Volim jutro. Ili sabah. Sabah još ljepše zvuči, nosi toplinu i puninu pri izgovoru. Kažu naši stari: „Novi dan, nova nafaka.“ Novi sabah, nova nada, novi dar i prilika pružena nam od Gospodara da koračamo Njegovim putem i budemo bolji nego što smo bili prethodnog dana. Sabah… Samo vjerniku novi dan jutarnji može biti tako ispunjen, zato jer zna da je novi dan počeo sabah namazom – jedinim načinom koji je dostojan da se počne novi dan.
U tom smislu su Poslanikove s.a.v.s. riječi koje prenosi Aiša r.a: ”Dva rekata sabahskog suneta bolja su od dunjaluka i svega što je na njemu.” (Muslim) Ostalima, koji žurno idu na posao da zarade za život, a sabah namaz propuste, i nije tako drago jutro, a i ne mogu osjetiti draž sabaha, niti će im biti dato da to osjete jer su zaboravili Onoga Koji im nafaku daje i Koji ih hrani. Ali ovom prilikom neću o njima govoriti. Ne želim da remetim ovaj osjećaj u duši, ispunjenost ljubavlju prema Uzvišenom koja je mnogo veća od mene same, pa bi me rado ponijela nekuda, ili uzletjela k visinama, i ponos što sam jedan od Njegovih robova kojem je milost islama darovana, milost sljedbenika ummeta najdražeg stvorenja i poslanika Muhammeda s.a.v.s.
Nakon obavljenog sabah namaza, posebna draž je sjedenje na sedžadi i dova. Zahvala Uzvišenom, salavat i selam Poslaniku s.a.v.s. i dova. Allahu moj… i osmjeh na licu, riječi nemadoh, slabe su, ograničene i nedovoljne da iskažu makar i trun onoga što mi srce zbori. Neka srce priča. Ono će mnogo iskrenije reći, preciznije, jasnije, ljepše. Allahu moj, dao si nam blagodati nebrojene, počev od nas samih, pa sve oko nas što vidimo i što nas okružuje.
Odškrinuh prozor da uđe sabahski zrak kojeg, kažu, ako ujutru ne uzmemo cijeli dan ne možemo nadoknaditi njegove azotske čestice, kojih u drugim dijelovima dana nema. Odškrinuh prozor i gledam. Sunce se pomalja iza brda, magla se razilazi po krošnjama drveća sa obje strane rijeke, zelenilo šume i livada, prošaranih raznobojnim cvijećem, jasnije se vide i dolaze do izražaja. A ptice i njihov cvrkut posebna su draž mog sabaha, u mom selu.
Ali čovjek malo zahvaljuje Gospodaru svome. Sve je postalo rutina. Čovjek je pristao da živi ukalupljenim načinom života, onako kako mu „napredni narodi“ diktiraju, koji svakim danom sve više liče na žive robote, a sve manje na živo biće koje osjeća, koje ima osobine uzvišenijeg karaktera od materijalnih stvari, koje ima potrebu za razumijevanjem, razgovorom, savjetom, ljubavlju, samilosću, empatijom… A pogledaj ove ljepote. Ne možeš ih se očima nagledati.
Ali čovjek hoće više. Kao da hoće ovodunjalučkim materijalom sebi praviti kuću na Ahiretu. Sve preskače, gazi i grabi. Sebi daje za pravo da uništava ono što mu je pozajmljeno. Zemlja mu je emanet, i voda, i vazduh, i priroda sva, i on sam je emanet za koji će trebati račun položiti na onaj Dan kada će mu sve više koristiti nego materijalne stvari zbog kojih je, nažalost, spreman na ovom svijetu sve da žrtvuje. Neka, to je čovjek. Sićušno biće i Allahovo stvorenje među ostalim stvorenjima. Ali mu je najveća počast ukazana, veća nego svim ostalim stvorenjima. Hvala Allahu na tome…
I kroz ovaj odškrinuti prozor, posmatrajući Allahove blagodati, dovoljno je biti zahvalan i ponizan. Ali nije svakom. Čovjek se osjeti neovisnim, pa traga (luta) i lijevo i desno, i preko brda i dolina, i sela i gradova, i hoće nešto, hoće više, traži dalje, ali naći neće to što traži ako nema to u sebi: rahatluk u duši, mir u srcu, toplinu u prsima… A to neće imati bez vjere u Allaha, bez Njegove milosti i upute.
I na početku i na kraju: hvala Allahu na svemu, salavat i selam Njegovom poslaniku Muhammedu s.a.v.s.
Rubrika: Duhovnost, Glas islama 277, strana 36, Autor: Mr. Senada Cucak
U tom smislu su Poslanikove s.a.v.s. riječi koje prenosi Aiša r.a: ”Dva rekata sabahskog suneta bolja su od dunjaluka i svega što je na njemu.” (Muslim) Ostalima, koji žurno idu na posao da zarade za život, a sabah namaz propuste, i nije tako drago jutro, a i ne mogu osjetiti draž sabaha, niti će im biti dato da to osjete jer su zaboravili Onoga Koji im nafaku daje i Koji ih hrani. Ali ovom prilikom neću o njima govoriti. Ne želim da remetim ovaj osjećaj u duši, ispunjenost ljubavlju prema Uzvišenom koja je mnogo veća od mene same, pa bi me rado ponijela nekuda, ili uzletjela k visinama, i ponos što sam jedan od Njegovih robova kojem je milost islama darovana, milost sljedbenika ummeta najdražeg stvorenja i poslanika Muhammeda s.a.v.s.
Nakon obavljenog sabah namaza, posebna draž je sjedenje na sedžadi i dova. Zahvala Uzvišenom, salavat i selam Poslaniku s.a.v.s. i dova. Allahu moj… i osmjeh na licu, riječi nemadoh, slabe su, ograničene i nedovoljne da iskažu makar i trun onoga što mi srce zbori. Neka srce priča. Ono će mnogo iskrenije reći, preciznije, jasnije, ljepše. Allahu moj, dao si nam blagodati nebrojene, počev od nas samih, pa sve oko nas što vidimo i što nas okružuje.
Odškrinuh prozor da uđe sabahski zrak kojeg, kažu, ako ujutru ne uzmemo cijeli dan ne možemo nadoknaditi njegove azotske čestice, kojih u drugim dijelovima dana nema. Odškrinuh prozor i gledam. Sunce se pomalja iza brda, magla se razilazi po krošnjama drveća sa obje strane rijeke, zelenilo šume i livada, prošaranih raznobojnim cvijećem, jasnije se vide i dolaze do izražaja. A ptice i njihov cvrkut posebna su draž mog sabaha, u mom selu.
Ali čovjek malo zahvaljuje Gospodaru svome. Sve je postalo rutina. Čovjek je pristao da živi ukalupljenim načinom života, onako kako mu „napredni narodi“ diktiraju, koji svakim danom sve više liče na žive robote, a sve manje na živo biće koje osjeća, koje ima osobine uzvišenijeg karaktera od materijalnih stvari, koje ima potrebu za razumijevanjem, razgovorom, savjetom, ljubavlju, samilosću, empatijom… A pogledaj ove ljepote. Ne možeš ih se očima nagledati.
Ali čovjek hoće više. Kao da hoće ovodunjalučkim materijalom sebi praviti kuću na Ahiretu. Sve preskače, gazi i grabi. Sebi daje za pravo da uništava ono što mu je pozajmljeno. Zemlja mu je emanet, i voda, i vazduh, i priroda sva, i on sam je emanet za koji će trebati račun položiti na onaj Dan kada će mu sve više koristiti nego materijalne stvari zbog kojih je, nažalost, spreman na ovom svijetu sve da žrtvuje. Neka, to je čovjek. Sićušno biće i Allahovo stvorenje među ostalim stvorenjima. Ali mu je najveća počast ukazana, veća nego svim ostalim stvorenjima. Hvala Allahu na tome…
I kroz ovaj odškrinuti prozor, posmatrajući Allahove blagodati, dovoljno je biti zahvalan i ponizan. Ali nije svakom. Čovjek se osjeti neovisnim, pa traga (luta) i lijevo i desno, i preko brda i dolina, i sela i gradova, i hoće nešto, hoće više, traži dalje, ali naći neće to što traži ako nema to u sebi: rahatluk u duši, mir u srcu, toplinu u prsima… A to neće imati bez vjere u Allaha, bez Njegove milosti i upute.
I na početku i na kraju: hvala Allahu na svemu, salavat i selam Njegovom poslaniku Muhammedu s.a.v.s.
Rubrika: Duhovnost, Glas islama 277, strana 36, Autor: Mr. Senada Cucak
