale prednosti. Bilo je prijedloga da napadne Galatu i tako potpuno eliminiše Đenovljane u koje nikada nije mogao biti siguran. Međutim, takva akcija bi iziskivala mnogo vremena i gubitaka u ljudstvu i opremi. Osim toga, napad na Galatu bi vjerovatno dao dodatne argumente Zapadnjacima koji su zagovarali odašiljanje snažne flote u borbu protiv Osmanlija. Galata je izolovana, a promućurni đenovljanski trgovci će shvatiti da je nezamjeranje Osmanlijama bolje za njih. Uostalom, kad zauzme Istanbul, Galata će se sama predati. Na taj način će lakše sklopiti trgovačke sporazume sa Đenovljanima koji će vrlo rado trgovati sa novim vladarima Istanbula kao što su to činili i sa Bizantijcima.

Kao najpodesniju akciju, sultan Fatih je odabrao izgradnju pontonskog mosta preko Zlatnog roga. Kao osnovu za most, Osmanlije su iskoristili velike drvene bačve povezane drvenim gredama preko kojih su postavljene daske. Most je bio dovoljno čvrst da podnese teške topove i teretna kola koja su neprestano saobraćala njime. Na taj način, sultan Fatih je postavio nekoliko baterija artiljerije pod zidine grada. Sada su njegove trupe nesmetano i brzo prelazile preko Zlatnog roga i manevrisale duž bedema uz obalu. Izgrađene su i pontonske platforme na kojima je postavljana artiljerija. Palača Vlaherna je sada bila pod neprestanom paljbom sa novih i povoljnijih pozicija. Sultan Fatihov organizacijski genij je zablistao u punom sjaju.

Kršćanska flota je bila usidrena u neposrednoj blizini lanca, na samom početku Zlatnog roga, tako da je osmanlijski topovi nisu mogli gađati. Zato je korišten nedavno konstruisani primitivni minobacač, koji je dejstvovao ubacnom putanjom. Pogođeno je nekoliko lađa među kojima i jedna đenovljanska. Uskoro su đenovljanski trgovci iz Galate protestvovali kod sultan Fatiha, govoreći kako su njegovi artiljerci, ničim izazvani, potopili njihovu trgovačku lađu prepunu skupocjene robe. Sultan Fatih im je obećao obeštećenje u slučaju da dokažu da je lađa bila zaista trgovačka.

Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena sa nesmanjenom žestinom. Bez namirnica koje su dolazile iz Galate, Istanbul je sada bio suočen sa opasnošću od gladi. Zalihe su bivale sve manje. Beznađe se sve više širilo gradom. Situacija je još više otežana međusobnom svađom Mlečana i Đenovljana oko toga ko je kriv za neuspjeli napad na osmanlijske lađe u Zlatnom rogu.​
 
Osmanlije-Očaj kršćana (14 dio)

Četrnaesti dio

Nakon što je osmansko brodovlje kopnom prebačeno u zaliv Zlatni Rog, napetost i svađe među kršćanima u Istanbulu nisu prestajale. Prigovaranja i međusobna optuživanja su bila sve žešća i otvorenija. Među Italijanima je vladala posebna netrpeljivost. Đenovljani su prozivali Mlečane da neprestano otpravljaju svoje brodove iz Zlatnog roga u sigurnost Egejskog mora. Naravno, Mlečani su odbacili optužbe i iznijeli argumente da su poskidali krme i jedra sa brodova.

Kada su upitali Đenovljane zašto i oni to isto ne učine, odgovorili su im da ne žele umanjivati borbenu gotovost mornarice i da moraju neprestano odlaziti u Galatu da provjere šta je sa njihovim ženama i djecom.

Na to su ih Mlečani optužili da odlaze u Galatu kako bi Osmanlijama isporučivali obavještajne podatke o situaciji u gradu.

Đustinijani i Luka Notaras se takođe nisu podnosili. Veliki duks, ponosni Bizantijac Luka Notaras, nikako nije podnosio Italijana Đustinijanija. Došao je kao plaćenik u njegov grad i sada se usuđuje komandovati cijeloj njegovoj vojsci pa čak i njemu, najvećem bizantijskom generalu. Naročito je napodnošljiva bila Đustinijanijeva nadmenost i osorost. Notaras je prigovarao Đustinijanijevoj odluci da odbranu povuče na snažnije unutarnje bedeme, umjesto da se brani na prvim linijama vanjskih bedema. Na to je Đustinijani odgovorio optužbama o izdaji, kukavičluku, profiterstvu i pronevjeri. Umiješao se Konstantin i jedva nekako spriječio otvoreni sukob. Međutim, sjeme nejedinstva je proklijalo, a svoje plodove će pokazati u trenucima kad Osmanlije krenu u odsudni juriš na grad.

Još jedan napad Osmanlija

Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena nesmanjenom žestinom. U gradu je vladalo sve veće beznađe. Jedan od velikih topova je iznenada zakazao, ali je ubrzo popravljen, pa je 6. maja artiljerijska paljba znatno pojačana. Branioci grada su očekivali skori napad. Narednog dana, 7. maja, odmah nakon zalaska sunca, Osmanlije su krenuli u napad. Nakon tri sata žestoke borbe na već dobro porušenim bedemima u području Harisijeve kapije, Osmanlije su se povukli. Odbrana je još uvijek dobro funkcionisala, a manevarski prostor je bio još uvijek uzak. Bilo je nužno dodatno razaranje bedema i otvaranje šire breše, koja je u tom trenutku bila široka samo tri metra, da bi se mogla iskoristiti glavnina osmanlijske vojske i najelitnije jedinice koje do sada nisu uvođene u borbu. Ovaj posljednji napad je rezultirao žrtvama sa obe strane, ali su gubici Osmanlija bili mnogostruko veći.

Narednih dana, sultan Fatih je glavninu artiljerijskih oruđa premjestio na područje oko palače Vlaherna i danonoćno tukao bedeme. Otvoreno je još nekoliko breša na bedemima, a branioci grada su sve teže popravljali nastale štete. Osmanlije su pokušali sa kopanjem tunela ispod bedema, ali je teren bio suviše tvrd za kopanje, pa je pronađena bolja lokacija. Za ovaj posao su korišteni srpski rudari iz Novog Brda.

Međutim, kršćani su shvatili namjere Osmanlija, pa su prokopali kontratunel, presreli srpske kopače, poubijali ih i grčkom vatrom spalili podgrade tunela. Nakon toga, Osmanlije su odustali od takvih akcija. Po naređenju sultan Fatiha, načinjeno je nekoliko pokretnih kula, visine od oko 20 metara, postavljenih na drvene točkove i obloženih životinjskim kožama. Opkopi oko bedema su već odavno zatrpani, pa su kule prigurane do samih bedema. Na svakoj kuli je bilo desetak najhrabrijih vojnika koji su se pokušali prebaciti na bedeme. Međutim, ubitačna grčka vatra je osujetila ovaj pokušaj. Kule su potpuno izgorile.

Nevolja za nevoljom

Vijest o spaljenim osmanskim borbenim kulama je bila posljednja radosna vijest u gradu. Neko od vojnika je sa morskih bedema ugledao jednu malu lađu kako, progonjena osmanlijskim lađama, brzo plovi prema gradu. Bila je to ona mala i brza lađa koja je, prije nekoliko dana, upućena da izvidi dokle je dospjela flota zapadne kršćanske braće koja je željno iščekivana. Lanac je spušten i brza lađa je uplovila u Zlatni rog. Mornari su donijeli poražavajuće vijesti. Nekoliko dana su krstarili otočjima po Egejskom moru, raspitivali se po lukama, ali niko nije ništa znao o famoznoj floti.

Stanovništvo u gradu je tada zapalo u težak očaj. Konačno je jasno da pomoć sa zapada neće doći. Već više od mjesec dana su izloženi svakodnevnim strahovima. Zaglušujuće detonacije teške artiljerije i neprestani tekbiri i ratni pokliči Osmanlija se više nisu mogli slušati. Organizovane su svakodnevne molitve u crkvama i procesije po ulicama. Kako je očaj bivao veći, procesije su bivale sve masovnije. Sada se već izlazilo i na same zidine grada. Narod je nosio ikone raznih svetaca, zazivajući ih sve redom i iščekujući njihovu intervenciju. Ponovo su oživjela stara proročanstva o propasti grada. Prema jednom proročanstvu, grad je trebao propasti onda kad na vlasti bude car istog imena kao i osnivač grada, a to je upravo sada. Osnivač Istanbula je bio Konstantin Veliki, a propast će sada za vrijeme Konstantina Dragaša. Ipak, postojala je neka nada. Drugo proročanstvo je govorilo da grad neće pasti u danima dok se mjesec na nebu povećava. Na dan 24. maja, bio je pun mjesec. Božije davanje je bilo takvo da je upravo te noći nastupila pomrčina mjeseca.

Bila je to moralna katastrofa za praznovjerne Bizantijce.

Neki sveštenici su isticali da ipak nije sve gotovo. Pozvali su narod da se snažnije pouzda u Boga, pa su organizovali opštu procesiju ulicama grada. U procesiji će se nositi najsvetija ikona koju je grad imao. Očajni i beznadni, ljudi su se odazvali, a pridružili su se i vojnici koji nisu bili neophodni na linijama odbrane. A onda je nastala još jedna katastrofa. Tokom procesije, presveta ikona je ispala iz ruku nekolicine nosača i pala na zemlju. Za Bizantijce je to bilo strašno znamenje. Ikona je nekako podignuta sa zemlje i procesija je nastavljena uz molitve, plač i zazivanje svetaca zaštitnika.

Da katastrofa može biti još gora, pokazaće slijedeći trenuci. Iznenada su se navukli crni oblaci iz kojih se sručila kiša i led istovremeno, a sve je popraćeno strašnom, zaglušujućom grmljavinom. Konačno, procesija je prekinuta uz teško razočaranje. Sutrašnji dan je donio još teže znakove, jer se niotkuda pojavila gusta magla i obavila cijeli grad. Takva pojava nikada ranije nije zabilježena u mjesecu maju. U večernjim satima, kad se magla razišla, ukazalo se jasno svjetlo povrh kupole crkve Svete Sofije. Svi ovi znakovi su bili mnogo više nego što su Bizantijci mogli podnijeti. Neki su poludjeli od straha i bezglavo jurcali gradom, dok su drugi prešli zidine, došli u osmanlijski logor i primali islam ubijeđeni da je to prava vjera. Sada su i sveštenici bili očajni.

Dok su Bizantijci sva ova znamenja tumačili kao katastrofalna, u osmanlijskom taboru je vladalo opće veselje. Svjetlost iznad kupole crkve je protumačena kao nagovještaj dolaska prave vjere u Istanbul. Koliko god je među kršćanima zavladao strah, očaj, i beznađe, toliko je kod Osmanlija borbeni moral porastao.
Da bi u potpunosti ispoštovao odredbe šerijata i običaje ratovanja, sultan Fatih je još jednom poslao emisara u grad i ponudio mirnu predaju. Nastojao je izbjeći nepotrebno krvoproliće i stradanja onih koji su bili protiv daljeg pružanja otpora. Međutim, Konstantin i njegovi saradnici su bili uporni. Istanbul se nipošto neće predati.​
 
Odlučnost za pobjedu

Potpuno umiren, sultan Fatih je, u subotu 26. maja, sazvao ratno vijeće na kome će se raspravljati o daljem toku akcije. Veliki vezir, Halil-paša, bio je uporan u svojim nastojanjima da se opsada prekine i da se sa Konstantinom sklopi primirje pod što povoljnijim uslovima. Kao argumente iznosio je činjenicu da su Mađari poslali svoje poslanstvo koje je izvijestilo da Hunjadi nije više regent Ugarske i da je trogodišnje primirje koje je sa njim sklopljeno sada nevažeće. Takođe je govorio o mogućnosti da Mađari pređu Dunav i opasno se približe Osmanlijama i da bi svakog časa mogla stići zapadnjačka flota koja je, naime, već viđena u blizini otoka Hiosa. Sumnjao je u povoljan ishod općeg napada na grad i isticao da bi neuspjeh opasno uzdrmao osmanlijsku državu. Na kraju je istakao da bi plahovitost i neiskustvo mladog sultana moglo biti plaćeno teškom cijenom.

Nakon Halil-pašinog izlaganja ustao je Zaganos-paša i suprotstavio mu se. Prema njegovim procjenama, Zapad je suviše razjedinjen da bi se složio oko pomoći Istanbulu, a ako flota i dođe, osmanlijska flota će joj se suprotstaviti. Na njenom čelu je novi zapovjednik Hamza-beg. Uostalom, ako je Aleksandar Makedonski, neiskusni mladić, mogao osvojiti pola tadašnjeg svijeta, zašto naš sultan ne bi mogao osvojiti jedan grad? Završavajući svoj istup, Zaganos-paša je predlagao što skoriji opći napad na grad.

Poslije Zaganos-paše, ustalo je još nekoliko zapovjednika koji su se izjasnili o nužnosti skorog napada. Saslušavši sve govornike, sultan Fatih je naredio da se ispita mišljenje vojske i procijeni njihov borbeni moral. Ubrzo je dobio garancije da svi vojnici sa čežnjom očekuju finalni napad i da svi žele što prije završiti ovaj časni zadatak. Konačno, i prisutna ulema se izjasnila o nužnosti skorog finalnog napada. Na kraju vijećanja, sultan Fatih je saopštio svoju neopozivu odluku o odlučujućem napadu na grad. Napad će početi čim se izvrše sve neophodne pripreme.

Pripreme za posljednji napad

Vijest o sultan Fatihovoj odluci je odmah stigla u opsjednuti grad. U sastavu osmanlijskih trupa bile su i neke kršćanske jedinice, prvenstveno srpske, koje su kršćanski vladari, kao osmanlijski vazali, odaslali na sultanov zahtjev. Često su pisali poruke, privijali ih na strijele i odapinjali preko zidina u grad.
Artiljerci su dobili zadatak da pojačaju dejstvovanje po bedemima na području između Romanove i Harisijeve kapije. Kršćani su nadljudskim snagama popravljali oštećenja, ali je sultan Fatihova artiljerija iznova sve rušila. Znajući za predstojeći juriš, Đustinijani je naredio da se izgradi palisada od raspoloživog materijala i iskopa novi opkop u području Harisijeve kapije. Ovu palisadu osmanlijska artiljerija nije mogla tući.

Za to vrijeme, sultan Fatih je krenuo u obilazak vojske. Obišao je svaku jedinicu ponaosob, razgovarao sa vojnicima i pripremao ih za skori juriš. Telali su takođe obilazili logor osmanlijske vojske i objavljivali sultanovu odluku da sva pokretna imovina u gradu pripada vojsci, a zgrade pripadaju sultanu. Šejhovi i ostali učenjaci su se razišli po cijelom logoru i posebnim dersovima podizali moral osmanlijskih vojnika. Čitava osmanlijska vojska je dodatno živnula. Dok su jedni vršili posljednje pripreme terena, drugi su se posvetili ibadetima. Šejh Ak Šemsedin se osamio u svom šatoru, prethodno naredivši da niko ne smije ulaziti i uznemiravati ga pa makar to bio i sam sultan Fatih. Oko njegovih ibadeta unutar šatora ispričane su razne priče. Tek ćemo spomenuti onu o pronalaženju kabura hazreti Ebu Ejuba Ensarije, ashaba koji je prije više od 700 godina kao šehid pao pod bedemima grada. Pronalaženje mjesta gdje je Ebu Ejub, r.a., ukopan, bilo je putem specifičnog otkrovenja. Imajući u vidu da za sve važnije činjenice u ovom djelu podastiremo dokaze iz nama dostupne literature, ne želimo iznositi detalje o tom događaju, jer se otkrovenja ne mogu dokazati. U njih se vjeruje ili ne vjeruje.

Osvjetljavanje bedema

Kada je, u januaru mjesecu 630. godine, Allahov Poslanik, a.s., pokrenuo vojsku s ciljem zauzimanja Mekke, zaustavio se nadomak grada i naredio da se tu prenoći iako, naizgled, za to nije bilo posebnog razloga. Zatim je naredio da se u muslimanskom logoru zapale mnogobrojne vatre. Smatra se da je cilj paljenja vatri bio davanje do znanja Mekkelijama da je islamska vojska mnogobrojna i da je svaki otpor uzaludan. Prethodno je Poslanik, a.s., poslao glasnike u grad koji su obznanili da su bezbjedni svi oni koji ne pruže otpor, koji budu u svojim kućama ili u haremu Kabe. Svrha zauzimanja Mekke je bila uspostava vladavine islama, a ne želja za ubijanjem i pljačkom. Nakon mirnog ulaska u grad, nije bilo nikakavih akcija prema stanovništvu, zarobljavanja, pljenidbe imovine i sličnih akcija koje bi se dešavale prilikom zauzimanja grada na juriš, nakon odbijanja ponude o mirnoj predaji.

Slijedeći primjer Poslanika, a.s., kako to izvrsnom muslimanu i dolikuje, sultan Fatih je naredio da se u subotu naveče, 26. maja, osvijetli cijela okolina grada. Bio je to veličanstven prizor. Prikupljen je gorivi materijal i zapaljene su ogromne vatre. Hiljade vojnika su u rukama držali upaljene baklje, čak i mornari na brodovima. Noć je bila osvijetljena skoro kao dan. Površina mora je bljeskala pod svjetlošću, kao da iz njega udara na hiljade munja. Dok je vojska učila zajednički zikr, artiljerija je žestoko tukla po bedemima. Iz nekoliko desetina hiljada grla razlijegao se zikr: „Allahu ekber“, „La ilahe illellah, Muhammedun resulullah“. Svi su učestvovali u zikru - vojska, prateće jedinice, zanatlije... U isto vrijeme svirala je vojna muzika, hiljade bubnjeva je udaralo po istom taktu, razlijegali su se prodorni zvukovi zurni i resko udaranje činela. Kršćani, unutar bedema, su bili toliko prestravljeni da su svakog časa očekivali, u najmanju ruku, otvaranje nebesa. Trajalo je to cijelu noć. Strahovit psihološki pritisak. Bila im je to i posljednja opomena da su Osmanlije odlučni u zauzimanju grada, da za to imaju potrebne resurse i da će se suočiti sa neizvjesnošću ako i dalje budu pružali otpor. Krvoproliće nije nužno. Odluka o tome je bila u kršćanskim, a ne u sultan Fatihovim rukama. Svrha zauzimanja Istanbula je bila slična svrsi zauzimanja Mekke. Rat je tada bio svakodnevna realnost i sasvim uobičajeno sredstvo nastavka neuspjelih diplomatskih napora. Bio je to srednji vijek.​
 
Osmanlije-Istanbul je osvojen (15 dio)

Petnaesti dio

U prethodnim nastavcima pisali smo o toku akcije zauzimanja Istanbula. U ovom nastavku čitajte o završnom napadu i proboju istanbulskih bedema koji su stoljećima prkosili brojnim napadačima.

Posljednje referisanje

U nedjelju, 27. maja, bombardovanje bedema je nastavljeno sa još jačom žestinom. Smatra se da je toga dana ispucano najviše projektila i da su razaranja bedema bila najveća. Danju je, iz razumljivih razloga, bilo nemoguće popravljati bedeme, a sada je i noć bila osvijetljena što je omogućavalo neprestano djelovanje osmanlijske artiljerije. Popravak bedema je sada bio skoro nemoguć.

Istog dana, sultan Fatih je pozvao sve svoje oficire i održao posljednje referisanje. Svi su bili prisutni: namjesnici provincija, visoko rangirani konjički oficiri, admiral flote, kapetani lađa, komandiri četa, pa i manjih formacija. Iako ih je bilo više od jedne hiljade, sultan Fatih je lično poznavao svakog od njih i oslovljavao ih je njihovim ličnim imenima. Govorio im je o uzvišenosti motiva zauzimanja Istanbula, zatim o važnosti finalnog napada i o presudnosti njegovog ishoda. Zatim je govorio o bogatom plijenu koji očekuje pobjednike. Obećao je posebne nagrade najhrabrijima i najavio oštre kazne za kukavičluk i smrtnu kaznu za dezerterstvo koja će se izvršavati na licu mjesta. Govorio je o teškom položaju kršćana unutar gradskih bedema, o njihovoj iscrpljenosti, razjedinjenosti i strahu koji ih je dobro načeo. „Još jedan, samo još jedan napor i grad će biti naš“ - zaključio je sultan Fatih i završio referisanje.

Te noći, ponovo su zapaljene vatre, nastavljeno je sa gromoglasnim zikrom, svirala je vojna muzika, a artiljerijske baterije su bespoštedno tukle po bedemima. Sada su se ukazale vrlo široke breše kroz bedeme, toliko široke da je omogućen manevar vrlo krupnim jedinicama.

Sultan Fatih je naredio da njegova vojska u ponedjeljak, 28. maja, odmara. Sutra će otpočeti odsudni napad. Aktivan će biti samo komandni kadar, a bavit će se proučavanjem posljednjih planova vezanih za raspored trupa u sutrašnjem napadu. Osim njih, aktivni će biti i artiljerci. Sada je većina artiljerijskih oruđa koncentrisana na tri mjesta: između palače Vlaherna i Harisijevih vrata, u dolini rječice Likos na i područje oko Treće vojne kapije. Razaranja bedema su bila sve veća. Ukazivale su se sve veće breše, koje su sada bile toliko široke da je kroz njih mogla prodrijeti ne samo pješadija, nego i teška konjica. Prateći, neborbeni dio osmanlijske vojske je dodatno zatrpavao opkope oko bedema i tako pripremao teren za što lakše stupanje pješadije.

U gradu su takođe vršene posljednje pripreme. Raspoređivane su trupe, vršena je preraspodjela oružja, topovi i katapulti su postavljeni na najosjetljivija mjesta, užurbano se radilo na izradi što većih količina grčke vatre. U suton dana, gomile ljudi, žena i djece hrlile su prema crkvi Svete Sofije. Posljednjih mjeseci, nakon objave unije crkava i obavljanja katoličkog obreda u ovoj crkvi, stanovništvo u nju skoro da nije ulazilo jer su smatrali da je tim činom onečišćena i obeščašćena. Sada, nemajući više nikakve nade, požurili su prema crkvi da obave molitvu u nadi da će im se, zbog posebne važnosti ove crkve, Bog smilovati i otkloniti opasnost od njih. Pojavili su se čak i svećenici koji su uniju crkava smatrali smrtnim grijehom. Tu je bio i kardinal, kao i episkopi koji ga u principu nisu priznavali. Svi su došli da obave molitvu i uzmu posljednje pričešće. Osim pravoslavaca, tu su bili i Italijani-katolici. Očaj ih je ujedinio u njihovoj molitvi.

Bašibozuci napadaju

Oko dva sata poslije pola noći, sultan Fatih je bio u svom šatoru. Upravo je završavao nafilu-namaz. Nakon što je proučio dovu u kojoj je zamolio za uspjeh u predstojećem napadu, obukao je naročito izvezenu košulju, ogrnuo se kaftanom, stavio turban na glavu, pripasao sablju svojih predaka i izašao iz šatora. Njegovi oficiri su ga očekivali. Prišao im je i u tišini uzjahao konja. Laganim pokretom ruke, izdao je naređenje za napad.

Tišinu noći je zamijenila gromoglasna vika osmanlijskih vojnika. Začulo se udaranje bubnjeva i glasni tonovi vojne muzike. Sva raspoloživa artiljerijska oruđa ispalila su po jedan hitac. Prvi ešalon osmanlijske vojske je krenuo u napad. U tom trenutku bilo je devet otvorenih breša na bedemima. Neke od njih su bile široke i do 25 metara. Većina njih je bila u dolini Likosa i u blizini Harisijevih vrata. Jedina prepreka je bila netom izgrađena palisada i, naravno, očajni kršćani na borbenim pozicijama. Put do njih, vodio je preko strme škarpe koja se formirala pri rušenju bedema.

Odmah su zazvonila zvona sa crkava u blizini bedema, a zatim i sa svih crkava u gradu. Svi vojno sposobni muškarci, kao i mnoge žene, pohrlili su prema bedemima. Ostali su požurili ka crkvama, posebno u crkvu Svete Sofije. Postojalo je proročanstvo da će, u slučaju prodora neprijatelja, kod ove crkve sa neba sići jedan anđeo i sjajnim mačem otjerati neprijatelja. Mnogi su kršćani, uglavnom nejač, cijelu noć molili, očekujući milost Božiju.

Za to vrijeme, na bedemima je otpočela žestoka bitka. Prvi ešalon Osmanlija bio je sačinjen od bašibozuka. Bile su to neregularne trupe, sakupljane po potrebi, čiju glavninu su sačinjavali kršćani - Grci, Srbi, Italijani, Nijemci i ostali. Borili su se kao lavovi. Plaća je bila vrlo dobra, a obećani plijen odveć primamljiv da bi osjećali ikakvu grižu savjesti zbog napada na braću po vjeri. Naravno, među bašibozucima je bilo i Turaka kao i drugih muslimanskih naroda. Njihovo naoružanje je bilo neformacijsko i vrlo šaroliko. Sijevale su sablje, ispaljivane strijele, a mnogi su nosili i ljestve preko kojih će se penjati uz palisade i ostatke porušenih bedema. Bila je to neobučena vojska, nevična slušanju komandi i nesistematična u nastupanju. Sultan Fatih je to dobro znao. Nije ni očekivao neki poseban rezultat od njih. Poslao ih je u napad s ciljem umaranja kršćana na bedemima.

Napad je poduzet po cijeloj liniji bedema, ali je oštrica napada bila u dolini Likosa. Bašibozuci su napadali kao neobuzdana rulja. Njihova brojnost je ujedno bila i njihova slabost. Nije bilo moguće uspješno manevrisati takvim trupama, pa su smetali jedni druge. Na bedemima su ih dočekali izuzetno dobro uvježbani i opremljeni profesionalci. Naoružani musketama i kulverinama, uspješno su dočekivali bašibozuke. Dok su se jedni povlačili, drugi su uporno napadali, ali su bivali pogađani, bilo hicima iz musketa, bilo običnim kamenjem. Ovaj napad je trajao najviše dva sata, nakon čega je sultan Fatih naredio povlačenje.​
 
Napad Anadolaca

Ne dopuštajući kršćanima ni trenutak predaha, pokrenut je novi napad. Ovaj put su napadali Anadolci pod komandom Ishak-paše. Tek što su utihnula, crkvena zvona su ponovo zazvonila. Zvonjava bi se sasvim sigurno čula na drugom kraju grada da nisu pucale baterije osmanlijskih artiljerijskih oruđa i tako prigušivale sve ostale zvukove. Kad su se hrabri Anadolci približili bedemima, artiljerija je zastala, a začula se vojna muzika. Anadolske trupe su bile daleko bolje naoružane i opremljene od bašibozuka. Osim toga, bili su to sve sami muslimani, čija je želja za pobjedom bila daleko jača. Bašibozuci su uglavnom napadali radi plijena ili pljačke, dok je pobožne Anadolce pokretalo nešto mnogo uzvišenije. Bila je to njihova snažna vjera.

Sa ruševina bedema kao i sa palisada, pljuštali su projektili kao i na bašibozuke prije dva sata. Iako u vrlo nepovoljnom položaju, Anadolci su napadali neshvatljivom hrabrošću. Ni puščana zrna, ni ogromno kamenje, ni oštre strelice, ni grčka vatra niti bilo šta drugo nije moglo pokolebati ove odvažne muslimane u želji da oni budu prvi koji će prodrijeti u prijestolnicu kršćanstva. Gubici su bili veliki, ali talasi hrabrih Anadolaca su neprestano udarali na bedeme. A onda je opalio veliki top i preciznim pogotkom načinio veliku brešu u palisadi. Anadolci su jurnuli kroz novootvoreni prolaz i ponadali se da će ući u grad. Međutim, breša je bila vrlo uska, pa je kroz nju prošao samo mali dio trupa. Kršćani su brzo reagovali i snažnim kontranapadom odbili malobrojne Anadolce, dok su njihove pomoćne trupe odmah pristupile zatrpavanju prolaza. Smatrajući da bi dalje insistiranje na napadu prouzročilo samo još većim gubicima, sultan Fatih je naredio prekid napada. Bilo je to pred samu zoru.

A sada - janjičari

Žarište borbe je bilo u dolini Likosa, ali to ne znači da su ostali dijelovi bojišta bili mirni. Dok su najhrabriji borci jurišali na najslabije dijelove bedema, ostali su navaljivali čitavom njihovom dužinom. Tako je bilo na liniji duž obale Zlatnog roga, ali su ti napadi bili samo s ciljem razvlačenja kršćanskih snaga.
Iako su dva dosadašnja napada bila naoko bezuspješna, sultan Fatih je bio zadovoljan. Velike žrtve sa osmanlijske strane su ipak urodile plodom. Kršćani su dobro izmoreni, naneseni su im gubici, njihove snage su razvučene. Palisada je dobro načeta, tako da bi je još jedan precizan pogodak učinio skoro beskorisnom. Ipak, najveće sultan Fatihovo postignuće je bilo to da je linija komandovanja kod kršćana opterećena do pucanja. Dezintegracija i haos su najgori naprijatelji u ratu.

Ma kako precizno planirao i ma kako dosjetljiv i proračunat bio, sultan Fatih je sada doveden u situaciju da ide na sve ili ništa. Iako vrlo brojne, njegove trupe su izmorene i desetkovane u dva iscrpljujuća napada. Istrošio je sve što je imao. Ali, ipak - ne baš sve. Imao je svježe, odmorne, naoružane, obučene i motivisane janjičare.

Prije nego će započeti treći napad, na bedeme i palisadu je ispaljeno nebrojeno mnogo strelica, kamenja, kuršuma i artiljerijskih projektila. Prašina se još nije ni slegla, a zasvirala je vojna muzika. Ovaj put tako glasno, da se mogla čuti i sa druge strane Bosfora. Prvi zraci zore su odavno zamijenjeni svjetlošću ranog jutra. Kad se prašina slegla, kršćani sa bedema su ugledali janjičare kako u perfektnom borbenom poretku stupaju ka njima. Besprijekorno uniformisani, disciplinirani, dobro okopljeni janjičari nisu žurili kao što su to činili prosti bašibozuci i poluobučeni Anadolci. Što od iscrpljenosti, što od prašine, što od straha pred janjičarima, kršćanima se stezalo grlo. Posebno su bili iznenađeni kad su vidjeli sultan Fatiha kako prati janjičare sve do neposredne blizine bedema. Požurili su sa ispucavanjem projektila iz svih raspoloživih oružja i oruđa, ali perfektni poredak janjičara je ostao netaknut, uprkos gubicima. Čim bi jedan pao, drugi bi zauzeo baš njegovo mjesto. Izgledalo je da ih ima bezbroj.

Stupajući neustrašivo, odazivajući se na kratke i odsječne komande oficira, janjičari su, skoro u trenu, bili pod palisadom. Naoružani kukama i konopcima, zakačali su burad napunjenu zemljom i tako rušili palisadu. Hrabro i disciplinovano, janjičari su krčili put i uskoro već bili na palisadi. Talas za talasom elitnih Osmanlija se smjenjivao. Sada se već vodila borba prsa u prsa. Sijevale su sablje i bodeži, udarao je metal o metal, čovjek o čovjeka. Ljudi su padali kao snoplje. Borbeni pokliči i zazivanje Božije pomoći su se miješali sa jaucima i kricima užasa. Mletački liječnik Nikolo Barbaro je zabilježio: „Strašni pokliči janjičara su nam oduzeli svaku hrabrost. Cijeli grad je premro od straha pred njima. Prizor je bio užasan. Kao da nije poticao sa ovoga svijeta.“ Janjičari su napadali i krčili put sa takvom hrabrošću i moralom, kao da su na ovaj svijet došli samo radi ove bitke. Bile su to najbolje trupe u tada poznatim armijama svijeta, a sada su se borili u prisustvu svog sultana. Na svako iznenađenje su reagovali tako skladno i precizno, kao da igraju partiju šaha. Rat je bio njihovo zanimanje, a dobra bitka je bila ono o čemu su neprestano sanjali.

Prelazak preko bedema

Predvođeni omiljenim sultan Fatihovim oficirom, Džafer-begom, neposredno pred izlazak sunca, janjičari su se popeli na visoki unutrašnji bedem. Prvi koji se popeo na palisadu, noseći zastavu islama, bio je janjičar Hasan iz Ulubada. Za Osmanlije je to bio trenutak neopisive radosti. Njihova zastava je bila na bedemima kršćanstva. „Grad je naš, grad je naš“, vikao je ushićeni sultan Fatih. Kršćani su pohitali prema janjičaru Hasanu, opkolili ga i sasjekli, ali njegovo mjesto su zauzeli deseci drugih. Ubrzo su stotine janjičara bile na bedemima. Međutim, to nije bio kraj. Pobjeda još nije postignuta. Nedisciplina i rasulo u redovima Osmanlija bi mogli poništiti dosadašnji uspjeh. Ali, disciplinovani janjičari su stupali kao jedan. Predvođeni briljantnim oficirima, sultanovi sokolovi su ostali pribrani. Precizni poput najboljeg mehanizma, nastavili su napad duž bedema, lijevo i desno i tako otvarali prostor za uvođenje ostalih trupa kroz formirani prolaz.
Upravo u to vrijeme, Đustinijani je ranjen krhotinom projektila. Naredio je svojim ljudima da ga odmah odnesu na brod. Takođe je naredio da se svo njegovo ljudstvo ukrca na brodove i što prije napusti Zlatni rog. Konstantin ga je preklinjao da to ne čini, govoreći da njegova rana nije posebno opasna. Međutim, molbe su ostale neuslišane. Đustinijanijevi ljudi su odmah poslušali i za tren oka, kroz kapiju na morskim bedemima, napustili bitku, ukrcali se na brodove i požurili ka sigurnosti Egejskog mora.​
 
Bilo je to u rano jutro, 29. maja 1453. godine. Teodosijevi bedemi su štitili Istanbul više od hiljadu godina. Napadani su nebrojeno puta. Svaki put potpuno bezuspješno. Konačno, našao se neko ko im je dorastao. Bio je to dvadesetjednogodišnji mladić, divni vojskovođa, sultan Mehmed Fatih i njegove Osmanlije.

Osmanlije-Od sada Istanbul (16 dio)

Šesnaesti dio

Konačno, Istanbul je osvojen. Nakon što su janjičari otvorili još nekoliko kapija na kopnenom dijelu bedema, ubrzo je lepršalo bezbroj osmanlijskih zastava. Među njima se posebno isticala ona sultanova. Kršćanski vojnici su pružali sporadični otpor, ali su bivali brzo savladani. Njihova linija komandovanja je potpuno pukla. Sada su bili samo neorganizovana masa koja je bezglavo jurcala po bojištu tražeći spasa.
Manje grupe su se ipak uspjele organizovati, ali su ih nadirući Osmanlije naprosto gazili. Vidjeli su bezbroj osmanlijskih zastava na visokim bedemima i shvatili da je bitka izgubljena. „Grad je izgubljen, grad je izgubljen!“, prenosilo se iz kvarta u kvart. Cijeli grad je zahvatila strašna panika. Svaki otpor je potpuno skršen. Šta činiti, kuda pobjeći?

Đenovljani i Mlečani su pohrlili prema kapijama duž bedema uz Zlatni rog. Nastojali su se dočepati brodova i što prije pobjeći od strašne more. Mnogi gradski plemići sa svojim porodicama su im se pridružili. Bijeg iz ovog dijela grada je bio moguć jedino kroz kapiju na koju je izašao Đustinijani sa svojim ljudima. Na kapiji je zavladala takva gužva, da su kršćani gazili jedni druge u nastojanju da se dočepaju obale mora. Mnogi od njih su skončali pod nogam svoje braće. Iako su ih mogli presretati, Osmanlije ih nisu sprečavali u bijegu. Jedno od osnovnih ratnih pravila je to da neprijatelju uvijek treba ostaviti mogućnost bijega, posebno kad su u pitanju opsadne operacije. Naravno, ovo pravilo važi u slučaju kad cilj napada nije potpuno uništenje žive sile. Cilj opsjedanja Istanbula je bio zauzimanje grada, a ne uništavanje neprijatelja. Otpor je prestao i svaka akcija prema neprijatelju koji bježi je nepotrebno izlaganje riziku. Osim toga, pritiješnjen u bezizlaznu situaciju, neprijatelj će se boriti snagom očajnika.

Osmanlijska flota je sada nesmetano doplovila do pristaništa ispod bedema i iskrcavala mornare. Otvoreno je nekoliko kapija sa te strane, pa su bedemi duž Zlatnog roga ubrzo bili u rukama Osmanlija. Flota iz Mramornog mora je primila signal o pobjedi i odmah zaplovila prema bedemima sa te strane grada. Uvidjevši besmislenost dalje borbe, kršćani koji su bili na tim položajima su se predali. Međutim, princ Orhan i nekolicina Turaka sa njim i dalje su pružali otpor. Ubrzo su i oni natjerani u bijeg.

Proročanstvo

Konstantin je shvatio da je grad izgubljen. Poskidao je sve carske oznake sa sebe kako ne bi bio prepznat. Svi bizantijski historičari, bez izuzetka, pisali su o njegovoj herojskoj i mučeničkoj smrti. Ovi opisi poprimaju suviše epske razmjere da bi se u njih vjerovalo. Konačno, šta se može očekivati od gubitnika? Kad su već izgubili grad, plasirat će legendu o herojskoj smrti svog cara. Ipak, bio je to njihov posljednji car. Iako ne navode nijednog kršćanskog očevica, mora biti zabilježeno da je poginuo na najviteškiji mogući način. Osmanlijski hroničar i očevidac zauzimanja Istanbula, Tursun-beg, navodi da je Konstantin pokušao pobjeći prema Zlatnom rogu i ukrcati se na jednu od lađa koje su značile sigurnost. Na putu do bedema, presreli su ga osmanlijski mornari i ubili. Šta je prava istina, ostat će tajna. Uglavnom, i bizantijski i osmanlijski historičari su saglasni da je posljednji bizantijski imperator, Konstantin Dragaš iz dinastije Paleologa, pao pod sabljom osmanlijskog vojnika.

Grci su bježali prema centru grada, gdje Osmanlije još uvijek nisu prodrle. Mnogi od njih još uvijek nisu izgubili svaku nadu. Prema jednom proročanstvu, grad će pasti u ruke Osmanlija koji će doprijeti sve do Konstantinovog stuba, a prema nekim verzijama do Teodosijevog foruma. Tada će sa neba sići svetac sa sabljom koju će predati jednom običnom i sasvim skromnom čovjeku i reći mu: „Uzmi ovu sablju i spasi narod Božiji.“ Osmanlije će se tada dati u bijeg, a kršćani će ih proganjati i ubijati sve do Perzije. Vrlo precizno proročanstvo.

Sujevjerni kakvi su bili, a i nemajući više nikakve nade, stanovnici su pohrlili prema crkvi Svete Sofije u čijoj blizini je bio Konstantinov stub. Vojnici, žene sa djecom u naručju, starci, monasi i monahinje, svi su žurili ka crkvi. Uperili su poglede ka nebu, izgovarali molitve, izražavali kajanje za grijehe i zazivali sveca sa sabljom. Na njihovo razočarenje, svetac nije došao.

Umjesto očekivanog sveca, došli su Osmanlije. Doduše, nosili su sablje kao i očekivani svetac, ali ih nisu namjeravali predati nikakvom skromnom Grku. Još manje su namjeravali bježati bilo kuda, a posebno ne prema Perziji. Oni su zauzeli grad na juriš. Tri puta su nudili mirnu predaju i garantovali sigurnost svim stanovnicima. Nakon skoro dvomjesečne borbe, nadljudskih napora i proljevanja krvi, stigli su na cilj. Pobjednik će sada uzeti zasluženi plijen. Bio je to stoljetni običaj i legitimno pravo pobjednika. U ovom slučaju, plijen su bili svi stanovnici Istanbula i njihova pokretna imovina.​
 
Uspostavljanje kontrole

Da bi zaštitio grad od potpune devastacije koju bi neregularne trupe sigurno počinile, sultan Fatih je u rezervi držao odred dobro obučenih, disciplinovanih i odanih čauša. Regularne osmanlijske trupe su napredovale prema crkvi Svete Sofije prema svim pravilima zauzimanja grada. Osmanlije su bili vrlo vični tome. Zauziman je kvart po kvart. Kontrola nad gradom je preuzimana sistematično i postepeno. Nakon što bi određeni kvart bio stavljen pod kontrolu, bivao je obezbijeđen jedinicom koja bi patrolirala po njemu. Nakon toga, trupe bi nastavile dalje. Kada su konačno stigli do crkve Svete Sofije, osmanlijski vojnici su je zatekli prepunu civila i vojnika. Dok su jedni zapomagali i bili van sebe od straha, drugi su se usrdno molili za spas. Teška metalna vrata crkve su bila zaključana. Pošto Bizantijci ni po koju cijenu nisu htjeli otvoriti vrata, Osmanlije su ih razbili i naredili narodu da napusti crkvu koja je sada bila vlasništvo osmanlijske države.

Svi ovi napori su bili s ciljem sprečavanja nasilja, bespotrebnog krvoprolića i pljačke. Legitimno uzimanje plijena i bezobzirna pljačka nisu isto. Zadatak regularnih trupa je bio preuzimanje kontrole nad gradom, eliminisanje eventualnog otpora, zaštita zgrada od rušenja i sprečavanje svakog oblika nedoličnog ponašanja. Neregularne trupe, prvenstveno bašibozuci, okrenuli su se zarobljavanju stanovništva, pretresu kuća u potrazi za dragocjenostima i općenitom iskorištavanju prilike za pribavljanjem materijalne koristi.
Bizantijski hroničari su zabilježili da se, nakon osvajanja grada, dogodio strašan pokolj, bezobzirna pljačka, silovanja i pijančenja. Osmanlijski historičari jedva bilježe poneki nedostojan čin pojedinaca, dok svaki oblik općeg općeg divljanja potpuno isključuju. Analizirajući sve navode Bizantijaca, nismo skloni povjerovati u njihovu interpretaciju događaja. Bezobzirna ubistva su isključena zbog toga što islam strogo zabranjuje ubijanje nejači, a dozvoljava zarobljavanje. Pored toga, mnogo je korisnije zarobljavati građane i kasnije uzimati otkup za njih, nego ih ubijati. Prema nekim navodima, zarobljeno je oko 50 000 stanovnika grada. Osim toga, osmanlijsku vojsku su neprestano pratili mnogobrojni šejhovi i drugi pobožnjaci. Ovi ljudi su bili neprikosnoveni autoriteti. Nije bilo takvog prostaka među Osmanlijama koji bi se usudio činiti nedolična djela u prisustvu šejhova i ostale uleme.

Osvajač ulazi u grad

Kasno poslije podne, situacija u gradu je stavljena pod punu kontrolu. Došao je čas da sultan Fatih uđe u svoj grad. Jašući prekrasnog bijelog konja, okružen ulemom, vezirima, namjesnicima pokrajina i elitnim jedinicama, sultan je ujahao u grad kroz Harisijevu kapiju, kasnije preimenovanu u Jedrensku kapiju. Na sve strane lepršali su zeleni bajraci islama i crveni sultanovi bajraci. Iz svih pravaca su se mogli čuti povici: „Allahu ekber! Živio sultan! Ti si Osvajač Istanbula!“ Ushićenje je bilo tim veće što je sultan Fatih tada imao svega dvadeset i jednu godinu.

Sultanova svečana povorka je bila veličanstvena. Oko njega su bili istaknuti šejhovi sa bijelim amamama i skrušenim držanjem pobožnjaka. Nasuprot njima, janjičari su obukli raskošne svečane uniforme i ogrnuli, kao krv crvene, ogrtače. Zveckanje njihovog blještavog oružja i hrzanje pomamnih konja sa bogato ukrašenim sedlima i dizginima davalo je poseban ton snage i raskoši sultanovih elitnih jedinica. Kud god bi sultan Fatih projahao, nailazio bi na gromoglasna klicanja svojih vojnika. Umjesto gordosti i samoljublja sultan Fatih je, kao izuzetan musliman, pokazivao skromnost i svjesnost da svaka pobjeda dolazi samo od Allaha Uzvišenog. Povremeno, sultan Fatih bi zastao i snažnim glasom uzvikivao: „Gazije moje! Allahovom voljom, vi ste danas osvojili Istanbul. Neka vam je mubarek vaša veličanstvena pobjeda i junaštvo. Zahvala pripada samo Allahu, neka se smiluje šehidima, neka podari mudžahidima čast i slavu, te neka učini moj narod ponosnim i zahvalnim.“

Jašući polahko, sultan Fatih je razgledao grad. Bio je imresioniran tolikim brojem crkava, palata, parkova, trgova, dućana i širokih ulica. Kad se sultanova povorka približila centru grada, istupila je jedna mlada Grkinja sa buketom svježe ubranih ruža, htijući tako izraziti dobrodošlicu sultan Fatihu. Uputila se prema šejh Ak Šemseddinu misleći da je on sultan, jer je bio u poznim godinama, a imao je dugu sijedu bradu. Grčki narod nije očekivao da osvajač grada ima samo dvadeset i jednu godinu. Očekivali su nekog starijeg. Šejh je shvatio namjeru mlade djevojke, povukao dizgine, potjerao konja malo unazad i rekao joj:
- Ono je sultan Mehmed, idite njemu – pokazujući rukom u pravcu sultana.​
 
Bio je to poseban trenutak. Na sultan Fatihovom mjestu, većina ljudi bi se osjećala ponosnim i gordim. Umjesto toga, mladi sultan pokazuje poseban odgoj i skromnost, pa upućuje djevojku prema svom šejhu, htijući mu odati priznanje za podršku u ovoj veličanstvenij pobjedi:

- Djevojko, vratite se tom čovjeku i dajte mu cvijeće, ja jesam sultan Mehmed, ali ono je moj hodža.

Istanbulski ezan

Projahao je pored Valensovog akvadukta i nastavio prema crkvi Svete Sofije, simbolu istočnog kršćanstva. Kad je stigao do crkve, sjahao je i laganim koracima ušao unutra. Bio je impresioniran njenom veličinom i raskošnim ornamentima. Tad je, iz skrivenih kutova crkve, pred sultana izašlo nekoliko Grka i palo ničice pred njim tražeći milost. Sultan ih je umirio riječima da su sada slobodni i naredio da pod stražom budu sprovedeni svojim kućama. Tada je naredio da se prouči ezan. Bila je to tako željena zapovijest. Na nju se čekalo osam stoljeća. Mujezini su se popeli na kupolu crkve nakon čega su se gradom razlijegali milozvučni tonovi ezana. Tada su Osmanlije klanjali namaz zahvale Uzvišenom Allahu. Imam je bio sultan Fatih. Od sada će se u najvećoj i najsvetijoj crkvi istočnog kršćanstva slaviti samo Allahovo ime. Nakon namaza, sultan Fatih je obznanio da je crkva Svete Sofije od sada džamija. Jedva čekajući taj trenutak, vojnici su iz džamije iznijeli sve krstove, ikone, kao i ostale kršćanske relikvije kojima ne može biti mjesta u džamiji.
U svojoj hiljadugodišnjoj historiji, ova crkva je nekoliko puta stradala u požarima i potresima. Bizantijci su je uvijek iznova popravljali dajući joj još veći sjaj i raskoš. Vjerovali su da je projektant crkve bio jedan od njihovih svetaca, a da su dukati za njenu izgradnju pali sa neba. U njoj su obavljane najvažnije svečanosti. Krunisani su i vjenčavani carevi, postavljani najviši crkveni velikodostojnici, obavljane su molitve zahvale nakon velikih pobjeda kao i molitve u najvećim krizama. Za Bizantijce, ova crkva je bila simbol Imperije i kršćanstva. Pošto je Imperija uništena i pošto je islam, veličanstvenom pobjedom, savladao kršćanstvo, prestala je potreba za simbolom države koje više nema. Od sada, džamija Aja-Sofija će biti simbol trijumfa islama.

Sultan Fatih se dalje zaputio prema staroj carskoj palati koja je bila odavno napuštena i prepuštena propadanju. Vidjevši je u tako jadnom stanju sultan Fatih se sjetio prolaznosti svega što je na ovom svijetu pa tom prilikom izreče stih na perzijskom jeziku:
„Pauk čuva vrata na dvoru Horosana,
Sova pjeva stražarsku pjesmu u palati Afrasiaba.“

Nakon što je obišao grad, sultan Fatih je ponudio visoke cijene otkupa plemića i njihovih porodica koje su zarobili njegovi vojnici. Nakon što bi ih otkupio, sultan Fatih bi im dao čvrsta uvjerenja da su sada pod njegovom zaštitom. Potom bi ih darovao visokim svotama novca da mogu ponovo započeti život u svom gradu. Nakon toga je napustio grad i vratio se u logor.

Za to vrijeme, u gradu su radile komisije čiji zadatak je bio popisivanje imovine koja je preostala nakon što je vojska uzela svoj dio. Nakon što bi završili popis inventara u kućama plemića, članovi komisije bi ih zapečatili i odaslali pismo vlasnicima da se slobodno mogu vratiti u svoje domove i uživati potpunu slobodu. Ukoliko to ne učine u roku od tri mjeseca, njihove kuće i imanja će preći u vlasništvo države. Slične komisije su radile i u Galati. Mnogobrojni italijanski plemići i trgovci su takođe izbjegli, smatrajući da će Osmanlije njihovu koloniju sravniti sa zemljom zbog njihovog dvoličnog ponašanja i pomaganja Istanbulu tokom opsade, iako su prethodno uvjeravali sultan Fatiha u svoju neutralnost. Komisije su otvarale napuštene kuće, popisivale inventar u njima, a zatim ih pečatile. Njihovim vlasnicima su takođe poslane obavijesti da se mogu slobodno vratiti u roku od tri mjeseca, kada rok povratka ističe.​
 
Novo ime grada

Vrativši se u logor, sultan Fatih je zatekao vojsku u općem veselju. Svirala je vojna muzika, vojnici su igrali i pjevali. Prebrojavao se ratni plijen koji je bio tako bogat da je u osmanlijskom logoru zlato vrijedilo kao i kalaj.

Bližio se petak koji je padao 2. juna. Bila je to izvrsna prilika da se džuma-namaz klanja u džamiji Aja Sofija. Stolari, moleri, zidari i ostale zanatlije su se prihvatili posla. U rekordnom roku je uz džamiju izgrađena drvena munara. Freske u džamiji su prekrečene, a kipovi i ostale simboli idolatrije su iznešeni. Izgrađen je čak i mihrab u kojem će šejh Ak Šemseddin, kao imam, klanjati prvu džumu u Istanbulu. Penjući se na mimberu, šejh Ak Šemseddin je spomenuo ime vladara carstva. Ono je glasilo: „Sultan Mehmed, Han, Gazi.“

Svi osmanlijski sultani su mnogo držali do tradicije svojih predaka. Jedna od tradicija je bila da se svakom novoosvojenom gradu da novo ime. Zadivljen ezanima koji su se tih dana razlijegali gradom, sultan Fatih odluči da se Konstantinije od sada zove Islambul – pun islama. Iako je u prepiskama i dalje zadržano ime Konstantinije, u narodu se udomaćio izraz Istanbul.

Osmanlije-Kad bi jedna dlaka znala... (17 dio)

Sedamnaesti dio

Znajući za rasulo u pravoslavnoj crkvi koje je zavladalo u trenutku kad je Konstantin Dragaš prihvatio uniju crkava, sultan Fatih je odlučio zavesti red među visokim sveštenicima. Pošto je on sada posjednik i bizantijske krune, taj posao je smatrao svojom vladarskom dužnošću, tim prije što su podjele unutar crkve bile vrlo duboke. Obzirom da je posljednji patrijarh, Grigorije Mamas, pobjegao u Italiju još prije proglašenja unije i pošto je narod bio posebno kivan na njega, smatrajući ga glavnim krivcem za uspostavljanje unije, Grigorije više nije smatran patrijarhom.

Nakon što je pažljivo proučio situaciju, sultan Fatih je za novog patrijarha odabrao Genadija, koji je bio žestoki protivnik unije crkava. Na dan zauzimanja Istanbula, Genadij je zarobljen kao i mnogi drugi. Sultan Fatih ga je otkupio i ponudio mu mjesto patrijarha. Genadij je prihvatio, a sultanov izbor su potvrdili episkopi koje je sultan u međuvremenu pronašao i oslobodio zarobljeništva.

Zajedno sa Genadijem, sultan Fatih je sačinio sporazum između osmanlijske države i Pravoslavne crkve. Prava i ovlasti patrijarha bola su izuzetno široka, naročito imajući u vidu potpunu vjersku, rasnu, kulturnu i svakojaku netoleranciju u propaloj Bizantiji kao i u katoličkoj Evropi. Patrijarhu je garantovana sigurnost, izuzetost od plaćanja dadžbina, sigurnost da ga država neće ukloniti sa položaja, potpuna sloboda kretanja i pravo prenošenja ovih povlastica na njegove nasljednike. Patrijarh je nadležan za crkvena vjenčanja svoje pastve, crkveni sudovi su nadležni u sporovima vezanih za pravoslavnu vjeru, brakorazvodne parnice i testamente. Patrijarh je imao pravo osnovati i posebne sudove koji će presuđivati u svim građanskim parnicama između pravoslavaca. Osmanlijski sudovi su bili nadležni za kriminalne prijestupe koje bi počinio pravoslavac, kao i u sporove u koje je umiješan musliman. Svi pravoslavni sveštenici, bilo kojeg ranga, oslobođeni su plaćanja bilo kojih dadžbina.

Sličan dokument je sačinjen i sa Italijanima u Galati. Njima se, između ostalog garantovalo pravo vršenja svih vjerskih obreda, crkve se neće pretvarati u džamije i niko neće biti prisiljavana da primi islam. Sličan sporazum je sačinjem i sa glavnim rabinom jevreja. Ermeni su takođe dobili svog patrijarha. Nije sasvim jasno da li je ermenski patrijarh, kojeg je postavio sultan Fatih, bio vođa svih Ermena u državi. Dokumenti koji govore o potpunom ujedinjenju svih Ermena u jednu patrijaršiju datiraju iz XVII stoljeća.
Bio je to trijumf razuma, čovječnosti i tolerancije. U srcu osmanlijske države, djelovale su vjerske zajednice sa potpunim slobodama, o kakvim su mogle sanjati čak i u kršćanskim zemljama. Pravoslavlje je na poseban način odahnulo. Višedecenijske ucjene sa Zapada će sada prestati. Krstaši sa zapada više nikada neće kretati prema Palestini i neće pljačakati njihove domove, crkve i manastire. Niko više pravoslavcima neće određivati kako će se krstiti, i u šta će vjerovati. Oni sada imaju patrijarha kojem se čak ni moćni sultan neće miješati u poslove.​
 
Tuga u Evropi – radost u Aziji

Početkom juna 1453. godine, nekoliko italijanski brodova se vuklo između otoka u Egejskom moru. Isplovili su iz Zlatnog roga u utorak 29. maja i jedva se provukli kroz borbeni raspored osmanlijskog brodovlja koje je opkolilo Istanbul. Brodovi nisu imali jasno određen cilj. Jedino je bilo važno pobjeći što dalje. Odgovarala im je svaka luka osim istanbulske, jer je grad pao u ruke mrskih Osmanlija. Na brodovima su bili preživjeli italijanski plaćenici koji su branili grad, kao i Grci koji su se u posljednjem trenutku uspjeli ukrcati i pobjeći u sigurnost morske pučine.

Neki brodovi su pristali u luci Kandiji na otoku Kritu koji je tada bio pod mletačkom upravom. Drugi su produžili prema Italiji i zaustavili se u lukama Modon i Halka na Peloponezu koje su takođe kontrolisali Mlečani. Svi putnici na brodovima su izgledali očajno. Vijest koju su donijeli je bila prestrašna. Istanbul je u rukama Osmanlija. Vijest o tome je odmah odaslana u Veneciju. Odmah su sazvani svi senatori republike pred kojima je pročitana tužna vijest. Mlečani su požurili sa prenošenjem poruke dalje na zapad. Početkom jula, o svemu je bio izviješten i papa u Rimu, zatim i kralj Alfonso u Napulju. Do sredine jula, cijeli kršćanski zapad je saznao za katastrofu Bizantije.

Na otoku Hiosu, u sred Egejskog mora, bila je usidrena flota mletačkih brodova koja je krenula u pomoć opkoljenom Istanbulu. Kapetan flote, admiral Loredan, već nekoliko dana je nestrpljivo očekivao povoljan južni vjetar koji će pokrenuti brodove i brzo ih dovesti do očajnih kršćana u gradu. Međutim, povoljan vjetar nije došao. Umjesto njega, puhao je sjeverac koji je donio izbjeglice iz Istanbula, a zajedno sa njima i vijest o gubitku grada. Razočaran, admiral Loredan je pokrenuo flotu i uplovio u luke na Peloponezu gdje je čekao dalja uputstva iz Venecije.

U osmanlijskom Jedrenu je vladalo sasvim suprotno raspoloženje. Upućivana su pisma sa radosnim vijestima svim muslimanskim vladarima. Sultan Fatihov ambasador je stigao u Kairo 27. oktobra 1453. godine i donio zvaničnu obavijest o osvojenju Istanbula. Memlučki sultan u Kairu je naredio da se u čast velike pobjede islama priredi posebno veselje. Dva dana, bez prestanka, telali su po gradu i okolini prenosili radosnu vijest. Ulice, dućani i kuće stanovnika Kaira bile su posebno okićene. Sve u čast neusporedive pobjede islama. U pismu u kojem je memlučkog sultana obavijestio o pobjedi, sultan Fatih je naveo: „Vaša je obaveza držati bezbijednim puteve kojima hode hadžije, a gaziluk je naša dužnost.“

Izaslanstva susjednih kršćanskih enklava su se utrkivala u čestitanjima mladom sultan Fatihu. Svi, bez razlike, pružali su uvjeravanja da žele ostati u prijateljskim odnosima sa novim vladarem Istanbula. Naročito ljubazni su bili Mlečani. Njihov senat je poslao ambasadora Bartolomea Marčela sa bogatim darovima koje će predati sultan Fatihu. Ambasador je stigao u luku na Peloponezu, odakle ga je admiral Loredan prebacio u Istanbul. Dalje je nastavio prema Jedrenu u posjetu osmanlijskom dvoru gdje će tražiti obnovu ugovora koji je ranije sklopljen sa sultan Muratom II. Trgovina je bila važnija od kršćanskog jedinstva.

Obnova Istanbula

Nakon što je postigao povoljne sporazume sa svim zainteresovanim stranama, sultan Fatih se mogao prepustiti svojoj posebnoj želji – izgradnji Istanbula. Prvo što je učinio bilo je to da je grad Istanbul proglasio novom prijestolnicom osmanlijske države, a zatim je, 1454. godine, izgradio privremeni saraj. Bilo je to na mjestu gdje su danas zgrade Istanbulskog univerziteta i džamija Sulejmanija. Zgrade saraja su izgrađene na brzu ruku, a 1459. godine započeta je izgradnja novog, Topkapi saraja, na mjestu nekadašnjeg Akropolja. U tom saraju će osmanlijski sultani ostati narednih četiri stoljeća i bit će neprestano dograđivan.
Znajući da mu grad Istanbul bez stanovnika ne znači ništa, sultan Fatih je na sve strane raspisao fermane kojima poziva odbjeglo stanovništvo da se vrate svojim domovima i slobodno žive u svom gradu uz garancije sigurnosti života, djelovanja, vjerske slobode i imetka. Poduzimao je i ostale mjere naseljavanja grada kao što je stimulisanje stanovništva iz Anadolije i Balkana da se naseli u Istanbulu.

Ubrzo je grad zabrujao punom parom. Na sve strane su bila gradilišta. Gradile su se nove i obnavljale stare zgrade. Ponovo su proradili stari dokovi za gradnju brodova, izgrađena je livnica topova, oživljeni su stari zanati i podsticani novi. Mogućnost zapošljavanja i stalni izvori solidnih prihoda su privukli ljude raznih struka. Posebno dobar tretman su imali učenjaci raznih profila koji su naprosto pohrlili na dvor sultan Fatiha. Sastav učenjaka oko sultan Fatiha je bio do tada neviđen. Uporedo sa znalcima vjere islama, na njegovom dvoru su boravili arhitekti iz Grčke, slikari iz Evrope, liječnici Arapi i Jevreji, kao i pjesnici iz Irana.

Autor: Mehmed Ćeman,​
 

Brza Prijava

Morate biti član da biste učestvovali na forumu

Registracija

Kreirajte svoj nalog

Regist

Prijava

Prijavite se ovdje

Genocid u Ahmićima Sevrski sporazumom (1920)
Islamska Pitanja

Pročitajte Još

Boots
Genocid u Bihoru
Teška iskušenja i patnje sandžačkog naroda su eskalirali a posebice u periodu od 5. pa do 7. januara 1943. godine, kada je izvršen genocid uglavnom...
Odgovora
5
Pregleda
70
Boots
Boots
Boots
Bošnjački političari nisu prhvatili podjelu Bosne
Plan Vlade bio je novo preuređenje države, što je podrazumijevalo osnivanje banovina, a to je značilo da će Bosna i Hercegovina biti podijeljena. Zbog...
Odgovora
2
Pregleda
73
Boots
Boots
Boots
Osmansko Carstvo
Osmansko Carstvo bilo je najmoćnija sila na svijetu. Kako je propalo? Osmansko Carstvo je tijekom 16. stoljeća bilo na vrhuncu moći. Porta, kako je u...
Odgovora
10
Pregleda
74
Boots
Boots
Boots
Kako je Konstantinopolj postao Istanbul
Kako je Konstantinopolj postao Istanbul: Promjena imena grada koja je označila kraj jedne ere. Istanbul, najveći grad u Turskoj, ima bogatu historiju...
Odgovora
7
Pregleda
73
Boots
Boots

Best Teme

Islamska Pitanja
Donate
Top Bottom