Islamske Teme U susret Kurban bajramu

Poslije obavljenog bajram-namaza, ispunjeni duševnom smirenošću, dobrom voljom i osjećanjem sreće, kao i željom za trajnom srećom, svojom i svih ljudi, muslimani se vraćaju kući da izvrše još jednu bajramsku svečanost, da prinesu kurban. Tim iskazuju, da su sada sposobni, da se praktičnim djelom, žrtvom, približe Allahu dž.š., vršeći Njegovu zapovijed, kao što su dokazali svoju volju i težnju za to molitvom, tekbirom i namazom.

Prvi uslov za valjanost kurbana i za postizanje njegovog punog značenja je, da se on žrtvuje iskreno i samo u ime Allaha dž.š., iz strahopoštovanja prema Njemu, a sa željom da Mu se približimo i kroz ovu pobožnost, nastojeći da idemo putem, koji nam je On pokazao u Kur’anu. Dok razni narodi, kako smo rekli, prinose svoje žrtve svakojakim idolima, dotle muslimani, prinošenjem kurbana, poništavaju u svojoj sredini sve kultove idolatrije, zablude i mraka, sva lažna božanstva.

To je smisao kur’anskih riječi, kojima se prinošenje kurbana stavlja u dužnost Muhammedu a.s. i njegovim sljedbenicima, a u kojima im Allah dž.š. kaže: “Dali smo ti veliko dobro na oba svijeta, pa klanjaj namaz samo svome Stvoritelju i prinesi kurban samo Njemu! (sura el-Kevser.) Iz ovih kur’anskih riječi razumije se ujedno, da musliman, prinošenjem kurbana, izražava, među ostalim, svoju religioznu odanost samo istinitom Bogu, Stvoritelju svijeta. Tako je kurban, među svim bajramskim pobožnostima, najizrazitiji i najjači iskaz te iskrenosti i odanosti prema Allahu dž.š.

Prinošenjem kurbana, musliman uz to, prema gornjim kur’anskim riječima, treba da izrazi svoju zahvalnost Bogu, za sve dobro što ga ima, u materijalnom i moralnom pogledu, a naročito za blagodat prave vjere Islama, što je ima i što joj pripada.

Kako se dijeljenjem kurbanskog mesa i kurbanske kože ukazuje pažnja prema ljudima u svojoj sredini i briga za njih, to očito kurban ima i svoju humanitarno-socijalnu stranu. Kad uzmemo u obzir, da se može i da se preporučuje dati dio kurbanskog mesa kao dar i znak pažnje i susjedu nemuslimanu, onda vidimo da je jedan smisao i jedno značenje kurbana, i u njegovom korišćenju za zbližavanje ljudi i održavanje dobrosusjedskih odnosa uopće, što je i inače vjerska vrlina i dužnost muslimana, — kao što im je dužnost da čuvaju svoju vjeru i vjerske propise u svim prilikama.

Ako se ova bajramska pažnja i briga usmjeri i iskaže, na primjer, prema polaznicima vjerskih učilišta i vjerske obuke, pa se kurban pokloni i iskoristi u svrhu pomoći i razvijanja njihova rada, kako se to počelo činiti kod nas, onda naše prinošenje kurbana dobiva posebno važan vid i iskaz, onda ono dobiva još, pored svega rečenog, svoju vjersko-prosvjetnu dimenziju, a to znači, da njegov vjerski sadržaj i smisao dobivaju još veću punoću i živost Pored i u nizu naših vjerskih davanja zekata i sadekatul-fitre, koja su već ranije usmjerena u ovu svrhu, kurban također postaje važan doprinos i faktor u održavanju našeg vjerskog prosvjećivanja i vjerskog života.

On posebno ima dvojaku i naročitu vrijednost i značaj u ovom pogledu, jer svojim vjersko-filozofskim smislom i značenjem, predstavlja najjači podstrek i psihološko-moralno osposobljavanje i pripremanje vjernika za rad i žrtvu na uklanjanju svih ljudskih slabosti, u vjerskom, moralnom i kulturnom pogledu, a svojom materijalnom stranom čini i jest neposredan materijalni doprinos toj svrsi. Prema tome, u kurbanu imamo, pored zahvalnosti Bogu na dobrima koje nam je On dao, podstrek i jak, stalan poziv na živu budnost, rad i žrtvu na očuvanju i razvijanju islamskog učenja, plemenitog islamskog života, u sebi i u svojoj islamskoj zajednici, u smislu gore izloženih velikih ideja i dobrih djela.

Ustanova kurbana i njegova pouka u tom pogledu datira još od ranijih učitelja Božije vjere, naročito od Božijeg poslanika Ibrahima a.s., što je i u Islamu navedeno i ozakonjeno kao vlastita ustanova, kojom su zaduženi vjernici Islama. O tom nam kazuje Kur’an i Hadis… “Kad dijete odraste, Ibrahim a.s. reče: Sinčiću moj, stalno mi na snu dolazi, da te žrtvujem, pa razmotri, šta ti o tom misliš! Ovaj na to reče: “Oče moj, čini što ti se zapovijeda, osvjedočićeš se da ću, ako Bog da, biti izdržljiv!” (sura Saffat, 102.)

Dalje je kazano, da je nakon ovakve pune odanosti Bogu dž.š. i iskrene spremnosti oca i sina na žrtvu, došao za ovu priliku otkup i spas — ovan, koji je žrtvovan mjesto djeteta. U navedenoj zgodi ukazuje se na žrtvu i pokornost Bogu starih i mladih vjernika i na dužnost razvijanja i prenošenja takve svijesti na mlade, na što nas kurban podsjeća svakog Bajrama.

“Šta su ovi naši kurbani?” — upitaše jednom Muhammeda alejhisselam. “Pravac (sunnet) vašeg praoca Ibrahima” — reče on. Tim je Alejhisselam upozorio, da naš kurban znači: odanost Bogu i spremnost na trud i žrtve u radu za očuvanje uzvišenih principa i propisa prave Božije vjere Islama, koji uvijek čovjeka vodi najboljim stazama istinske kulture, dobra i napretka.​

Kad ovako islamski prilazimo tumačenju i održavanju kurbana, te kad živimo i radimo pod njegovim znakom i u granicama njegova značenja, onda tek možemo reći, da pravilno prinosimo kurban, i onda se možemo nadati, da nam on bude primljen (makbul) kod Boga dž.š. Ko živi i radi daleko od svega što Bajram i kurban znače, on se ne može nadati nagradi od Boga, i kad prinosi kurban.

Na to jasno ukazuju Božije riječi u Kur’anu, gdje nam se iznosi slučaj dva sina Ademova, kada su prinijeli kurban: “Kaži im istinitu vijest o dva sina Ademova, kad prinesoše kurban, pa od jednog bi primljen, a od drugog nije primljen …” Primljeno je od onog, koji je iskreno i punom odanošću prinio svoju žrtvu, živio ispravno, u granicama i pod znakom odanosti Bogu, — a nije primljeno od onog, koji je samo formalno prinio kurban, bez iskrene odanosti Bogu, u svom životu i radu. “Bog prima žrtvu od onih, koji su bogobojazni i odani Bogu na čitavom putu svog života.” (sura el-Maide, 27.)

Održavanje i rad Gazi Husrev-begove medrese i Islamskog fakulteta u Sarajevu, oslanja se velikim dijelom na doprinos od kurbana, koje naši muslimani daruju tim zavodima. Kakva velika pouka i simbolika baš u tom za sve radnike i učenike u tim učilištima! To treba da bude znak i praktičan podstrek njihove žive svijesti i neumorne aktivnosti na njihovom duhovnom uzdizanju i osposobljavanju za požrtvovna rad na islamskoj njivi i islamskim poslovima, koje će primiti u amanet na obradu.

Kad oni to svjesno i živo usvoje, svim srcem i dušom, živeći i učeći s tom mišlju i željom, kao svojim idealom, — onda će biti zaslužni i dostojni, da se na njih i njihovu novu zgradu protegnu i prenesu velike riječi i misao Gazi Husrev-bega, koje je on dao uklesati nad ulazom svog starog učilišta Kuršumlije, prije više od četiri stotine godina: “Zborno mjesto dobrih i dom savršenih.” S tim je želio uklesati trajan pečat i duh vrline i nauke u svoje zavode i u dušu njihovih učenika i učitelja. Kako su to veličanstvene misli i želje velikog dobrotvora i graditelja, stavljene na čelo njegova učilišta! Iznevjeriti te njegove misli i želje, bio bi težak grijeh.

Svaki vjernik, koji prinosi kurban, bilo da ga koristi za sebe, bilo da ga daje u vjerske svrhe, treba pri tom da misli na vjerske potrebe i obaveze, kako one svoje lične i porodične, tako i cijele islamske zajednice. U prvom redu, on će sagledali samog sebe, u svjetlu kurbanske pobožnosti i njenog značenja, i uskladiti svoj život i svoje držanje u njenom duhu.

Ako bi tako svaki pojedinac učinio, bilo bi manje, na primjer, pijančevanja i drugih grijeha na muslimanskim sijelima i međusobnim posjetama, bar u bajramskim danima, danima kurbana, i ne bi se dešavalo, da se na takvim sijelima troši alkohol uz kurbansko meso! — što se, nažalost, u posljednje vrijeme često dešava kod neupućenih ljudi. Takav loš i neislamski postupak predstavlja posebno težak grijeh sa islamskog stanovišta. Kurban, svojom čistoćom i jednom svojom namjenom, treba da vjerniku bude prepreka, uz ostale vjerske propise, od svakog po Islamu zabranjenog pića i jela, kao što su sve vrste alkoholnih pića, te svinjsko meso i mast.

Isto tako, musliman će u vezi bajrama i kurbana, razmotriti stanje svoje porodice, i posebno svoje djece, u vjerskom pogledu, nastojeći da se eventualne slabosti i propusti otklone i isprave. Najbolju priliku za iskaz i potvrdu svoje brige i svog osjećanja za djecu, roditelj ima u momentu, kad prinosi kurban, kojom prilikom može u svom nijjetu (naumu) odlučiti da prinosi kurban za sebe i za dobro i sreću svoje djece.

Imami i odbornici odbora Islamske zajednice, a naročito njeni viši službenici, morali bi biti primjer pravilnog poimanja i pravilnog održavanja bajramskih pobožnosti, a naročito pobožnosti prinošenja kurbana. Tako ne bi bilo osnova da se govori, kako kod nas ima imama, naročito mlađih, koji uopće ne vrše dužnost prinošenja kurbana, iako imaju materijalnu mogućnost za to.

Teško je to i shvatiti, kad su poznate navedene kur’anske riječi o kurbanu, i kad se zna da postoji nadis, u kome se kaže: “Ko ima mogućnost, a neće, bez opravdanog razloga, da zakolje kurban, nek ne dolazi ni na naš bajram-namaz!” Imami i vjerski službenici dužni su, prije drugih vjernika, izvršiti prinošenje kurbana, misleći pri tom na svoju porodicu i na sve svoje džematlije i njihove vjerske prilike.

Ove misli treba da su prisutne naročito pri samom prinošenju kurbana, kad imam može u svom nijjetu (odluci) reći da kolje kurban za se, za svoju porodicu i za sve svoje džematlije, ili, ako je na višem vjerskom položaju, za sve vjernike Islama na svom području, — čemu nalazimo osnova u tradiciji (sunnetu). Takav nijjet i takvo razmišljanje treba da znači (prema hanefijskom mezhebu), da vjerski službenik prinosi svoj kurban za sebe, kao svoju dužnost i obavezu, a ujedno i za dobro i sevab svojih džematlija. Tim on dokazuje, da u svojoj bajramskoj pobožnosti i bajramskim razmišljanjima misli na njih i na svoje obaveze prema njima, u pogledu njihova vjerskog uzdizanja i prosvjećivanja, moleći Boga dž.š. da On pomogne i njemu i njima, kako bi svi svoje vjerske obaveze i dužnosti što potpunije vršili.

Tako nas Bajram uopće, a prinošenje kurbana posebno, podsjeća i poziva, da mislimo na sve naše vjerske dužnosti i potrebe i da radimo na njihovom zadovoljenju, ne ograničavajući se u svom radu samo na jedan dio svojih vjerskih dužnosti, zaboravljajući ili zanemarujući druge, isto tako važne vjerske dužnosti. Konkretno, ako bismo, na primjer, našu vjersku aktivnost ograničili najvećim dijelom, ili samo na akciju prikupljanja kurbana, zekata i sadekatul-fitra, za Medresu i Fakultet a pri tom zapostavili široko vjersko poučavanje i prosvjećivanje muslimanske djece i odraslih muslimana, onda bi tim počinili nedopustivu grešku sa islamskog stanovišta i ogriješili bi se o intencije, smisao i značenje Bajrama i kurbana, i tako bi bili u kontradikciji sami sa sobom i sa akcijom koju vodimo. Pravilno slaviti Bajram i prinositi kurban, znači misliti na sve vjerske potrebe i raditi na njihovom podmirenju.​

Ko bi opet prinošenje kurbana sveo samo na dobivanje mesa radi bajramskih gozbi, ne misleći pri tom i na viši smisao kurbana, taj bi počinio promašaj sa svojim kurbanom i ne bi od njeg imao ništa, nego običnu svakidanju mesnu hranu. Na takve kurbane mogle bi se odnositi kur’anske riječi: “Bogu neće stići krv i meso zaklanih kurbana, nego će do Njeg doći vaša bogobojaznost, iskrenost i odanost.” (sure el-Hadždž, 37)

Pravilnim prinošenjem kurbana u gore navedenom smislu, prestaje život kurbana, ali ostaje živa i jaka pobožnost vjernika. Ne smije se dozvoliti da pokraj umrlog kurbana, ostane mrtva i pobožnost, kao da je i ona zaklana, a to biva, ako se zanemari sve ono, što smo gore rekli o smislu i svrsi kurbana.

Ne znači to, da se na Bajram ne treba veseliti i gostiti kurbanom. Naprotiv, naše veselje, radost i gozba treba da se manifestuju, vide i prirede u ovim danima, ali u islamskom duhu, kad tražimo da shvatimo pravo značenje bajramskih pobožnosti, i baš za to. Prema jednom hadisu, Alejhisselam je rekao za ove bajramske dane: “Jedite kurbansko meso i pohranite ga na ostavu koliko god možete, ovo su dani jela, gozbe, veselja i sjećanja na Allaha.”

Pravi vjerski smisao kurbana i njegovo puno značenje i svrha, kako smo to gore izložili, najbolje su naznačeni i ocrtani u postupku Muhammeda alejhisselam, njegovom načinu prinošenja kurbana, njegovim razmišljanjima i dovama, koje je pri tom učio. Njegov savremenik i učenik (ashab) Džabir r.a. kazuje nam o tom: “Jednog Bajrama prinio je Božiji poslanik alejhisselam sobom dva ovna u kurban.

Kad ih je okrenuo i povalio na zemlju, onda je učio i molio: “Okrećem se i predajem svim svojim bićem Onom, koji je stvorio nebesa i zemlju, nastojeći da budem ispravan vjernik, i ja ne pripadam idolopoklonicima! Moj namaz, moja pobožnost i žrtva, moje življenje i moje umiranje pripadaju i posvećeni su samo Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova. On nema druga. To mi je naređeno i ja sam najodaniji musliman.” (sura En-am, 79, 162—163.) Onda je nastavio moliti svojim riječima: “Bože, ovaj kurban je od Tebe dat, i samo Tebi posvećen i prinesen, Bože, za Muhammeda (njegovu porodicu) i sve njegove vjernike; u ime Allaha, Allah je najveći.” (bismillahi Allahu ekber) — I s ovim na kraju izgovorenim riječima, priklao je svoje kurbane.

Svako klanje živinčeta i u drugim slučajevima osim kurbana, musliman treba da obavi sa tim riječima (bismillah), što je stroga islamska dužnost.

Pođimo u našim pobožnostima putem Božijeg poslanika i vršimo ih pravilno u punom njihovom značenju i smislu, pa da imadnemo i uberemo obilne vjerske plodove i željeni Božiji sevab!

Kasim Dobrača​