Islamska Nauka Uzroci uspjeha i dekadence

Razlozi dekadence

Da bi se bavili strukturnim nedostacima ummeta i stvorili uvjete za njihovo rješavanje, moramo razumjeti same korijene nedostataka. Razlozi dekadence sežu u prošlost. Tri glavne kategorije ću pojasniti.

1. Imitiranje historijskog rješenja: Da su historijska rješenja bila djelotvorna, danas ne bi bilo krize. Problem ovog koncepta je pretpostavka o vlastitoj nepogrešivosti, te je zato i sam simptomatičan. To je tvrdoglavo insistiranje da se sačuva fasada zlatnog doba islama. Tradicionalni pristup ignorira realnosti historije i materijalnog napretka te zbog toga ne uspijeva dosegnuti cilj.

Muslimani su izgradili i stoljećima nosili uvjerenje da su uspjesi muslimana potvrda ispravnosti vjere. Veliki gubici tokom 19. stoljeća uzdrmali su to uvjerenje. Tada se javlja osjećaj da nešto nije u redu sa njihovom historijom. Psihološki efekt kolonijalizma uzdrmao je vjeru u poredak stvari za koji su muslimani smatrali da je najbolji od svih mogućih.178 Zapadna demokratija je 1960. godine rekla da je Alžir dio Francuske, i da je to francuski teritorij.179

Muslimani su se sve više povlačili u sebe, bivajući sve dalje od svjetskih zbivanja. Tako se desilo da Kur’an nisu prvo štampali muslimani, nego je 1649. godine štampan u Hamburgu. Još 1580. godine učenjaci u Istambulu naredili su da se uništi opservatorij koji je osnovan u proljeće iste godine – presuda je glasila da je to nedozvoljena novotarija.

Prva osmanlijska štamparija zatvorena je 1745. godine na traženje tadašnje uleme. Kada je pronađen barut, muslimani su vodili velike polemike da li ga treba koristiti, jer ga Poslanik, a.s., nije koristio. Islam treba da olakša život, ne da oteža.180 Kada je Napoleon ušao u Egipat ulema je ’proglasila Sudnji dan’ misleći da je nemoguće da neko vlada Egiptom, osim muslimana. Međutim, Sunce je i dalje izlazilo i zalazilo.

Dekadenca muslimana nastala je onda kada su muslimani umjesto da praksu prethodnika prihvate kao paradigmu produktivnog promišljanja okruženja u kojem su živjeli, oni njihova mišljenja uzimaju kao konačna i za sva vremena data rješenja. Umjesto da se bave svjetskim zbivanjima, muslimani su se bavili sobom. Njihova teza bila je sljedeća: nivo ispravnosti mojih stavova zavisi od sličnosti mog mišljenja sa mišljenjem prvih generacija. Ili još degutantnije: nivo ispravnosti mojih stavova zavisi od toga koliko ja fizički izgledam kao prve generacije.

Tako kategoriju idžtihada zamjenjuje taklid -slijepo slijeđenje. Na taj način muslimani prelaze sa dinamičkog na statičko razumijevanje vjere i vremena. To je uspavalo muslimane u bešici. To je rezultiralo da muslimani budu marginalizirani socijalno, kulturno i politički. Pošto se oni nisu bavili sadašnjošću, već prošlošću, drugi su im određivali socijalni status i političku sudbinu. Ako su se Ebu Hanife i Gazali nekada bavili pitanjem stvaranja iz ničega (creatio ex nihilio) to ne znači da se i mi trebamo baviti istim pitanjima. Trebamo, ali to nisu izazovi našeg vremena. To su bili izazovi njihove epohe, ne naše, dok su naši izazovi sekularizam, globalizacija…

Nazadovanje islamske nauke, kulture i umjetnosti počelo je već u 14. stoljeću. Umjesto naučnika prevladali su teolozi slijepog slijeđenja i vjerovanja da će se spas naći u bukvalnoj primjeni Kur’ana. Filozofi su proganjani kao buntovnici protiv božanskog poretka.

Princip taklida je zavladao, mogućnost slobodnog tumačenja je zabranjena, jer rješenja data prije više od 1000 godina su definitivna.181 Takvi su tragali za greškama muslimana poput: da li je nešto u redu na vagi sunneta ili nije i na temelju toga sudili o ljudima. I umjesto da im namjera bude da ispravljaju ako je pogrešno, oni su se transformirali u osobe koje čekaju muslimane da pogriješe i proglase ih hereticima.182 Nametnuta je teza da je sve poznato, nego da je znanje pouzdanije što je njegov izvor stariji.

Svo znanje koje se nije nalazilo u Kur’anu bilo je pogubno, a to je rađalo sve veće neprijateljstvo prema nauci i filozofiji. Taklid je postao vrsta naučne i kulturne apstinencije od koje veliki dijelovi islamskog svijeta i dalje pate. Isto je bilo i sa kulturnim naslijeđem, a kulturno naslijeđe funkcionira kao ekonomsko. Dobit se može očekivati samo ako se investira. Na nasreću, odnos Arapa prema svom kulturnom naslijeđu podsjeća više na štednu knjižicu nego na produktivna investiranja. Mislim da je najbolje opisao to stanje Fazlu Rahman, kada kaže: „Neki odlutaju u prošlost i zaborave se vratiti u sadašnjostda bi vidjeli budućnost.183

2. Imitiranje stranog rješenja: Ovaj pristup se javio prije dva stoljeća kada je Osmansko carstvo bilo suočeno sa moći Evrope. Pod vlašću Selima III, Osmansko carstvo je započelo politiku imitiranja Evrope, misleći da je to ispravan put. Tako je došlo do gubljenja svoje vizije.184 Islam je uklonjen iz ustava, pismo latinizirano, ezan sa učio na turskom, umjesto na arapskom jeziku.

Predloženo je da se promijeni metod u molitvi. Da se uvede muzika u namazu, a da se ukinu rukuu i sedžda.185 Jedna od mnogobrojnih reformi Turske bila je zabrana nošenja fesa. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da forma kape ne može promijeniti ono što je u glavama ljudi. Bez obzira na kapu glava ostaje ista.186 Zašto bi se musliman stidio svoje vjere u svim segmentima života kada je američki predsjednik Ronald Regan za vrijeme izborne kapanje nosio u ruci Bibliju, govoreći: u ovoj knjizi je rješenje problema čovječanstva.187

Kriza je bila i na vjerskom i duhovnom planu. Fokusirati se na jedan od vida, a zapostaviti drugi samo troši snagu, ili na oranje po moru. Problem je počeo kada se odvojila politička elita od vjerske. To je dovelo do devijacije vizije, ato je najopasnije, jer vizija predstavlja okvir unutar kojega se definiraju koncepti i vrijednosti.

Dakle, procjep između političkog i vjerskog intelektualnog vodstva bio je početak slabljenja muslimana i krize u islamskoj misli i institucijama. Islam je sve manje bio sposoban da održava svoju vitalnost. Politička elita je nalazila pojedince imame da im opravdavaju svoje stavove. Ebu Hanife je umro u zatvoru jer nije htio biti odan režimu. Maliku je ruka ostala paralizirana kada je izjavio da fetva o razvodu braka pod prisilom nije validna.

Šafija je morao ići u Bagdad i u Egipat. Bez vizije zajednica liči na neki stroj koji je rastavljen na dijelove. Koliko god ti dijelovi bili dobri, sam stroj za proizvodnju u takvom stanju nije produktivan.188 Tako je sve dok se dijelovi ne sastave u cjelinu. Kada toga nema, musliman u stvarnosti ostaje marginalizirani mrtvac u odjeći živog čovjeka. Tako je duh naroda slomljen i pomogao da se narod privoli na pokoravanje i slabio odlučnost naroda da odlučuje o svojim stvarima. Kao kada je Muavija za imetak muslimana rekao malullah, a ne malul-muslimin, imao je namjeru za sebe rezervirati pravo na imetak.

Sve je to dovelo do stanja da je ulema bila samo u džamijama, daleko od društva. Dakle, u pitanju je kriza misli, a ne kriza vjerovanja.189 Kriza misli i metodologije, a ne vjerovanja. Džamije nisu bile porazne, bilo je hafiza Kur’ana, hadisa. Kada se ima na umu rečeno, nije čudo kako su muslimani došli u stanje dezintegriranosti. To je dovelo ummet iz stanja aktera u stanje pasivnog promatrača u pozorištu. Najviše što može uraditi jeste aplaudirati, bilo da se slaže ili da izražava nezadovoljstvo sa predstavom. To znači da muslimani nemaju uticaja na dešavanja na svjetskoj pozornici.Muslimani vjekovima nisu imali školovane ljude. Ustvari, postojale su dvije kategorije školovanih: 1. neškolovani i 2. pogrešno školovani.

Pogrešno školovani su se obrazovali na tuđim univerzitetima gdje su im ubrizgane vrline poslušnosti i divljenju moći i bogatstvu stranaca. Nije problem ravnodušnost muslimanskih masa, već mase potrebuju akciju, ali bez svoje inteligencije ne mogu je provesti.190 Kada se govori o obnovi islamske misli, znači li to da su njegova značenja zastarjela i prevaziđena i da ih treba podmladiti i adaptirati? Muslimani su čekali na rješenja, a Evropa išla naprijed. Tako je došlo do jednog vakuuma i islamski svijet je stoljećima tapkao u jednom mjestu.

To je vrijeme sterilnosti i parazitskog življenja na račun ranijih generacija. Kur’anski pojmovi kao što sabur, tevekkul i kader postali su izvor slabosti. To je proizvelo totalnu pasivnost. Takva situacija je predstavljala islam. Najteža dilema je bila: ako to staro predstavlja islam, šta onda da se radi.

Da li dopustiti da se potpune propadne, držeći se starog? To je bio drugi neprijatelj islama, unutrašnji.191 Milion ljudi godišnje primi islam, a ti ljudi ne bi mogli primiti islam da nisu muslimani u interakciji sa njima. Rimsko carstvo se raspalo jer nije imalo konkurenta, dakle zbog getoiziranja. Kao uspješni sportista koji svoju snagu mjeri prema svojim ranijim uspjesima dok ne dođe drugi takmičar kada može provjeriti svoju spremnost. Neki se boje susreta sa drugim civilizacijskim vrijednostima. Nisam siguran koliko je opravdan taj strah, ali znam da su Mongoli prvo srušili Bagdad kao muslimansku kulturnu i civilizacijsku prestonicu, upoznali islam, njegovu kulturu i civilizaciju, prihvatili i rekonstruirali – obnovili je i unaprijedili​

3. Povjeravanje pozicija neodgovornim i nekompetentnim je jedan od razloga dekadence. Ovo je posebno bili specifično za Osmanlijsku vlast u posljednjim stoljećima. Sultani su, prema šerijatu, mogli imati do 4 žene pa su imali velike porodice, a potom su njihove supruge imale veliki uticaj na sultana, da im brata, bratića, sestrića ili nekog drugog iz rodbine postavi na važnu poziciju koje nije bio dostojan i za koju nije bio kompetentan.

4. Izdaja kao jedan od razloga dekadence muslimana. Godine 756. muslimanska Španjolska se odcjepljuje od Abbasijskog hilafeta i pod Abdurahmanom I, potomkom Emevija, nastavlja svoj zaseban državni i politički život. Španjolski muslimanski vladari učinili su Kordobu (u periodu 969.-1027.) najvažnijim kulturnim središtem Evrope. Velika ‹Abbasijska imperija u 10. stoljeću počinje slabiti, njenom ogromnom periferijom vladaju lokalne dinastije Hamdanije (Halep i Mosul), Bujije (zapadni Iran, potom neko vrijeme Bagdad),

Ikšije (Egipat, Sirija i Hidžaz). U Egiptu se Ahmed ibn Tulun (um. 884.), namjesnik ‹Abbasija, odcjepljuje od centralne vlasti. Istakao se velikim građevinskim poduhvatima u Kairu i Egiptu.192 Za vrijeme trećeg opsjedanja Beča 1683. godine osmanlijski sultan je morao povući vojsku da bi se branio u unutrašnjosti zemlje, jer je neka grupa muslimana napravila pobunu. Zanimljiv je, isto tako, događaj koji se desio za vrijeme prvog ili drugog opsjedanja Beča.

Naime, zbog nemogućnosti da se osvoji grad osmanlijski vojnici odluče potkopati zidine grada kako bi unišli u Beč. Međutim, za to vrijeme jedan osmanlijski vojnik pao je u zatočeništvo. Pod teškim pritiscima, represalijama i mučenjima priznao je namjeru muslimana. Tako su muslimani bili poraženi. Moguće implikacije osvajanja Beča mogu se samo naslutiti, ali samo zbog izdaje jednog čovjeka cio ummet je trpio posljedice. Ovo jasno ilustrira da izdaja nije moguća čak ni u teškim uslovima. Ustvari, porazi muslimana od Uhuda pa naovamo su iz, manje više, istih razloga.

Muslimanski svijet je na evropski prodor reagirao na dva načina: 1. pokretanjem projekata modernizacije što je podrazumijevalo sekularizaciju i 2. izrastanjem islamskih obnoviteljskih pokreta koji su težili povratku izvorima. Nastali su različiti reformatorski pokreti. Vjerski modernisti su se zalagali za primjenu islamskog prava. Svjetovni modernisti naglašavali su moralne vrijednosti islama, ali su mislili da vjera ne treba biti osnov društvenog, političkog i pravnog života.193 Oni nisu znali da moć Zapada nije u tome kako on živi (vjera), nego u tome kako on radi, da ta snaga nije u modi, raspuštenoj mladoj generaciji, nego u izvanrednom radu, upornosti, znanju i odgovornosti tih ljudi.194

Uzroci uspona i propadanja jednog naroda uvijek su složeni i mnogostruki. Samo jedan dio tih uzroka su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Drugi dio faktora su nedokučivi i neobjašnjivi jer se nalaze u srcima i volji ljudi. Šta je to što čini da jedan narod odjednom postane kolijevka junaka i pjesnika, dok drugi pod istim suncem i sličnim uvjetima nastavlja da tavori, bezobličan i nepoznat? Istorija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika. Ona ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviđati tok događaja ili objasniti ono što se odigralo. Historija je priča o životu, a život ispoljava manifestacije slobode, spontanosti i nepredvidljivosti. U svojoposljednjoj definiciji život ostaje tajna. Stoga neće i ne može biti sigurnog i potpuno naučnog odgovora na pitanje: zašto jedan narod nazaduje?

Ovdje ću spomenuti još jedan uzrok, koji se po svom značaju izdvaja od ostalih: mongolska najezda.195 Ma koliko se o mongolskoj invaziji govorilo i pisalo, mislim da u svijesti ljudi nije još nikad dovoljno shvaćena zastrašujuća razmjera ove katastrofe. Stotine gradova i sve što je čovjek stvorio svojom rukom na ogromnom području vitalnom za islam bilo je uništeno na način kojem nema primjera u novijoj pa ni starijoj historiji. Stanovništvo čitavih oblasti bilo je istrijebljeno do posljednjeg čovjeka. Može se smatrati čudom da su se pregaženi narodi ikada viša pridigli.

Da li je u kompleksu uzroka, islam kao vjera, ideja, način života ili životna filozofija miliona ljudi koji se zovu muslimani, bio i mogao biti jedan od faktora nazadovanja islamskih naroda. Nije li, upravo, odsustvo islama u ličnom i javnom životu uzrok nazadovanja o kojem je riječ. Ovo pitanje nas navodi da razmotrimo onaj drugi uvjet sa početka ovog članka: da li muslimani uopće slijede islam. Islam traži hrabrost i otpor nasilju. Iz 39. ajeta sure Eš-Šura može se zaključiti da nisu muslimani ti koji treba da se pokore pred nasiljem. Na to, dakle, izričito poziva Kur›an, a o tome govore hiljade primjera u islamskoj prošlosti. Muslimansko društvo, međutim, puno je kukavica i onih koji se ulizuju moćnima, bili oni stranci ili domaći. Hiljade građana Bagdada što su mirno i bez otpora, poput stada, pošli na mongolsku klaonicu (i ne samo oni) sigurno već odavno nisu bili muslimani.

Kao odgovor na pitanje da li je islam uticao na reakcionarnost muslimana, ja bih napravio komparaciju sa uzrocima propasti drugih naroda i civilizacija. Grci su bili, prije kršćanstva, najnapredniji ili jedan od najnaprednijih naroda svijeta. Aleksandar Makedonski, jedan od najvećih osvajača, raznosio je grčku civilizaciju i kulturu među podčinjenim narodima.

To je stanje trajalo dok Grci nisu primili kršćanstvo. Ko je odgovoran za dekadencu Grka? Rimska imperija je bila najmoćnija dok nije primila kršćanstvo u doba Konstantina. Ko je uzrok tome?197 Engleski filozof Wels i francuski specijalista za historiju Istoka Grousea kažu da su Arapi bili učitelji Evropljanima u srednjem vijeku. Volter je rekao za sve reformatore: „Nijedan od njih ne može Muhammedu biti ni papuča.“198 Rodžer Bekon je stalno ponavljao da je poznavanje arapskog jezika i arapske nauke bila jedina mogućnost za njegove savremenike da prihvate pravu znanost.199

Pokušaji povratka muslimana u povijest, u kojoj oni sada nisu prvi, ali ni posljednji, bili su različiti. Afgani je govorio o političkom jedinstvu svih muslimana svijeta. Abduhu misli da se pravi preporod krije u dobrom odgoju i obrazovanju. Sejjid Kutb i Mevdudi su smatrali da je odgovor u vraćanju muslimana vjeri kroz odgoj i obrazovanje, s ciljem uspostave islamske vlasti. Muhamd Ikbal tvrdi da muslimani moraju obnoviti svoje povijesno pamćenje, i svoje mišljenje o životu i sebi. Sejjid Ahmed-han je tvrdio da muslimani treba da promijene svoj način gledanja i reagiranja na zapadni svijet.

On kaže da muslimani treba da slijede vjeru koju je Allah objavio a koju su poslanici objasnili, a ne onu koju je uobličila ulema.200 Muhammed Ikbal smatra da svako društvo mora u svojoj koncepciji steći kategorije trajnosti i promjene. Društvo mora posjedovati vječne principe da bi regulirao svoj svakodnevni život. Taklid je uspavao islamsku misao u bešici. Fazlu Rahman kaže: Muslimani su zanemarili izučavanje fundamentalne teologije kao uvjeta za pravnu praksu – fikh. Muslimani često zaboravljaju principe, što je predmet teologije, pa se izgube u nevažnim detaljima fikha.

Sejjid Kutb kaže: “Mi pravila ponašanja i bonton uzimamo iz te ustajale baruštine u kojoj je završila materijalistička civilizacija koja je lišena duha vjere. I pored toga, I Allahom se kunemo, tvrdimo da smo muslimani. To je veći grijeh od nevjerstva jer tako svjedočimo neuspjeh islama.“​

ZAKLJUČAK

Naravno, muslimani nisu izgubili nadu u oporavak, jer su znali da je to samo iskušenje koje se može savladati iskrenom vjerom i istinskim naporom u vraćanju izgubljenog, i u obnovi porušenog. Muslimani su znali da greška nije u islamu, već u ljudima koji su vremenom zaboravili duh islama i tako izgubili dah povijesnog hoda.

Muslimani su uvijek bili svjesni da je Allah rekao: Ugled pripada samo Allahu, Poslaniku I muslimanima. Da li to znači bez ikakve vrline? U tom slučaju bi se čudili zašto ih ostavlja bez pomoći. Međutim, Allah ne krši svoja obećanja, a Kur’an se nije promijenio, nego su se muslimani promijenili. Allah isto kaže: Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.

Da je iko trebao uspjeti bez rada i truda to bi bio Poslanik, a.s. Jedan je učenjak rekao: „Ja se za smuslimane bojim samo od muslimana.“ Drugi je rekao: „Indikator da je stanje muslimana dobro jeste sljedeći – kada im cipele ispred džamija budu poredane kao safovi.“ U očuvanju svog naroda Engleska je potrošila sedam hiljada miliona funti, Francuska oko dvije milijarde, Njemačka tri, Italija pet stotina miliona, a Rusija je potrošila toliko da je dovela do gladi,204 za pomoć Izraelcima milion funti, a Arapi za Palestince 13 000 funti, odnosno skoro stoti dio.

Moramo shvatiti da ono što se desilo muslimanima, dešavalo se i dešava se ostalim narodima. Međutim, kada dođe do zastoja, narod mora povratiti svoju prvobitnu viziju, kako bi mogao iznova zacrtati svoj kurs.
Reforma čovjeka se ostvaruje kroz: Reforma pojedinca,

kroz uspostavljanje uvjerenja i moralnih vrijednosti, reforma ljudskog društva sa ispravljanjem političkih, društvenih i socijalnih odnosa, sistema i zakona. Materijalni napredak i nauka od Allahove kazne nisu spasili Faraona, Nimruda od Ada, i druge. Ovo ne znači da islam sprječava materijalni razvoj, upravo suprotno – on naređuje da se trudimo kako bismo iskoristili ovosvjetska dobra.

Arena za promjene su, pored porodice, obrazovne institucije. Zašto institucija? Islam ima dva aspekta: vanjski i unutrašnji. Vanjski su imanski i islamski šarti, dok je vanjski šerijat. Šerijat je pokretačka snaga muslimana, on je mehanizam za akcije. Kada on zastane i muslimani zastanu. Ono što je ovdje posebno važno jeste: kako šerijat funkcionira i ko ga predstavlja? Zato treba jačati institucije kako bi muslimani bili jaki i konsolidirani.

Moj zaključak bi bio da nijedan ideal, nijedna misao osim islama nije mogla pobuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti efekt na svim poljima života. Samo je jedan izlaz: stvaranje i okupljanje nove inteligencije koja islamski misli i osjeća.

Piše: Almir Pramenković
Izvor: ISLAMSKA misao : godišnjak Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru – 2007.​