O dovi se govori u brojnim kur'anskim i hadiskim tekstovima. Allah Uzvišeni u Kur'anu časnom naglašava da On, neka je slavljen i uzvišen, ljudima posvećuje pažnju isključivo zbog njihove dove, tj. zbog toga što među njima ima onih koji Mu se ponizno i skrušeno obraćaju sa svojim dovama. Allah Uzvišeni voli one koji Mu dovu čine i u Kur'anu su izneseni divni primjeri čestitih Allahovih robova koji su puno dove činili, i na taj način postali Allahovi miljenici, štićenici i odabranici. Posljednji Allahov poslanik Muhammed, alejhisselam, često je govorio o dovi i, u vezi s tim, u hadiskoj literaturi zabilježeni su mnogi hadisi. Svojim ličnim primjerom Muhammed, alejhisselam, je pokazao kako se vjernik i vjernica trebaju obraćati svome Gospodaru putem dova. Ovo je serijal koji govori o potrebi, značaju i ulozi dove u životu čovjeka.
Kur’an upućuje čovjeka ka tome da što viši čini dovu, tj. moli Allaha, kao jednom od glavnih oblika obraćanja svome Stvoritelju. Interesantno je da riječ salāt (namaz), kada se analizira njeno jezičko porijeklo i etimologija, ima upravo značenje dove. Upravo to se ističe u kapitalnim arapskim rječnicima, poput npr. čuvenog djela Mufredat elfazi-l-Kur’an, koje je napisao istaknuti učenjak Ragib el-Isfahani. Shodno tome, pet dnevnih namaza, koji su obligatna vjerska dužnost svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki, u suštini su dova koju vjernici upućuju svome Stvoritelju. Obavezno učenje sure El-Fātiha na svakom rekatu propisanih namaza ima svoj puni smisao, jer Sura El-Fātiha je predivna dova kojom se traži Allahova uputa i milost.
Kur’an naučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom svijetu spoznaja Allaha Uzvišenog i robovanje isključivo Njemu, uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu. O tome Kur’an časni jasno govori u mnogim svojim tekstova. (Kao primjer pogledati sljedeće kur’anske tekstove: Ez-Zārijāt, 56, 57; El-Bekare, 30; El-Kasas, 77)
Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu je rekao: Ed-Du'āu muhhu-l-'ibādeti, što znači: Dova je srž ibadeta (robovanja). U drugoj verziji ovog hadisa kaže se: Ed-Du'āu huve-l-'ibādetu, što bi značilo: Dova – to je ibadet![1]
Iz spomenutog hadisa proizlazi da čovjek neće moći ostvariti svrhu svoga postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha čovjekovog postojanja je u tome da čini ibadet svome Stvoritelju. Ibadet, po učenju islama, ne smije se svoditi samo na obredoslovne radnje. Naprotiv, on obuhvata cjelokupni ljudski život i kretanje. Suština ibadeta je, kako se navodi u ovom hadisu, dova, tj. okrenutost čovjeka svome Stvoritelju. Na taj način se manifestuje odnos roba prema Uzvišenom Gospodaru jer upravo dova, tj. ponizno moljenje, jeste ono što prodire u najdublje predjele ljudskog bića i usmjerava čovjeka ka tome da se okrene Allahu i potčini svoje misli, htijenja i aktvinosti Njegovoj volji, zakonu i propisima.
Zbog svega toga dova je čovjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz čovjekove ovisnosti o Stvoritelju. Bez dove čovjek ne može ispuniti funkciju ibadeta za koju Kur’an kaže da je zbog nje Svevišnji stvorio ljude. U tom pogledu, Svevišnji Stvoritelj u Kur’anu upozorava: Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom (tj. ne budu Meni dovu činili), ući će u Džehennem poniženi.” (Gāfir, 60)
Kur’an, također, ističe dovu kao čovjekovu potrebu koju on ispoljava u teškim i kritičnim situacijama. Traženje pomoći i zaštite u takvim situacijama je, generalno gledajući, svojstveno čovjeku bez obzira na njegova vjerska ubjeđenja. Kur’an kaže:
Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu (dovu Mu čine), a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge njemu ravnim smatraju da bi pokazali nezahvalnost prema onome što im mi dajemo i da bi uživali. A znaće oni! (El-'Ankebūt, 65, 66)
Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. (Jūnus, 12)
Kur’an upućuje čovjeka ka tome da što viši čini dovu, tj. moli Allaha, kao jednom od glavnih oblika obraćanja svome Stvoritelju. Interesantno je da riječ salāt (namaz), kada se analizira njeno jezičko porijeklo i etimologija, ima upravo značenje dove. Upravo to se ističe u kapitalnim arapskim rječnicima, poput npr. čuvenog djela Mufredat elfazi-l-Kur’an, koje je napisao istaknuti učenjak Ragib el-Isfahani. Shodno tome, pet dnevnih namaza, koji su obligatna vjerska dužnost svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki, u suštini su dova koju vjernici upućuju svome Stvoritelju. Obavezno učenje sure El-Fātiha na svakom rekatu propisanih namaza ima svoj puni smisao, jer Sura El-Fātiha je predivna dova kojom se traži Allahova uputa i milost.
Kur’an naučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom svijetu spoznaja Allaha Uzvišenog i robovanje isključivo Njemu, uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu. O tome Kur’an časni jasno govori u mnogim svojim tekstova. (Kao primjer pogledati sljedeće kur’anske tekstove: Ez-Zārijāt, 56, 57; El-Bekare, 30; El-Kasas, 77)
Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu je rekao: Ed-Du'āu muhhu-l-'ibādeti, što znači: Dova je srž ibadeta (robovanja). U drugoj verziji ovog hadisa kaže se: Ed-Du'āu huve-l-'ibādetu, što bi značilo: Dova – to je ibadet![1]
Iz spomenutog hadisa proizlazi da čovjek neće moći ostvariti svrhu svoga postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha čovjekovog postojanja je u tome da čini ibadet svome Stvoritelju. Ibadet, po učenju islama, ne smije se svoditi samo na obredoslovne radnje. Naprotiv, on obuhvata cjelokupni ljudski život i kretanje. Suština ibadeta je, kako se navodi u ovom hadisu, dova, tj. okrenutost čovjeka svome Stvoritelju. Na taj način se manifestuje odnos roba prema Uzvišenom Gospodaru jer upravo dova, tj. ponizno moljenje, jeste ono što prodire u najdublje predjele ljudskog bića i usmjerava čovjeka ka tome da se okrene Allahu i potčini svoje misli, htijenja i aktvinosti Njegovoj volji, zakonu i propisima.
Zbog svega toga dova je čovjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz čovjekove ovisnosti o Stvoritelju. Bez dove čovjek ne može ispuniti funkciju ibadeta za koju Kur’an kaže da je zbog nje Svevišnji stvorio ljude. U tom pogledu, Svevišnji Stvoritelj u Kur’anu upozorava: Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom (tj. ne budu Meni dovu činili), ući će u Džehennem poniženi.” (Gāfir, 60)
Kur’an, također, ističe dovu kao čovjekovu potrebu koju on ispoljava u teškim i kritičnim situacijama. Traženje pomoći i zaštite u takvim situacijama je, generalno gledajući, svojstveno čovjeku bez obzira na njegova vjerska ubjeđenja. Kur’an kaže:
Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu (dovu Mu čine), a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge njemu ravnim smatraju da bi pokazali nezahvalnost prema onome što im mi dajemo i da bi uživali. A znaće oni! (El-'Ankebūt, 65, 66)
Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. (Jūnus, 12)
