Nakon formiranja Narodnog vijeća, 3. novembra 1918. godine, dolazi do formiranja i prve narodne vlade na čijem čelu je bio Anastasije Šola. Novonastala situacija dovela je do velikih nemira seljaka i radnika. Obzirom da je Država Slovenaca, Hrvata i Srba bila gotovo bez vojske, prva odluka vlade je bila poziv srpskoj vojsci da interveniše, što je i učinjeno. Zbog ubrzanog slijeda događaja, Narodno vijeće DSHS i predstavnici Kraljevine Srbije 1. decembra 1918. godine u Beogradu proglašavaju ujedinjenje u jedinstvenu državu nazvanu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, na čelu sa dinastijom Karađorđevića. BiH je ovim činom postala sastavni dio novog kraljevstva.
Željezara u Zenici je tokom tridesetih godina XX stoljeća dodatno unaprijeđena
Prema prvom postratnom popisu stanovništva iz 1921. godine, BiH je imala 1 890 440 stanovnika, a deset godina kasnije 2 323 555. Većina stanovništva je živjela i radila na selu, tako da je poljoprivreda predstavljala glavnu privrednu granu. Agrarnom reformom iz 1918. godine ukinuti su feudalni odnosu. Ova reforma najviše je išla na štetu Bošnjaka koji su posjedovali 62% privatne zemlje. Industrija BiH se zasnivala na: drvnoj, rudarskoj, metalurgijskoj i hemijskoj. Pred kraj 1938. godine u BiH se nalazilo 299 preduzeća. BiH je uz Crnu Goru bila najslabije razvijena industrijska država. Samo 1,3% stanovništva je bilo zaposleno u industrijskoj proizvodnji. Do određenih pomaka tek dolazi poslije 1935. godine, prodorom njemačkog kapitala. Grade se željezničke pruge i fabrike te se proširuju kapaciteti željezare u Zenici i celuloze u Drvaru.
Islamska vjerska zajednica u BiH je bila u uskoj vezi sa djelovanjem Jugoslovenske muslimanske organizacije. To je bila tradicionalna orijentacija muslimana da se kroz vjerske interese osiguraju politički ciljevi. Pravoslavna ckrva je u novu državu ušla sa organizacijom kakvu je imala u austrougarskom periodu. Krajem rata postojale su četiri mitropolije: Dabrobosanska u Sarajevu, Zahumsko – hercegovačka u Mostaru, Zvorničko – tuzlanska u Tuzli i Banjalučko – bihaćka u Banja Luci. Katolička crkva je egzistirala kroz djelatnost svjetovnog i duhovnog klera Vrhbosanske nadbiskupije.
Kulturno gledajući prostor BiH je i dalje bio veoma zaostala. Oko 80% stanovništva je bilo nepismeno. Osnovnih škola je bilo, međutim srednje su bile rijetke. Visokoškolskih ustanova sve do 1937. godine nije bilo kada se osniva Viša islamska šerijatko – teološka škola u Sarajevu, a nešto kasnije i Poljoprivredni fakultet. Zbog nedostatka visokoškolskih ustanova bosanskohercegovački gimnazijalci su studirali u Zagrebu ili Beogradu. U ovom periodu počinje da izlazi i veliki broj listova i časopisa, čiji su osnivači uglavnom bile političke stranke i vjerske institucije. U Tuzli i Sarajevu su osnovana pozorišta.
Već početkom januara 1919. godine Narodna vlada prestaje sa radom, a 31. januara se formira Zemaljska vlada za BiH. Njezine ingerencije su bile veoma ograničene, jer je većina bila prenesena na centralnu vladu u Beogradu. Tako su zadržana samo četiri povjereništva: za unutrašnje poslove, sudstvo, poljoprivredu i prosvjetu.
Mehmed Spaho je jedna od najznamenitijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u XX stoljeću
Tokom 1919. i 1920. godine brojne političke stranke obnavljaju svoj rad a osnivaju se i nove. Određen broj stanaka svoje sjedište je imao u Sarajevu dok su druge bile ogranci sa sjedištem u Zagrebu ili Beogradu. Uglavnom su se bazirale na vjersko – nacionalni program. Politički život Kraljevstva a samim time i BiH, se ubrzo balansirao između stranke Nikole Pašića – Narodna radikalna stranka i stranke Stjepana Radića – Hrvatska pučka (republikanske) seljačka stranka. Srpska strana je težila strogom centralizmu, dok je hrvatska težila decentralizaciji. Najznačajnija bošnjačka stranka bila je Jugoslovenska muslimanska organizacije (JMO), na čijem čelu se nalazio Mehmed Spaho.
Prvi izbori za Ustavotvornu skupštinu, održani 28. novembra 1920. godine, pokazali su da birači uglavnom biraju stranke sa vjerskim i nacionalnim opredjeljenjima. To je naročito bilo izraženo na prostoru BiH. Od ukupno 63 mandata, JMO je u BiH dobila 24 ili 38%. Time je ona na prostoru BiH postala najjača politička opcija. Izbori su protekli u oštrom sukobu između centralističkih i anticentralističkih stranaka, što je naznačilo da će se i glavna politička borba u novoformiranoj državi voditi oko toga na kojem principu će ona biti uređena. Takve rasprave trajale su od decembra 1920. pa sve do 28. juna 1928. godine kada je izglasan Vidovdanski ustav.
Po Vidovdanskom ustavu država je bila podijeljena na 33 oblasti do 800 000 stanovnika. Član 135, poznatiji još kao “turski paragraf”, je imao poseban značaj za BiH, jer je garantirao teritorijalnu cjelovitost. Tim članom postojećih šest okruga iz osmanskog i austrougarskog razdoblja preimenovani su u oblasti (Sarajevska, Tuzlanska, Mostarska, Banjalučka, Travnička i Bihaćka oblast). Obzirom da je ustav predviđao formiranje Pokrajinskih uprava na čelu sa namjesnikom, kojeg imenuje kralj, ukinuta je institucija zemaljske vlade.
Poslove uprave u bosanskohercegovačkim oblastima obavljali su veliki župani koje je postavljao kralj. Iako sačinjena od šest oblasti, BiH nije više sačinjavala teritorijalnu cjelinu, već je svaka od šest oblasti bila uključena u centraliziranu državnu upravu, sa centrom u Beogradu.
Željezara u Zenici je tokom tridesetih godina XX stoljeća dodatno unaprijeđena
Prema prvom postratnom popisu stanovništva iz 1921. godine, BiH je imala 1 890 440 stanovnika, a deset godina kasnije 2 323 555. Većina stanovništva je živjela i radila na selu, tako da je poljoprivreda predstavljala glavnu privrednu granu. Agrarnom reformom iz 1918. godine ukinuti su feudalni odnosu. Ova reforma najviše je išla na štetu Bošnjaka koji su posjedovali 62% privatne zemlje. Industrija BiH se zasnivala na: drvnoj, rudarskoj, metalurgijskoj i hemijskoj. Pred kraj 1938. godine u BiH se nalazilo 299 preduzeća. BiH je uz Crnu Goru bila najslabije razvijena industrijska država. Samo 1,3% stanovništva je bilo zaposleno u industrijskoj proizvodnji. Do određenih pomaka tek dolazi poslije 1935. godine, prodorom njemačkog kapitala. Grade se željezničke pruge i fabrike te se proširuju kapaciteti željezare u Zenici i celuloze u Drvaru.
Islamska vjerska zajednica u BiH je bila u uskoj vezi sa djelovanjem Jugoslovenske muslimanske organizacije. To je bila tradicionalna orijentacija muslimana da se kroz vjerske interese osiguraju politički ciljevi. Pravoslavna ckrva je u novu državu ušla sa organizacijom kakvu je imala u austrougarskom periodu. Krajem rata postojale su četiri mitropolije: Dabrobosanska u Sarajevu, Zahumsko – hercegovačka u Mostaru, Zvorničko – tuzlanska u Tuzli i Banjalučko – bihaćka u Banja Luci. Katolička crkva je egzistirala kroz djelatnost svjetovnog i duhovnog klera Vrhbosanske nadbiskupije.
Kulturno gledajući prostor BiH je i dalje bio veoma zaostala. Oko 80% stanovništva je bilo nepismeno. Osnovnih škola je bilo, međutim srednje su bile rijetke. Visokoškolskih ustanova sve do 1937. godine nije bilo kada se osniva Viša islamska šerijatko – teološka škola u Sarajevu, a nešto kasnije i Poljoprivredni fakultet. Zbog nedostatka visokoškolskih ustanova bosanskohercegovački gimnazijalci su studirali u Zagrebu ili Beogradu. U ovom periodu počinje da izlazi i veliki broj listova i časopisa, čiji su osnivači uglavnom bile političke stranke i vjerske institucije. U Tuzli i Sarajevu su osnovana pozorišta.
Već početkom januara 1919. godine Narodna vlada prestaje sa radom, a 31. januara se formira Zemaljska vlada za BiH. Njezine ingerencije su bile veoma ograničene, jer je većina bila prenesena na centralnu vladu u Beogradu. Tako su zadržana samo četiri povjereništva: za unutrašnje poslove, sudstvo, poljoprivredu i prosvjetu.
Mehmed Spaho je jedna od najznamenitijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u XX stoljeću
Tokom 1919. i 1920. godine brojne političke stranke obnavljaju svoj rad a osnivaju se i nove. Određen broj stanaka svoje sjedište je imao u Sarajevu dok su druge bile ogranci sa sjedištem u Zagrebu ili Beogradu. Uglavnom su se bazirale na vjersko – nacionalni program. Politički život Kraljevstva a samim time i BiH, se ubrzo balansirao između stranke Nikole Pašića – Narodna radikalna stranka i stranke Stjepana Radića – Hrvatska pučka (republikanske) seljačka stranka. Srpska strana je težila strogom centralizmu, dok je hrvatska težila decentralizaciji. Najznačajnija bošnjačka stranka bila je Jugoslovenska muslimanska organizacije (JMO), na čijem čelu se nalazio Mehmed Spaho.
Prvi izbori za Ustavotvornu skupštinu, održani 28. novembra 1920. godine, pokazali su da birači uglavnom biraju stranke sa vjerskim i nacionalnim opredjeljenjima. To je naročito bilo izraženo na prostoru BiH. Od ukupno 63 mandata, JMO je u BiH dobila 24 ili 38%. Time je ona na prostoru BiH postala najjača politička opcija. Izbori su protekli u oštrom sukobu između centralističkih i anticentralističkih stranaka, što je naznačilo da će se i glavna politička borba u novoformiranoj državi voditi oko toga na kojem principu će ona biti uređena. Takve rasprave trajale su od decembra 1920. pa sve do 28. juna 1928. godine kada je izglasan Vidovdanski ustav.
Po Vidovdanskom ustavu država je bila podijeljena na 33 oblasti do 800 000 stanovnika. Član 135, poznatiji još kao “turski paragraf”, je imao poseban značaj za BiH, jer je garantirao teritorijalnu cjelovitost. Tim članom postojećih šest okruga iz osmanskog i austrougarskog razdoblja preimenovani su u oblasti (Sarajevska, Tuzlanska, Mostarska, Banjalučka, Travnička i Bihaćka oblast). Obzirom da je ustav predviđao formiranje Pokrajinskih uprava na čelu sa namjesnikom, kojeg imenuje kralj, ukinuta je institucija zemaljske vlade.
Poslove uprave u bosanskohercegovačkim oblastima obavljali su veliki župani koje je postavljao kralj. Iako sačinjena od šest oblasti, BiH nije više sačinjavala teritorijalnu cjelinu, već je svaka od šest oblasti bila uključena u centraliziranu državnu upravu, sa centrom u Beogradu.
